72. TIJAMAT: Karbankl

     Prvo svetlo curilo je u nemirni donji svet ispod Karbankla, pokazujući siluete, crne na sivom: jarboli, čekrci, palube, gatovi. Mukli sjaj uskoro naslika i ljudska obličja koja su nešto čekala. Nebo je, pred Luninim očima, postajalo sa svakim otkucajem srca svetlije. Autoput od rastopljene svetlosti počinjao se oblikovati na površini mora, od mesta gde je ona stajala, na kraju jednog gata, pa sve do treperavog diska izranjajućeg sunca. "Sad je pravo vreme", reče ona. Hladni vetar zore duvao je kroz njenu dušu. "Dovedite ga."
     Geja Džeruša Pala-Tion i odred pandura povedoše Kirarda Seta Dalekoputova napred, kroz napregnuto ćutanje grupe svedoka, pred nju. Ispod gata je čekao čamac u kome su bila još dvojica pandura, obojica letnjaci. "Kirarde Sete Dalekoputov", reče Luna, suočavajući se bez kajanja s praznim užasom u njegovim očima, "stojiš pred nama optužen za dela nasilja i izdaje prema svome narodu. Za neka od njih se samo sumnja, za druga postoje svedoci. Ja nemam vlast da ti sudim..." Njen glas ga je sekao kao žica. "...jer nisam prava Dama Thalasa, nego samo posuda koja treba da prenosi Njenu volju. Stoga te predajem da ti More sudi, po starozavetnim zakonima našeg naroda."
     "Ti si luda!" zareža Kirard Set. "Vaši rituali nemaju nikakve veze sa mnom. Ja sam zimac, ne možeš mi ovo..."
     "To reci Arijenrodi", reče Luna tiho, ali osećajući se kao da će je te reči stegnuti oko guše i udaviti, "kad je vidiš..."
     Otklonila je pogled, čula začetak žagora u grupi ljudi iza nje. Džeruša dotače njenu mišicu, pokaza prstom nešto.
     Odred hegemonijske policije išao je ka njima kroz lavirint dokova i brodskih palamara. Ona vide da njihov vođa diže ruku. Stadoše, nedaleko.
     "O hvala bogovima", promrmlja Kirard. "Znao sam da će oni doći. Znao sam da neće dozvoliti da mi ti uradiš ovo, ludakinjo jedna luda... U pomoć!" prodernja se on. "U pomoć! Ovi pokušavaju da me udave! Sprečite ih!"
     Luna vide da je Džeruša dala signal, i da se oružje pojavljuje među pandurima, koji su svi bili letnjaci.
     Oficir se odvoji od grupe policajaca i pođe ka njima. Ruke su mu bile miroljubivo spuštene niz telo. "Damo Thalaso." Klimnuo je glavom sa poštovanjem prema njoj, a onda se obratio Džeruši. "Dobro jutro, ovaj, komandante Pala-Tion." Salutirao je kao da se izvinjava što se spotakao o njen novi rang.
     Ona uzvrati salutiranjem, uz mali osmeh prepoznavanja. "Dobro jutro, poručniče Devu. Šta će patrola na ovim dokovima, u ovo rano jutro? Nije to standardna procedura, a?"
     "Nije, komandante", reče on, dobacujući Luni, i gomili oko Lune, malčice nesiguran pogled. "Komandant Vanu nam je naredio da lovimo mere. Spremamo se ukrcati se u naš brod i to raditi." Pokretom pokaza iza sebe, ka plavcima koji su čekali. Luna shvati da nose raznoliku opremu koju na njima nije nikad ranije videla: shvati i čemu je ta oprema namenjena. Vide da se Džeruša ukrutila; oseti da se i njeno telo kruti. "Ali, prvo, komandante, da li bi mi objasnila šta vi radite ovde? Znaš da je po odredbama ratnog stanja zabranjeno, osim u posebnim slučajevima, okupljanje više od deset građana." Pokretom glave pokaza prema gomili. "Šta to radite ovom građaninu?"
     "To je suđenje", reče Džeruša. "On ide na iskušenje, jer je optužen za nekoliko zlodela, uključujući kidnapovanje i narko-trgovinu."
     Devu se namršti. "Ovde? Sada?" reče on. "Ovako?"
