74. VELIKA PLAVA: Silagong, muški logor broj 7

     "Eno ga."
     Gundalinu je pritisnuo lice na uski prorez prozora u vibrirajućem zidu transportera, ču te stražareve reči izgovorene negde u prednjem delu vozila. Značile su da njihova grupa stiže na odredište. Gundalinu je tokom leta gledao kroz prorez svakih nekoliko minuta, u nervoznom očekivanju; sad vide sve isto, naime, uglavnom nebo, mrljavo purpurno, nalik na tešku modricu koja ispunjava čitav prozorčić. Boja neba nije se nimalo promenila, nije se dogodilo ni svitanje ni suton, jer je planeta nazvana Velika Plava bila plimnim silama "vezana", istom stranom večito okrenuta ka svojoj zvezdi. Robijašnice zvane "Šljakare" ili "Logori šljake" nalazile su se u jedva nastanjivoj zoni sumraka, na samom rubu noćne strane.
     Sumračno življenje. Nije mu vredelo da gleda pustošni, senkama opterećeni pejzaž ispod sebe. Taj predeo kao da je bio svuda isti, kao i nebo.
     Neko ga je gurnuo, potisnuo u sedište, pokušavajući da pogleda umesto njega kroz isti prozorčić.
     Logori šljake i pepela... Za ime božje... U jednom trenutku osećanje ogromne izdanosti, koje ga je ispunjavalo još od dana kad je doznao da mu neće biti dozvoljeno čak ni da se njegov slučaj pojavi na sudu, smrvilo je njegovu sposobnost povezanog razmišljanja. Iza te odluke video je ruku Kartografa - ruku Zlatne sredine, onu koju je ugrizao kad je bio vrhovni sudija na Tijamatu. Pobrinuli su se da on bude upućen na mesto gde će biti živ sahranjen; nisu dopustili da kaznu doživotne robije izdržava u nekoj humanoj robijašnici, s minimalnim merama bezbednosti, u kojoj bi mogao nastaviti da se bori za promenu svoje situacije. Praktično su ga kidnapovali, odveden je bez upozorenja i bez objašnjenja, pola galaksije daleko, osuđen da život završi u ovim logorima. Nije znao da li je ikome od onih kojima je on nešto značio saopšteno gde je odveden; pretpostavljao je da nije.
     Dok je radio u policiji, mnogo puta je slušao o Šljakarama; tamo je vlast upućivala najgori talog ljudskog društva, one ljude koje su hegemonski delioci pravde smatrali nepopravljivim ili koje je bilo nemoguće spasti. A koliko je među takvima bilo, tokom vekova, političkih zatvorenika, ovakvih kao što je on sad? O tome nije imao pojma, ali je imao približnu predstavu koliko dugo su živeli, posle odlaska u Šljakare. Sad je bio zahvalan sudbini što je bar bio, nekad, policajac, što je uvežban za borbu golim rukama... samo uz uslov da niko ne sazna gde je tu obuku stekao. Čuo je i priče šta ovdašnji robijaši urade bivšem policajcu koji dopadne među njih.
     Taj čovek se odmakao od njega, s nekim neartikulisanim uzvikom koji je mogao značiti gađenje; Gundalinu duboko udahnu. Vide teški okovratnik namaknut na debeli vrat tog čoveka, pa diže ruku da pipne isti takav na svom vratu. To su zvali "blok". Zbog "bloka" nisi mogao da upotrebiš nijedno energetsko oružje. Kad bi Gundalinu, s tom spravom na sebi, pokušao da ispali paralizujući pištolj, ili išta slično, blok bi eksplodirao i otkinuo mu glavu. Trokraki sibilski znak su mu uzeli, i umesto toga namakli ovo. Sad se njegovi prsti uhvatiše za ivicu bloka, kao prsti nekog ko visi sa ruba provalije. Osetio je da se transporter počinje spuštati prema sletnom polju.
     Navukao je na leđa svoj ranac s opremom za preživljavanje - koji je najednom postao njegova celokupna imovina na ovom svetu - jer je čuo da im stražar naređuje da pođu napolje. Ranac nije bio mnogo težak. Kao i drugi robijaši, imao je na sebi sivo svepokrivno odelo od nekog materijala debelog i krutog poput uštavljene kože neke velike životinje, i preko toga polarni kaput zvani "parka", s kapuljačom. Hermetična vrata su pala nadole, i Gundalinu pođe s ostalima. Nije čekao da mu iko to naredi; trudio se da ostane maksimalno neupadljiv. Vetar je bio hladan, s mirisom sumpora. U oči mu poče uletati pepeo.
