68. TIJAMAT: Karbankl

     "O, hooo, Svetlohodni..."
     Ukres diže pogled. Do ovog trenutka je praznim pogledom "ispitivao" praznu površinu stola. Sad vide Kirarda Seta Dalekoputova koji je nalazio krivudavu stazu prema njemu, kroz gužvu na plesnom podijumu kluba Zvezdošetne.
     "Nad'o sam se da ću te naći ovde", reče Kirard smeškajući se; zaustavio se pred stolom, s onim znalačkim pogledom od koga se Ukres već počeo zamarati.
     "Š'a 'e?" reče Ukres, naslanjajući se unazad.
     Dalekoputov skliznu u njegov separe, ali sa suprotne strane stola. "Imam poruku koju treba da isporučim... imaš je i ti."
     Ukres uzvi obrve, nemalo iznenađen. "Je l' to nešto oko Bratstva?"
     "Nego šta." Kirard protrlja bradu bacajući dokone poglede prema gomili. "Izvor je morao otići, pozvali su ga; ima posao na Ondiniju. Očekuje da će se uskoro vratiti na Tijamat..."
     "Ah, taj zanosni nadsvetlosni tranzit", progunđa Ukres, osećajući kako zavist uskomešava sedimente njegovih davnih snova.
     "Treba da nazdravimo u čast progresa", reče Kirard ironično, "al' kako, kad nema pića." Pokretom ruke pokaza praznu širinu stola; njegovo lice je zahtevalo objašnjenje ili poziv.
     Ukres mu ne dade ni jedno ni drugo, samo slegnu ramenima. "Šta ima veze sa mnom to što je on otiš'o?"
     Kirardova srdačnost nestade, zamenjena jednako uznemirujućom direktnošću. "Mi treba da nastavimo naše sadašnje aktivnosti u vezi sa laboratorijama gde se ono prerađuje, i da izdvajamo rečene količine... Onaj Novosklonac, Ter-Fo, komanduje u 'Persefoninom' dok se Jaakola ne vrati."
     "Rek'o si nešto o porukama."
     Kirard Set je oklevao, na način zbog koga Ukresova nelagodnost samo postade još veća. "Poruka je za tvoju ženu. O Arijeli, i o Kulervu, Izvorovom čoveku."
     "Šta o njima?" reče Ukres oštro.
     Kirard Set se zavali unazad, kao da hoće da mu se izmakne iz dohvata. "Već znaš da su se to dvoje viđali... Ali možda ne znaš da je Kulervo narko-adikt - zavisnik je od jedne droge koju je sam kreirao. To mu je neka degenerisana vrsta 'vode života'. On je zove 'voda smrti'. Smrtonosna je. On ju je uvalio Arijeli."
     Ukres se trže, sede sasvim uspravno, a šakama steže ivicu stola. "Štaaa?" reče.
     Dalekoputovu najednom kao da je bilo teško da ga pogleda. "Izvor hoće nešto od Kraljice, ili od Gundalinua", reče on tiho. "Zato želi da oni razumeju sledeće: ako mu ne daju to što traži, on će malu da ostavi bez droge." Zavuče ruku pod košulju. "Evo. Ovo ti je traka sa snimkom onog što se dogodi sa... adiktom. Ja, da sam na tvom mestu, ne bi' je ni gled'o." Dobaci mu "dugme" sa trakom na sto.
     Ukres ga dohvati i zadrža između ukočenih prstiju. Opet pogleda Kirarda. "Gde su?" reče. Šaka mu se oko trake steže u pesnicu. "Gde drži Arijel? Bogove li ti božje..."
     "Nije to tvoj problem, ej!" zašišta Kirard. "Ti sad pripadaš Bratstvu! Žena ti nabija rogove s ocem te dece, a to su kopilad - Arijel uopšte nije tvoje dete, sam si to rek'o. Ovladaj stvarima, čoveče. Sve što se dešava ide u tvoju korist - u tvoju korist, ako dobro odigraš svoju ulogu u ovome. Od tebe se samo traži da vladarki preneseš poruku. Reci da su te spopali neki nepoznati ljudi, bez lica; glumi da si potresen, koliko god je potrebno; ali neprestano imaj na umu da je samo gluma..."
