75. TIJAMAT: Karbankl

     Geja Džeruša Pala-Tion stajala je na palubi lađe koja je nekada pripadala njenom mužu. Pokušavala se prilagoditi ljuljanju te palube - pojavi na koju je sad bila nenaviknuta, a nekada, davno, dobro naviknuta. Okolo su bili svi plovni objekti koje je njena plantaža, koja je takođe nekada pripadala njenom mužu, mogla dati. Mnoštvo drugih brodova, i zimačkih i letnjih, njihalo se na sivoj okeanskoj površini pod tmurnim sivim nebom. Pokrili su vodu dokle god je Džeruša mogla pogledom dosegnuti; opkolili su Karbankl. Došao je tijamatski narod, na zahtev svoje kraljice, da gleda čudo merskog okupljanja... i time ujedno da omete tuđinske napade na mere.
     Jer, ovde su bili i meri. Od njihovog neumornog kretanja more je ključalo. Izgledali su kao nestrpljiva gomila okupljena ispred kapije - ali radi čega okupljena, to Džeruša nije mogla zamisliti, niti je iko drugi, ovde prisutan, mogao. Osećala je brujanje merskih pesama u vodi svuda oko sebe. Prenosilo se kroz daske i grede broda, i u njena stopala, dok je ovako stajala na palubi.
     Zapitala se kako bi Miroe Ran-Ahase Ngenet ovo protumačio; da li bi imao neko objašnjenje koje njoj izmiče. On joj je bio u mislima neprestano, od dana kad je opet okrenula leđa Hegemoniji, koja je toliko sklona izdaji, i postala još jednom prava Tijamatkinja. Uspomena na Ngeneta bila je s njom sada, ovde - u svakom dahu morskog vazduha, u kretanju palube ispod njenih nogu, u tijamatskim glasovima koji su oko nje razgovarali i dovikivali se.
     Tokom čitavog razdoblja njenog službovanja pod Gundalinuom, u svojstvu glavne inspektorke, jedva da je ikad dozvoljavala sebi da razmišlja o Ngenetu; utapala se u pojedinosti svog posla, do te mere da je bila večito zauzeta. Tada je tako duboko osećala Ngenetovo odsustvo iz života da je uspomena na njegovu prisutnost bila neizdrživa. Zato se debelim zidom rada ograđivala od tugovanja, uvide ona sada; zaklanjala je svoje lične potrebe barijerom službenih dužnosti, kao što je činila zapravo celog svog života do susreta sa Ngenetom.
     Biti danas ovde, usred ovog čudnog mora, značilo je doživeti jednu vrstu katarze, dati svojim emocijama spoljašnju žižnu tačku i cilj koji ima smisla. Trebalo je da Miroe bude danas ovde, razmišljala je. I s tom mišlju znala je da on i jeste prisutan, jer je ona postala čuvar svega u šta je Miroe verovao, ne samo po zakonima o nasleđivanju nego i u duši.
     Pogledala je dole, preko ograde katamarana, proveravajući gde je Svilena, koja je tokom dana lutala sve dalje od broda, povremeno nestajala, ali se uvek i vraćala na isto mesto u vodi upravo onda kad se Džeruša počinjala brinuti. Vide Svilenu, koja je izduvala kapljice i bučno kinula u senci lađe, tačno ispod Džeruše, a onda, pred njenim očima, još jednom zaronila. Na Džerušu je delovalo ospokojavajuće kad je mladu merkinju mogla da vidi neposredno, telesno prisutnu, bez obzira što je brodskim instrumentima u svakom trenutku mogla da je locira, zahvaljujući sonarnom privesku koji je Svilena nosila na sebi.
     Džeruša je imala snove - noćne more - o lovu na mere, svake noći zaredom, već nedeljama, iako je je poslala osoblje i brodiće plantaže da prate tu mersku koloniju po moru, i da uvek budu u blizini, onog istog dana kad je saznala za mersku migraciju ka severu. Učinila je, dakle, jedino što je umela učiniti da bi svoje usvojeno dete zaklonila od Vanuovih lovaca. Do ovog trenutka ta zaštita bila je uspešna.