     Oko letilice se, po sletanju, prvo raširio kordon stražara, kružno. I sama letilica bila je teško naoružana. Na taj način postignuto je to da ma čiji pokušaj da ih pri sletanju napadne, postane instant-samoubistvo. Gundalinu vide i senovita obličja koja su stajala na dozvoljenom prostoru, izvan bezbednosne zone, u nekoliko zbijenih grupa, kao da se plaše otvorenog prostora. Iza tih ljudi video je na nebu, kao nadrealističku obojenu kulisu, ogromni luk one druge planete, daleko veće, oko koje se ova okretala. Ta druga, gasni džin, bila je stvarna Velika Plava. Svojim prisustvom na nebu dodavala je dimnoj slezovoj boji primesu ljubičastoplave. Tlo se zatrese, slabo ali primetno, ispod njegovih nogu.
     "Da li se vraća neko?" povika jedan od stražara; te su reči zvučale čudnovato ravno, bez naglasaka, kao da ih je ova pustoš gutala cele, odjednom. Ali u tihoj grupi tela s one strane obruča straže začu se šuštanje kao da neko vuče noge po tlu. Jedan čovek je pošao napred, hramljući. Vukao se kao da to čini poslednjom snagom. Lice mu je bilo izmršavelo, ali su njegove oči sijale kao da je ugledao viziju svoga boga.
     Drugi robijaši su ga pustili da prođe, a onda se i obruč stražara otvorio da ga propusti, kao da je nekakav svetac. Gundalinu vide zeleno svetlo koje je blistalo kao svetionik na "bloku" tog čoveka dok je prilazio letilici. "Odslužio svoje", progunđa robijaš pored Gundalinua. "Ima čovek sreće, jebote." Gundalinu opet dodirnu "blok" oko svog vrata, bez reči.
     Stražari su posle toga naredili novim robijašima da počnu istovarivati zalihe koje su bile potrpane u trbuh njihove letilice. To su bili sanduci i vreće, sve sa pečatima; svaki pečat saopštavao je broj radne jedinice kojoj je taj komad namenjen. Gundalinu je radio bez gunđanja, ali je, pri svakom sledećem istegnuću mišića ćutke psovao samoga sebe što nije održavao bolju kondiciju dok je mogao.
     Kad su se njegove oči privikle na slabu svetlost, počeo je primećivati nove detalje u predelu oko sebe. Prvo je zapazio potpunu beživotnost te blago zatalasane ravnice: svuda samo šljaka, pepeljastosiva, koja krcka ispod njegovih teških, na hemikalije otpornih čizama. Pogledom je tražio još nešto, i posle nekog vremena primetio da u pustinji šljake tu i tamo postoji nešto nalik na čireve ili ospe: nekakvi mali krateri čija su zborana usta bila umazana nečim crnim, katranastim. Takođe, i mnoštvo oborenih stubova - od drveta ili metala, to nije mogao razaznati, ali bili su veliki kao oboreno drveće - na međusobnim rastojanjima od po tri-četiri metra. Ležali su, procenio je, svi položeni pravcem istok-zapad; kud god je pogledao, bilo ih je, sve do horizonta.
     Nije video nikakvu građevinu, ali se nedaleko od transportera nalazila se mogila od nagomilanih kamenih ploča; verovatno znak, da bi se znalo gde je sletište.
     Kad je istovar završen, kordon stražara se počeo povlačiti ka vozilu, i pri tome je naprosto prošao kroz grupu novih robijaša; oni su, njih desetak, ostavljeni tu, među sanducima i vrećama, kao da su i sami nekakav dodatni prtljag. Poslednji od stražara koji su prolazili pored Gundalinua zastao je i pogledao ga tvrdim, znalačkim očima. "Dobru ti sreću želim, komandante", reče mu. "Trebaće ti."
     Gundalinu se sledio, zagledao se u njega, pokušavajući da to lice interpretira kao lice nekoga ko mu je poznat, nekoga ko je nekad služio pod njegovom komandom. Ali taj čovek bio je, njemu, samo stranac. Stranac daleko od doma.
