66. TIJAMAT: Karbankl

     "Ride Kulervo!" Taj glas, koji ga je pozvao po imenu, kao da je poleteo ka njemu sa svih strana odjednom, iz senovitih kapija ponoćno mirne uličice. Ulice Karbankla nikad nisu bile sasvim mračne, ali su po noći u njima rasle senke na mestima gde danju nisu mogle preživeti.
     Rid je stao kao ukopan, krenuo ka pištolju. Pojedine senke su se već izdvojile iz većeg mraka u kapijama i prolazima, krenule.
     "Jebo te..." reče Niburu s nevericom, krenuvši i sam ka oružju. Iza njega se Ananke munjevito okrenuo. Već su ih opkolili policajci, njih pet-šest, usred uličice koja se za manje od jednog otkucaja srca pretvorila iz 'prazne' u brisani prostor.
     "Bacaj oružje", reče taj glas, sada iza njega, a on vide da je oružje plavaca upereno u njih. Svi su spustili prozirne protiv-laserske štitove na svojim šlemovima, tako da su postali bezlični klonovi, neprepoznatljivi. On pusti pištolj da mu ispadne iz ruke, zatim polako i odmereno poskida i drugo oružje sa sebe; njegovi ljudi, isto tako.
     "I taj nož u čizmi", uputi ga glas blago, i on shvati da su pod skenerom. Odbaci i nož, i diže ruke visoko. "Šta ću vam ja?" reče, više obuzet nevericom nego strahom. Presretanje na ulici nije bilo u stilu plavaca. "Nisam ništa uradio." Bogovi, nije se ufiksao već odavno. Zatrebaće mu "vodica smrti". Ako ga ćorkiraju, koliko dugo će izdržati...? Sad je bio i uplašen. Steže zube.
     Pored njega je Niburu tiho napevao: "Svete šake Edhuove, svete šake Edhuove..." Ananke je bio ćutljiv kao zid, samo je zurio u štit-face svud oko sebe. Pre dva minuta njih dvojica su gunđali zbog toga što su nekoliko sati duže morali da sede u Torinom klubu i čekaju ga, jer je kasnio. On pomisli da sad sigurno zna gde bi ipak bili radije nego ovde. Priseti se gde je on bio. Između stene i čekića. "Jebi ga..." šapnu on. Poče to ponavljati, opet i opet, kao Niburu, kao da je to adhani-pesma.
     "Ti si stranac daleko od doma, Kulervo", reče neko. "Drugi stranac daleko od doma želi da popriča s tobom o starim vremenima."
     "Ne do..." započe on, počinjući da se okreće. Ali nešto mu dotače potiljak, nešto poput mokrih usta. Posle toga postojala je samo tama.

     Osvestio se, činilo se, trenutak kasnije. Digao se u sedeći položaj, oprezno, na jednoj savršeno običnoj sofi, u urednoj skromnoj dnevnoj sobi. Nije se mnogo razlikovala od njegove, maltene bi mogla biti njegova. Istresao je iz glave nešto što je možda bio san o nekom tuđem životu, kao pas koji vrti glavom da strese vodu. Spustio je pogled dole, niz telo - prepoznao da su to ipak njegove tetovirane ruke, njegovo odelo... shvatio da je onaj san maločas bio, ipak, realnost. Oseti da se beznadni fatalizam sleže na njega.
     "Zdravo, Kulervo-eškrad", reče mu jedan dobro poznat glas.
     Trgao se i hitro okrenuo, video B. Z. Gundalinua, predsednika Vrhovnog suda Tijamata, koji je stajao naslonjen na ragastov vrata, na ulazu u sobu. "Šta 'š ti ovde?" zapita Rid glupo.
     "Ovde stanujem", reče Gundalinu. Na sebi je imao pantalone, na brzinu navučene, i komotan kućni ogrtač razgrnut na prsima, tako da se video i prostor pokriven zavojem prilepljenim poput lažne kože. Kosa mu je bila u neredu. Izgledao je kao čovek koga su maločas, naglo, digli iz kreveta; kao da je ovaj sastanak za njega neočekivan isto koliko i za Rida. Ali izraz na Gundalinuovom licu kazivao je da on ovaj susret čeka odavno.
     Rid se nagnuo napred, stežući šake na kolenima. "Gde su moji ljudi?"
     "Niburu i Ananke?" Gundalinu se napola osmehnuo, gotovo kao da se radije seća te dvojice nego ovog jednog koji mu je gost. "Čekaju te", reče on jednostavno. Ali njegove oči su se promenile dok je nastavljao da posmatra Rida; u jednom, ali samo jednom trenutku osmeh je postao iskren. "Dobro je opet te videti", reče on, kao da je to istina koja ga iznenađuje. Naglo obori pogled.