     Imaj na umu. Ukres je sedeo kruto, primoravajući sebe da ima na umu tvrde, korisne lekcije kojima ga je Bratstvo naučilo. Duboko je udahnuo, koncentrisao se na napor da ovlada sobom. "Samo gluma", ponovi on, bez ikakvog izraza na licu. Spusti pogled ka svojoj šaci, koja je sada ležala mlitavo, otvorena, na stolu. On ugura dugme sa trakom u kesu na opasaču, onda opet pogleda Kirarda. "A šta to, po Izvorovom mišljenju, njih dvoje imaju a što niko drugi nema? Osim jedno drugo, naravno?" Njegove usne iskriviše se ironično.
     Laki osmeh olakšanja povuče nagore krajeve Kirardovih stisnutih usana. "Nešto oko mera."
     Ukres se namršti. "To dvoje ne znaju o merima ništa što ne znam i ja."
     "Možda su od Kartografa dobili neke nove informacije."
     Odmahnuo je glavom odrečno. "Jaakola ima svoje kontakte u Kartografima, širom cele Hedže. On bi tako nešto mogao saznati i bez pribegavanja..." ubistvu moje kćeri... "bez pribegavanja uceni, tako mi bogova."
     "Onda je moguće da njih dvoje stvarno znaju nešto što niko drugi ne zna." Kirard slegnu ramenima. "To nije, i budi srećan što nije, naš problem."
     "Kakvog dokaza imamo da je on zaista odveo Arijel? I da takva droga zaista postoji?" reče Ukres, ne sasvim nemarno. "Kraljica i Gundić će tražiti i neke druge dokaze, osim ove trake."
     "Jesi li viđao Arijel po gradu, u poslednje vreme? Ili Kulerva?"
     "Nisam", reče on, i steže usta.
     "Nije niko. Jaakola ih je odveo sa sobom na Ondini, da bi ovdašnjim zainteresovanim stranama pružio dovoljno vremena da uvide da nikakve alternative nemaju. I da mogu da spasu Arijel jedino ako njemu daju to što traži, nikako drukčije. Kad bude pravi trenutak, on će je vratiti."
     Ukres pogleda na drugu stranu, poče pretraživati gomilu gostiju priželjkujući da ugleda talas srebrne kose, osmeh dirljivo poznat; da čuje Arijelin smeh, ili makar glas dignut u gnevu, glas koji osporava njega kao što je on osporio nju... Ali, vide samo nasumično kretanje i buku bez smisla: lice haosa, u tiskanju neznanaca...
     "Što pre bude poruka preneta, to bolje", reče Kirard tiho. "Bolje za svakog." Ustade i okrete se bez pozdrava, i nestade u gužvi.
     Ukres je sedeo još nekoliko dugih trenutaka zagledan u prazni sto. Onda više nije mogao da se uzdrži, izvadio je dugme iz kese i ubacio ga u projektor ugrađen u rub stola. U vazduhu ispred njega trodimenzionalna slika zatreperi i ožive. On poče gledati... i nastavi, paralisan nevericom. Najzad natera svoju šaku na pokret, ali ne odvoji pogled od užasnih slika sve do trenutka kad je njegova pesnica pritisnula dugme za isključenje i presekla tok gnusnog horora.
     "Samo trenutak, Ukrese Svetlohodni..."
     Ošamućeno diže pogled u nelice Torinog iznajmljenog servo-androida.
     "Ne dozvoljava se javna upotreba takvih vizuala u klubu", reče robot bez ikakvog naglaska. "Molimo uzmite zasebnu sobu za buduće gledanje, iz razloga obzirnosti prema drugim gostima."
     Klimnuo je glavom bez reči, nemoćan da odgovori, makar kako, ovom zujavo-upornom govoru robota.
     "Mogu li ti doneti nešto za umirenje živaca, gospodine. Paketić iesta, zdelu ukiseljenih ribica?" Robotova dva paralelno postavljena video-senzora posmatrala su ga neljudski strpljivo, kao insekatske oči.
     "Donesi mi piće. Neko žestoko. Donesi šest pića", reče on. Robot ga pogleda. "Očekujem goste", dodade on razdraženo.