     "Da, po zakonima Leta, poručniče", reče Luna. "Njemu će suditi More."
     "Ovi će me dave!" povika Kirard. "U-po-mooooć!"
     "Udavićete ga?" reče Devu, čije mrštenje se produbljavalo.
     "Biće odveden na otvoreno more, do mesta odakle se obala više ne vidi", reče Luna ujednačeno, "i tamo ostavljen da dopliva do obale. Da li će se udaviti ili ne, zavisi od njega. Sudiće mu Majka-koja-je-more. Takav je zakon našeg naroda, već vekovima."
     "Ogavnost!" reče Kirard. "Ne moš' ih pustiš da mi ovo urade - pa ti si Karemovac, civilizovan čovek, bokca mu!"
     "A ja sam autonomni vladar moga naroda." Luna diže glavu. "On je jedan od nas. Pogazio je naše zakone, a ne vaše, poručniče."
     "Kako se zove?" upita Devu, bacajući pogled ka Džeruši.
     "Kirard Set Dalekoputov Zimski", reče Džeruša, prebacujući težinu s noge na nogu; paralizujuću pušku držala je nemarno prebačenu preko podlaktice svoje savijene leve ruke. "Rođeni Tijamatovac."
     "Dalekoputov?" Poručnik se protrlja po bradi. "Hm", reče, i klimnu glavom, s nekim čudnim, letimičnim osmehom. "Nije naša jurisdikcija." Poče se okretati da ode.
     "Ostani ako želiš", reče Luna. "Gladaj, na delu, naš sistem zakona. Gledaj kako Thalasa postupa sa onima koji pogaze Njeno osećanje pravde..."
     Poručnik Devu je najednom opet izgledao kao da mu je nelagodno. "Možda neki drugi put. Moramo poći."
     "Prenesi komandantu moje pozdrave", reče ona, gledajući mu pravo u oči. Devu se nakloni, klimnu glavom Džeruši, i ode brzim hodom.
     "Neeee!" zakuka Kirard Set, ali se Devu ne osvrte.
     Luna je čekala. Gledala je tuđine sve dok nisu nestali u geometriji katarki i mašinerije. Najzad se opet okrete Kirardu, koji je sad stajao ćutke i zurio besno u nju. "Majka-sviju-nas nas čeka", reče ona. Klimnu glavom ka lestvicama iza njega, koje su vodile ka čamcu što je mirovao pokraj doka, nisko, zbog toga što je bila oseka.
     "Vratiću se ja", reče on, s prkosom i očajanjem.
     "Ako More bude tako htelo", odgovori Luna postojano. "Ali ako ostaneš živ, ne vraćaj se u grad. Možda će ti i Thalasa oprostiti, ali ja neću nikada."
     On se okrete od nje. Lice mu je bilo modro od nemoćnog besa. Pogledom pročešlja gomilu, kao da traži nekog. Koga god da je tražio, nije ga našao. Okrete se opet, i pođe polako prema lestvicama; zatim, takođe polako, poče silaziti. "U pakao dospeli, svi vi", reče, i sledećeg trenutka njegovo lice nestade.
     Luna priđe i stade uz ogradu. Čamac sa letnjačkom posadom i zimačkim uhapšenikom razmotao je jedra u obliku krabine štipaljke i zaputio se napolje, zlatnim drumom. "Arijenrod!" povika Kirard Set najednom. Gledao je nazad, ka njoj, užagrenim očima. Nije znala šta mu to znači.
     Dok je gledala kako čamac postaje, u daljini, sve manji, shvatila je da je još neko prišao i stao pored nje, uz ogradu. Okrenula je glavu, pitajući se da li je Danakil Lu Dalekoputov u poslednji čas odlučio da ipak dođe i prisustvuje teškom iskušenju svog rođaka. Međutim, to je bila Tiradi Grejmaunt, Kirardova žena; stala je uz Lunu, a do nje i Elko Tel, njihov sin. Luna uvide da ih do ovog trenutka nije videla u gomili. Lice te žene bilo je bledo, oči utonule - od patnje, pomisli Luna. Ali Tiradine usne su se smeškale kao da žive nekim svojim zasebnim životom. U stisnutoj šaci držala je praznu bocu; drugom rukom je zagrlila svog sina. Držala se za njega, posednički, dok je gledala kako njen muž otplovljava prema horizontu. Najednom podiže pesnicu sa praznom flašom, koju baci svom snagom u more. "Udavio se dabogda!" povika ona.