     Rid je zurio u njega, sećajući se živo kako je izgledao njihov rastanak na Vatrenom jezeru. Ipak, osećao je da se njegova neverica pretvara u nešto istinitije, nešto što daleko više uznemirava; nove uspomene su izranjale. Njegova ruka se diže do usta, dotače usne; ponovo pade. On se zavali nazad, u udobni zagrljaj sofe koja je bila tijamatski ručni rad. Prinudi sebe da se opusti. "Š'a 'oćeš, Gundalinu?"
     Gundalinu uđe u sobu, hodajući kao da ga to boli, i zavali se teško u jednu drvenu stolicu. Pogleda displej kućnog elektronskog sistema, da bi video koliko je sati; načini grimasu, onda pogleda Rida. "U pitanju je ono što ja ovde radim, Ride - i ono što ti ovde radiš."
     Ridove usne se malo iskriviše, a stisak na kolena popusti. "Čestitam. Kako ti se dopada mesto vrhovnog sudije na Tići?"
     Gundalinu slegnu ramenima. "Nisam želeo to da budem. Nije to kao naučni rad. U politici ne postoji nijedan ispravan odgovor, pa zbog toga nikad ne pobediš."
     "To je zato što ti imaš savest", reče Rid s bledim osmehom. "Otarasi je se pa ćeš početi opet da pobeđuješ."
     Gundalinuove usne okrenule su se krajevima nagore: ironični odjek Ridovog osmeha. Prikupio je kućni ogrtač preko prsa, pokrivajući zavoj, i aktivirao spojnu liniju koja je sastavila levu i desnu stranu. Šaka mu je ostala tu negde, da neupadljivo pridržava ranjenu slabinu. "Eeee, kad bi život bio tako jednostavan", progunđa on. "A kako se tebi dopada rad za Bratstvo?"
     Rid skloni pogled. "Isto je k'o uvek."
     "Sve ti je isto iako si postao Izvorov 'zapečaćeni'?"
     Rid ga oštro pogleda.
     "Jaakola ima gadnu reputaciju, izuzetnu čak i za nekog ko se bavi tom vrstom posla. Ono što se pokazuje u realnom svetu samo je vršak njegovih delatnosti. Taj se raširio duboko, a?"
     Rid se smrači. "Jesi me pokupio da me cediš za podatke i Izvoru? Ne mogu ti reći ništa što već ne znaš."
     "Znam."
     "Jesam uhapšen?"
     "Koliko je meni poznato, nisi uradio ništa ilegalno ovde na Tijamatu." Gundalinu je pružio ruku prema plitkoj keramičkoj činiji na stočiću pored sebe, podigao iz nje neku voćku, pa je ipak vratio u činiju.
     Rid se nasmeja s nevericom. "Onda šta kog vraga hoćeš od mene?"
     "Došao si na Tijamat da sintetizuješ 'vodu života' za Izvora, zar ne?"
     Rid ne odgovori.
     "Zašto si ostavio onaj 'ključ' koji je meni ukazao na to, u sali Mesnog odbora Kartografa?"
     Rid slegnu ramenima, još namršten. "Ne znam... iz čistog zezanja. Da vidim da l' si dovoljno pametan da prokužiš stvar."
     "Da li si me upozoravao da se ne mešam? Ili si tražio moju pomoć?"
     Ridove šake, položene na kolena lagano se pretvoriše u pesnice. "Ja kol'ko vidim, ti si taj kome je potrebna pomoć." Pokaza ka Gundalinuovoj rani, ka umoru i namučenosti koji su se na Gundalinuovom licu tako jasno videli. "Šta je to s tobom i s merima? Znam ja tebe, nećeš ti da se 'voda života' vrati, bojiš se toga. Ali ih studiraš kao da želiš isto što i ja. U isto vreme, kažeš da nećeš da ih iko ubija, međutim ubijaju ih, a pokušavaju i tebe."
     "Politika", promrmlja Gundalinu.
     "Ljubav", šapnu Rid naginjući se napred. "Istina je ono što se govorka... Kraljica. Zbog nje je tvoja politika idiotska. Ona je ta o kojoj si mi pričao, onog dana na Četvrtoj. Rekao si: promenićeš budućnost cele jebene galaksije samo da bi se vratio njoj." Nasmeja se jednom. "A ja mislio da se zezaš."
     "Mislim da smo jedan drugoga potcenili", reče Gundalinu, malo kiselo.
     Rid se opet nasmeja, sa više osećanja. "Moglo bi se tako reći." Suoči se s Gundalinuovimlakim mrštenjem, vide da se ono transformiše u nešto što neobično liči na žaljenje za propuštenim. Gundalinu je sklonio pogled; prsti su mu se nemirno kretali po linijama rukava njegovog kućnog ogrtača. "Nadam se da je vredna tog truda", reče Rid.
     Gundalinu se osmehnu, opet ga pogleda, klimnu glavom. Rid oseti da mu se u očima začinje ona slika koju je samome sebi odavno zabranio: lice tamno, a blista, pod velom čulne misterije... njeno lice. Prestani!...