     Stražar se iscerio i otišao svojim putem. Vrata na trbuhu letilice primila su ga u sebe, onda su se zatvorila i hermetički zabravila. Uz teški bubnjajući zvuk nalik na otkucaje srca, brod se digao u purpurni sumrak, a zatim se odapeo preko neba i nestao u daljinama.
     Gundalinu baci na šljaku džak koji je, iz nekog razloga, do tog trenutka još držao na leđima. Osećao je da pogledi male grupe nepoznatih ljudi oko njega zadiru u njegovo telo, bodu poput igala. Ne reče im ništa, ne pokaza ničim da je svestan njihovog prisustva, nego pogleda ka onima napolju, koji su odlazak transportera čekali sa strpljenjem gladnih mesoždera.
     Istog časa radne ekipe su pohitale napred. Svaka je bila kompaktna jedinica; njihova solidarnost bila je potrebna da se pokaže snaga i prkos, da ne bi neko drugi prigrabio njihove zalihe.
     Novi robijaši oko Gundalinua zbili su se takođe u grupu, nagonski. Stari su prišli i počeli da odvlače istovarenu robu. Svaka ekipa odnosila je ono sa svojim brojem, i najzad je tle oko novih robijaša ostalo sasvim prazno. Onda se iz svake ekipe izdvojio po jedan čovek i prišao na tu srednju "teritoriju" da razgleda pridošlice. Gundalinu je pretpostavio da su to vođi ekipa, i da će birati regrute.
     Zadržao je dah; napetost je bila fizički bol u njegovom stomaku, dok je čekao da neko "provali" istinu o njemu. Ali niko od novih robijaša ne reče ništa. Svi su bili najednom zauzeti svojom sudbinom. Shvatio je šta bi značilo biti ostavljen sam, ovde na pustoj zemlji. U sastavu neke od ovih bandi imaš bar kakvu-takvu šansu da opstaneš.
     Ti vođi koji su došli da biraju među novopristiglima bili su dronjavi i ogorčeni; neki blede kože, neki crnci, a drugi ko zna šta, ili sve između toga. Istrpeo je, kao i drugi novopristigli, da ga tako razgledaju kao da je životinja ili rob. Prvo su uzeli trojicu ili četvoricu koji su bili najkrupniji i izgledali najjači; namirisao je očajanje među preostalima.
     "Pokaži ruke." Reči su bile na trgovačkom jeziku koji je smućkan od nekoliko drugih; bio je to verovatno jedini zajednički jezik poznat većini njih.
     Digao je pogled i zavirio u još jedan tvrdi, bezosećajni par očiju. Pružio je šake; čovek pređe teškim, žuljevitim prstima preko njegovih glatkih dlanova, pa frknu i odmahnu glavom. "Ćata."
     "Umem da popravljam stvari", reče Gundalinu, takođe na trgovačkom. "U tome sam dobar."
     "Nema šta da se popravlja", reče čovek, "a nisi ni dovoljno lep." Pođe dalje.
     Neko drugi stupi na mesto tog čoveka. "Kažeš da umeš popravljati stvari?" Gundalinu klimnu glavom proučavajući tog čoveka isto kao ovaj njega. Taj "gazda" bio je približno njegove visine, mršav, koščat, ne osobito impresivna figura. Lice mu je bilo tamno, po prirodi, ali i zbog debelog sloja prljavštine; oči sive, duboko utonule. Gundalinu nije mogao pogoditi koja je rodna planeta tog drugara, ali je video jednu inteligenciju koja ga odmerava ali još ne izriče konačni sud. "Karemovac?" reče taj čovek.
     Gundalinu klimnu.
     "Teh?"
     Gundalinu, nerado, opet klimnu; osećao je da bi "gazda" odmah "prošnjufao" laž.
     "Koji zločin?"
     Iznenađen, on reče: "Izdaja."
     Čovek iskrivi lice i odmahnu glavom. "Ma, suviše si ti pametan", reče. "Ne vredi se baktati s političkima."
     Gundalinu je naglo stupio u akciju, kad se ovaj već okrenuo da ode; policijskim zahvatom izbacio ga je iz ravnoteže. Čovek pade ravno na leđa; nije uopšte očekivao tako nešto. Gundalinu stade nad njega i pogleda ga. "A umem i da se brinem o sebi", reče.