     Elko Tel ju je obuhvatio rukom oko pleća, okrenuo je od ograde, i poveo. Na njegovom licu nije bilo nikakvog izraza dok ju je vodio nazad, kroz gomilu.
     Luna je posmatrala njihov odlazak. Nije osećala ni iznenađenje ni saučešće. Videla je zapanjenost na nekim licima oko sebe; videla je Džerušin izraz zgražanja. Stojeći tako sama, pogledala je opet na more, videla čamac koji se smanjivao. Na krmi čamca još je razaznavala ime, koje je svojom rukom tu ispisala: Arijel. Iza nje gomila poče da se razdvaja i da se polako razilazi. Ali ona ne ode od ograde sve dok se čamac ne izgubi sa vidika, sasvim.

     Luna je zauzela mesto u čelu stola, u prostoriji koja je dugo bila još jedna od neupotrebljenih, odjekujućih dvorana Palate. Kad se doselila u Palatu, ta građevina ju je podsetila na jedan od bezbroj ukrasa koji su u njoj čuvani: na školjku optočenu draguljima, praznu, lišenu svrhe. Plašila se, tada, te zgrade, njene ogromnosti, sile koju je predstavljala - plašila se Arijenrodine prošlosti, i jednog tipa želje koji kao da je njoj bio potpuno stran, a koji je ipak morao postojati i negde u njoj.
     Ali tajna svest koja ju je prinudila da postane naslednica te kraljice takođe ju je prinudila i da ostane u Palati, u žiži. Vremenom je Luna prihvatila Palatu, i sve u Palati, kao, naprosto, jedan deo šireg obrasca njenog života. Palata, sama po sebi, nije bila ni dobra ni zla, niti je bila u nekoj naročito velikoj meri predmet njenog opredeljivanja, ili neopredeljivanja; isto bi se moglo reći i za većinu drugih stvari, u jednom svetu koji je izgledao sve više nasumičan i sve više izvan njene kontrole.
     Kako je vreme prolazilo, nevolje su joj otvarale široke mogućnosti da sve pred sobom vidi na nove načine. Stranci su je prinudili da Sibilskom koledžu nađe dom unutar zidova same Palate; Koledž je, onda, ispunio zvonku prazninu tih dvorana aktivnošću i smislom.
     A sada, gledajući oko sebe, videći lepotu izvajanih detalja na drevnoj tavanici, nove zidne slike, čak i graciozne oblike starog uvoznog nameštaja, ona vide umetnost i veštinu onih ljudskih ruku i umova koji su to stvorili. Ta dela postala su simbol onih mogućnosti koje postoje u njoj, oko nje, u ženama i muškarcima - letnjacima, zimcima, tuđinima - koji su joj pomogli da gradi onakvu budućnost koju je, gonjena jednom prisilom, želela. Uvide da su susreti sa starim prijateljima i pouzdanim družbenicima u ovom ambijentu postali jedna od malobrojnih stvari u njenom životu koje joj donose zadovoljstvo.
     I više od toga, pomisli ona, dok se preko ovih prizora prevlačila zapamćena vizija čamca Arijel koji nestaje u izlazećem suncu. Sada su joj jedina nada. Spustila je pogled na kasetofon ispred sebe i na hrpu podataka koje je mukotrpno rukom prepisivala, jer je Vanu isključio njen kompjuterski sistem. Opet diže pogled, i zagleda se u oči Tamisu, koji je sedeo do nje. Vide da su te oči pune brige - vide u njima tri života: njegov, i život njegovog oca, i život nerođenog deteta koje Merovi nosi. Po pravdi, trebalo bi da oseća samo radost dok ga gleda, dok u njemu vidi budućnost i prošlost; ali, evo, ona u sebi ništa, čak ni ojađenost. Između nje i svih njenih emocija kao da se podigao prozirni ali neprobojni zid, koji joj dopušta da vidi sve što je u njenom životu ispravno i dobro, ali ne i da nađe utehu u tome.
