65. TIJAMAT: Karbankl

     Arijel Svetlohodna je zastala u hodniku, pogledala prema bolničkim vratima gde su uniformisani stranci stajali i stražarili; oseti da je gnev gura napred, a sumnja zadržava. U zgradi policije rekli su joj da će ovde naći Pala-Tionku, kod vrhovnog sudije, koji je jedva preživeo atentat. Neki deo njenog uma pokušavao je da joj kaže da žali što Kapela Dobraventura nije uspela. Međutim, od te misli pripadala joj je muka.
     Istisnula je to iz svog uma, s osećanjem krivice, kao da stražari u hodniku mogu čuti njene misli. Živ je vrhovni sudija; onda nek čuje ono što se ona spremila da kaže Džeruši Pala-Tion. Zato je došla. Pođe opet napred, vide kako policajci okreću glave kao blizanci, da vide ko to ide. Njihova podozrivost se malo smanjila kad su je prepoznali.
     "Treba da razgovaram sa komandantom Pala-Tion", reče ona.
     Jedan od stražara prozbori nešto napola čujno, kao da govori sam sa sobom. Posle jednog trenutka oklevanja klimnu joj glavom. "Možeš ući."
     Prošla je pored njih, nastojeći da u sobu stupi kao da raspolaže potpunim pouzdanjem u pogledu onoga što će unutra činiti.
     Džeruša je stajala čekajući je na sredini sobe, u toj tuđinskoj sivoplavoj uniformi koju je Arijel najzad prihvatila kao normalan deo izgleda te starije žene. Iza nje je, u bolničkom krevetu, sedeo vrhovni sudija. Sad ga je po prvi put, bar koliko se mogla setiti, videla bez uniforme.
     Gledala ga je nekoliko trenutaka, s osećanjem da i njegovo lice sad vidi po prvi put; da tek sad vidi ljudsko biće a ne arogantnog karemovskog uterivača discipline. Pomislila je iznenada na svog brata, videći oči ovog čoveka; onda je zamislila sudijinio lice kao mnogo mlađe - lice momka koji strasno voli njenu majku i spreman je radi nje da se odrekne svoje karijere pa čak i svog života. Setila se kako ju je pogledao jednom, pri prvom susretu na Ulici, i kako je reagovala tada.
     "Arijel", reče Geja Džeruša, glasom u kome je bilo i iznenađenja i opreza. "Šta je bilo?"
     "Došla sam da..." Zastade. "Došla sam da poželim vrhovnom sudiji brzi oporavak", reče, obarajući pogled.
     "Hvala ti, Arijel Svetlohodna", reče Gundalinu. "Molim te reci majci da se dobro oporavljam..."
     "Nije me majka poslala, sudijo", reče ona oštro. "Nisam ni reč progovorila s njom već više od nedelju dana. Iselila sam se iz palate još pre nekoliko meseci."
     "U tom slučaju, hvala ti što si uopšte došla." Osmehnuo se, neodlučno.
     "U stvari", reče ona trljajući šakama svoje svilene rukave, "u stvari sam došla zato što hoću da razgovaram sa - tetka Džerušom, o nečemu. Ali to je u vezi s tobom, sudijo. Sa tvojim narodom. I... s onim što se tebi desilo." Digla je opet pogled pokušavajući da pročita njegovu reakciju. "Smatraš li da su letnjaci krivi za ono što se desilo?" upita, bez imalo zazora. "I... veruješ li da je Kapela kazala istinu o postupku vaših lovaca?"
     "Ne, ne bacam krivicu na vaš narod", reče on. Iznenadila se što oseti da mu veruje. "A ono drugo, ne. Ne verujem u tu Kapelinu priču."
     "Arijel", reče Džeruša. "Ona je sigurno čula neke izobličene glasine. Nikakvih dokaza nema."
