81. VELIKA PLAVA: Silagong, muški logor broj 7

     "To vam sve?" reče Pirat gledajući kako Gundalinu i Panduroubica ubacuju svoj dnevni ulov u rupu za blago.
     Panduroubica je slegnuo ramenima, čelo mu se naboralo. "Izdaja uganuo nogu. Usporilo nas."
     Gundalinu posegnu u džep svog svepokrivnog odela i izvuče mali svežanj džanke zamotan u krpu. Zadrža to u vazduhu. "Evo", reče. "Neko iz ekipe četiri platio mi ovim za pitanje." Sad je Gundalinu uvek uzimao ponešto zauzvrat od ljudi kojima je popravljao ma kakvu opremu ili odgovarao na ma kakvo pitanje. Ranije nije hteo da naplaćuje svoje sibilske odgovore, ali Pirat je ostao uporan da to mora činiti.
     Začu zainteresovano mumlanje nekolicine ljudi oko njih. Primećivao je - ne toplinu, nimalo topline, ali, bar prihvatanje - dok je dobacivao svežnjić džanke Piratu. Bio je to blagi narkotik, i neki ljudi su ga žvakali kad god su ga mogli nabaviti.
     "Oš ti malo?" reče Pirat.
     "Neću... Hm... Hoću malo." Seo je na tle i prekrstio noge, najednom previše umoran da bi mogao stajati. "Da, uzeću malo." Možda će mu to pomoći da spava. Što duže boravi na ovde, sve lošije spava.
     Pirat ga pogleda, na trenutak radoznalo, pa spusti pogled. "U redu", reče on. "Čuli ste Izdaju. Ko god oće žvaće, daj nešto."
     Pet-šest krastavih, prljavih šaka dobaci ponude iz svojih mršavih zaliha na tle pred Pirata. On nožem iseče, pažljivo, svežanj džanke na jednake delove, i dade svakome po jedan. Poslednji komad, i gomilicu hrane koja se nakupila, svečanim pokretima gurnu prema Gundalinuu.
     Gundalinu sve to uze, izmučenim šakama koje se nisu razlikovale od njihovih. Poče da jede, bez ikakve ceremonije, ne mareći nimalo čime puni stomak, jedva osećajući ukus. Goruće lice sunca proguralo se nad horizont tako ga je morao žmirkati. Posedaše i oni koji su dotad stajali, povadiše hranu iz svojih porcija, i navališe na nju. Pirat zaključa sanduk-trezor i zatim, udarcima nogu, nabaca pepeo i šljaku opet preko tog mesta.
     Jeli su u skoro potpunom ćutanju, kao i uvek na kraju radnog vremena; nije im ostalo mnogo toga što bi mogli kazati, a ni energije za priču. Ipak, jeli su zajedno, i sada gladni kontakta s ljudskim bićima, mada to nijedan od njih nije hteo da prizna. Malo-pomalo ovakvi trenuci postali su najvažniji deo Gundalinuovog dana, jedino čemu se mogao radovati: sedenje na zemlji, na hladnom vetru, među ovim ljudima koji omogućavaju da se njegovo jedva tolerisano življenje nastavi.
     Ponekad je Pirat čak razgovarao s njim. Piratov um je posedovao neobična, sa raznih strana sakupljena znanja, koje je pribavio uglavnom kao samouk. U doba kad se Gundalinu oporavljao od batina, razgovarali su mnogo sati, u Piratovoj kolibi. Ali sad čak ni Pirat nije rizikovao da često razgovara s Gundalinuom, a na posao ga je slao sa Panduroubicom, ali ne kao svog partnera, zato što se plašio da bi preterano prijateljstvo sa jednim bivšim policajcem moglo potkopati njegov položaj kod ostalih robijaša.
     Zemlja zadrhta; Gundalinu grčevito proguta, i zakašlja se.
     "Sanduk još malo pa pun, Pirate", reče neko, posle izvesnog vremena. "Mogli bi do postaje uskoro."
     Pirat diže pogled, preko grlića čuturice. Spuštajući čuturicu, razvuče usta u osmeh. "A-ha", reče. "Valjda. Možda je vreme da izaberemo ko ide." Oko njega kao da se poče stvarati polje sa energetskim nabojem; pipao je po džepu, zatim izvukao jedan prastari, mnogostrani geometrijski predmet, namenjen za kockanje. Čuvao ga je kao dragulj. "Tri najbliža broja dobijaju, kao i uvek. Ko god je iš'o poslednja dva puta, ne mož' sad."
     Gundalinuu su pričali o pravilima ovog biranja, ali je tek sad prvi put bio u prilici da ga lično vidi. Pred njegovim pogledom, iscrpljeni ljudi tupih očiju najednom oživeše. Počeli su se naginjati napred i izvikivati brojeve; nikada ranije nije ih video da ma u čemu ispolje takvu žustrinu. Trojica pobednika dobiće odmor od monotonog i mukotrpnog svakodnevnog rada, a i priliku da provedu jednu noć u boravištu koje zaista liči na civilizaciju, jer ima krevete, tuševe, pravu hranu. Tog dana će trampiti svoju žetvu za ono malo robe koja čini da njihovi životi budu podnošljivi sve do trenutka puštanja iz ove žive smrti na slobodu.
     "Izdajo?" reče Pirat. "Imaš broj?"
     Gundalinu diže pogled ka njemu, trgnut; uvide da je proteklih minuta ćutao, kao i obično. Bio je uveren da će ga ovi neće pustiti da učestvuje u igri. Sada ga uzbuđenje i nada ispuniše, i on zablista kao i ostali. Liznu ispucale usne i reče: "Dvaes tri."