     Ali sad su se meri okupili ispred Karbankla, baš kao što je Gundalinu predvideo. Džeruša nije imala na osnovu čega da oceni koliko dugo bi oni mogli tu ostati, i koliko dugo će Luna dobijati ovako jaku podršku svog naroda. Inostrane pretnje i restrikcije samo su probudile u tijamatskom narodu još veću tvrdoglavost; ali, uskoro će doći onaj pravi pritisak, koji se sastoji u tome što narod mora pre ili posle da se okrene svome radu i svom svakidašnjem životu.
     Komunikaciona "buba" u njenom uvu ožive, i jedan glas reče: "Komandante, Dobroluka ovde. Samo da znaš - komandant Vainu je krenuo ka tebi, lebdilicom."
     "Hvala, Dobroluko", reče ona tiho. Malo se nasmeja, i protiv svoje volje. Pogrešan izgovor Vanuovog imena, koji je među Tijamatovcima nekada bio čest, postao je i jedini, otkad je Vanu proglasio vanredno stanje. Videći da je jedna od njenih mornarki gleda začuđeno, ona slegnu ramenima. "Pripremaj se da odbijemo uskoke", reče ona.
     "Komandante?" Izraz na licu te žene sad je pokazivao još veće nerazumevanje.
     "Šala." Džeruša pogleda preko mora. Desno od njihove brodice, more se komešalo od mera; onda su svi bućnuli pod površinu, jer je lebdilica pojurila iznad njihovih glava, tik iznad talasa, stremeći pravo ka Džerušinom brodiću.
     Stajala je i dalje na istom mestu, naslonjena na ogradu. Osećala je finu izmaglicu, sačinjenu delimično od oblaka a delimično od mora, koja joj je prianjala uz lice dok je čekala Vanuov dolazak. Lebdilica je tačno usporila i postavila se tako natprirodno precizno da su se vrata našla neposredno uz Džerušu. Maleni aparat u njenom uvu ožive još jednom, ali sad na policijskoj frekvenciji. "Imam li dozvolu da se ukrcam u tvoj brod, komandante Pala-Tion?"
     "Imaš", reče ona. Osmehnula se ironično, znajući da to neće promaći pogledima posmatrača iza ogledalisane vetrobranske ploče koja se nadnela nad nju kao oko neke grabljivice.
     Vrata su se podigla i Vanu je izišao, ali nespretno, zato što se paluba, za razliku od lebdilice, stalno njihala. Pozdravio ju je salutiranjem, do sitnica korektan, kao i uvek. Lebdilica je zaštitnički ostala pokraj njega. "Komandante Pala-Tion." U njegovom glasu je čula koliko mu smeta to što sad mora da joj se obraća po činu koji je jednak njegovome, iako je u njegovim mislima ona samo vođa lokalnih uličnih policajaca.
     "Šta mogu učiniti za tebe, komandante Vanu?" upita Džeruša, ne uzvraćajući salutiranjem; odbila je da učestvuje u toj glumljenoj tehovskoj "pravilnosti" ponašanja.
     Namrštio se. "Za početak, da mi kažeš šta radiš ovde, usred ovog nezakonitog okupljanja."
     Uzvila je obrve. "Za početak, ovo nije nezakonito okupljanje. Tvoje restrikcije izričito se odnose samo na okupljanje više od deset ljudi na ma kojoj tački u gradu. U njima se ne pominju brodovi na otvorenom moru. A što se mog prisustva tiče, tu sam profesionalno, da čuvam red, ali i privatno, jer želim, kao i svi ostali građani, da gledam čudesna dela Dame Thalase."
     "Ti u ta glupetanja ne veruješ", reče on ravno.
     Zagledala se netremice u njega. "U šta ja verujem ili ne verujem, tebe se ne tiče."
     Njegovo mrštenje se produbilo; videla je da pokušava da nađe neki trag ironije u njenom glasu ili nagoveštaj u očima. Ali nije mu pokazala ništa. "Ti i kraljica već odavno potkopavate moje strpljenje, ovakvim ometanjem", reče on. Oči su mu postajale hladne. "Dok mi ovo govorimo, policijska racija je već počela. Naredio sam mojima da uhapse svakoga ko odbije da se udalji i ostane bar pet kilometara daleko od grada. Takvima će policija i potapati brodove. To uključuje i tebe, Pala-Tion, ako ostaneš ovde."