     Čovek polako ustade. Izraz njegovog lica bio je mešavina gađenja prema samome sebi i nehotičnog zadovoljstva. "U redu", reče on i slegnu ramenima. "Ja sam Pirat. Dođi, Izdajo." Okrete se i pođe.
     "Al' on je dur-pan!"
     Pirat se munjevito okrete. Te reči je viknuo robijaš koji je, još neuzet, stajao pored Gundalinua. Pogled Piratov bio je kao oštrica brijača. "Je l' to tačno, Izdajo?" upita ga tiho. "Pandur si, je l' tako?"
     "Stražar ga zvao 'komandante'. Rek'o mu je 'Dobra sreća, a i trebaće ti'..."
     "A tako?" Onaj vođa koji je maločas odbacio Gundalinua, pođe opet ka njemu. Perifernim delovima svog vidnog polja Gundalinu je primetio da se glave okreću, video je naglo talasanje tela koja polaze, neizbežno, ka njemu, kao da je najednom postao magnetičan. Sledećeg trena taj krupni ga je gurnuo: bio je to silovit udarac usred prsa. Gundalinu se zateturao i uleteo pravo u ruke pet-šest drugih robijaša, koji su mu prilazili s leđa. Pokušali su da ga uhvate, ali se otrgao nekako od njih, udarajući ih nogama i laktovima.
     Zastao je u sredini malog otvorenog prostora koji je, najednom, bio sve što mu je preostalo. Zid robijaša zatvorio se svuda okolo. "Ja sam sibil!" reče, čujući lomljenje svog glasa. "Dalje od mene!" Podigao je ruku do grla da ogoli utetovirani znak sa tri radijalna kraka od kojih se svaki završava sa po jednim trnom nalevo i jednim nadesno; znak koji znači biološka opasnost svakome ko ga zna. Taj pokret nije uspeo, jer su prsti naišli na hladni metal "bloka"; on se doseti da će zbog toga znak biti nemoguće pokazati.
     "Gde ti dokaz?" doviknu neko.
     "Nema dokaz. Laže."
     "Dođi malo bliže, pa ću da dokažem na tebi!" povika Gundalinu.
     "A, oš' me ugrizeš, plavi?" Neko drugi se nasmeja. "Mož' me gricneš malo za kurac, pederu karemovski."
     "Ja nikad nisam poverov'o u ono njihovo nje-sra da je 'smrt ubiti sibila'..."
     Gundalinu je čuo sve jača podrugljiva dobacivanja, pretnje i psovke na desetak jezika - gladne zvuke rulje koja je željna zabave, opuštanja, žrtve. Okrenuo se, u ravnoteži na prednjim delovima stopala, dok se klopka od ljudskog mesa sklapala oko njega.
     Prvo su u napad kretali po jedan i po dvojica, i on ih je odbijao, vraćao ih je rulji osakaćene ili ih je ostavljao opružene po polju šljake. Neko vreme njegov um gotovo da nije ni registrovao udarce koji su padali na njegovo telo; iako se odavno nije borio, čak ni na vežbama, adrenalinski napliv straha izoštrio je njegove reflekse i umrtvio njegov bol.
     Onda su počeli da ga napadaju po dvojica i po trojica, ili po trojica i četvorica odjednom, da ga hvataju za ruke, sapliću, da se bacaju preko njega. Pritisnuše ga o zemlju. Nečije šake bile su na njegovom vratu, potezale su blok tako da mu se zabijao u grlo; neko je hteo davljenjem da ga dovede do kapitulacije. Izvio je glavu i upotrebio jedino preostalo oružje. Ujeo je tog čoveka za ruku. Tip je dreknuo; pritisak na Gundalinuovom vratu popustio je, ali se već kroz koji trenutak se vratio dvostruko jači, tako da se Gundalinuu ispred očiju zakovitla čitav univerzum zvezda.
     Onda, jednako brzo, taj strašni pritisak nestade, kao i teret sa prsa. Gundalinu podiže glavu; vidom koji se vraćao sagleda robijaša koji ga je maločas davio. Taj je sad ležao opružen po zemlji, trzajući se, očiju prevrnutih, kao da ima neki epileptični ili sličan napad. Onda su se te zaluđene oči sklopile, a telo pored njega ostalo nepomično.
     Gundalinu se pridigao na lakat, grabeći vazduh. Svaki dah spuštao se kao kiselina niz njegovo upropašćeno grlo. Čuo je stišavanje vike i smeha, plimu gunđanja, i ljutitih pitanja. Šta je bilo? Šta mu je uradio?