     "Žao mi je zbog tvoje žene", reče Gundalinu, kao da čita i Ridov um a ne samo njegov izraz lica.
     "Šta znaš ti o tome?" odseče Rid, pogođen.
     "Znamo šta se desilo kad si prenet od Mundilfere Jaakoli. Kad si je izgubio." Gundalinu zastade. "Čak znamo i šta si stvarno."
     Rid oseti da mu se lice crveni. Mundilferino mesište. Obrisani mozak. Ludak... On ustade.
     "...Vanamoinen", reče Gundalinu blago.
     Ridu popustiše kolena, i on opet sede. "Š'a?" reče on.
     "Vanamoinen. Ti si Vanamoinen. Izgubili smo te, Bratstvo te je ščepalo. Od tog dana, tragamo za tobom."
     Rid je sedeo i slušao, skamenjen. Nešto u njemu paralizovalo mu je jezik, zaustavilo struju pitanja i protesta. Prineo je šaku licu, počeo pipkati te konture, tako dobro znane a opet toliko neobične. Oseti da je počeo da se znoji. "Nazivali su me tako - 'novi Vanamoinen'", promrmlja, sećajući se. "Znali su. Svi oni su znali nešto... Ali ja ne znam Vanamoinena. On je pre dve hiljade godina umro! I pre više! Moje ime... moje ime je Rid Kuleva Kulervo..." On zari prste u svoju kožu.
     "Ti si dve osobe u jednom telu", reče Gundalinu naginjući se napred, prisiljavajući Rida da ga pogleda. "Čak nisu zasebni signali; izmešani su. Bratstvo se dočepalo snimka sadržine Vanamoinenovog uma. Snimak je načinjen skeniranjem Vanamoinenovog mozga, dok je bio živ, pre više hiljada godina. Upotrebili su to da Vanamoinena vrate. Međutim, ti nisi bio moždano mrtav kad su izvršili usnimavanje: dogodilo se nešto što je moralo biti kao čeoni sudar. Nastala su velika oštećenja."
     "Kao sukobljavanje dva holograma", reče Rid zureći pred sebe. "Ispreturani mozak..." Pusti da mu šake padnu. Koncentrisao se na tu sliku. Osećao je da ga takva koncentracija smiruje. "Kako je to urađeno?" zapita, čuvši da se njegov glas vraća u nešto nalik normali. "Nisam čuo da je to ikad ikom urađeno."
     Gudnalinu odmahnu glavom. "Ne znam kako su sačuvali Vanamoinenovu... tvoju... dušu, tako dugo. Pa, ako ni ti to ne znaš, pretpostavljam da više nema nikog ko zna."
     "Moja duša..." Rid je spustio pogled na svoje telo, ne buneći se nimalo protiv svega izrečenog. Učini mu se da odjednom gleda sebe sa neke velike visine; njegov um se zavrte i pade u ambis. "Ne sećam se..." zamumla on. "Ali bilo bi moguće..." Namršti se i diže pogled. "Ali zašto?"
     "To ti meni kaži", reče Gundalinu kao da ga blago podstiče. "Zašto si se vratio, ovde, sada, posle više hiljada godina."
     "Zbog mera", reče Rid automatski. Zaćuta i zagleda se netremice napred. "Tako ti svih - da - mislim da sam ovde zbog mera. Znam ih..." Zapanjeno pogleda Gundalinua. "Ali nije reč o 'vodi života'. Ona neće nikad perfektno raditi u ljudskom telu, zato što je ljudsko telo genetski nesavršeno." Zastade, ošamućen i užasnut i pun olakšanja pred tim otkrićem. "To je uzaludan trud. Meri su..." On pruži ruku napred, pipajući po vazduhu; njegovi prsti se stegoše ni oko čeg.
     Gundalinu je piljio u njega, na onaj stari način, sa primesom neverice. Rid mu pogleda u oči, shvati da mu odavno nedostaje taj izraz lica, koji ga podseća... podseća na... Sled njegovih misli izlete iz šina. "E jebi ga", reče on, i poče pritiskati oči bridovima šaka, toliko jako da najzad vide eksplozije svetlosti. "Zašto? Bogovi... zašto baš ja?"
     "Ne znam ni to, Ride", reče Gundalinu tiho. "Ima izvesnih indikacija da si greška."
     Rid se nasmeja, stisnuto i bolno. Pođe rukom u košulju, izvuče dve stvari spojene istim lancem, privezak i prsten. "Uvek postoje opasnosti, kad si stranac daleko od doma."
     Gundalinuove oči se ispuniše saosećanjem. "Ali, sad si ovde... Vanamoinene. Vraćen si zato što je tvoje znanje potrebno. Ovde si, a i ja sam ovde, zato mi je potrebna tvoja pomoć. Ne verujem da se podudarilo slučajno. Namera je bila da nas dvojica radimo zajedno, još jednom, na ovome..." Nagnuo se napred, sav ozaren od prosvetljenja i nade.