     "Doći će još naroda, da zameni uhapšene", reče ona.
     Njegova usta su se uvijala. "U tom slučaju nastavićemo da hapsimo. Ne možete vi dugo da se održite na taj način. Ovaj bedni svetić nema dovoljno populacije." Zastao je, pošto se njen izraz lica nije menjao. "A i ono malo stanovništva što ima, veoma je centralizovano", reče on sporo. "Ove tehnofobne neznalice pojma nemaju u kakav strateški položaj ih to dovodi. Ali nema potrebe da ti govorim šta sve možemo da vam uradimo ako nam napravite ma kakve stvarne probleme. Do ovog trenutka bio sam popustljiv. Znaš da je tako..."
     "Komandante Vanu!" Glas pilota lebdilice začuo se i iz njenog kom-aparata; po načinu kako se Vanu trgnuo, zaključila je da je i on to čuo u istom trenu. "U Karbanklu nestalo struje."
     "Šta?" reče Vanu.
     "Svi sistemi u gradu su 'pali', gospodine. Kao da je neko okrenuo glavni prekidač. Nema svetla, nema nikakve energije."
     Vanu je opsovao i pogledao prema gradu; njegovo lice najednom je bilo golo. Geja Džeruša još nikad nije na tom licu videla emocije spontane poput ovih, sada vidljivih: ovakvu nevericu i ovakav strah. Taj strah ju je uplašio više nego ikakva pretnja. On prozbori, u svoj mikrofon: "Vodi me u grad." Okrete se kao da je zaboravio njeno postojanje i pope se u svoje antigravitacijsko vozilo.
     Pred Džerušinim očima letilica se vinula u nebo, izvela oštar zaokret, i othujala prema Karbanklu. Grad je, njoj, izgledao nepromenjen, s te daljine, u punoj svetlosti dana. Ali to je i bila glavna osobina Karbankla - dobro je čuvao svoje tajne. Zapitala se šta će biti kad padne noć... i da li je možda Luna, na neki način, ovo izazvala. Pouzdano je znala šta Vanu sada misli. Ona steže šakama ogradu palube: jednako joj je u glavi bio onaj izraz u njegovim očima.
     Uputila je naređenje svojim pandurima, i to onima koji su bili na moru s narodom, da se vrate u grad. Zatim je pokušala, preko te iste opreme za komunikaciju, da pozove i centralu tijamatskih pandura, u gradu; ali kao odgovor dobila je samo statički šum. Koža joj se od toga naježila, kao da je taj zvuk prodro u samu strukturu njenog tela.
     Pogleda opet vodu ispod ograde, hoteći da nađe Svilenu. Meri su se bili udaljili od letilice, a sad su se neki vraćali da popune taj deo nemirne sive površine; ali ukupan broj mera na pučini kao da se naglo smanjio, kao da ih za koji trenutak uopšte neće biti. "Etvotere", reče ona, bacajući pogled u kabinu brodice. "Očitaj mi položaj Svilene, molim te." Čekala je, i prstima iskucavala tihi ritam po ogradi; vreme se oteglo, odgovor nije stizao. "Etvotere...?" reče ona oštrije.
     "Žao mi je, komandante", reče Etvoter najzad. "Ne dobijam signal od nje, nestao je."

     Komandanta hegemonijske policije, N. R. Vanua, dočekala je na kapiji palate letnje kraljice nova pratnja: dva gradska pandura, sa fenjerima. Osmotrili su, s uzdržanim izrazima lica, njega i njegovu dotadašnju pratnju, i samo rekli: "Pođi s nama, gospodine." Onda su ga poveli kroz teška vrata, u dvor. Osetio je njihovo neprijateljstvo kao talas vreline, čim su mu okrenuli leđa.