     "Sibil sam." Te reči ispljunuo je zajedno sa ukusom neznančeve krvi. "Upozorio sam."
     Tokom dugog trenutka vladala je maltene tišina. Nekako se pridigao na noge, stajao njišući se. Vide da na rubu gomile stoji Pirat i da odmahuje glavom i da usnama oblikuje reči: Previše nevolja. Niko se oko njega ne pomače.
     Zemljište se naglo zatresde; Gundalinu izgubi ravnotežu i pade. Sledećeg trenutka unutrašnji zid jurnu na njega i poklopi ga, kao jedna kreatura sa desetak glava, pedesetak ruku i nogu, stotinu šaka, kolena, stopala i pesnica. Nabili su mu pepeo u usta, pa ih još i vezali trakom nekakvog platna; vezali su mu ruke i noge. Uspravljali su ga, tukli, ritali, vukli po tlu; dodavali su ga iz ruke u ruku. Bio je živ sahranjen u masi tela. Najzad su ga sručili na crni rub jednog od onih kratera koje je video još pri iskrcavanju. Tek što je shvatio gde je, zarili su ga naglavačke u krater. Crna, smrdljiva sluz pokrila ga je preko glave, napunila mu oči, nozdrve, uši. Zadržao je dah, moleći se svim bogovima svojih predaka i svih osam svetova; ali osećao je da samo tone sve dublje, a da ga robijaši ne izvlače, niti mu daju da diše, niti odustaju, već čine samo jedno - puštaju ga da umre...

     "...'Ajde, 'ajde, smrade, vrati se, vrati se, gade..."
     Gundalinu oseti da kroz njega prolazi drhtaj. Uvideo je, kao u nekom perverznom snu, da još egzistira, negde u masi okrvavljenog, bespomoćnog mesa, u koju se, posle napada rulje, njegovo telo pretvorilo. Ništa nije mogao videti, mrak ispred njega bio je i sad gust kao u onoj ogavnoj bari za davljenje koja je bila poslednje čega se sećao; ipak, čuo je da mu neko nešto govori, neki neodređeno poznati glas koji ritmično recituje, ili tačnije pevucka, nešto što je puno uvreda. Rimovani napevi su se nastavljali, kao da pevač veruje da na taj način može vraćati duše s One Strane. Gundalinu je zaječao, i tada shvatio da može dati glasa od sebe, da mu nisu više vezana usta niti - podiže uzdrhtale šake ka licu - ruke.
     "Eeeeeeej." Dve šake su se sklopile preko njegovih, trenutak pre nego što bi mogao dodirnuti oči. Gundalinu se poče opirati, psujući i trzajući se, ali taj čovek je preovladao, potisnuo je njegove ruke nazad i dole. Ostale su bez snage. "Dobro je sada", reče taj glas. "Bezbedno. Niko ti neće ništa..."
     Gundalinu se opustio. Ostao je da leži miran kao smrt, kad su ga te šake pustile. Osetio je da one kreću nekud; prvo su počele da prepipavaju celu dužinu njegovih ruku, izazivajući svakim dodirom bol; zatim su pošle niz telo, pa niz noge. Nije više mario da li je to neki oblik mučenja ili napastvovanja, ili čak nekakav primitivni medicinski pregled; zanimala ga je samo jedna činjenica, naime, da vidi samo crno. "Oči", prošaputao je najzad, kad je našao dovoljno hrabrosti da progovori.
     Šake su reagovale na njegovu reč; naglo su se prebacile na njegovu glavu. Prsti su mu pipali čelo i obraze, prsti kao ptičja krila. Najednom se pojavila svetlost, mutna i siva; sledećeg trena, veća količina svetlosti, narandžaste; zatim bela svetlost, koja je donela silan bol. Kriknuo je i digao ruke, i ovog puta niko ga nije u tome sprečio; pokrio je oči, i posle toga počeo propuštati svetlost unutra malo-pomalo, milimetar po milimetar. Bol je rastao s jačanjem svetlosti, pa ipak, on prisili sebe da ih još više otvori, pune suza, da bi video ko ga sad drži.
     Lice Pirata doplivalo je pred njega, izoštrilo se postepeno. Prepoznajući to lice uvideo je da je i glas poznao, od početka, nekim nasumičnim fragmentom svoje svesti. Obrisao je oči, ali psujući, jer su sve nove i nove suze obilato navirale, i slivale se niz lice.