     Arijel zatvori usta da zadrži besni odgovor koji joj je već ležao spreman na jeziku. "Kapela Dobraventura je rekla istinu o onome što se desilo sa letnjačkim brodovima. Gledala sam to." Dva dana je čekala sudski poziv, čekala da plavkani dođu po nju, kao što je Rid rekao da će se desiti. Međutim nije se desilo, tako da je ona najzad bila primorana da dođe ovde, ovako. Sada je, najednom, shvatila i zašto.
     "Gledala si?" ponovi Geja Džeruša. "Kako?"
     Arijel spusti pogled, osmotri te slike, koje je pamćenje projektovalo poput filma preko uglačane površine poda. "Bila sam na licu mesta. Po trejseru sam išla za Svilenom, duž obale..."
     "Svilena?" prekide je Džeruša. "Je l' ona dobro?"
     Arijel klimnu glavom, vide olakšanje u očima starije žene; vide onu Džerušu koju je oduvek poznavala, onu koju je svojevremeno volela kao svoj najbliži rod, a koja joj je sada, najzad, uzvraćala pogled. Toj ženi reče sve, svaku pojedinost, ali prethodno u umu čisteći svoj iskaz od ma kakvog pominjanja da je i Rid bio tamo.
     "Zašto se Svilena našla tako daleko od mesta gde njena kolonija stanuje? Da li je još neko od njenih bio tamo?" upita Džeruša namršteno.
     Arijel klimnu glavom. "Na plaži je bilo na stotine mera. Izgledalo je kao da se okupljaju s nekim ciljem."
     Džeruša odmahnu glavom, pogleda Gundalinua. "Šta ih je, do vraga, moglo navesti na takav postupak - posle onolikog truda mog i Miroevog da im objasnimo da se moraju držati podalje od ljudi. Zar je sav naš rad bio uzaludan?"
     "Mislim da oni možda polaze na neki svoj Festival..."
     Džeruša je pogleda tako da je Arijel na trenutak mogla videti kako njen um pokušava da odbaci tu pomisao. Ali onda se Gejino lice promeni, okrete ka Gundalinuu. "Šta ti misliš, Bi-Zi? Da li bi o tome postojale neke beleške, da se ikad ranije desilo?"
     Slegnuo je ramenima, očiju zamišljenih. "Ako se to dešava samo u epohama Leta, verovatno nikakav zapis, mada bi nešto moglo postojati u narodnoj usmenoj tradiciji."
     "Možda postoji nešto..." reče Džeruša tiho. "A to nešto je možda - upravo naš Festival."
     "U tom slučaju oni dolaze u Karbankl", reče Gundalinu, glasom tako pouzadnim kao da on sada zna, na isti onaj način kako je i Rid Kulervo povremeno, naprosto, znao izvesne stvari o merima.
     Džeruša ga pogleda čudno, ali mu ni ona ne postavi nikakvo pitanje. "Do bogova, Bi-Zi, ako je to istina, onda će svi meri izići lovcima na nišan."
     "Ako je to istina, lov će biti obustavljen", reče on, a ruka mu se steže u pesnicu. "Hoću osmatračke podatke o kretanju mera."
     Džeruša klimnu glavom okrećući se ka Arijel. "Kažeš da si videla kako lovci napadaju letnjake koji su pokušali da se umešaju?"
     Arijel još jednom klimnu glavom. "Videli smo kako naleću pramcima svojih brodova na dve letnjačke nave..."
     "Videli ste?" upita Džeruša.
     "Svilena i ja. Bila sam sa Svilenom." Oborila je pogled, psujući sebe ćutke, ali Džeruša joj ne postavi nikakvo dalje pitanje o tome.
     "Da li si videla da je iko pao u more?"
     Odmahnula je glavom. "Bilo je suviše daleko. Ali, namerno su potopili bar jednu brodicu."
     "Kapela Dobraventura je bila ubeđena da su neki ljudi izgubili život", reče Gundalinu, mršteći se, ali ne na nju. "Verovala je to dovoljno čvrsto da za osvetu pokuša da me ubije. Tu nešto smrdi, Džeruša."
     "Meni se čini da smrdi na prikrivanje zločina", reče ona.