     Koračao je za njima kroz hodnike, usput zapažajući samo po koji delić primitivnih mazarija kojima su zidovi bili nagrđeni. Mnogo jači utisak na njega ostavljala je potpuna tama kojom je bio okružen. Nikada do ovog trenutka nije mu palo na um kakav je ogroman, mračan grob ovaj grad, bez veštačke svetlosti i bez drugih uslova potrebnih za život, a dosad dobijanih od staroimperijalne tehnologije. Zidine protiv oluje otvorile su se na krajevima svih poprečnih uličica, kao u nekom čudnom, davno programiranom obredu. Zahvaljujući tome, ledeni spoljašnji vazduh nagrnuo je u grad; Karbankl, bez sistema za održavanje života, nije postao nemoguć za život - nego samo veoma nepogodan. Kao da je neko to tako planirao.
     Stigli su do Dvorane vetra. Ovde je bilo svetlije, zato što su na krovu postojali providni delovi kroz koje je dopirala sumorna srebrna svetlost dana; međutim krov je, primeti on sa izvesnim iznenađenjem, ostao zatvoren. Pamtio je da su mu pričali da je u starim vremenima baš krov iznad ove dvorane jedini bio stalno otvoren, tako da su vetrovi u sadejstvu sa pokretnim pločama ispod i iznad ovog uskog mosta činili da prelaženje preko vertikalnog, otvorenog servisnog tunela Karbankla ne bude samo opako za nerve, kao sad, nego i vazdušna proba sposobnosti da opstaneš.
     Prema toj priči, ova Letnja Kraljica udesila je da se krov zatvori; jer ona, navodno, kontroliše tajnu samoodržavajuću gradsku mašineriju, na neki način koji, po svemu sudeći, nikom drugom nije poznat... Ovoga puta, po prvi put, Vanu je prelaženje preko mosta jedva i primetio; jer prešao ga je gledajući gore, u providne delove zatvorenog krova, i pitajući se.
     Popeli su se širokim stepeništem koje se nalazilo s druge strane Dvorane vetra, i ušli u dvoranu koja se i sad nazivala prestonom, iako je njen nekada elegantni dekor zatrpan grubim proizvodima tijamatskog zanatstva i narodne radinosti, do te mere da je dvorana sad izgledala, bar Vanuu, kao seoska pijaca. Uvek se potajno čudio zašto ovde nisu pustili i žive životinje koje bi mogle da se šetkaju između gostiju.
     Danas je, u nepredviđenoj pomrčini, imao utisak da zalazi u neku pećinu. Nikada ranije nije mu palo na um da prestona dvorana nema baš nikakav prirodni izvor svetlosti. Kraljica ga je čekala, sedeći na kristalnom tronu koji je jedini preostao iz doba Snežne Kraljice. Vanu se u ranijim prilikama više puta zapitao zašto ova sadašnja nije izbacila i taj presto i zamenila ga nekom ovdašnjom grubo izdeljanom stolicom. Možda je čak i ona osetila strahopoštovanje pred složenim krivinama tog izvrsnog umetničkog dela. Činilo se, maltene, kao da ljudska bića nisu mogla napraviti takav presto; kao da je nastao sam, od leda, silom vetra, silom sunca.
     Sada je, vođen svetlošću dva fenjera, ušao u tu dvoranu, u kojoj su posvuda visile senke, i video da je presto iluminiran svećama i svetiljkama sa uljem. U tom treperavom sjaju presto je blistao kao da sadrži neku svoju vatru; obrasci refleksija koji su tekli kroz njegove povijene oblike podsećali su ga na "polarne" svetlosti koje ispunjavaju nebo njegove rodne planete. Igra senki i sjaj kandila dali su licu Kraljičinom neko anemično bledilo, a belini njene kose neku čudnu, gotovo nezemaljsku luminoznost koju su njegove iznenađene oči uporno tumačile kao čulnost. Boja Kraljičinih očiju bila je boja koju još nikada u životu nije nigde video, boja kojoj nikakvo ime nije mogao dati; te oči su ga gledale dok je prilazio, žareći se od neprijateljstva.