     Pogleda po krugu, vide koncentrisana, zabrinuta lica Klaveli i Danakila Lua, Sudbu Rejvenglas sa senzornom trakom nalik na sjajnu krunu, i još dvadesetak drugih sibila koji su iščekivali početak rada. Nije im mogla reći sve; ali je znala da može imati poverenja u njih da će joj davati podatke koji su joj potrebni i bez njenog punog objašnjenja.
     Naredi kasetofonu da se uključi, i avetinjsko višeglasje merskog pojanja razleže se vazduhom. Gledala je kako se izrazi lica prisutnih menjaju, u toku slušanja: preovladavali su mir, zadovoljstvo, iznenađenje i nerazumevanje.
     Onda im je rekla sve što je mogla. Objasnila je koju ulogu oni moraju odigrati da bi se upotpunila isprekidana matematička sekvenca skrivena u pesmama. Razdelila je svima po jedan primerak prepisanih podataka iz Ukresove arhive - pri tome je naglo i bolno počela misliti o njemu, i o neobičnosti paralelnih života kojima su njih dvoje nekako počeli živeti. Opisala je okupljenim sibilima njegov rad, pitajući se, dok je to govorila, šta će biti od putovanja koje je on samostalno preduzeo; da li će vratiti njihovu ćerku iz one teritorije za koju Ondinci imaju naziv "Zemlja smrti" ili će tamo ostati zajedno s njom, izgubljen zauvek. Ljudi okupljeni oko stola postaviše joj nekoliko pitanja, nijedno na koje ne bi mogla odgovoriti.
     Uz nekoliko završnih reči o hitnosti i tajnosti, ona ih ostavi da rade svoj posao.
     Vratila se kroz hodnike, u gornji nivo palate: kancelarije, biblioteke, radne sobe promicale su pored nje, u bledim pomičnim mrljama iscrpljenosti. Noćas nije uopšte spavala, nego je ležala kruta i sama u krevetu, nekoliko beskrajnih sati, sve do onog rituala u zoru. Sad je, uradivši sve što je mogla u vezi sa svim stvarima nad kojima je imala ikakvu kontrolu, ostala bez i poslednje trunčice onog zamaha koji se rodio iz gneva i koji ju je nosio.
     Još jednom vide u svom umu kako Arijel odnosi Kirarda Seta Dalekoputova na pučinu - jedinog od njenih mučitelja kome se uspela osvetiti. Dopusti sebi maštanje: kao, on stiže do obale, napola udavljen, iscrpljen, izvlači se na neki gat ispod grada... a ona ga čeka sa nožem u ruci, da održi poslednje obećanje koje mu je dala...
     Smučilo joj se od toga. Pritisnu dlan na lice; bol joj je pulsirao u glavi, sa svakim otkucajem srca. To je bila ona glavobolja koja joj je pretila još od jutrošnjeg ustajanja: sad je eksplodirala, zasenjujuće oživela. Luna čitavog dana nije ništa jela, ali i sama pomisao na hranu bila joj je odbojna. Domogla se svoje spavaće sobe, ali je tu stala; naslonila se na okvir vrata, ali nije mogla sebe prinuditi da uđe unutra.
     Pođe hodnikom dalje, najzad stiže do ulaza u sobu koja je nekad bila Arijenrodina spavaća. Ta je čekala i sad, ista onakva kakvom ju je Arijenrod ostavila pre dvadeset godina; tu niko nije spavao od dana Arijenrodine smrti. Luna otvori vrata i stade, zureći unutra.
     "Treba li ti išta, Damo?" Hodnikom je naišla služavka, zastala, nagnula glavu na jednu stranu.
     Luna pogleda tu ženu i pritisnu rukom usta da se ne bi počela nerazumno smejati. Treba li išta...? "Meni treba odmor", reče ona, zgusnutim glasom. "Želim da me niko ne uznemirava, i to dugo..."
     "Da, Thalaso." Žena klimnu glavom, s poštovanjem; baci pogled ka otvorenim vratima, oklevajući, kao da bi htela još nešto da kaže. Zatim produži hodnikom.
     Luna uđe u sobu, povlačeći se u tu tišinu. Prozori široki, ali skriveni teškim zavesama; soba sasvim zatvorena u sebe, materica u koju se ona može povući. Svukla se, legla u sedefastu postelju u obliku školjke. Umotala je posteljinu oko sebe; nogama i rukama zagrlila tu mekotu i prazninu. Nema nijedne uspomene koja bi ovde ležala i čekala je; nikakve fantomske ruke ne ispružaju se ovde ka njoj, ne čuje se šapat nežnih reči, ona ne pamti ovde toplotu nijednog drugog tela koje bi je grejalo...