     "Neka teku", reče Pirat. "Ispiraju ta govna iz tvojih očiju. Oči će ti ozdraviti za dva-tri dana, ako ne krene infekcija."
     Gundalinu je pustio da mu ruke opet padnu. Pokrenuo je glavu; to je bila jedina voljna kretnja za koju je još imao snage. Sagledao je svoje telo. Video je da leži na nekom uskom tvrdom ležaju, bez odeće ali pokriven jednim grubim ćebetom, sav umazan katranom, sav u modricama i posekotinama. Čitavo njegovo telo bilo je jedan neprekidni pulsirajući bol; bio je zadovoljan što ne može da vidi šta su mu sve uradili.
     "Jebote, imaš ti sreće", reče Pirat. Gundalinu humnu u znak neverice. "Izgledaš k'o podgrejana smrt, al' nemaš nijednu slomljenu kost, i ništa što ne bi zaraslo. Bili su blagi prema tebi, ako se ima u vidu šta si. Možda ih je onaj krvni virus ipak dovoljno uplašio... što ne znači da nisu imali nameru da te ubiju..."
     "Ti si me spas'o?" upita Gundalinu. Za svaku reč bio mu je potreban napor kao za celu rečenicu.
     "Ne ja, Izdajo." Pirat je odmahnuo glavom, a usta su mu se izvila u sarkastični osmeh. "Rek'o sam ti da ne vrediš truda. Spas'o te ovaj." Pokretom pokaza preko svog ramena.
     Gundalinu je žmirako da bi jasnije video. Prisilio je svoje oči da se usmere na drugi ljudski oblik, u senkama iza Pirata. Uvide da se svi zajedno nalaze u nekakvom skloništu; zidovi su reflektovali vatreni sjaj male zračne grejalice koja se nalazila negde sa Gundalinuove druge strane. Taj drugi čovek je stupio napred; njegovo masivno, ogromno telo nadnelo se nad Pirata, tako da je gotovo popunilo čitavo Gundalinuovo vidno polje. "Ovo je Plavoubica. Ubica pandura. On te spas'o."
     Gundalinu je zurio u tog tipa. Lice sa crnom bradurinom se osmehnulo, otkrivajući žute zube. Oči su mu bile kao dva sitna, ugljenocrna dugmeta, skoro izgubljena u uskom prostoru između odvratno prljavih čupa kosurine i brade. Izraz lica tog čoveka bio je sasvim nedostupan Gundalinuovom pogledu. "Zašto?" prošaputa Gundalinu.
     Grleno mrmljanje iziđe između usana sakrivenih bradom.
     Gundalinu je zatvorio oči. Nije uspeo razumeti nijednu reč, nije čak znao ni na kom jeziku je to bilo.
     "Zato što si sibil", reče Pirat.
     Gundalinu oseti nagli probod zahvalnosti, zaoštren brutalnom uspomenom o mržnji one horde robijaša. "Recu mu da ja..."
     "Razume on tebe", reče Pirat, prekidajući ga usred reči. "Njega je teško razumeti, zato što ima samo pola jezika. Ali to ne znači da je glup. Nemoj načiniti tu grešku."
     Gundalinu otvori oči, pogleda Pirata, pa Plavoubicu. "Naučio sam ja... da ne činim tu grešku... odavno." Osmehnuo se obazrivo, umorno.
     Plavoubica promumla nešto. Svoje "reči" propratio je neprijatnim smehom.
     "To te čini neobičnim, za tehnokratu", reče Pirat. "I za pandura. Odmah sam znao da imaš neke slepe mrlje koje nisu samo u očima... Ali on ne želi tvoju zahvalnost. Želi da odgovoriš na jedno pitanje."
     Gundalinu opet pogleda u Plavoubičino neprotumačivo zurenje; ni ovog puta ne uspe ništa da pročita u njemu. Ali taj drugar se pruži napred i uhvati njegovo lice, šaketinom velikom gotovo koliko Gundalinuova glava. Ovo je iz Gundalinua izvuklo jedan nehotični jauk. Plavoubica je sad držao njegovo lice tako da je bilo nepokretno; poče izgovarati još nerazumljivih reči.