     "Na čemu?" reče Rid zgusnuto.
     "Dobro si rekao, ono što je važno kod mera nije 'voda života'. Važno je da oni opstanu. Zapravo su i stvoreni da bi... činili... za... znaš šta hoću da kažem. Znaš šta pokušavam da ti kažem..."
     Rid ga pogleda prazno. "Ne. Ne znam. O čemu ti, do vragova, pričaš?"
     Gundalinu tiho opsova, ljut zbog uskraćenosti. "Prokleto bilo! Ti si Vanamoinen. Ti znaš zašto je važno. Stvorio si mere, zahvaljujući tebi su ovde. Moraš pamtiti zašto, tako ti svih bogova!"
     Rid je osećao da se njegov um tumba i vrti, da su to fragmenti rasprsnutog ogledala koje neko drma i trese u vreći od živog mesa; u koštanoj zdeli; drma i trese do krvi. "Pojma nemam šta to pričaš! Nisam Vanamoinen. Ja sam Rid! O tim sranjima ne znam ništa, zato ćuti, ćuti više! Ostavi me na miru!" Ustade i pođe ka vratima.
     Ali stade, jer se pred njim najednom pojavi drugo obličje, zaprečujući mu prolaz. Na trenutak on pomisli da to Arijel stoji ispred njega, blede kose, umotana u neku mušku odeću. Ali kosa je bila pogrešna, duga, čitav beli oblak... lice pogrešno, starije... Kraljica. Osvrte se da pogleda Gundalinua, iznenađen ali i prožet naglim razumevanjem.
     "Ride Kulervo..." reče Kraljica, stupajući napred. Pružila mu je ruku; njena odežda tiho zašušta.
     Gledao je u nju ne znajući šta da radi. Automatski prihvati njenu ruku, nakloni glavu nekako nezgrapno izražavajući poverenje. "Damo", progunđa, sećajući se da to tako treba, a onda ispusti njenu ruku kao da je usijana. U svome umu opet vide Arijel, i zapita se koliko kraljica zna, ako uopšte zna... Obori pogled.
     "Ti si onaj koji je pomogao Bi-Ziju da ponovo stvori zvezdopogonsku viralnu plazmu, zar ne?" upita ona. Njen glas kao da ga je vratio na tlo, iscrpao energiju njegove panike, omogućio mu da mirno stoji. Proučavala ga je još jedan trenutak, napetošću koja je na njega, iz nekog razloga, delovala čudno umirujuće.
     "Da", reče on, premeštajući se s noge na nogu. Pogleda opet Gundalinua, vide da mu ovaj klima glavom.
     "Pokušavali smo da nađemo način da spasemo mere od Hegemonije", reče ona. "Mi znamo da su oni inteligentni, ali to što mi znamo, nije dovoljno. Smatramo da njihova pesma sadrži... hm... neku vrstu kodiranih informacija. Ali, nekompletna je; pokolj je toliko opustošio merske naseobine da su svoju prošlost izgubili, i, štaviše, i ne shvataju šta su izgubili. A te pesme su... važne, na jedan način... za - za dobrobit Hegemonije. Ako uspemo da shvatimo njihovu funkciju, možda ćemo uspeti da spasemo i mere. Ali ne uspevamo... ne uspevamo..."
     Rid je zurio u nju, videći da je uzdrmana onom istom nesposobnošću da iskaže ono što misli, kao malopre Gundalinu. "Šta je vama?" reče mršteći se.
     Odmahnula je glavom, a njene oči boje ahata sklopile su se uskraćeno. "Ne mogu ti kazati", reče ona, kao da su te reči žuč u njenim ustima. "Ne može ni on..."
     "Bukvalno, ne možemo", upade joj Gundalinu u reč, trljajući lice. "To štiti sebe..."
     Rid oseti da u dubinama njegovog uma nešto svetluca, jedna iskrica shvatanja koja preti da se proširi u požar. Baci se svom snagom ka toj uspomeni, da je uhvati, ali mu se ona izmigolji iz zahvata. "Kartografi?" prošaputa on, praznih ruku i očiju. "Mislite na Kartografe?"
     Gundalinu poče odmahivati glavom kao čovek kome su odsekli jezik.
     Rid se nasmeja grubo. "E bogovi, ala smo društvo!" Njegove šake se trznuše. "Šta se ovo dešava ovde, je l' to nešto zarazno?" Udari samog sebe šakom po slepoočnici, opakom snagom.
     "Nije to bitno..." Kraljica je pružila ruku, uhvatila ga za mišicu. "Ne moraš razumeti - samo veruj da je stvar važna. To će biti dovoljno. Radi sa nama na merskim pesmama; dozvoli svom umu da radi ono što je njemu namenjeno. Onda će ti se možda vratiti sve..."
     Rid žmirnu, pogleda dole, u njenu šaku koja je mirovala na njegovom rukavu; poklopi je svojom, gotovo grčevito.
