6. ČETVRTA: Forzgejt

     Inspektor hegemonijske policije B. Z. Gundalinu uđe u svoju kancelariju na isti način kao i svakog radnog dana u proteklih pet godina, oponašajući precizne obrasce od prethodnog dana; kao robot, bila bi njegova misao kad bi dopustio sebi da o takvom nečem razmišlja - ali to niked nije dopustio. Stavi na sto bokal predugo varenog napitka 'čalo', a to je bila najpribližnija zamena za drogu koju je ikada sebi dopustio; ali, ne spusti ga bilo gde, nego na ugao svog radnog stola/terminala, tačno na ono mesto gde je tamni keramičko-legurni sjaj površine potamneo od vreline ranijih bokala. Sede u svoje mekano sedište, okrete ga tako da mu bude zgodno da posmatra panoramu grada Forzgejta, i zatraži od radnog stola jutarnje podatke. Uvek je tražio da ovo jutarnje informisanje bude u audio-modusu, dakle zvučno. Ti minuti bili su mu, u toku celog radnog vremena, najpribližniji opuštenosti. Iz stola pođe nervirajuća imitacija njegovog glasa, dajući mu zbijenu recitaciju o sadržini svih fajlova redom. Po jednom progunđanom rečju označavao je one fajlove o kojima će želeti da zna više; za to vreme gledao je ukočeno taj grad ogrnut hladnom izmaglicom. Prozorsko okno bilo je sasvim suvo - najzad i to da se desi; ali pred njegovim očima kiša ponovo poče, tupkajući nasumičnim prstima nemirno po spoljašnjoj strani okna. Kapljice i mlazići zakrivuljaše niz prozor, nepredvidljivim putevima, kao suze. Bog ubio ovu kišu, pomisli on, trljajući oči. Suviše je nalikovala na sneg.
     "...Glavni Inspektor zahteva tvoje prisustvo u njegovoj kancelariji što pre..."
     Gundalinu se ukoči. "Zadrži", reče radnom stolu, pa se okrete da tu poruku i pogleda, na ekranu. Glavni inspektor. Gundalinu je zurio u inertne oblike slovnih znakova... u njegovoj kancelariji. Gundalinuove šake se sklopiše oko oblina levog i desnog rukonaslona njegovog sedišta, usidrujući njegovo telo čvrsto u sadašnjost, bez obzira što je prostorija oko njega treperila kao da će iščeznuti, ostaviti ga samog u beloj pustoši...
     Ustao je polako, bojeći se da će ga telo izneveriti; da će noge odbiti da ga ponesu napred, ili da će, kad stigne do vrata i iskorači u hodnik, navaliti u bekstvo. Postojao je samo jedan mogući razlog da ga Glavni inspektor pozove na razgovor oči u oči. Gundalinu pogleda dole, da proveri celu plavosivu dužinu svoje uniforme, da negde slučajno ne postoji trun prašine ili pomaknuta ivica. Kad je bio siguran da je njegov izgled sasvim po Pravilu službe, Gundalinu iziđe iz ureda i pođe kroz građevinu, zvanu Policijski kompleks, ka mestu gd ga je Glavni inspektor Saveni čekao.
     Odjednom: on stoji na tepihu prigušene floribunda boje, pred radnim stolom Glavnog inspektora, a pojma nema kako je tu dospeo. Njegovo telo otpozdravlja prinošenjem desne šake slepoočnici, to je besprekorno salutiranje, po navici, ali on je siguran da ga lice odaje, izrazom krivice upadljivijim nego kod nekog robijaša.
     Saveni uzvrati jednakim salutiranjem ali ne ustajući. Naprotiv, zavali se dublje u elastične okvire svog sedišta, proučavajući Gundalinua bez ijedne reči. Gundalinu, naporom volje, uzvrati taj pogled. Sa Glavnim inspektorom Savenijem nije se bilo lako suočiti, čak ni na komunikacijskom ekranu. Sad je u Savenijevim sivim očima našao neodlučnost koju je bilo još teže izdržati nego ono hladno neodobravanje koje je očekivao.