     Servo se učtivo nakloni i ode. Vrati se sa šest pića, brže nego što je Ukres očekivao; a Ukres ih onda popi jedno za drugim, brže nego što je mislio da je moguće.
     Pića nisu proizvela nikakvo primetno dejstvo na ono što se dešavalo u njegovoj glavi. Sedeo je sa praznim čašama poređanim pred sobom, a traka se ponavljala i ponavljala u njegovom pamćenju; bio je siguran da više nikad neće moći ništa videti jasno - bez primesa tih drugih slika.
     Posle nekog vremena robot opet dođe do njegovog stola. Ukres je osećao kako robot razgleda red praznih čaša, pa prazna sedišta oko njega, i njega samog, sve u nemoj kalkulaciji. "Tvoji gosti su sprečeni da dođu, Ukrese Svetlohodni?"
     "Daj još šes'", reče on.
     "Da, gospodine", odvrati servo i udalji se. Ukres ostade da gleda šest praznih i da ih raspoređuje u sve nove uzaludne geometrijske konfiguracije. Dece - nemam. Ona mi nije kći. To je rekao, baš tako, pred svedocima, jednom... i verovao da u to stvarno veruje. Okrenuo je leđa svojoj deci, koja su tada bila obuzeta konfuzijom i tugom; okrenuo im je leđa zato što, saznavši istinu, najednom više nije mogao da ih gleda...
     Opsovao je tiho, dok se ogavna halucinacija povlačila iz njegovog uma ustupajući mesto uspomenama na njih... na njegovu decu kako se smeju, kako se drže za njegove noge, zidaju kule od peska; njegovu decu sa suncem u kosi i rukama punim školjkica i šarenih kamenčića: to su bila velika bogatstva... Sećao se kako su svojim igrama unosili život i radost u hodnike i dvorane Palate, hladne grobnice u kojoj je njegova mladost umrla. Sećao se njihovih oduševljenja, i suza, i zlovolja; muzike svirala, treska razlupane činije - i njihovih dečjih očiju koje gledaju gore, ka njemu, dajući ljubav bezuslovnu i bez ikakvih pitanja, i zahtevajući samo jedno, da on voli njih bez ikakvih rezervi.
     Njihovi životi, mladost, njihova srca, bejahu njegovi. Možda je Gundalinu zasadio seme, ali Gundalinu ih nije gledao kako rastu. To su njegova deca...
     Uspomene počeše najednom da se guše pod teretom onih prizora grozomornog umiranja: ali žrtva je sad Arijel. Ona pati, ona umire, meso otpada se njenih kostiju, pred njegovim užasnutim očima...
     "Ukrese..."
     Trgnuvši se obori neke čaše; diže pogled ka njoj. Tor Svetlohodna je stajala pored njegovog stola, a iza nje drugačiji robot, za rad i nošenje tovara, tipa 'Poluks'; oboje su zurili dole, u njega. "Hvala, Poli", reče ona. Poslala je Poluksa od sebe, i sela, nepozvana, u njegov separe, nasuprot njemu. Prebrojala je prazne čaše u neredu, načinila grimasu. "Poluks mi reče da noćas piješ more", reče ona, "a to ne liči na tebe." Spustila je pogled, da ne gleda kako se mršti. "O'š piješ još, ili bi radije da popričamo o tome?"
     Zaustio je da nešto kaže, odmahnuo glavom, bacio pogled ka projektoru.
     "Je l' to u ikakvoj vezi sa trakom koju si gledao? Ni to baš nije u tvom fazonu." On je pogleda a ona slegnu ramenima. "Poluks sve vidi, Tor sve zna..." Ovlaš ga je dotakla po ruci, s neočekivanom brižnošću. "Neko koga si poznavao?" reče ona tiho.
     "Ne", reče on, stežući tu šaku u pesnicu. Pročistio je grlo. "Torice... jesi li viđala Arijel, poslednjih, recimo, nedelju dana? Ili Rida Kulerva?"
     Njena šaka se stisnu. "Čekaj ovde", reče ona, ustajući. "Odmah se vraćam. Sačekaj me..." Uperila je prst ka njemu, usplahirenog lica.