     Kad je stao ispred prestola, osetio je trenutak vrtoglave nesigurnosti; jer, morao je priznati, i protiv svoje volje, da Kraljica Luna izgleda divno, a nije mogao zaboraviti ni onaj mirni vazduh u Dvorani vetra. Šta to ima u ovoj Kraljici - šta je to čemu Gundalinu nije mogao da odoli, i zbog čega se prijatelj preobratio u neznanca, junak u izdajicu? U jednom trenu, imajući Gundalinua na umu i videći pred sobom Kraljicu kako blista kao aurora borealis, poželeo je da i sam, lično, utvrdi koja je to njena osobina, kakva su to osećanja koja je ona u Gundalinuu probudila; kako bi bilo imati je, biti u vlasti jedne takve opsesije...
     Nalet krivice i stida ugušio je te slike koje su mu ispunile um. On stade uspravnije, zatim se, perfektno vladajući svojim kretnjama, nakloni. "Damo", reče, ravnim glasom.
     Uzvratila je tako što je klimnula glavom, jedva primetno. "Komandante Vanu. Šta sad hoćeš?"
     "Dve stvari", reče on grubo. "Prvo, da narediš tvojim građanima da se sklone iz voda oko Karbankla. I drugo, da se gradu vrati električna energija."
     Uzvila je obrve. Njen izraz lica bio je iznenađen do podsmevanja, ali on vide da se njene šake stežu na rukonaslonima prestola, da prsti počinju da istražuju zavijutke nad kojima su se našli. "Odakle ti pomisao da ja mogu kontrolisati ma koju od te dve situacije, komandante?" reče ona tiho.
     Duboko je udahnuo. "Ti si lider naroda ove planete, ili bar tako tvrdiš. Ti si im naredila da se okupe tamo."
     "Ja sam, strogo uzevši, samo 'verski vođa, bez stvarnog prava na vršenje svetovne vlasti', mislim da si tako rekao da bi opravdao svoj postupak kad si proglasio ovu vojnu upravu. Javila sam mom narodu o okupljanju mera, zato što je to za njih verski događaj. Oni su sami odlučili da krenu u hodočašće, da svojim očima gledaju čudo Daminog blagoslova. Kako zamišljaš da im naredim da to ne čine?"
     U njenim očima je čitao da ona u to ne veruje, ništa više nego on. Oduvek je smatrao da je Kraljica religijski fanatik; sad ga je šokiralo saznanje da je ona samo izvrsni hipokrit, da izgovara religiozne plitkoumnosti o "Thalasi" samo da bi vršila funkcije svetovne vlasti na koje po zakonu nema pravo. Opsova u sebi; nekada čvrsti temelji njegovih uverenja odronili su se još malo. "Onda mi ne ostavljaš nikakvu drugu mogućnost sem da ja, umesto tebe, obavim posao kontrolisanja tvog naroda, Thalaso."
     Ali to je bila prazna pretnja. Morao je povući policajce već poslate da masovno hapse narod koji demonstrira protiv lova na mere, i poslati ih da održavaju red u paralisanom gradu. Osim toga, stizali su uznemirujući izveštaji da meri naglo nestaju iz voda oko Karbankla.
     Ako bi sve ovo potrajalo suviše dugo, on bi izgubio mogućnost da tribunalu pokaže onu produktivnost, i onaj stupanj vladanja događajima, kao što je hteo, i bio siguran da će moći, da ostvari. Ako ne nađe način da uključi struju u Karbanklu, izgubiće sve.
     Vanu je bio razuman čovek, a ne jedan od onih koji vole da idu na rizik. Uložio je sve na jednu kartu za koju se činilo da sigurno dobija; uložio je svoja uverenja, svoju političku veštinu, svoju čast, da bi obezbedio proizvodnju "vode života". Neuspeh bi značio da je bacio pod noge Gundalinuovo poverenje i prijateljstvo, Gundalinuovu uglednu karijeru, i svoju - nizašta. Svi oni mogu biti upropašćeni zbog proklete enigme ovog sveta i zbog ove neuhvatljive ali zavodljive vladarke.
     "Pretpostavljam da ćeš mi sad reći da nisi imala nikakve veze ni sa ovim što se desilo u gradu?" Pokretom ruke pokazao je senke oko njih.
