64. TIJAMAT: Karbankl

     Gundalinu se nemirno ushodao po tihom, ograničenom prostoru dnevne sobe u svojoj vili u gradu: nije više mogao sedeti. Muzika koju je naručio nije se uklopila u njegovo raspoloženje, a svi pokušaji meditacije ostali su bez ikakvog dejstva na njegov puls i na njegovo nestrpljenje.
     Bogovi... pomisli on dok se vrući bol širio duboko u njemu. Razgrnuo je teške zavese da pogleda još jednom kroz prozor. Mator sam ja za ovakva osećanja. Obuzet kao dečko koji pati zbog ljubavi, kao lik iz neke od staroimperijalnih romansi koje je čitao u mladosti. Ali, tada nije osetio ništa slično ovome, ni jedan jedini put; niti je verovao da to iko ikad stvarno oseti, da iko bukvalno broji sekunde i misli da su duge kao sati, sve zato što čeka jedno kucanje na vratima, prvi pogled na lice svoje drage koja dolazi kroz noć na tajni ljubavni sastanak...
     Kucanje na vratima - jedva čujno. On zakorači u kratki ulazni hodnik, a bezbednosni sistem mu prikaza lice koje je čekao da vidi. Deaktivirao je taj sistem, prišao vratima, lakim hodom; otvorio ih.
     Stajala je tu, obučena u tešku bezobličnu odeću radnice letnjakinje, sa velikom pijačnom korpom u rukama; kosu je sakrila pod maramu. Koraknuo je u stranu, propuštajući je unutra, i zatvorio vrata za njom - u poslednjem času, jer ona je već bacila korpu pred svoje noge i zagrlila ga. Nasmejao se iznenađeno, zadovoljan kad shvati da je ona čekala ovaj čas jednako željno kao on. Poljubi je dugo i duboko. "Bogovi neka su mi na pomoći", reče on, "ceo dan nisam mog'o ni na šta da mislim osim na tebe." Već desetak puta su uspeli na ovaj način da se sastanu, posle Noći-pod-maskama; a ipak je svaki put bilo kao da je prvi put, zato što ukradeni časovi koje su provodili zajedno nikad nisu bili dovoljni, niti će ikad biti dovoljni, sve dok njih dvoje ne budu u mogućnosti da svaku noć provode zajedno, slobodno. A on je znao da to neće nikad biti.
     Olabavio je njenu košulju, zavukao šake pod nju i osetio svilene obline njenih grudi, toplotu koja zrači iz takvog diranja i ispunjava nju celu, njega celog. Ljubeći je još, pritisnu joj leđa na zid, oseti hitni zahtev napetog pritiska u svojim pantalonama, slatku želju njenog tela stisnutog uz njegovo; a ona je razgrnula košulju njegove uniforme i počela ga milovati. "Majko-sviju-nas", dahnu ona uz njegov vrat, "al' te volim..."
     "Luno..." poče on, ali zaćuta, jer se na vratima čulo novo kucanje. Luna ga, uplašenih očiju, pusti.
     "Sudijo Gundalinu!" začuo se jedan glas kroz vrata, prigušeno ali dovoljno jasno.
     "Kapela Dobraventura", reče Luna, čije iznenađenje je postajalo dublje.
     "Sudijo Gundalinu!" Glas starešine Dobraventura opet je dopro do njih, jači, zahtevniji. "Znam da si unutra."
     "Bio je još jedan lov. Danas", reče Luna, čiji izraz lica je postajao dalek i siv. "Zar ne? Pa je ona došla zbog mera."
     "Bio je." Gundalinu obori pogled da ne vidi jad u njenim očima. Pogleda ka vratima.
     "Mislim da treba da razgovaraš s njom."
     Klimnuo je glavom, pomiren sa nevoljom. Od one goruće potrebe u njemu ostao je samo pepeo. Zakopča košulju, priđe vratima i otvori ih, otkrivajući lice Kapele Dobraventure, ljutito i, u tom trenutku, trgnuto. Njena neverica što vidi Gundalinua licem u lice bila bi smešna, pod nekim drugim okolnostima. "Uđi", reče on umorno, sklanjajući se u stranu.
     Ušla je gurajući se, potiskujući ga, kao da je pokušao da joj zapreči prolaz; onda je stala kao okamenjena, videći da u hodniku iza njega čeka Luna Svetlohodna. Poglavnica Dobraventura zurila je u Letnju Kraljicu, u odelo na njoj; okrenula se da osmotri Gundalinua, njegovu razdešenu odeću. "Ti...?" reče ona tiho. Onda prekrsti ruke na prsima, ispod labavih prevoja svog ogrtača, i pođe ka Luni. "A ja mislila da ću ga zateći kako se ljubaviše s nekom praznoglavom malom glupačom sa pijace. Kad, ono, ti - i on... Zato se lov nastavlja, zato nam je džaba sav trud. Ti - i on!" Trže glavom ka njemu.