     "Ride." Gundalinu je ustao i pošao ka njima, bolno, i kao da to čini protiv volje. "Znam da te Izvor na neki način drži. Ako hoćeš da se udaljiš od njega, možemo ti pomoći. Svaki način držanja može biti i slomljen. Samo nam reci šta ti je potrebno."
     Rid odvoji Kraljičine prste sa svoje mišice, jedan po jedan. On udahnu duboko, šumno, osećajući da se skeletna šaka istine steže oko njegovog grla. "Ne možeš ti meni pomoći, Gundalinu." Odmahnu glavom. "Ne može niko."
     "Pa bar mi reci u kojoj si vrsti frke." Gundalinu pruži obe šake ka njemu. "Znaš me", reče, gledajući Rida neobično napeto u oči. "Znaš da meni možeš i svoj život poveriti. Osim toga, treba mi tvoja pomoć..."
     Rid im okrete leđa. "Ja vama pomoći ne mogu!"
     "To je jedini razlog tvog postojanja!"
     Rid se opet okrete ka njima, ali od tog okreta zavrte mu se u glavi. Osetio se kao da je čitav njegov život počeo da seva u isprekidanim strobo-slikama. "Razmisliću o ovome... moram razmisliti. Moram sad da idem i da razmišljam." Bez sigurnosti kakve će posledice biti, bez pouzdanja u samoga sebe, pođe ka vratima. Otuda pogleda preko ramena. "Pitaj svog muža o merima, Damo Thalaso", reče kiselo. "Zna on o njima još ponešto, što ti nije rekao..." Nisu ništa učinili da ga zaustave dok je izlazio.

     Luna je stala pored Gundalinua; osećala je kako je njegova ruka vuče sebi dok je vitka, nesigurna figura Rida Kulerva izlazila iz dnevne sobe.
     "Bogovi", reče Bi-Zi kad ču da su se vrata zalupila. "Nadam se da je ovo bio pravi način." Njegova druga šaka, opuštena uz bok, steže se.
     "Što ga nisi zaustavio?"
     Pogledao ju je, brižan u licu. "Ja njega ne mogu silom naterati, Luno. On se sada jedva drži pri zdravoj pameti. Ako krahira, izgubili smo Vanamoinena zauvek." Odmahnuo je glavom. "To ne možemo rizikovati. Moramo verovati da će on da se vrati - dobrovoljno."
     "On je samo dečak, Bi-Zi", reče ona nežno, još videći ono očajanje, i onu svest o nečemu što je strašnije i od njenih najdubljih strahova - a to je maločas našla u Ridovim očima. "Toliko se uprpio." Zagrlila ga je, ostala tako.
     "I treba da se plaši." Gundalinu je uzdahnuo, pogladio njenu kosu, poljubio Lunu. "Zaista ima prava da se plaši, neka mu bogovi pomognu... Hajde da se vratimo u postelju."
     Klimnula je glavom, pustila da on povede, da sam odredi kakvim korakom će se ići, dok su se peli uz stepenice. "Kako to Izvor njega drži protiv njegove volje? Pomoću droga?"
     Gundalinu je pogleda iznenađeno. "Da, verovatno. Otkud znaš?"
     "Pamtim ja Izvora." Ušla je za njim u spavaću sobu, držeći ga za ruku. "Ariška je pred kraj Zime kupila od njega virus. Platila je vodom života..."
     Iskrivio je lice sećajući se toga, i klimnuo glavom. "To je ono što njemu najbolje ide od ruke. Ali ne znam čime je zalančio Rida. Nije ništa obično, jer bi Rid inače nabavljao negde drugde." Slegnuo je ramenima, i kućni ogrtač spade s njega; raskopčao je pantalone i pažljivo seo na ivicu kreveta, da ih skine.
     Luna je pustila da joj pozajmljena odeća sklizne s leđa: glatka toplina uvozne tkanine bila je, na njenoj koži, kao milovanje njegovih šaka. Legla je u njegov krevet, uklizila između pokrivača kao da ulazi u more, kao da joj je tu pravo mesto. On leže pored nje i ona za tren zaboravi bolni umor svoga tela, osećajući kako se njegovo telo sleže i namešta do njenog. Videla je kako bore od umora i bola nestaju s njegovog lica čim je prstima dotakao njen obraz, zatim plastičnu "kožu" zavoja koja je još štitila jedno mesto na njenoj ruci. Osmehnula se, ali je njen osmeh zatim, polako, nestao.
     "Bi-Zi", reče ona, "O kome si govorio, ono maločas, 'mi'? U fazonu, 'znamo', 'izgubili smo te'... Rekao si takve stvari nekoliko puta, ali nisi mislio na nas dvoje."
     Gundalinu otkloni pogled kao da je najednom nešto nezadovoljan, ili kao da se u njemu dešava neki sukob. Posle nekog vremena opet pogleda Lunu; dotače nežnim prstom tetoviranu šaru pod njenim grlom. "Govorio sam to o Kartografima."