     "Hoće da zna o svojoj porodici", reče Pirat, ravnim glasom. "Iza sebe je ostavio svoje dve venčane žene i jedanaestoro dece, u gradu Rišonu, na dnevnoj strani planete, kad su ga poslali ovamo. Hoće da zna šta je posle bilo s njegovom porodicom. Hoće da sazna sad odmah."
     Gundalinu sklopi oči, ne znajući gde bi mogao sada naći snagu da počne transfer, ali dobro znajući da je mora nekako naći. Samo ako bi mogao početi, neumoljiva energija sibilske mreže pronela bi ga do kraja. "Daj mi imena... Input..." prošaputao je, primoravajući um da se fokusira na odgovor. Osetio je početak strmog, vrtoglavog pada; dno njegove svesti se provalilo, i on pade dole, u mrak, zahvalno...
     Kraj analize.
     Odjek tih reči, koje završavaju transfer, još mu je odzvanjao u glavi. Znao je da ih je morao izgovoriti on sam. Vratio se u svoje telo puno bola, u svoju nepobežnu egzistenciju... ali uz saznanje da ne pamti, nimalo, gde ga je transfer maločas poslao. Zapitao se nije li samo bio u nesvesti; nije li omanuo, propustio da odgovori.
     Okrenuo je glavu ka Plavoubici i Piratu, pogledao gore ka njima, kroz oči koje su ga silno pekle, oči pune suza.
     Plavoubica je nagnuo glavu na jednu stranu, brundajući nešto. Posegnuo je rukom napred, i Gundalinu sa sav skupi, ali Plavoubica mu samo položi ruku na čelo, iznenađujuće blago. Onda povuče ruku sebi i ustade; pognuto prođe kroz teskobnu unutrašnjost njihove kolibe, pa kroz dronjavu zavesu koja je služila umesto vrata, i nestade u sumraku.
     Gundalinu pogleda Pirata, očima postavljajući pitanje; u sebi najednom pomišljajući da je možda ostavljen u životu samo privremeno, samo da bi odgovorio na ovo jedno pitanje.
     Pirat posegnu negde iza njega i izvuče neku stvar; veliku čašu punu neke tamne tečnosti. "Njegova porodica je dobro", reče. "A i ti si dobar, Izdajo." Sam je popio malo iz čaše - gest da se doprinese poverenju - a onda mu je pružio. Gundalinu se pridiže i pogura leđima uza zid od sanduka, koji je bio iza njega. Uze čašu oberučke; Pirat mu pomože da je dovede do usta. Popio je malo, osetio gorak, jak ukus neprepoznatljivih začina i naknadno žarenje kao od alkohola. Popi još malo, oprezno. Piće ga poče grejati iznutra.
     "Pa, sad si valjda član radne grupe šest", reče Pirat. "Plavoubica će početi da priča šta si postigao za njega. A njega svi poštuju. Štaviše, ti si se dobro tuk'o. Oni će to pamtiti. Ovde gledaj da radiš ljudski, pa će se i oni prema tebi ponašati ljudski. Na kol'ko si osuđen?"
     "Na doživotno..." šapnu Gundalinu. "To će značiti verovatno još nedelju-dve, ne više." Skloni pogled.
     "Mi ćemo ti čuvati leđa", reče Pirat. "To ide uz članstvo. Mnogo nas, ovde, ima hitna pitanja, ove ili one vrste... Ako nisi mnogo 'fini' kad treba odgovarati na svašta i koješta, ljudi će to jedni drugima prenositi. Vremenom će zaboraviti da si ma šta drugo osim sibil."
     Gundalinu ga pogleda, diže čašu i poče piti, da ne bi morao ništa da kaže. "Odakle nabavljate ovako nešto?" upita najzad. Otklonom glave pokazao je ka toj tečnosti prodornog ukusa, koja je u njemu već itekako delovala.
     "Postoje stanice na obodu ove teritorije." Pirat je nasuo i sebi jednu čašu, beskrajno pažljivo, i počeo piti. "Kad postignemo dobru žetvu, otputujemo do najbliže stanice i trampimo našu robu za ponešto od tih luksuznih stvari..." Nasmejao se, pokretom pokazao gole zidove kolibe u kojoj su sedeli, sklepane od svakojakih materijala.
     "Žetva?" reče Gundalinu. Pitao se koja bi živa bića mogla postojati u pustoši koju je video.