     Čekao je. Vratila se sa dvojicom... sa Kulervovim ljudima, uvide on; pamtio je upadljivi kontrast između te dvojice. Nada i olakšanje su zapevali u njemu, a onda je video njihova lica. Kliznuli su u separe, onaj mali, hitro i vešto. Tor je sela s Ukresom, ali je neočekivano pružila ruku prema tom malom čoveku i splela prste s njegovima, kratko ali senzualno. Ukres primeti da je lice tog tipa sumračni pejzaž posekotina i modrica.
     Drugi žigosani, Ondinac, izvukao je nekakvu životinjicu iz odeće, stavio je na sto pred sebe i počeo je gladiti po leđima. Gledajući njegov izraz lica Ukres se zapita kome je od to dvoje, čoveku ili životinji, potrebnija uteha. Stvorenjce je ispuštalo neke čudne zvuke, nalik na blagi, tihi smeh, dok su Ondinčevi prsti raskuštravali njegovo krzno.
     "Niburu i Ananke", reče Tor, predstavljajući ih kao da su jedinica. "Oni rade..."
     "Za Kulerva. Znam", progunđa Ukres.
     "Ovo je Ukres Svetlohodni Letnji", reče ona njima.
     "Znamo", reče mali. Izgledao je podozriv. Ukres uvide da je bolje poznat po svojim poslovnim vezama s Izvorom nego po svom odnosu sa kraljicom.
     "Vi treba da razgovarate", reče Tor. Naslonila se unazad, prekrstila ruke ispod grudi.
     "De 'e Kulervo?" upita Ukres ravno.
     Dvojica žigosanih se pogledaše, neodlučni.
     "Tako ti Dame i svih bogova, Kedalione", podstače ga Tor nestrpljivo, "reci mu ono što znaš."
     "Rid je na Ondiniju", reče Niburu, bacajući pogled dole, na svoj dlan. "Tako sam, bar, ja čuo."
     "Onda šta ćete vas dva još ovde?" reče Ukres, mršteći se.
     Niburu diže sumorni pogled. "Ne znam... Ter-Fo nam je upravo naredio da i mi otputujemo tamo."
     "Zašto je Kulervo otišao bez vas? Mislio sam da ste vi njegova letačka ekipa?"
     "Jesmo." Niburu je klimnuo glavom. "Ne znam. Nešto se desilo... Otišli smo jednog jutra do njegove kuće da ga vidimo, a njega tamo nije bilo. Nije ga bilo nigde. Ter-Fo me je ubio od batina, i tek onda poverovao da nas dvojica nemamo ništa s tim nestankom." Dotače se po vilici, trgnu licem bolno. "Posle toga niko nije hteo ništa da nam kaže. Zatim, danas, Ter-Fo zove i javlja da je Izvor odveo Rida nazad, na Ondini. I da mi treba isto da budemo na Ondiniju. To je sve. Ja to nisam očekivao; on je još radio na svojim merskim istraživanjima. Zaključio sam..." Odmahnuo je glavom. "Po Ter-Foovim pitanjima sam zaključio da je Rid, možda, pokušao da pobegne, i da su ga uhvatili. Ali nemam pojma šta je moglo biti toliko užasno da ga nagna na tako nešto. Izvor postupa s njim kao s govnima, ali Rid zna da izlaz ne postoji." Pritisnuo je žigosani dlan na površinu stola, kao da hoće zgnječiti neku bubu.
     "Znaš li išta o... mojoj kćeri?" Ukres je osetio da Tor sada zuri u njega.
     Niburu je jedan trenutak gledao "belo", a onda se razumevanje pokaza na njegovom licu. "Rid je..." On pogleda Ukresa. "Oni, hm, provode mnogo vremena zajedno. Nisam je video još... još otkako je Rid..." On zaćuta.
     "Meni je noćas rečeno..." Ukres duboko udahnu, držeći jednu praznu čašu na ruci, u osetljivoj ravnoteži. "Da prenesem poruku mojoj ženi, kraljici, od Izvora. Da je naša... kći... odvedena na Ondini. Da ju je Rid Kulervo navukao na jednu drogu koju je sam napravio, a koja se zove 'voda smrti'. Data mi je traka, da vidim njene efekte... naime, šta će se dogoditi Arijeli ako moja žena i vrhovni sudija ne daju Izvoru nešto..."
