7. TIAMAT: Južna obala

     "Miroe...?" pozva Džeruša, stupajući iz brodske kabine na blago zaljuljanu palubu. Vide da Miroe stoji kod ograde; još, kao i nekoliko proteklih sati, zaokupljen posmatranjem mera. Morski vetar bio je hladan i oštar, tresao je jedrene konopce, grubo gurao Džerušu kad je izišla na otvoreno. Ali je bar nebo bilo vedro danas, po prvi put posle mnogo dana; i po prvi put sunčana toplota na njenom licu zagrevala ju je dublje od kože.
     Nije mogla to isto reći za izraz lica njenog muža, koji diže pogled ka njoj. On ugasi improvizovani kasetofon koji mu je bio u rukama, i skide slušalice sa glave. "Prokletstvo", progunđa on, sam za sebe koliko i njoj. "Ništa ne postižem..."
     Ona uzdahnu, suzbijajući svoju negativnu reakciju u susretu sa njegovom frustracijom koja ju je tresnula pravo u lice. Stade uz njega, kod ograde katamarana, i zagleda se dole, u pokretnu površinu vode. U tom trenutku nije se mogao videti nijedan mer u moru oko njih. "Kad si predložio da provedemo nekoliko dana, samo nas dvoje, na jedrenju niz obalu, ja sam se nadala da će to biti... opuštanje", reče ona. Da će biti romantično. Opet skloni pogled, nemoćna da kaže ono što oseća, kao i obično kad se radilo o njenim osećanjima.
     "Zar tebi ovo nije opuštanje?" upita on iznenađeno. Bio je, pre početka pvog putovanja, uporan u tvrdnjama da su oboje radili odveć naporno. Od njenog trećeg pobačaja prošlo je već toliko vremena, da su mogli bezbedno pokušati još jednom da dobiju bebu, pa se Džeruša nadala da će ovo jedrenje biti za njih dvoje... samo za njih dvoje.
     "Meni je... usamljeno." Istisnula je tu reč silom; i prinudila sebe da pogleda Ngeneta.
     "Šta, toliko ti nedostaje Karbankl?" upita on.
     "Nedostaješ mi ti."
     Njegove smeđe oči sa epikantičnim naborima pogledaše na neku drugu stranu. On je obuhvati rukom oko pleća, privuče je do sebe. Držao ju je tako, i njegova blizina grejala ju je kao sunce; ali drugom rukom je nešto čačkao po kasetofonu, što mu je omogućavalo da izbegne da joj odgovori. Oduvek je bio ćutljiv; njegova osećanja su tekla takvom snagom, i u takvim dubinama, da su ostajala skoro sasvim nedohvatljiva. To je dobro znala kad se udavala za njega. Upravo to ju je i privuklo njemu, ta njegova snaga i dubina. To, i njegovo lice, zlatne kože, robusno zgodno kad joj se osmehne... njegova kosa, ravna, crna kao noć; apsurdna upornost njegovih brkova i način kako su se trzali kad bi ga nešto iznenadilo - kao onom prilikom kad mu je saopštila svoju odluku da ostane na Tiamatu i kad mu je postavila ono pitanje koje on sam nije mogao postaviti...
     Njegovu uzdržanost i zakopčanost uvek je razumela, zato što je i sama bila takva. Ali, to razumevanje nije sprečilo da se ćutanje nakuplja, malo-po-malo, kao zid između njih dvoje. Ponekad je imala osećaj da su zarobljeni u stasisnom polju, da im je oduzeta moć komuniciranja, moć 'mocije i emocije' - kretanja i osećanja. To ju je plašilo kao što ništa drugo tokom svih njenih godina u brigadi hegemonske policije nije uspelo da je uplaši. Ovo je bilo gore, jer nije imala nikakvu predstavu šta bi mogla da preduzme da se stvari poprave...
     "Nećemo još mnogo dugo biti na ovom jedrenju", reče on tiho. "Obećavam ti. Potrošio sam skoro sve kasete." Osmehnuo se, jednim od njegovih retkih, ironičnih, samosvesnih osmeha; ona oseti popuštanje napetosti u sebi.
     Lice jednog mera najednom je banulo kroz površinu mora, tačno ispred nje; trgla se. Pojavi se još jedan mer, pa još jedan. Njihove glave su se pokretale: glavama su radoznalo klimali, a vratove su sve više izdizali iz vode. Blistalo je njihovo mokro krzno, čija je boja bila mrljasta mešavina smeđe i oker. Pokreti su im bili graciozni kao kod ptica u letu, a oči, kojima su gledali gore u nju, crne kao ponoć. Gledanuje u njihove oči bilo je maltene meditacija; već i trenutni kontakt davao joj je, na neki način, osećanje mira koje bi inače mogla postići samo satima provedenim u praznoumnoj samoći.