     Zatamnila je, do potpunog gašenja, svetiljke pored kreveta; senke, avetima pohođene, postadoše tako guste da se pretvoriše u potpuni mrak: više nije bilo važno da li su joj oči otvorene ili zatvorene. Najzad sasvim sama, ona obuhvati rukama svoje uzdrhtalo telo i poče plakati, iz početka nečujno, zatim cepajući se i razdirući od plača, zato što nije bilo nikog da je čuje, da je teši, da joj oprosti.
     Plakala je dok je snaga trajala. Onda je samo ležala, nepomično, bliže snu nego budnom stanju. Tu je čekala, njeno telo se nije opiralo, njen um se predao, spreman da bude zaboravom odnet.
     Ali, umesto toga, ona oseti da je nosi nešto drugo - jedna neodoljiva sila koja vuče dole, u tamu još potpuniju... transfer.
     Prepustila se, pristala da pada, kroz tamu, u masu svetlucavog zvuk/svetla, mesto već zapamćeno. U njoj se budila nada, gotovo neizdrživo. (Bi-Zi...?) pozva ona, i vide svoj glas kako se širi iz nje, u daljinu, koncentričnim talasićima harmonijske svetlosti. (Bi-Zi, gde si?)
     (Ne...) dođe odgovor, koji dotače njen um dodirom nepoznatog čoveka.
     (Ko...?) pomisli ona, jer bilo je nečeg poznatog u bestelesnim obrascima kontakta tog sagovornika.
     (K. R. Aspundh...)
     (Kej-Ar...?) Neverica se zatalasa iz nje, u svim pravcima, poput zvonjave zvona.
     (Da, draga moja...) Njegova misao postade nežna, naklonosti puna, kao paperjasti dodir neke staračke ruke na njenom obrazu. (Posle toliko vremena. Bi-Zi mi je pričao šta je bilo s tobom, šta si sve postala...)
     (Bi-Zi, gde je on? Kako je njemu? Kako da stupim u kontakt s njim?)
     (Polako,) šapnu on. (Polako idi, Luno - mada bi ispravno trebalo da ti kažem, Damo Thalaso. Moja snaga više nije ono što je bila, čak ni u doba kad si me upoznala. Ovo je meni teško... Hegemonijska vlada drži Bi-Zija u zatočenju. Biće osuđen bez suđenja, za to će se pobrinuti Zlatna sredina, zato što se plaše njegove popularnosti. Nameravaju da ga se otarase, zato što se protivi "vodi života"...da ga pošalju negde odakle se nikad vratiti neće. Rečeno mi je da stupim u vezu s tobom. Zašto se sve ovo desilo, Luno? On je rekao da bi ti mogla to da mi kažeš.)
     (Daminih mi očiju, ne mogu, Kej-Ar...) Osetila je da od očajanja i straha postaje slepa, da se njene misli razilaze u opšte rasulo, da će kontakt biti time ugušen. Prisili ono srce od leda, koje se poslednjih nekoliko nedelja stvorilo u njoj, da ohladi njenu krv, da joj otvori jasan vidik, omogući razmišljanje bez strasti. (Nemoguće je. Ja to ne mogu da ti objasnim, a ne bi mogao ni on, čak ni na ovaj način, čak ni tebi. Samo ti mogu reći: ako ne uspem u onome što je meni bilo namenjeno da uradim, nastaće stradanja na svim svetovima gde ima sibila... pa i na Karemofu. A postoje samo dva čoveka koji mi mogu pomoći - Bi-Zi, i jedan po imenu Rid Kulervo. Međutim nešto što se zove Bratstvo otelo je Kulerva, a i moju kćer. Ne znam kako da ih spasem. Moj muž je otišao za njima, na Ondini... Bi-Zi je verovao da bi ti mogao da im pomogneš. Ali kako da ih spasemo, Kej-Ar, kako da spasemo Bi-Zija, kad su nas izdali i oni u koje je on imao poverenja...?)