     "Šta treba da mu daju?" upita Ananke.
     "Ne znam!" reče on, a čaša pade i zazveča po stolu. "Zar ne misliš da bih mu i ja sam dao kad bih znao šta?"
     Ananke načini grimasu, a njegov kućni ljubimac pobeže pod njegovu mišku. Pogleda Niburua, i Ukres vide da nešto neizgovoreno prolazi između njih. "Misliš da se on time fiksa?" upita Ananke. Niburu, namršten, klimnu glavom.
     "Šta vam je ta - 'voda smrti'?" reče Tor. Čekajući odgovor na to zgrčila je lice kao da čeka udarac.
     "Kirard Set mi je rekao da je to neka unakažena forma 'vode života'", reče Ukres.
     Malo je odmahnula glavom. "I šta ti od nje bude?"
     Pružio je ruku i dotakao projektor; slika se, u prostoru između njih, materijalizovala kao otrovna magla. Gledao je, bespomoćan; čuo kako ostali šumno usisavaju vazduh ili psuju s nevericom.
     "Gasi to", reče Tor. "Gasi to, jebote!"
     Pružio je ruku i ugasio sliku, trenutak pre nego što bi to učinila Tor koja je takođe krenula ka dugmetu.
     Udarila ga je stisnutom pesnicom u rame. I ponovo. "Jebote! Jebote!" Nije rekao ništa, nije učinio ništa, a ona se povukla nazad i mlitavo naslonila na taman, ogledalski uglačan unutrašnji zid separea. Dlanom je pljesnula po stolu. Niburu i Ananke su sedeli kao ošamućeni "bukendi", zgledajući se.
     Tor ga, napokon, pogleda, s izvinjenjem u očima. "Arijeli...?" šapnu ona. "Arijeli?" Najednom su joj oči bile prazne.
     Ukres, sada takođe klonuo u svom uglu, klimnu glavom. "Da."
     "I Ridu..." progunđa Niburu.
     "On joj je to dao..." reče Tor. Njene oči su opet oživele; okrenula se Niburuu. "Govnaru jedan! Rek'o si mi da je bezbedna! Rek'o si da joj on neće ništa..."
     "Pa, ne bi on..." poče Niburu.
     "Rid ne bi njoj uradio tako nešto, on je voli", usprotivio se Ananke. Brzao je sa tim rečima.
     Niburu mu položi šaku na mišicu. "Ne bi, ako bi dobijao da se fiksa na vreme. Ali mi ne znamo koliko dugo je bio bez. Šta bi ti sve uradila da zaustaviš ovo...?" Pokazao je rukom ka praznom prostoru između njih, ka vazduhu koji je još bio avetinjski pohođen onim što su maločas gledali.
     Ananke skloni pogled odmahujući glavom.
     Niburu se opet okrete Ukresu. "Žao mi je", promrmlja. Osloni glavu na ruke. "Žao mi je, Torice. Bogovi, nikad nisam ni pomišljao da će se nešto ovako desiti..." Diže pogled. "Koje sranje. Ne želim da odem ovako. Da me po ovome pamtite..."
     Njeno lice se opustilo; oslobodila se beskorisnog gneva. "Znam", reče ona, i uzdahnu. "Ukrese, kažeš da ti je Kirard Set ispričao o 'vodi smrti'? Kakve veze ima on s njom?"
     "On ima... poslovne veze s Izvorom." Ukres rasporedi čaše u novu geometrijsku figuru. "Imam i ja."
     Tor je zurila u njega. Njena neverica polako se pretvarala u shvatanje, zatim u rezignaciju. Pogledala je Niburua, pa opet njega. "To je malčice kao zarazna bolest, a?... Bogovi, šta rade dobra srca, kao što smo mi, u septičkoj jami kao što je ova?" Odmahnula je glavom. "Ima li ikoga, u celoj majkovolećoj galaksiji, ko ne radi za Izvora?"
     "Ima. Luna", reče Ukres gorko. "I Gundalinu."
     "Oni - još ne", reče Niburu.