     Još jednom se zapitala ko ih je stvorio, u davno minulim danima Stare Carevine. Meri nisu izgledali kao ljudska bića, ali su ljudskom oku davali utisak dobroćudnosti, čak i lepote. A prema ljudima kao da su osećali neko instinktivno poverenje; prilazili su im bez straha, iako su ih ljudi masovno ubijali već vekovima. Meri su zaboravljali... ili opraštali. Nije mogla znati koje od ta dva; jer nije imala nikakvo saznanje šta se u njihovim umovima dešava. Postojale su površne sličnosti između ljudske i merske genetske strukture; a merska široka lica sa tupim nosevima uvek su joj izgledala kao dečja: radoznala, puna iščekivanja. A ipak, ovo troje mera koji sad dižu poglede ka njoj stari su - samo bogovi znaju koliko. Makar koliko bili slični raznim drugim, poznatim živim bićima, meri su ostajali u ponečemu i duboko tuđinski, nedokučivi.
     Gledala je i slušala dok je Miroe puštao snimljene odlomke merskog govora i snimao njihove odgovore. Raspevana cvrkutanja i kreštanja, i duubokobrujeće harmonije, ispuniše vazduh. Meri su bili razumna bića; merski mozak je bio po veličini i složenosti sličan ljudskom. Činjenica da su razumni bila je zapisana i u memoriji sibilske mreže znanja, dostupna svakoj sibili kad uđe u transfer. Ali nikakvih informacija nije bilo zbog čega su im njihovi tvorci, ljudi koji su se poigrali bogova, dali inteligenciju, niti zbog čega su im dali dugovečnost blisku besmrtnosti. Meri su bili jedna od misterija koje su obavijale ovaj avetinjski pohođeni svet kao magla, i zbog kojih se činilo da će jasno gledanje u prošlost biti jednako nemoguće kao u budućnost.
     Međutim, njihova inteligencija se manifestovala na tuđinske načine. Meri nisu imali nikakvih prirodnih neprijatelja osim ljudi, i nikakvu vidljivu materijalnu kulturu, niti se kod njih primećivala želja da išta od toga stvore. Živeli su u večitom 'sada', u jednom postojanom moru; i samo vreme bilo je za njih more, a ne reka kao za druga bića čiji su kratkotrajni životi promicali kroz mersku neprolaznu egzistanciju; druga bića, koja danas jesu, a sutra nisu...
     Ta razlika bila je nerazumljiva mnogim ljudima, zato što nisu mogli da premoste konceptualni jaz ka tuđinskom načinu mišljenja, ili zato što su namerno zanemarivali specifičnosti mera. Daleko je bilo lakše sagledati mere kao vodoskok mladosti u tiamatskom okeanu, vodoskok iz koga najbogatiji i najmoćniji ljudi Hegemonije hoće da piju i ne pitaju za cenu iako u suštini piju krv. Srebrnasti ekstrakt izdvojen iz krvi ubijenog mera nazivao se eufemizmom 'voda života' (ili 'vodica života'); ispijan svakodnevno, omogućavao je da ljudska bića ostanu fizički savršeno očuvana. Niko još nije uspeo da veštački sintetizuje taj eliksir, zapravo dobroćudni tehnovirus stvoren, poput mera, veštački, veštinama staroimperijalnog bioinženjeringa koje su izgubljene tokom vremena. Tehnovirus je izvan tela svog domaćina, mera, brzo umirao, ma kako pomno bio čuvan; isto tako, umirali su i meri, pri svakom pokušaju da se odvoje od svog naroda, merskog, i da se prenesu na neku drugu planetu. Međutim, pouzdana ponuda vode života bila je potrebna da bi se zadovoljila stalna potražnja. Arienrod je ponudu obezbeđivala, kao i sve Zimske Kraljice pre nje, tako što je dopuštala lov na mere; zimci su žnjeli bogate profite, bogatili se i od bujne trgovine, a nebrojeni meri su ginuli.
     Sada se, međutim, najzad vratilo leto. Stranci su otišli, i sa sobom odneli svoju nezasitu grabežljivost. Meri su dobili sto godina neugrozivog mira, da se vrate na svoju raniju brojnost, razmnožavajući se bolno sporo, ispravljajući neizrecivu nepravdu koju su im njihovi tvorci naneli.