     "Nije", reče Luna, gutajući svoju ljutnju zbog prekora. "On je na našoj strani, Kapela. Hoće da spase mere. Čini sve što može za njih, kao i za naš narod."
     "On u ime Hegemonije usmerava politiku ovde. Određuje šta njegovi smeju i ne smeju. Ili bar tvrdi da je on taj koji to određuje..." Kapela mu dobaci pogled očima koje su bile kao protivavionski reflektori. "A danas ne samo što su izvršili pokolj nad svetom decom Majke Thalase, nego su i potopili brodice kojima je naš narod pokušao da ih zaustavi. Troje ljudi udavljeno - među njima i moj rođeni unuk! Tako li misliš ti da nam pomažeš, sudijo?"
     Luna progunđa nešto što se nije moglo dobro čuti, molitvu ili kletvu.
     "Troje mrtvih?" reče Gundalinu. "Niko im nije dao naređenje da to urade. Biće pokažnjavani, bez izuzetka svi koji..."
     "Ne!" Kapelin glas bio je zaoštren histerijom. "Ne, kazniti mora Dama Thalasa, to je pravo. Dužnost prelazi na mene, koja sam njena ruka, da krivcima zadam..." Izvuče obe ruke ispod ogrtača.
     Gundalinu se sledi kad vide svetlucanje metala u obema pesnicama. Baci se napred, misleći da obori Kapelu koja je već poletela na Lunu. Dohvati je, ali Kapela izmahnu jednim sečivom u stranu i nagore. On oseti mučni bol kako ga probada kao koplje: sam se, svojim zamahom, nabio na taj nož. Uhvati njenu drugu ruku koja je ludo poletela ka njegovom licu. Kapeline oči bile su slepe od mahnitosti a snaga neverovatna. Luna čvrsto stisnu obe šake oko jednog Kapelinog zglavka, poče je odvlačiti od njega. Kapela ispusti dršku noža kojim ga je ubola, i na taj način ga oslobodi; on se zatetura dva koraka unazad i pade na kolena, jer mu je telo otkazalo poslušnost. Ipak se nekako podiže na noge, a Luna kriknu; on vide krv i na drugom sečivu. Dve žene su se borile oslonjene na zid.
     "Sudijo!" Najednom se i četvrta osoba stvorila u hodniku. On vide plavu uniformu kao mrlju brzog pokreta; shvati da je to Kitaro koja se odnekud pojavila. Progurala se pored njega, ali njen staner-pištolj, koji je držala u ruci, bio je beskoristan u tom tesnom prostoru. Dograbila je Kapelu straga i zavrnula joj ruku na leđa, istovremeno je odvlačeći od Lune. Kapela je nastavljala vrištati i ludo mahati nožem. "Damo! Izlazi odavde! Izlazi!" dovikivala je Kitaro boreći se za dah. "Pozvala sam pomoć..."
     "Bi-Zi..." Luna je oklevala, okrenula se ipak njemu, čvrsto stežući svoj rukav natopljen krvlju. Oči joj se ispuniše mahnitom zabrinutošću.
     "Dobro je meni", reče on grubo. "Idi dok još neko ne dođe."
     Klimnula je glavom, lica pepeljaste boje. Ispratio ju je pogledom: izišla je na ulicu, nestala mu s vidika. Kitaro se okrete da ga pogleda. "Sudijo..."
     "Ne!" Bacio se napred, ali Kapela Dobraventura se izvila, razbesnelošću ludaka, slepa za svoj bol, i zarila drugi nož u Kitarina prsa: jednom, dvaput. Kitaro vrisnu i pade. Dobraventura se okrete, bez ičeg ljudskog u očima, i pođe nožem na njega.
     On steže šaku oko klizave drške noža koji mu je ostao zariven u slabinu, i iščupa ga, grcajući od bola. Pruži ga ispred sebe, spremnog u stegnutoj pesnici, leđima se upirući u zid.
     "Ne mrdaj!"
     Ulazni hodnik iza njega odjednom se ispuni uniformama: patroldžije, koji su se odazvali Kitarinom pozivu.