     "Znam ja još nešto o Kirardu Dalekoputovu", reče Ananke, naginjući se napred. Njegov kućni ljubimac je počeo lutati po stolu i njuškati unutrašnjost čaša. "Pamtite onu noć kad su Arijel i Elko Tel...?" Niburu i Tor klimnuše glavom, mršteći se. Tor povuče životinju koja je dolutala do ruba stola, i poče je češkati iza ušiju.
     "Koju noć?" reče Ukres.
     "Elko Tel je uvalio Arijeli neku seks-drogu, i odveo je na... ovaj..." Ananke zaćuta i pogleda dole.
     "Na grupno jebanje", dovrši Niburu umesto njega, sa grubom otvorenošću.
     "Rid ju je spasao..." Tor položi šaku na Ukresovu mišicu, zadržavajući ga sve dok te reči nisu utonule. "Rid. Reskirao je da ga ubiju, samo da bi je na vreme izvuk'o odatle. Ništa joj nisu uradili", nastavljala je, blagom upornošću. "Ali bila je toliko visoko, stvarno u orbiti, da ja mislim da i ne pamti šta je bilo. Ali, od tada su ona i Rid ljubavnici."
     Ukres je osećao da se slike Rida, njegove kćeri, i njega samog pomiču, da teku kao ulje na vodi.
     "Rid je bio kao pašajan - rasplamsali mač", reče Ananke. Oči su mu zasijale. "Dvanaest ljudi je bilo tamo, ali on je stupio pred njih i razjurio ih kao pacove. Onda je naterao onog malog govnoždera Elkoa da se krvavo preznoji. Mislio sam da će Elko crknuti od srčanog udara kad mu je Rid prislonio nož..."
     "Jest, viđao sam Rida takvog", reče Kedalion Niburu i klimnu glavom. "Zaista pašajan. One noći kod Rejviena kad smo ga upoznali..."
     Ananke se osmehnuo. Tamnim prstima uvrtao je tanki pramen kose. Preko njegovog lica prevuče se jedan čudan izraz, neka smeša naklonosti i nezadovoljstva što nečeg nema. Onda taj izraz polako nestade: Anankeove misli klizile su ka sadašnjosti.
     "I kakve to ima veze sa Kirardom?" reče Ukres nestrpljivo.
     Pogledaše ga maltene prekorno, kao da je prekinuo privatne reminiscencije grupe ožalošćenih. Ali, Ananke reče: "Kirard Set je Elkou dao tu drogu, da je mali podmetne Arijeli. A dobio ju je od Izvora. Rid je rekao..." On pritisnu čelo, pokušavajući da se seti tih reči. "Rekao je Elkou Telu da poruči svome ocu da je u toku jedna zatvorena igra, samo između njega i Izvora. I, ako Elko i Kirard ne ostanu van igre, da će ih on ubiti obojicu."
     "Taj deo mi nisi ispričao", reče Niburu.
     "Nisam?" Ananke slegnu ramenima.
     "Zašto bi, u ime sedam paklova, Kirard želeo da uradi nešto tako?" reče Tor. "Uvek je nagvaždao okolo kako će njegov Elko jednog dana da se oženi sa Arijel, koja će biti sledeća letnja kraljica. Nikad mi se nije dopadao, to je jedan opaki majkojebač, osmehuje se kao skuli. Ali, zašto...? Da li je hteo da se učepi Izvoru? Ili je, prosto, do te mere gnojni čir u ljudskom obliku?"
     Ukres pogleda ka projektoru. "Jeste..." reče tiho. "On jeste sve to... ali postoji još što-šta. Stvar je složenija. Izvor nije samo narko-lord, on je umešan u korupciju takvih razmera da to vi i ja ne možemo ni zamisliti..." Zaćutao je, uprkos potrebi da kaže još nešto; preovladao je strah za njegovu, i njihovu, bezbednost.
     Nešto zazveketa po stolu ispred njega. On to podiže. Lanac, sa koga vise dva komada nakita i zveckaju jedan o drugi. Pogleda izbliza: jedan prsten sa dva solijusa ugrađena u traku belog metala, i jedan srebrni privezak čiji mu se oblik zabode u mozak kao udica. Bratstvo. Pogleda u oči Niburua, koji je to i čekao. "Tvoje?" reče mu.