     Sada jedan od mera naglo zaroni pod vodu, isključujući se iz razgovora koji je Miroe pokušavao da povede sa njima. Dva preostala mera se pogledaše, digoše pogled ka njemu, pa potonuše, prvo jedan pod drugi, pod talase, sa zvižducima koji su mogli biti pozdravi na rastanku - ili najobičnija besmislena buka.
     Miroe se nagnuo preko ograde, zureći u more koje je odjednom ostalo prazno. Psovao je od uskraćenosti i nerazumevanja. "Pakla mu! Zar tek tako da odu! Zašto?"
     Džeruša slegnu ramenima. "Da li si rekao nešto što ih je naljutilo?"
     "Nisam", odseče on, vidno razdražen. "Nisam. Toliko znam o njihovom govoru, posle ovoliko utrošenog vremena. Sve je snimljeno..." Njega su meri opčinjavali mnogo godina pre nego što ga je Džeruša srela, i pre nego što je bilo ko od njih dvoje znao da su meri inteligentna rasa. Kad je prvi put videla Miroe Ngeneta, on je pravio neke kombinacije sa švercerima tehničke robe, kupovao je zabranjenu opremu koja mu je omogućavala da ometa lov na mere. Verovao je u njihovu inteligenciju i pre nego što je Luna Svetlohodna u sibilskom transferu doznala istinu o tome i rekla mu. Godinama je pokušavao da dešifruje merske zvuke koje je smatrao tonalnim govorom; meri, u svakom slučaju, nisu ni mogli da proizvode ljudske govorne zvuke.
     "Možda im je pričancija dosadila", reče Geja Džeruša Pala-Tion.
     Miroe se okrete ka njoj, ali njegovo neraspoloženo mrštenje je već nestajalo. Opet pogleda dole u vodu. "Malo nedostaje pa da pomislim da si u pravu", progunđa. "Do vragova! Ovoliko vremena, a ja ih ipak ne razumem ništa bolje nego pre dvadeset godina." Grubim poketom zaklopi kasetofon. "Neće oni da razgovaraju, samo hoće da pevaju. Harmonijske strukture su prisutne, postoji logika, postoje obrasci. Jedino ne postoji smisao. To njihovo je samo... buka."
     Još pre dugog vremena on je izolovao određene tonske sekvence koje su merima značile pojedine predmete ili postupke; ali to se u tonskim zapisima pojavljivalo veoma retko, u velikim razmacima. Ti merski zvuci, koje su Tiamatovci nazivali imenom 'mersong' ili 'merska pesma', bili su na apstraktan način lepi, jer su sadržavali obilje tonova u neverovatno kompleksnim i prefinjenim međuodnosima. Meri kao da su provodili svoje vreme uglavnom se baveći time: ponavljajući pojedine delove svojih pesama, kao da recituju usmenu istoriju, da je i njihovi mladi nauče napamet, da se sačuva za potomstvo. Ali ti koherentni, ponavljani obrasci zvuka nisu imali nikakvu simboličku sadržinu, ili je bar Miroe nije uspeo otkriti. Meri kao da nisu bili zainteresovani za razgovor, za davanje i uzimanje, osim kad je trebalo da izraze najosnovnije aspekte svog življenja... "Ali zar nije razgovor, komunikacija, upravo ono zbog čega jezik postoji?" upita Miroe praznu vodu. "Čemu bi inače služio? Zašto bi bio potreban takav složeni, strukturisani sistem, ako ga oni ne koriste da prošire svoje znanje ili da promene svoje živote?"
     "Oni jesu tuđini, alieni", podseti ga Džeruša blago. "Ko god da ih je napravio, napravio je nešto novo. Možda je smisao svega toga umro sa njima, sa kreatorima, kao i smisao postojanja Karbankla."
     Odmahnuo je glavom, pogledao ka drugim merima, onima koji su se odmarali na dalekoj obali. "Kad bismo samo mogli da ih naučimo da komuniciraju voljno, imali bismo dokaz njihove inteligencije, koji niko ne bi mogao ignorisati, dokaz koji bi prinudio Hegišku da ih ostavi na miru. Ili kad bismo mogli pronaći bar način da im damo jasno upozorenje, pa da beže od kraljičanskog lova..." Šake mu se stegoše u pesnice: uspomena je postajala opsesija.