     "Pamtiš onaj krater kome su pokušali da te predaju kao hranu?"
     Gundalinuovo lice se skameni. Podiže šaku do obraza. Lice mu je i sad bilo prekriveno debelom korom prljavštine nalik na katran; šaka se odvoji od lica sva crna i lepljiva.
     "Ne diraj to. Ne može se skinuti u potpunosti, a da se ne oguli i koža. Ali samo od sebe će polako da spadne", reče Pirat. Gundalinu je klimnuo glavom, a šaku je stegnuo u pesnicu. "Naš posao ovde je da pronalazimo te kratere, koji povremeno izlaze iz dubine tla, i da čekamo da se katran razmnožava, da počne da puzi preko rubova, i na tim mestima da se kristališe. Beremo te kristale - to je žetva koju trgovci hoće."
     "Šta, to je živo?" reče Gundalinu, kao da ne veruje.
     Pirat slegnu ramenima. "Poluživo. Kristalna forma života; otprilike najprimitivnije živo biće koje se zamisliti može."
     "I šta rade s tim?"
     "Ko zna?" Pirat okrete glavu na drugu stranu i pljunu. "Šta me briga. Ja samo ostajem živ, ništa drugo ne radim; i, čekam zeleno svetlo." Dotače "blok" na svom vratu. Gundalinuu pade na um oslobođeni robijaš koga je video kad je silazio iz transportera. Pirat pogleda u njega, i Gundalinu oseti da su Piratove oči samo dotakle njegov "blok", pogledom koji se istog trena odbio u stranu, kao rikošet; jer na Gundalinuovom "bloku" nikada se neće upaliti zeleno svetlo.
     "Šta je bilo s onim koga sam inficirao?" upita Gundalinu.
     Pirat dokrajči svoje piće. "Neko uz'o kamen i razbio mu glavu. Šta će nam ludak ovde."
     Gundalinu je pažljivo spustio praznu čašu na pod od šljake. Ali u trenutku kad je čašom dodirivao tle, ono kao da se zatrese; on trže ruku k sebi.
     "To ima stalno", reče Pirat. "Zemlja se trese."
     "To su plimni naponi", progunđa Gundalinu, bacajući pogled ka tavanici kao da kroz nju može videti gasnog džina oko koga se ova planeta okreće. Taj veći svet, vidljiv kao ogromni ljubičasti luk preko celog neba, držao je u zarobljeništvu "Veliku", a uistinu manju od dve Plave, i to tako da je jedna hemisfera bila večito okrenuta ka stvarnoj Velikoj, a druga na suprotnu stranu. Gravitaciona naprezanja izazvana blagim pomeranjima orbita ta dva sveta dovodila su do toga da je zona sumraka drhtala kao uznemireni želatin: čvrsta masa, ali prisiljena da se ponaša kao tečnost.
     "Nešto valjda jeste." Pirat slegnu ramenima.
     "Imate li ovde i pravih zemljotresa?"
     Pirat se nasmeja. "Vid'o si one grede opružene po zemlji, kad si dolazio?"
     "A-ha."
     "Tamo su zato što se zemlja trese tol'ko jako da se ponekad otvore i procepi u koje mi možemo upasti. Obično su to pukotine protegnute pravcem sever-jug. Mi grede polažemo po pravcu istok-zapad, kao mostove, i nadamo se da se uhvatimo za njih ako nam se zemlja rascepi ispod nogu."
     Gundalinu odmahnu glavom, ali od toga mu se zavrte u glavi. Oseti da njegovo telo počinje kliziti nadole, niz taj zid. Trudio se da ostane u sedećem položaju, ali nije uspevao.
     "Odmori se", reče Pirat. "Ovde mož' ostaneš sve dok ne ojačaš dovoljno za posao. Nije neka kuća, al' je bolje nego ništa. Pokrenuću skupljanje priloga; ljudi će dati materijal za tvoju kolibu, a pomoći će ti i da je sagradiš, kad budeš na nogama."
     Gundalinu klimnu. Grlo mu je radilo, ali nije uspevao ništa da kaže. Samo se još više spustio. opet ravno.
     Pirat mu navuče pocepano ćebe sve do ramena, zaklanjajući to izubijano telo od pogleda. "Ispavaj se, Izdajo. Sve uvek izgleda bolje posle spavanja." Isceri se kao vuk. "Sem jedne stvari, naime - uvek se probudiš ovde."