     Opsovao je tiho; njegovo telo se uznemireno trzalo pod pokrivačima. "Započni istragu. Vidi šta možeš naći, ako nisu već svi dokazi potonuli."
     "Šta misliš, zna li Vanu za ovo?" upita ona.
     Digao je pogled naglo. "Ne zna. Naravno da ne zna." Nagnuo se napred, obuhvatio šakama kolena i u tom položaju se zadržao. "Arijel, kažeš da je bilo na stotine mera na plaži... ali, prema izveštajima koje sam ja dobio, lov je ispao prilično mršav. Kako su meri pobegli? Jesi li ih ti upozorila?"
     Ukrutila se, neodlučna; bacila pogled ka Džeruši, koja je klimnula glavom. Onda im reče, obazrivo, istinu, ali ne celu istinu. "Pucali su oni i na mene - na lebdilicu moje majke. Zato sam morala da se udaljim pre nego... pre nego što su svi meri pobegli sa plaže." Lice joj je gorelo od upamćene ljutnje i nemoći.
     "A Svilenče, sigurna si da je pobeglo?" reče Džeruša prelazeći preko sobe.
     Ona klimnu glavom.
     Džeruša položi tople šake na njena ramena. "Hvala ti, Ari. Svilenče više ne pripada meni - kao što ni ti ne pripadaš tvojoj majci. Ali neka bogovi budu na pomoći onome ko ikad učini nešto nažao ili Svilenoj ili tebi." Njene se šake stegoše blago, gestom milošte koji se nije dogodio već godinama, a zatim je pustiše.
     Arijel se osmehnula. Oklevala je, pomišljajući da kaže još ponešto; da kaže Džeruši sve. Ipak, samo se okrete ka vratima.
     "Arijel", pozva je Gundalinu.
     Okrenula se, protiv volje, primorana krhkošću njegovog glasa, a ne samom tom zapovednom rečju.
     "Ko je bio tamo s tobom?" upita on tiho.
     Napola se namrštila. "Pa jesam li ti rekla..." Zamukla je kad mu vide lice. Siguran. On je znao, sve vreme, da ih ona laže, sasvim pouzdano, kao da njene emocije očitava s neke inostrane mašine. Pogleda i Džerušu, i vide istu izvesnost u njenim očima; shvati da se "provalila" zbog njihovog iskustva i zbog svog neiskustva. "Ne moram ja vama da kažem", reče ona. "Nisam morala ni da dođem ovamo. Vaši se plaše da vam kažu šta sam radila tamo, zato što znaju da sam videla šta su oni radili."
     "Čega se boji ta druga osoba?" upita Gundalinu.
     "Vas", reče ona. "Policije. On je netijamatovac. Plaši se da će biti deportovan ako policija sazna šta je video i šta je pokušao da spreči."
     "A šta je on tamo radio?"
     Zabacila je glavu. "Bio je sa mnom. Radi za moju majku, proučava mere."
     "Nema tvoja majka nijednog stranca koji bi radio za nju na proučavanju mera", reče Džeruša.
     Arijel oseti da se njeno mrštenje produbljava. "Ima jednog. Ima Rida, a on je briljantan. Niko mere ne poznaje kao..."
     Gundalinuovo lice se zamrzlo. "Rid?" reče on. "Rid Kulervo?"
     Uzvratila mu je pogled. "Da."
     "Znam ga", progunđa Gundalinu. "Sjajan je. Ali ne radi za tvoju majku."
     Džeruša je zurila u njega. "Onaj?" reče ona.
     Klimnuo je glavom. Njegove oči, još na Arijel, bile su najednom tamne od razumevanja. "Nije on ono što ti misliš, Arijel... Ali, u mene može imati poverenja. Reci mu to. On želi da spase mere. Zajedno, mi to možemo. Ja mogu da ga zaštitim, mogu i da mu pomognem, ako bude imao poverenja u mene. Hoćeš li mu to reći?"
     Gledala ga je još jedan trenutak, videla napetost i očajničku zamorenost na njegovom licu. Najzad je klimnula glavom. "Reći ću mu."