     "O Kartografima?" ponovi ona, s blagom nevericom. "Misliš na ono gnezdo karemovskih snobova koji se sastaju u tom, sam si rekao, 'klubu', i tamo diskutuju bezmerno i beskrajno o slabostima i manama Tijamata?"
     Nasmejao se. "Znači, zato nisi htela da dođeš na učlanjenje, kad sam ih naterao da primaju i Tićune?"
     Podigla se na lakat, osećajući kako joj kosa klizi niz pleća. "Imam, zaista, preča posla", reče razdražljivo.
     "Ima tamo više nego što bi se na prvi pogled reklo. Oni Kartografi koje si videla samo su površina. Postoje dubine, slojevi unutar slojeva... čak ni ja ne znam koliko ih je."
     Njen snažni poriv da se nasmeje zamro je čim je videla njegov izraz lica i shvatila da je Gundalinu savršeno ozbiljan.
     "Ne bi trebalo da ti ovo govorim." Pritisnuo je šakom svoje oči. "Ali, tako mi bogova, ako iko ima pravo da zna istinu o tome, ti imaš. Život ću založiti u tu procenu..." Odmahnuo je glavom. "Pravi Kartografi su tajna organizacija koja je nastala u poslednjim danima Stare Carevine. Korene ima u gildi koja je predvodila kolonizaciju, za vreme Carevine. Kao što sam ti rekao, postojao je čovek po imenu Vanamoinen..."
     Slušala je ćutke, a on joj je ispričao sve. Dok je govorio, osećao je kako raste njeno razumevanje čudnog razgovora koji se dogodio između njega i Rida, i kako se njena vizija svemira preobražava dejstvom jedne tajne koja je duboka gotovo kao ona koju njih dvoje između sebe imaju. "Ali Kartografi ne kontrolišu sve što se događa u Hegiški... a?" reče ona, kad je završio.
     Nasmejao se kratko. "Ne, zato što ljudska priroda jeste to što jeste. Pokušavaju... ali, često, dolaze u sukob sami sa sobom, na raznim nivoima, u raznim okolnostima. Čak i na najvišem nivou Kartografi mogu samo uticati, nikad vladati."
     "U Kartografe je učlanjen i Rid, i Izvor...?"
     Gundalinu klimnu glavom, onda podvuče jednu ruku pod glavu. "Postoji jedna frakcija u Kartografima, koja sebe naziva Bratstvo. Njihov cilj više nije dobrobit celog naroda, nego samo njihova dobrobit. Idu istim putem, ali ka drugom odredištu. Bratstvo sagledava Hedžu kao svoj plen, koji treba uloviti. U interesu je njihovom, da potpomognu sve ono što će destabilizovati ovo društvo, status quo u njemu. Dakle: droga, politička korupcija, rat. Gde god se ravnoteža naruši, nastaju patnje, a Bratstvo žanje profite. Rid je bio jedan od njihovih slugeranja... a sad im je alatka. Kitaro..." Glas mu zape. "Kitaro je mesecima pokušavala da aranžira ovaj sastanak između nas dvojice; ali na Rida se toliko pomno motri da sam počeo verovati da se stvar nikad neće moći izvesti." Zaćutao je, kao da razmišlja o čudnim plodovima Ridove nenadane posete.
     "A kome ti pripadaš?" upita ga Luna najzad. Bila se udobno smestila na elastičnom madracu, koji se oblikovao prema njenom telu. "Ako Rid pripada Bratstvu."
     "Branim stanje kakvo jeste, status quo. Eto kome pripadam, ili sam pripadao." Diže pogled ka draperijama senki i polusvetla na plafonu. "Ponekad tu frakciju zovu Zlatna sredina. Tvrdnja je njena da se bori za nastavak pravog rada Kartografa, na taj način što održava ravnotežu hegemonijskog poretka - a to tumače kao vlast Karemovaca nad ovim segmentom Starog Carstva. Neko vreme sam se nadao da je to zaista tako jednostavno..." Njegove oči potamneše.
     "Predomislio si se zbog dolaska na Tijamat?" Položila je šaku na njegovo rame.
     "Tim dolaskom samo je završen jedan proces. Ništa, nikad, nije tako jednostavno... ni pravda, ni nepravda." Pogledao ju je u oči i osmehnuo se, sa žaljenjem i ironijom. "Bez Reda, Haos ne bi imao razlog postojanja... a bez Haosa, nema razloga za Red. Oni su jedno drugome potrebni, jedno se drugim hrani. Samo zajedno su celi. Kartografi, u svojoj taštini, kažu da je to Velika igra."
     "Pa dobro, onda ko... ili šta... je stvarno u centru? Na vrhu?"
     "Ne znam." Slegnuo je ramenima. "Koliko god se visoko popnem, uvek ima još nekih nivoa, iznad mene."
     "Onda kako znaš u koga možeš imati poverenja?"