     Njegove misli obuhvatile su je kao tople šake. (Zlatna sredina je samo jedna faceta u skrivenoj strukturi Kartografa, a Bratstvo druga... Rizikovaću i pretpostaviću da ti to shvataš. Postoje i druge frakcije, kao ogledala u kaleidoskopu. Još ima nade - uvek ima nade. Videću šta se može učiniti za spas tvoje kćeri i vraćanje Kulerva. Ali, izvan toga... Jedna ravnoteža je izgubljena kad je Kitaro-ken ubijena. Ta žena bila je protivteg: uz njenu pomoć Bi-Zi je možda mogao da odoli strašnim snagama koje su se usmerile protiv njega... Možda ni Rid Kulervo ni tvoja kćer ne bi bili izgubljeni. Sad Zlatna sredina kontroliše celu količinu "vode života", a mi koji vidimo dalje od njih znamo da svakako moraju biti sprečeni.)
     (Da,) pomisli ona. (Da. "Voda života" je apsolutno u vezi s onim što je pošlo kako ne valja i ne treba... Sibilska mreža je u opasnosti, zato što su meri u opasnosti... meri...) Žestoki talasi interferencije počeše da gruvaju o njen mozak, daveći njene misli. (To mora prestati! Moraju da prekinu lov na mere.)
     Tišina: svetluca kao refleksije na vodi, kroz večnost jednog trenutka. (Pa, dobro. Ali šta će ih zaustaviti?) zapita Aspundh. (Moramo naći nešto što će ih zaustaviti. Nešto što oni žele više nego i samu "vodu života"...)
     (Ne verujem da postoji išta što oni žele više,) pomisli Luna gorko.
     (Postoji, negde...) odgovori Aspundh, uz slabi talas bolnog veselja. (Ali ne može se lako otkriti, inače bi oni to već imali, kao "vodu života".)
     (Zvezdopogonska plazma,) pomisli ona. (Ali nju imaju, jer su je od Bi-Zija dobili.)
     (Možda je to bila njegova greška,) tiho uzvrati Aspundh. (Ali, šta s tim, svi smo mi samo ljudska bića - niko od nas ne može videti budućnost, ili bar ne jasno. Mora postojati još nešto što oni žele.)
     Ona pomisli na tajnu samog sibilskog računara; kad bi znali za njegovo postojanje, više nikad nijednog mera ne bi pipnuli. Ali njima se nikada ne sme dozvoliti da steknu to saznanje, jer, temeljito su dokazali kakvi su kad steknu moć. Ne bi im smela to poveriti čak ni kad bi mogla... (Ne znam. Ne znam.)
     (Ni ja. Ali ne smemo se odreći nade, niti obustaviti traganje...)
     (Ali gde još mogu da tragam?) pomisli ona, očajavajući. (Gde da idem? Nemam nikakvih opcija.)
     (Imaš celokupnost prostor-vremena,) odgovori on. (To je ovo u čemu ploviš sad. Ti iz nekog razloga jesi ovo što jesi; razlog postoji, nikada u to nisam bio tako siguran kao sad. Ja se mogu raspitivati u mnogim pravcima, kroz mrežu veza koje mi zahvaljujući Kartografima stoje na raspolaganju. Ali ti imaš najveći resurs - tebi govori sam sibilski um, tebi se on obraća na način kako se ne obraća nikom drugom koga poznajem. To je pojava o kojoj sam samo slušao priče, pre nego što sam tebe sreo. Postoje tajne koje sibilska mreža skriva i od svojih najpouzdanijih slugu... ali, evidentno, ne od tebe.)
     Nije odgovorila. Ostala je sva prožeta zračenjem njegovih reči i vizijom koju su u njenom umu stvorile.
     (Činimo za Bi-Zija koliko možemo. Ali Zlatna sredina je u Hegemoniji moćna. Moguće je da si ti jedina Bi-Zijeva realna nada. Njemu je potrebna sila dovoljno moćna da preokrene plimu... Možda si zato dobila ime koje znači "Mesec",) pomisli Aspundh blago. Vlakna zlatne svetlosti već su se počela rasplitati svud oko nje. (Neka ti bogovi tvojih predaka pomognu...) Njen um zapeva ovim njegovim završnim blagoslovom.
     Ali, bila je opet sama u tami, bez odgovora.