     "Bilo je Ridovo", odgovori Kedalion Niburu. "Uvek je tu stvar nosio, uvek. Ali našao sam je u njegovoj sobi, posle njegovog nestanka. Imao je običaj da kaže da mu je to amajlija za dobru sreću..." Sklonio je pogled. "Izgubio ju je, jednom prilikom, davno. Kad sam pošao za njim, da mu je vratim, pokazalo se da je otišao na sastanak sa jednom grupom ljudi, koji bi jedni drugima prosuli creva kad bi se sreli u nekoj uličici. Malo je falilo da meni prospu creva, ali Rid ih je zaustavio. Rek'o mi je da ispadnem napolje i da zaboravim da sam ih ikad video... To je nekakvo tajno udruženje, zar ne? Nešto veće i moćnije od ma kog kartela. O tome si počeo, a?"
     "Blizu si." Ukresova šaka se stisnu oko nakita; osetio je kako hladnoća dragulja ujeda njegovu kožu. "Ti drugari su iza svega što se ovde događa, siguran sam. Zato samo neko ko raspolaže sličnim snagama i sredstvima može bar da se nada da će ikad otrgnuti Arijel od Izvora. Gundalinu ima tu vrstu moći. Sigurno ju je Izvor zbog toga odveo sa Tijamata." Protrljao je glavu; prsti su mu se zaplitali u kosu. "Što znači, bar, jedno: da Izvor nije apsolutno siguran u svoju nadmoćnost."
     "Ako je ta ženska u Izvorovoj citadeli, niko je ne može izvući živu", reče Niburu ravno.
     Ukres ga pogleda. "Kažeš, Ter-Fo vam naredio da se vratite na Ondini?"
     Niburu klimnu glavom. Izgledao je kao da se oseća nezgodno.
     "Šalju vas da se pridružite Ridu, da budete s njim u citadeli?"
     "Tako je rek'o."
     "Povedite i mene."
     Niburu odmahnu glavom. "Isključeno. Nemoguće. Nema šeme da te prošvercujemo."
     "Ako imam ovo, ima šeme." Ukres podiže lanac, zadrža ga u vazduhu. Nakit se njihao u vazduhu ispred njih.
     "Nemaš ti ovo", reče Niburu pokazujući dlan i na dlanu žig isti kao Niburuov, urezan usijanim metalom. "Čak ni taj privezak neće moći da te zaštiti. Nije zaštitio Rida. Žigosane niko mnogo ne gleda, ako je žig Izvorov. Al' ti ga nemaš."
     Ukres je odmeravao pogledom ožiljak u vidu nacrtanog oka, pamteći svaki detalj dobro. "To mogu da sredim", reče.
     Niburu iskrivi lice, i ostade nekoliko sekundi bez reči. "Ne", reče najzad, sklapajući prste preko oka na svom dlanu. "Žao mi je. Ja to ne mogu. Pravilo po kome ja živim glasi: 'Glavu dole, i nadaj se da te Oni Mračni neće zapaziti.'"
     "Ma, zapazili su tebe Mračni odavno", reče Ukres. Pokaza gestom ka Niburuovom izubijanom licu. "Sviđa vam se da budete Izvorova imovina?"
     Niburu se namršti, pogleda svog ortaka. "Ne", reče. "Al' meni se više sviđa tako nego da budem leš. Mislim da to mogu reći u ime obojice." Ananke klimnu glavom, bez osmeha.
     "A Rid?"
     "Šta Rid?"
     "Gledao sam kako ga Izvor tretira. Je l' vam iole stalo šta će sa Ridom biti?" upita Ukres pamteći kako su reagovali kada su videli šta "voda smrti" može učiniti.
     Taj trenutak se odužio kao nota koju neko održava nemoguće dugo. Najzad Niburu grubo reče: "A-ha. Valjda nam je stalo." Ananke i ovaj put klimnu glavom. "Rek'o bi' da nam je poprilično stalo..." Govoreći to Niburu kao da je bio iznenađen.
     Ukres duboko udahnu. "Kad Izvor dobije to što želi - pa čak ako i ne dobije - verovatno će ih ubiti oboje."
     "Neće Rida", usprotivi se Niburu. "Rid mu je suviše dragocen."