     "Pa, ne znam." Njegov osmeh postade žalostan. "Možda to čak i ne utiče bitno na Veliku igru. Sibilskoj mreži je bio potreban povratak Vanamoinena i njegov dolazak na Tijamat. Sve frakcije su pokušavale da ovladaju i manipulišu Vanamoinenom - nijedna nije uspela. Ipak, on je ovde... Zato verujem da će nam on pomoći. I zato verujem da to ne možemo silom ubrzati, nego moramo pustiti da se dogodi na neki svoj način."
     "Al' ne moš' biti siguran", reče ona blago.
     "Ne mogu", promrmlja on, sklanjajući pogled. "Ni u šta ne mogu biti siguran."
     "Kad sam bila mala, učila me baka da su meri deca Majke-koja-je-more, i da ih Ona blagosilja i štiti. I da sam ja takođe dete Mora..." Grlo joj se zapuši od naglog jada.
     On je privuče, zagrli, poljubi u čelo, gotovo kao da ljubi dete. "The, a ja jednom poverovao da je sa mojim životom svršeno", prošaputa on, sklapajući oči i ljubeći njene usne. "Bogovi, al' te volim..."
     Sklopila je i ona oči, osetila kako suze klize, izmiču, teku niz lice, prelaze i na njegovu kožu, vrele kao vatra. Zapanjena da u središtu ovakvog uragana, njegove ruke oko nje ipak uspevaju da stvore jedno "oko" smirenosti; da je uspevaju ubediti da će sve na kraju biti kako treba. "Nije još mnogo ostalo od ove noći", reče ona uzimajući njegovo lice među dlanove, ljubeći njegove očne kapke, osećajući kako se njen umor topi i odlazi. Poče ljubiti njegove usne, a rukama kliziti niz njegova prsa, sa divnom pažnjom zaobilaziti zavoje na slabini; i kliziti niže, i osećati kako on pod njenim dodirom oživljava.
     "Onda neka jutro pričeka na nas", progunđa on, s uzdahom. "Neka pričeka..."

     Rid Kuleva Kulervo je ležao budan u svom krevetu i zurio gore, u kavez mraka koji je bio njegova soba, njegov svet. On leži budan po pola noći, svake noći, otkad zna za sebe; ipak, ne baš ovako budan. Jer nikad do sad nije znao ime onog drugog, onog koga drži u svom mozgu kao zarobljenika u košmarnom pejzažu sa nebrojenim kraterima od granata: onog kome se neprestano sveti za zločine koje taj uopšte nije počinio... On je Vanamoinen. Zna da je to istina, da mu je Gundalinu govorio samo istinu. Zna, iako se ne uspeva setiti... Vanamoinen zna.
     Rid opsova, prevrte se na stomak, zagnjuri lice u jastuk. Šta tražim ja ovde? Šta želim...? "To je jedini razlog tvog postojanja!" povikao je Gundalinu na njega. Meri. Tijamat. Ali, "voda života", ne. Ako pomogne merima, razumeće, rekla mu je vladarka. Pa, on želi da im pomogne, oseća potrebu da razume; ta potreba je kao vatra koja gori u njegovoj utrobi...
     Međutim, oni njemu ne mogu pomoći. Ne mogu mu dati "vodu smrti"; to samo Izvor može. Čak i kad bi mu Gundalinu dao laboratorijski prostor i svu potrebnu opremu, on ne bi mogao na vreme proizvesti novu "vodu smrti"; snabdevanje mora biti neprestano. Već, evo, oseća posledice toga što se proteklog dana nije ufiksao; jer, zbog one "sačekuše" koju mu je Gundalinu namestio, on je zakasnio na susret sa Ter-Foom.
     Mora smisliti neki izgovor da od Ter-Foa ipak dobije, ujutro. Treba nalupetati neke laži... jer ako ne dobije, neće moći da radi. Mora dobiti svoj fiks. I sledeći. Pa sledeći... Bez toga može samo da crkne, a tek onda neće biti nikom koristan. Ali, kakva je korist i ovako od života, kad je sve nemoguće? Čak i on sam je nemoguć: tip sa dva mozga. Možda bi mu se više dopadalo kad bi mogao verovati da je naprosto lud...
     "Riiiide." Glas kao zarđalo gvožđe izgovorio je njegovo ime u tami.
     Rid prestade da diše.
     "Ride..."
     Pridiže se u sedeći položaj. "Ko je to?" Ništa ispred njega, samo pomrčina, prefinjene slojevitosti tamnosivog na crnom, mutni dobro znani obrisi nameštaja njegove sobe. Da li se nešto zaista nalazi onde, kod uznožja kreveta, neki tamni oblik mračniji od noći, sa jednim nemogućim svetlucajem crvenog...?
     "Znaš ti ko je, Ride", šaputao je glas, uvlačeći se talasasto kao zmija.