     Kapela Dobraventura se zagleda u njih, očima divljim i nečitljivim, ne ispuštajući nož. Oni su svi držali naperene paralizatore, nišanili u nju, klizili dublje u prostoriju, neki levo a neki desno, misleći da je okruže. "Baci ga", reče neko tvrdo ozbiljnim glasom. "Bacaj nož..."
     Pogledala je, s nekim izrazom nalik na očajanje, Gundalinua, a dršku noža počela stezati sve jače, grčevito, oberučke, kao da je to neka velika dragocenost. Onda, najednom, sjuri sečivo sebi u prsa, pravo u srce, sa otegnutim jaukom od koga se Gundalinu sav strese. Pade na pod kao kamen, i ostade nepomična.
     Onda su se svi sjatili oko njega, pridržavali ga, zbrinjavali njegovu ranu, zaustavljali reku krvi koja je počela da navire iz njega kao da on ima u sebi neki nepresušni izvor toga. Gledao je kako im krv prkosi, kako teče, gledao kako plave figure rade oko dva nepomična tela pred njegovim nogama. Onda je začuo huk reke u ušima, a njegovo vidno polje se polako pretvaralo u zlatne statik-smetnje, zatim u mešavinu zlatnog i crnog; najposle crna boja proguta sve ostalo.

     "Bogovi, kako se to moglo desiti?"
     Geja Džeruša je sedela pored Gundalinuovog kreveta. Sada diže pogled ka Vanuu koji je to pitanje izgovorio već treći ili četvrti put od svog ulaska u bolničku sobu. On se nemirno okrete od postelje u kojoj je Gundalinu ležao, još u nesvesti.
     "Ozdraviće on, a?" Po drugi put je to pitanje uputio "medtehu", bolničaru koji je stajao i posmatrao kontrolne ekrane iznad kreveta.
     Tehničar klimnu glavom. "Hoće, komandante. Izgubio je mnogo krvi, ali smo mu dodali isto toliko. Nož nije pogodio ništa vitalno. Zapravo, sudija pokazuje znake pojačane moždane aktivnosti baš sad. Trebalo bi da se probudi kroz koji trenutak."
     "Hvala bogovima", reče Vanu. "Kako je mogao da pusti tu ženu, naoružanu noževima, u svoju kuću?" On se najzad suoči sa Džerušom, najzad izgovori sumnje koje je ona već odavno pročitala u njegovim očima. "Zašto ga njegov sistem obezbeđenja nije upozorio da je naoružana?"
     "Neposredno pre nje imao je drugu osobu u poseti", reče Džeruša bacajući pogled ka Gundalinuovom licu. Primetila je nasumični trzaj jednog mišića na njegovom obrazu. "Sigurno je zaboravio da ga resetuje."
     Vanu humnu. "Koga? Kitaro?"
     "Da, gospodine", reče ona. "Izgleda da je tako bilo."
     Opet je odmahnuo glavom, mrmljajući neku kletvu. "Bogovi, koja besmislena tragedija." Okrenuo se na peti, zagledao se u zatvorena vrata kao da može gledati kroz zidove. "Šta je, u ime hiljadu predaka, nateralo tu ženu da odjednom poludi i izvrši atentat na vrhovnog sudiju?"
     Džeruša slegnu ramenima. "Nešto u vezi s lovom na mere, verovatno", reče ona, oprezno neutralnim tonom. "Letnjaci, znate, smatraju da su meri svetinja." Vanu je pogleda namršteno, pokušavajući da shvati kritiku. "A Kapela Dobraventura je bila do krajnosti konzervativna", završi Geja, zadržavajući isti izraz lica. "Pa, i fanatična."
     "Koja su beda ti daštanu", progunđa on. "I to posle svega što smo uradili za njih. Ovde ništa nije pametno i ništa ne ide kako treba! Šta je to, u ovom Tijamatu..." Zaćuta videći da se Gundalinu, pored nje, počeo meškoljiti.
     Ona pogleda Gundalinuovo lice, vide da su njegove oči zatreptale i zagledale se napred, ali slepo, kao da je dugo gledao u sunce. Nešto je promrsio kroz zube, ali ona nije razabrala šta pokušava da kaže. "Bi-Zi..." reče ona blago, a njegova glava se okrete ka njoj. Vanu priđe u tri koraka, i stade pored nje.
     "Džeruša", prošaputa Bi-Zi, napola iznenađeno, napola s olakšanjem. Pokuša da se odgurne od kreveta, pridigne, ali sasvim neuspešno; klonu nazad, sa grčem bola. "Luna... je l' ona dobro? Da li je bezbedna, da li je pobegla?"
     Džeruša se sledila. Klimnula je glavom, neprimetno, a onda pogledala Vanua, nastojeći da privuče i Gundalinuovu pažnju na tu stranu.