     "Miroe..." Ona ga uhvati za mišicu, pokušavajući da ga odvede odatle.
     "Trebalo bi da se Luna više potrudi oko rešavanja ovog problema." Oslobodio se, gotovo nesvesno, iz njenog zahvata; ona se odmače jedan korak, udaljujući se od njega. "Govorila mi je da će opstanak mera biti njeno životno delo, kad postane Kraljica..."
     "Ona veruje da će izgradnja tiamatske privrede pre povratka Hegemonije pomoći i nama i merima", reče Džeruša, malo oštrije. "To znaš. Pomažeš joj u tom poslu. Ukres sa njom studira podatke koje smo mi dali o merima; možda bi trebalo da razgovaraš s njim o tome, da započneš neku vrstu dijaloga. Možda je došao do nekog novog uvida..."
     "Sa njim ne", reče Miroe ravno.
     Geja Džeruša ga pogleda.
     "Znaš zašto." Namrštio se, pogledao od nje, kao obali. "Ti, ponajpre, to znaš. Svojim očima si videla šta je radio. Znaš da je njegova krivica što moramo ovako daleko da idemo, što ne možemo na našoj plantaži da posmatramo mersku koloniju..." A ne možemo zato što ih je Ukres Svetlohodni sve pobio, celu koloniju.
     Digla je pogled ka nebu, sećajući se jednog drugog neba - kako je bila sigurna da će se ono svakog trenutka polomiti na komade i sručiti na njih, onog dana, pre skoro osam godina, pri samom kraju perioda zvanog Zima, kad su ona i Miroe zajedno stajali na krvlju natopljenoj plaži, gledajući posledice Arienrodine osvete. Pre toga su zasmetali, nehotice, njenim planovima za Promenu... i zato je ona poslala svoje lovce da pokolju naseobinu mera na obali plantaže Miroea Ngeneta; naseobinu za koju je Džeruša oduvek verovala da je pod njegovom zaštitom bezbedna.
     Kraljičini lovci su pobili sve te mere, a njihov vođa bio je čovek sa ritualnim imenom i ritualnom maskom, obučen u crno, da bi ostao sakriven njegov stvarni identitet: Starbak, tako su ga zvali; Arienrodin izvršilac krvavih dela, Arienrodin ljubavnik... U godinama kad se vladavina Zime okončavala, pod tom maskom se našao čoverk zvani Ukres Svetlohodni.
     Džeruša pre tog dana nikad nijednog mera nije videla. A tog dana videla ih je stotinak, opružene po plaži, zaklane; njihovu dragocenu krv su lovci iscedili - a onda su, gorkim obrtom sudbine, naišli još i neki nomadi, zimci, i onako u prolazu ogulili kože sa mera. Videla je, dakle, stotinu iskasapljenih leševa, sto bića čiji je integritet uništen; gomile mesa, lišene duše, ostavljene da trunu na plaži i da ih lešinari oglođu do kostiju. Ali, zapravo, tog dana Džeruša nije stvarno videla nijednog mera, niti shvatila pravi obim tragedije, dubinu jada koju je osetio čovek pored nje. To je usledilo tek kasnije, kad je videla žive mere, u pokretu, u moru; kad je čula sirensku pesmu njihovu, otkrila dubinu mira u njihovim očima... Tad je konačno shvatila jezivu realnost Kraljičanskog lova, nemoralnost vode života.
     Tada je i shvatila zašto Miroe nije hteo, i nije mogao, oprostiti Ukresu Svetlohodnom - letnjaku, detetu Mora - za zločine koje je učinio od kad je postao Kraljičina marioneta... od kad je postao Starbak. Džeruša skloni pogled sa mera na plaži, suoči se sa prazninom u očima svoga muža. Oslobodi svoje šake, koje su nesvesno ali samrtnički jako stezale ogradu; pa ih prisloni na svoj trbuh, jalov i prazan kao i ovaj pogled kojim ju je Miroe gledao. Ona se okrete od njega, pođe nazad ka senovitoj materici kabine; odjednom se osećala kao da Arienrodina kletva i sad ide za svima njima, i sustiže ih, čak i ovde, čak i posle tolikog vremena. Na vratima je zastala, pogledala Ngeneta poslednji put. Stajao je nepomično pored ograde, zagledan dole, u vodu. Stupila je u tamu kabine, oslušnula da li će njegovi koraci da se začuju iza nje; osetila je samo olakšanje kad se ne začu baš nikakav zvuk.