     Hologram. Projekcija, reče on sebi, uzaludno. Noćna mora... ali, nije sanjao. Izvor mu još nikad nije ovo uradio, nikad nije prodro u zaklonitost njegove sobe, nikad povredio to poslednje sklonište gde je Rid mogao još, pred samim sobom, glumiti da je slobodan čovek...
     "Kaži", reče Izvor tiho. "Kaži mi ko sam."
     "Gospodar", promumla Rid, kao da bi tu reč radije ispljunuo. Prstima kao kandžama priteže ćebad sebi na prsa; svaki mišić u njegovom telu napeo se bespomoćnim gnevom. "Šta hoćeš?" Proklinjao je sebe bespomoćno, zato što je čuo da mu glas drhti.
     "Bio si noćas u ponoćnoj audijenciji, koliko shvatam, Ride? Kod vrhovnog sudije, i kraljice?"
     Uf, bogovi. Rid proguta svoje srce. "Nije to bila moja ideja."
     "Kad si planirao da me informišeš o tome?"
     "Ništa nije bilo", reče on promuklo.
     "Ništa", reče Izvor kao odjek, ali s teškom ironijom. "Naš Veliki neprijatelj te zgrabi i odvede na tajni sastanak, na kome ne bude ništa. Kažu ti da zaista jesi novi Vanamoinen. Zatraže da izdaš Bratstvo, i da sarađuješ s njima... ali ništa ne bude."
     Ridova usta se iskriviše. "Znaš da ne idem nikud. Kud bih i mogao? Za par dana bio bih lešina i trunuo bih."
     "Rekao si im da je nemoguće stvoriti stabilnu varijantu 'vode života'", prekorno nastavi Izvor. "Alllli, ništa nije bilo..."
     "To je bila laž! Samo da ih skinem s vrata. Ništa više." Zurio je u mrak i osećao da mu hladan znoj klizi niz leđa. Molio se bogovima da Izvor to ne može zapaziti, da ne može stvarno da očita svaku njegovu misao, svako osećanje...
     "Onda je moguće da lažeš i mene."
     "Ne lažem tebe!" povika Rid. "Kakva bi mi korist bila od toga?"
     "Zaista, kakva? Ako me izneveriš, bićeš mrtvac i trunućeš u svakom slučaju, a s tobom će umreti i Vanamoinenov mozak, ma šta ti uradio, ma šta pričao."
     Rid obliznu usne. "Za re-kreiranje 'vode života' biće potrebno vreme. Rek'o sam ti. Nećeš nikakve greške..." Njegov glas otvrdnu. "...nalik na onu koju sam jednom napravio."
     "Neću." Izvor ispusti zvuk gađenja. "Imaćeš dovoljno vremena... Ali, u međuvremenu, Bratstvo od tebe traži još jednu stvar. Izgleda da kraljičina opsednutost merima nije samo religijski fanatizam. Gundalinu i ona znaju nešto važno o merima, nešto tako tajnovito da, čini se, niko drugi ni ne podozreva da to postoji - čak ni Zlatna sredina. Ti ćeš nam pomoći da saznamo šta je to."
     "Kako?" reče Rid razdražljivo. "Noćas mi nisu hteli reći... bilo je maltene kao da nisu mogli..." Zastade. "Šta hoćeš da radim?" upita on okružujući štitovima iskricu nade u sebi. "Hoćeš da glumim da sam na njihovoj strani, sve dok ne saznam...?"
     Izvor se nasmeja a Ridova nada se ugasi kao sveća kad utrne. "Ti bi to voleo, a? Ne, ne. Ti si moje vlasništvo; Vanamoinenov mozak pripada Bratstvu... Vidim da je tvoj ljubavni slučaj sa Arijelicom Svetlohodnom procvao i slatke plodove doneo, i pored tvog trnja, Kulervo..."
     Rid sklopi oči; njegove pesnice su davile jorgan. "Uradio sam što si hteo", reče on.
     "A-ha, i to si uradio od sveg srca, reklo bi se. Mlada glupača je zacopana u tebe. Priča svojim prijateljicama da je dovodiš do takvih ekstaza da tada pomišlja da će umreti od zadovoljstva. Mislim da bi te ona čak i vodila kući, svojoj mami, kad bi ti to zatražio."
     Ridove oči se otvoriše. "Hoćeš da se oženim njome?" upita.
     "Nnnn-ne..." šuštala je tama. "Hoću da joj uvališ 'vodu smrti'."
     Pridavljeni zvuk neverice zape u Ridovom grlu. "Zašto?"
     "Da upotpunimo našu moć nad njom. Kraljica je njena majka... Gundalinu njen otac. Kad vide šta će početi da joj se dešava čim joj uskratimo 'vodu smrti', podeliće svoje tajne s nama."
     "A ako oni to ne mogu...?"
     U odgovor dobio je samo tišinu i zvuk teškog disanja.
     "Šta ako ja odbijem?"
     Samo tišina.
     "Jaakola...!"
     Tišina, i otkucaji njegovog srca.