     "Gospodine..." poče Gundalinu, i pregrize u startu poplavu izvinjenja koja mu je počela puniti usta. Kompulsivno baci pogled niz plavu dužinu svoje uniforme, sve do sjajno uglačanih čizama, i ne nađe nikakvu manu. A ipak, njegov um vide istinu, onu pravu, sakrivenu manu - vide da jedan hipokrita i izdajnik nosi odeću poštenog čoveka. Bio je siguran da i Glavni inspektor vidi isto. Tiamat. Ta reč, taj svet, odjednom ni na šta drugo nije mogao da misli. Tiamat, Tiamat, Tiamat.
     "Inspektore", reče Saveni i klimnu glavom potvrdno. Gundalinu oseti jače stiskanje svojih usana, krućenje svakog mišića u svom licu i telu; pripreme za odbijanje napada. Ali Glavni inspektor samo reče: "Mislim da obojica uviđamo da tvoj rad nije bio na potrebnom nivou, poslednjih meseci." Prešao je pravo na suštinu stvari, po svom običaju.
     Gundalinu stade još uspravnije, prisiljavajući sebe da ponovo pogleda Savenija u oči. "Da, gospodine."
     Savane zaplovi vrhovima prstiju preko dodirno-komandne ploče svog terminala, nabacujući na ekran mnoštvo raznih nasumičnih poruka, što mu se dešavalo kad je bivao rasejan. Možda te poruke, opet, i nisu bile nasumične. Gundalinu ih, sa mesta gde je stajao, nije mogao razaznati. "Na Tiamatu si očigledno bio veoma kompetentan u službi, čim si se uzdigao u čin inspektora za tako kratko vreme. Ali to me ne iznenađuje, jer bio si tehničar drugog stupnja..." Saveni je bio sa planete Karemof, kao i Gundalinu, kao i većina viših oficira policije na planeti Četvrtoj. Znao je društvene kodove karemovskog krutog, tehnokratskog klasnog sistema, i sve što su te klase značile.
     Bio si. Gundalinu je tu reč progutao kao grudvu suvog hleba. Šake mu se, iza leđa, pokrenuše; prstima dotače ožiljke na šačnim zglavcima. Čast svoje porodice zaštitio je tako što se nije više vraćao na Karemof. Ali, svoj neuspeh nije mogao zaboraviti; jer, ni njegov narod, karemovski narod, nikad neće taj neuspeh zaboraviti. A Karemovci se nalaze na svim mestima gde on može poći.
     Saveni diže pogled, namršti se malo zbog tog Gundalinuovog krišom učinjenog pokreta. "Gundalinu, znam da nosiš neku neprijatnu uspomenu iz godina tvoje službe na Tiamatu... Znam da još imaš te ožiljke, od toga." Opet spusti pogled, kao da se stidi što je to uopšte i pomenuo. "Ne znam zašto nisi dao da se operacijom uklone. Ali, ne bih želeo da misliš da imam nešto protiv tebe, zbog onog što si uradio..."
     Ili zbog onog što nisam uspeo da uradim. Gundalinu oseti da mu se lice naliva crvenilom, da na smeđoj površini njegove kože blede pegice postaju primetno crvene. Već sama činjenica da Saveni pominje njegove ožiljke govori mu i previše. On oćuta.
     "Služiš ovde, na Četvrtoj, već, evo, skoro pet standardnih godina, i za sve to vreme zadržavaš ono što te muči, šta god to bilo, za sebe. Možda previše za sebe..."
     Gundalinu obori pogled. Znao je da neki od drugih oficira misle da je nadmen i nedruželjubiv - pa, znao je i da su u pravu. Ali to nije bilo važno, jer njemu kao da ništa nije bilo mnogo važno od kad je otišao sa Tiamata. Oseti kako mu se hladnoća jedne davne zime uvlači u kosti, dok on ovde stoji i čeka. Pokuša da se seti jednog lica... devojke sa kosom boje snega, i očima poput ahata... pokuša da se ne seti.
     "Pokazivao si izvrsnu samodisciplinu, do nedavno", reče Saveni. "Ali posle slučaja sa braćom Vendroe... Tu se postupilo veoma loše, što verovatno i ne moram da ti kažem. Guverner lično požalio mi se zbog toga."
     Gundalinu suzbi grimasu: najednom je čuo šta leži ispod ovih reči. Policija mora pokazivati dobronamernost Hegemonije. Njegovi očni kapci se trznuše potrebom da mu omoguće da prestane gledati; ipak, on nastavi da gleda Savenija u oči. "Razumem, Glavni. To je bilo mojom krivicom. Moje optužbe protiv upravitelja posluge Vendroevih bile su neoprostive." Doduše, bile su i istinite. Istina je uvek ginula kao prva žrtva u njihovim odnosima sa planetarnim vladama.