     "Šta je rek'o?" upita Vanu oštro. "Rek'o je 'Luna'."
     "Nije to rekao", odgovori ona.
     "Jeste rekao. 'Luna'. On to o Letnjoj Kraljici govori, a?"
     "Ma, čovek je dezorijentisan", istrajavala je Džeruša. "Nisam ni razumela šta je govorio. "Sudijo..." Položila je Gundalinuu na rame ruku utehe i upozorenja. "Komandant je ovde sa mnom, gospodine."
     Gundalinu je žmirkao, krivio lice. "Ti si komandant sada, Džeruša... ne, ovaj, mislim, ja sam..." Malo je stresao glavom, onda načinio neki zvuk koji je mogao biti smeh. "Vanu", reče, sad sa stvarnim prepoznavanjem. "Ti si." Osmehnuo se; ali je taj osmeh nestao isto onako brzo kako se i pojavio. "Je li njoj dobro?"
     "Kome?" reče Vanu ravno.
     Gundalinu diže ka njemu pogled bistrih očiju. "Kitaro", reče on. "Je li joj dobro?"
     Vanuovo lice se promeni. On obori pogled. "Kitaro je mrtva, Bi-Zi."
     "O, ne..." Gundalinu sklopi oči; ona vide drhtaj koji je prošao kroz njega. "Oooo, ne. O bogovi, ne."
     "Ništa se nije moglo učiniti za nju, sudijo", reče Džeruša, najblaže što je mogla. Zasmetalo joj je što Vanu oslovljava Gundalinua po prvom, inicijalnom imenu, kao prijatelj, dok njoj to ne dozvoljava. "Ostala je na mestu mrtva."
     "Moja krivica..." reče on.
     "Nije."
     "Da nismo..." Zaćuta.
     Ona opet pogleda Vanua. Nije mogla odrediti koji je to izraz na njegovom licu.
     "Mogu li ga videti?" zapita jedan glas neočekivano, sa vrata.
     Vanu se okrete, trgnut pojavljivanjem nekoga iza njegovih leđa.
     Kraljica. Džeruša se diže na noge, zureći iznenađeno.
     "Možete... svakako... Damo Thalaso", reče Vanu. Naklonio se formalno; Džeruša je ustala i učinila isto, a Luna stupi u bolničku sobu.
     "Došla sam čim su me obavestili", reče ona. Kraljičina pažnja već je napuštala njih dvoje i usmeravala se ka čoveku koji je ležao na krevetu.
     "Ovog trenutka mu se vratila svest, Damo", reče Vanu iskoračujući i preprečujući joj put. "Ovo nije najbolji trenutak da govorite s njim..."
     Stala je, pogledala ga, sklonila pogled. Džeruša primeti da Kraljica drži jednu ruku stisnutu, belu, sasvim uz bok. Druga ruka je visila, prstiju labavih, čudnovato nepomična, uz nabore njenog ogrtača.
     "Dobro je meni..." Gundalinuov glas, istanjen ali odlučan, preseče Vanuove pokušaje da zaustavi Kraljicu. Gundalinu se podiže na jedan lakat; Džeruša u njegovim očima vide koliko ga taj napor košta.
     "Tako mi je drago da to čujem, sa tvojih usta, sudijo Gundalinu", reče Luna blago. Pognula je glavu, i tim pokretom olakšanja jedva stigla da prikrije onu drugu emociju od koje su joj obrazi pocrveneli.
     "Znaš da je pripadnica tvog naroda pokušala da ubije vrhovnog sudiju?" reče Vanu. "I ubila jednu policijsku inspektoricu?"
     "Znam." Podigla je glavu. "Ubila je i sebe, takođe... Reči su beskorisne da izraze moju tugu zbog strašnih stvari koje su se dogodile ovde." Pogledala je Gundalinua, okrećući se od Vanua; duševni bol i bespomoćna čežnja na njenom licu bejahu sada savršeno vidljivi sa mesta na kome je Džeruša sedela. "Osećam se... odgovornom." Džeruša vide da se jedna Kraljičina ruka opet steže. "Reci mi ako postoji ikakav način da pomognem..."
     Tako mi Čamdžije, pomisli Geja Džeruša, sa osećanjem da tone. Bila je tamo, s njim. Kitaro nije bila u ljubavnoj vezi sa Gundalinuom, iako je navodila sve kolege da pomisle da jeste. Kitaro je samo prikrivala Gundalinuovu stvarnu ljubavnu vezu. Sa Kraljicom. Džeruša opsova u sebi. Trebalo je ranije da pogodi tu istinu; trebalo je da zna. Ali, u poslednje vreme je retko viđala Gundalinua. Da je i sad zaposlena kod Kraljice, osetila bi - čak i da joj niko nije rekao, jer ona tu ženu i odveć dobro poznaje, posle toliko godina. Videla bi šta se radi, mnogo pre ovog trenutka. Da je samo znala...