     "Nisam imala nikakve veze s tim", reče ona i pokretom glave zabaci svoju dugu, srebrno osvetljenu kosu.
     "Pričaju da si ti zaustavila vetar u onoj dvorani tamo. Znaš o ovom mestu izvesne stvari koje niko drugi ne zna..." učinilo mu se da se Luna neprimetno ukrutila - "...i umeš njima da ovladaš."
     "Ničim ja u Karbanklu ne vladam", reče ona, "a ni ti."
     Osetio je stezanje u prsima; njena strelica, naslepo ispaljena, pogodila je preblizu meti. "Možda ja ne kontrolišem izvor električne struje za grad", reče on, "ali kontrolišem snage daleko veće, kao što ti je poznato. Mi imamo oružje koje može da uništi ceo ovaj grad - tako da od njega ne ostane ništa, jesi li razumela?" Gurnuo je te reči na nju. "Nijedna struktura, čak ni ruševine, nijedno živo ljudsko biće. Samo krater, ispunjen morskom vodom."
     Pocrvenela je. "Za to nemaš ovlašćenja. Ne bi se usudio da uradiš tako nešto. A i zašto bi...?"
     "Možda zato što mi ne ostavljaš nikakvu alternativu. Možda prosto zato što mi se može." Njegov gnev se nahranio njenom reakcijom, kao vatra vazduhom. "Ali ako dođe do toga, tvoja poslednja misao će biti da si mogla da sprečiš takav kraj... i da si me sama naterala da to učinim..." Ovladao je opet svojim glasom. "U gradu je tribunal, sa Karemofa; organ zadužen da ispita okolnosti koje su dovele do toga da ja smenim vrhovnog sudiju. Počeće istraga, koja neće zaobići ni tvoj udeo u njegovom osramoćenju..."
     "Ničim se on nije osramotio..." poče ona.
     "...a ako stvari ostanu kakve su sad, tribunal će nesumnjivo podržati i sve dalje mere koje budem prisiljen da preduzmem protiv tvog naroda."
     Kraljica je ćutala nekoliko trenutaka, gledajući ga očima koje su se menjale. "Stičem utisak, komandante Vanu", reče ona, "da nas dvoje imamo više zajedničkog, a ne samo to naše sadejstvo u upropašćivanju jednog dobrog čoveka koji ničim nije zaslužio da strada. Gundalinu je otišao zato što i ti i ja imamo izvesnu vlast, ali dodeljenu iz nekog višeg izvora; i zato što oboje nastojimo da je koristimo za ciljeve u koje verujemo. Da li ćemo uspeti, ne zavisi uvek od naše volje. Ali od naše volje zavisi na koji način ćemo nastupati prema svojim ciljevima. Mene su učili, kad sam postajala sibila, da je moja dužnost da služim svima onima kojima je potrebna sila koja prolazi kroz mene; da ne smem tu silu koristiti za svoje lične, sebične svrhe... Ja sam samo provodnik kroz koji nešto prolazi, komandante, i zato ti ne mogu dati to što tražiš. Ja sam posuda. A ti si šupalj čovek." Ustala je sa trona, pokretom tečnim poput vode, zatim sišla i sa platforme, u grupu svojih savetnika i svetlonoša koji su sve vreme čekali tihi kao senke a sada se zaštitnički okupili oko nje. Pošla je ka dalekim vratima na drugom kraju dvorane; Vanua je ostavila bez ikakvog pozdrava.
     Ali na vratima je ipak stala i okrenula se da ga pogleda još jednom. "Sve što uradiš ovom svetu i ma kome od njegovih stanovnika, vratiće ti se trostrukom nesrećom", reče ona. Nepomični, beživotni vazduh prestone dvorane davao je njenom glasu neki prizvuk koji je Vanua posebno nervirao: kao da kroz Lunu govori nešto drugo. Samo posuda... Okrenula se i nestala, više se ne osvrnuvši.
     Okrenuo se i on, natmuren, i prokrčio sebi stazu kroz ćutljive poglede pratilaca. Pošao je nazad, putem kojim je i došao, prisiljavajući tu dvojicu pandura da dobro pruže korak za njim, kroz tamu koja se nije menjala.