     Karemof je držao Hegemoniju na okupu nejakom mrežom ekonomskih sankcija i koristoljubivih manipulacija, zato što bez hipersvetlosnog pogona ništa centralizovanije od toga nije bilo moguće. Osam svetova Hegemonije nisu imali mnogo zajedničkog, sem što su se svih osam služili Crnim kapijama. Po slovu zakona, svaki svet je imao autonomiju, koju je Karemof čuvao i negovao sa licemernom pažnjom. To je bilo jasno i Gundalinuu, i mnogim drugima; u službi na Tiamatu naučio je i to i mnogo šta drugo.
     "Trebalo je odmah da ponudim moju ostavku", reče on. "Imao sam... porodične teškoće, ovih proteklih meseci. Moja braća su izgubila..." porodična imanja, imovinu mog oca, svetu uspomenu na hiljadu predaka, i sve to zbog svoje gluposti i gramzivosti "... mnogo toga, u Nakrajsvetu." Oseti da mu se krv opet diže u lice, i požuri da doda: "Ne nudim to kao opravdanje, nego samo kao objašnjenje."
     Glavni inspektor ga pogleda kao da time nije objašnjeno ništa. Gundalinu nije mogao ni samome sebi objasniti snove koji su mu upropašćivali spavanje još od kad su njegova braća proputovala kroz Forzgejt u glupoj potrazi za blagom koje su mislili da će naći u jednom surovom i divljem predelu ove planete, zvanom Nakrajsvet. Sad su Gundalinua iz noći u noć pohodili, u snovima, duhovi njegovih predaka, kojima je sva baština oteta; lice njegovog pokojnog oca, koje se preoblikovalo u jedno devojačko lice belo kao sneg; polja snežna, beskrajna... Budio se sav cepteći, kao da se smrzava u strašnoj zimi. "Ja ti nudim ostavku sada, Glavni inspektore", reče Gundalinu. Glas mu se, nekim čudom, nije prelomio.
     Glavni inspektor odmahnu glavom. "Nije to potrebno. Ne ako si voljan da prihvatiš privremeno sniženje čina, i jedan prinudni godišnji odmor, dok Guverner ne zaboravi onaj incident. Pa, i dok ti sam ne nađeš neku emocionalnu ravnotežu."
     Kad bih samo mogao zaboraviti prošlost onako lako kao što će Guverner zaboraviti mene. Gundalinu proguta tvrdi čvor u svom grlu, i samo reče, vrlo tiho: "Hvala, gospodine. Pokazuješ više obzira nego što ja zaslužujem."
     "Bio si dobar oficir", odvrati Saveni, pomalo mehanički. "Zaslužuješ da ti se da vremena koliko god ti treba da razrešiš svoje probleme... na ma koji način tebi dostupan. Odmaraj se, uživaj u ovom odsustvu od obaveza. Gledaj da se na ovom svetu osetiš kao kod svoje kuće." Baci pogled ka Gundalinuu, očima nelagodno zastajući na ružičastim ožiljcima od pokušanog sečenja vena, na Gundalinuovim šačnim zglobovima. "Ili je možda... tebi potrebno da istražiš nestanak tvoje braće u Nakrajsvetu."
     Gundalinu oseti crni, iznenadni nasrtaj vrtoglavice, kao da je počeo njegov pad u neku provaliju. Žestoko odmahnu glavom; vide kako jedno brzo mrštenje preleće licem Glavnog inspektora.
     "Vrati se u diviziju, Gundalinu", promrmlja Saveni. "Ali vrati se samo ako možeš da dođeš bez ožiljaka."
     Gundalinu se zagledao u njega. Salutirao je poslednji put, a onda se njegovo telo okrenulo energično, i iznelo ga iz te kancelarije.
     Bez ožiljaka. Hodnik se izduživao, svetao i neizbežan, ispred njega. Bez prošlosti. Zapita se kakvog smisla ima ići sad na operaciju kojom bi se ožiljci uklonili. Glavni inspektor će ih i dalje videti. Videće ih i on. Biće to, dakle, samo još jedan čin licemerja. On poče hodati. Život nam zadaje ožiljke svojim nasumičnim kretanjem, pomisli on. Samo smrt je savršena.