     "Može biti", reče Ukres, nastavljajući liniju neumoljive logike. "Može biti da ćete vi svi doživeti duboku starost, ali jednako u ropstvu, gledajući kako Izvor vašem prijatelju lomi duh i satire dušu. Ali, može i ne biti. Šta misliš - ako Izvor odluči da likvidira Rida, šta će uraditi s vama dvojicom?"
     Pogledaše ga.
     "Rid bi hteo da se izvuče odande, zar ne?"
     "O, da. Ooooo, da..." Kedalion Niburu klimnu glavom. "Svi bi mi da se izvučemo. Ali, k'o što si sam rek'o: Izvor je suviše moćan."
     "Oni će očekivati da Gundić nešto pokuša. Neće očekivati ovo. Ako Rid voli moju ćerku kao što kaže da je voli, mislim da će nam pomoći kad se nađemo unutra, iako možda ne bi ništa pokušao dok je sasvim sam."
     Niburu protrlja lice. "Tako mi svetih šaka Njegovih", reče. "Jasno ti je da bi to bilo samoubistvo...? Tražiš isto i od mene?"
     "Kćer je moja", reče on. "Odluka je vaša."
     Niburu i Ananke primakoše glavu uz glavu i počeše se nešto domunđavati. Za to vreme Tor je gladila Ondinčevog kućnog ljubimca i zurila u sto. Život je tekao dalje, savršeno besmislen, u sali, iza njenog profila. "Ukrese", reče ona gledajući ga namršteno, "čak i ako ih izvučeš i svi ostanete živi, šta ćeš onda?"
     "Pa dovešću ih ovamo."
     "Ali ovde nisu bili bezbedni, već u startu..." Zaćutala je.
     "Biće bezbedni ako Gundalinu bude upozoren dovoljno rano. Hoćeš li ti otići kod njega - i kod Lune? Prenesi im poruku koju mi je Kirard dao... i ujedno im bar ispričaj sve što o njemu znaš", reče Ukres kiselo. "Onda im ispričaj i ostalo: gde sam otišao. Reci im da moraju biti u pripravnosti da zaštite sve nas, kad se vratimo. Gundalinu će razumeti šta mora da učini. Daj mu ovo..." Predade joj lanac.
     Uzimajući ga, ona promrmlja: "A traka?"
     Pogledao je dole. "Uradi kako misliš da je najbolje", reče. "Ona je i njihova ćerka."
     "Šta?" Gledala ga je ukočeno; a on je video kako njeno iznenađenje nestaje. "Aha", reče.
     Pogleda opet Niburua i Anankea.
     "A 'voda smrti'?" reče Niburu. "Kad se potroši?"
     "Uzećemo uzorak. Napravićemo još. Mora postojati neki način da održimo njih dvoje u životu do tada; naći ćemo ga. Ako nam pođe za rukom da uđemo, i da ih izvučemo, imaćemo svu podršku koja je potrebna da ostanemo živi i slobodni. Jeste li voljni da pokušamo?"
     Opet se pogledaše. Konačno Niburu klimnu glavom; posle njega i Ananke. "Odvešćemo te na Ondini", reče Niburu. "Posle toga..." Slegnuo je ramenima. "Videćemo. Polazimo sutra." Pogleda Tor, očima u koje se odjednom uvukla melanholija, i uzdahnu.
     Ukres klimnu glavom. "Čekaću, gde god i kad god kažete."
     "Tor?" reče Ananke neodlučno. Tor odvoji oči od Niburua, pogleda njega pravo u lice. "Čuvaj mi kvola, molim te... dok se ne vratimo", nastavi on, pomalo stidljivo. "Znaš šta kvolovi vole..." Poče skidati platnenu nosiljku za kvola, koja mu je bila o ramenu.
     Tor ga je proučavala. "Da, da", progunđa ona. "Sigurno. Dobro ću ti čuvati kvola... dok se ne vratiš. Dok se svi vi ne vratite." Opet pogleda Kedaliona Niburua, osmehom u kome nije bilo ničeg osim tuge. Uzela je kvola u naručje, ne ispuštajući lanac iz ruke. Onda je iskliznula iz separea i ostavila ih, bez ijedne dalje reči.