     "Možeš početi tako što ćeš reći tvojim letnjacima da nam se ne nađu na putu kad lovimo mere, umešto što ih podjaruješ", reče Vanu Luninim leđima. "Nahuškavaš opasne fanatike kao što je ta Dobraventura..."
     Luna se okrete opet ka njemu. "Ono što je nju 'nahuškalo'", reče ona glasom tvrdim od bola, "jeste napad vaših lovaca na letnjačka vozila. Troje ljudi se udavilo, a jedan od to troje je njen rođeni unuk."
     Džeruša se ukruti, gledajući ka Vanuu. Gundalinu se u krevetu još pridiže.
     "Gde si to čula, Damo Thalaso?" upita Vanu, čije su oči najednom bile hladne kao ledeni planinski vrhunci u unutrašnjosti tijamatskog kontinenta.
     "Od jednog od mojih ljudi", reče ona. Sada su i njene oči bile kao led. "Je li istina?"
     Njegovo mrštenje se produbi.
     "Je li istina, Vanu?" reče Gundalinu držeći se na laktu.
     "Bokce mu", odseče Vanu, gledajući Kraljicu. "Ovo nije ni vreme ni mesto za iznošenje takvih optužbi, jer vrhovni sudija tek počinje da se oporavlja od nasrtaja na njegov život..."
     "Vanu..." reče Gundalinu ljutito. "Je l' jeste?"
     Vanu se okrete ka njemu, i Džeruša vide njegove oči. "Letnjaci su nam ometali lov, gospodine, kao i obično. Upozorili smo ih da se sklone. Nisu zabeleženi gubici ljudskih života."
     Laže, pomisli ona. Čujte, bogovi, on laže.
     "Proveri ti to tamo", reče Gundalinu.
     "Hoću, Bi-Zi", reče Gundalinu. "Ali sumnjam da ima ikakve istine u..."
     "Proveri odmah sad, komandante."
     Vanuove oči su zasvetlucale. "Da, gospodine", reče on. Okrete se brzom kretnjom i sudari se sa Kraljicom. Luna ispusti jedan mali grleni glas, ne iznenađenja nego bola.
     "Pardoniram se... Da li sam te povredio, Damo Thalaso?" upita Vanu sa tačno doziranom količinom uslužnosti i iznenađenja. Položi šaku na mišicu njene ruke, kao da hoće da je pridrži. Džeruša vide nehotični bolni trzaj njenog lica. "Imaš neku povredu?"
     Luna se odmakla od njegove ruke. "Istegla sam ruku dižući sanduke, komandante Vanu."
     "Dižući sanduke?" reče on s nevericom.
     "Volim da radim rame uz rame sa mojim narodom ponekad, ako mogu, da se podsetim ko sam i odakle sam, komandante. I koji su stvarno njihovi problemi." Drugom, zdravom rukom dodirnula je povređenu. "Možda bi trebalo i ti to da pokušaš ponekad."
     Njegova usta se stegnuše. "Zvuči suviše opasno, za moj ukus." Okrete se i iziđe iz sobe, bez ikakvog pozdrava.
     Luna je pogledom ispratila njegov odlazak, a onda tiho prišla i zatvorila vrata. Vratila se do kreveta i sela pažljivo, zatim zdravom rukom dotakla Gundalinuovo lice i kosu, beskrajno nežno. Njegova šaka se diže nesigurno i preklopi se preko njene. Luna se sagnu, poljubi ga u slepoočnicu i promrmlja nešto, za Džerušu nečujno. Zatim ustade; nezgrapnim pokretom zbaci ogrtač sa ramena. Njena nepovređena ruka bila je još i sad zatvorena u njegovoj. "Sad znaš", reče ona, gledajući Džerušu.
     Džeruša klimnu glavom, vide da i jedno i drugo lice obasjava ista svetlost i ista tamu. Sad i ona ustade, lagano, i pogleda u njih dvoje, s nekom čudnom čežnjom. "I već sam zaboravila", reče, sa kratkotrajnim osmejkom. "Odmorite se dobro, prijatelji moji." Skrenula je pogled kad na njihovim licima ugleda začetke osmeha. Pređe preko sobe i iziđe bez osvrtanja.