     Pirat klimnu glavom i podiže se na kolena. "Kocku" je uzeo između šaka sastavljenih tako da su činile šupljinu odasvud zatvorenu. Poče je drmati tako da se tumbala unutra. Produžavao je taj ekstatični trenutak u kome je za ljude oko njega sve bilo mogućno. U tom času Gundalinu shvati šta je učinilo Pirata vođom. Kad poliedar padne, trojica će dobiti ne samo put do trgovačke postaje, nego i još jednu nagradu - dane do početka putovanja. Te dane oni će provesti radujući se onome što ih očekuje. Čak i gubitnici će dobiti mogućnost da tih nekoliko dana provedu u prijatnom iščekivanju, jer će razmišljati šta da zatraže da im se iz postaje donese, koju malu, dragocenu stvar ne direktno vezanu za sam opstanak...
     Pirat, okupan zlatnom svetlošću, pruži ruke, rastvori dlanove, i poliedar za kockanje ispade.
     Trijumfalno uzvikivanje i razočarano psovanje načiniše zaglušujuću kakofoniju u Gundalinuovim ušima i previše naviknutim na tišinu. Nagrnu sa ostalima napred; vide broj na onoj stranici koja se našla gore; vide da je izgubio. Gubitak mu zape u prsima kao harpun sa posuvraćenim bodljama na vrhu; on opsova. Ostali počeše slegati ramenima, prihvatajući poraz na isti način kao i sve drugo. Gundalinu ostade zapanjen kad shvati koliko mu je, maločas, značila iznenadna ali realna nada da bi mogao biti dobitnik; spoznaja koja je nastupila tek sad, kad mu je ta šansa izmakla.
     Pokuša se usredsredi na neku adhani-pesmu, ali se ne uspe setiti nijedne. Pirat proglasi pobednike. Gubitnici im počeše čestitati, grublje nego što je bilo potrebno, ali u duhu dobre volje i dobrog raspoloženja. Gundalinu je osetio kako se tela oko njega pokreću: guraju ga, ustaju, polaze svaki na svoju stranu, vraćaju se u svoje čatrlje da spavaju. Bilo je više razgovora nego obično, više živosti, čak i smeha. Gundalinu prinudi svoje nevoljno telo da ustane. Bio je svestan svakog bola, svakog istegnutog mišića; nije mu bilo jasno zašto se samo on oseća gore a ne bolje. Možda zato što ostali robijaši znaju da će se sve ovo za njih završiti jednog dana, dok on nema nikakvu drugu nadu u koju bi se još usuđivao da veruje.
     "Ej", reče neko. "Vidi Izdaju."
     Gundalinu se okrete ka Saučesniku, koji je pokazivao prstom ka njemu.
     "Ima zeleno svetlo", reče Saučesnik. "Gle'j!"
     Drugi počeše da se okreću i da zure radoznalo. Gundalinu se baci na Saučesnika, obori ga, sede mu na prsa i uhvati ga šakama oko guše. "Još jedna takva šala, skote, i nabiću ti taj tvoj lažljivi jezik u grlo..."
     "Ne lažem!" cijukao je Saučasnik, pokušavajući da odvoji Gundalinuove ruke. Druge šake dočepaše Gundalinua, odvukoše ga sa Saučesnika, zadržaše ga.
     "Ne laže, Izdajo", reče Pirat. Stade pred Gundalinuov razbesneli pogled. Diže jednu poliranu metalnu ploču, i Gundalinu vide svoje lice obasjano suncem i zelenu svetlost koja mu je, kao zvezda, sijala na obruču oko vrata.
     Prestade se bacakati. Primeti da je zinuo od zaprepašćenja. Diže ruke do okovratnika; to je sada mogao, jer su ga pustili. Drugi se okupiše oko Pirata, zureći u njega.
     "Rek'o si da je doživotni", progunđa Saučesnik, gunđajući. "Mislio sam da će on dobiti zeleno samo na onaj težak način."
     "Bio sam... jesam", šapnu Gundalinu, gledajući i sad svoj odraz, videći tu kako neki čovek, lika jedva znanog, pritiska prste na grlo. Prsti osetiše neznatnu toplinu zelene svetiljke na obruču oko vrata.
     "Možda je greška", reče neko. Gundalinu se hitro okrete, pogleda tamo.
     Pirat mu spusti šaku na rame. "Izdajo, ovde takvih grešaka nema", reče tiho. "Javiću postaji. Izgleda da 'š ti ipak na ovo putovanje. U jednom smeru." Njegove usne malo se izviše. "Čestitam. Možda ćeš nam čak i nedostajati, malo..."
     Gundalinu klimnu glavom, jedva primetno; nije gledao Pirata u oči. "Neću ni ja zaboravit' vas. Niti ma šta od ovoga."
     Pirat mu uputi dugi, ukočeni pogled, pa slegnu ramenima. "Bolje da zaboraviš, Izdajo", reče. "Bolje da zaboraviš."
     "Ne bi' mog'o i da hoću."
     "Izgleda da ti se san ostvario, Izdajo", reče Panduroubica.
     Gundalinu ga pogleda. "Izgleda da jeste", reče, i nasmeja se napeto. Pođe jedan korak napred, odjednom uplašen da se i sad kreće kroz san. Robijaši se razmakoše levo i desno, da mu naprave špalir, isto onako kao za jednoga sa zelenim svetlom na dan kad je Gundalinu stigao. On sad prođe kroz njihove redove; njegova senka hodala je zlatnom stazom kroz zoru. Došao je do svoje kućice i zavukao se četvoronoške unutra, praćen blagoslovom njihovih pogleda, kao da je postao nekakav heroj. Opruži se, sa uzdahom, po svom ležaju od dronjaka. Onda, protivno svakoj verovatnoći, zaspa.