1.

     Kada je moj otac, Car Padišah, saznao za smrt Vojvode Letoa, kao i za način na koji je umro, obuzeo ga je bes kao nikada pre toga. Stao je da okrivljuje moju majku i ugovor koji ga je nagnao da na presto postavi jednu pripadnicu reda Bene Geserit. Okrivljavao je Esnaf i zlog starog Barona. Okrivljavao je svakoga ko bi mu izišao pred oči, uključujući tu i mene, pošto je tvrdio da sam i ja veštica, kao i svi ostali. A kada sam pokušala da ga utešim, rekavši mu da je to učinjeno u saglasnosti sa jednim starim zakonom samoočuvanja, kome su se pokoravali čak i najdrevniji vladari, on mi se podrugljivo osmehnuo i upitao me da li ga smatram slabićem. Tog trenutka sam shvatila da uzrok njegove srdžbe nije bila Vojvodina smrt, već ono što je ta smrt značila za sve ljude kraljevske krvi. Kada sada to prizovem u sećanje, čini mi se da je i moj otac posedovao, u izvesnoj meri, dar za predviđanje, budući da je izvesno da njegova i Muad'Dibova loza dele iste pretke.

     'U očevoj kući' princeze Irulan
     "Sada će Harkonen ubiti Harkonena", prošaputa Pol.
     Probudio se neposredno pre no što se spustila noć i ustao u sedeći položaj u hermetički zatvorenom i zatamnjenom pustinjskom šatoru. Izgovorivši te reči, razabrao je sa mesta gde mu je majka ležala blago otiranje o šatorski zid.
     Pol baci pogled na detektor blizine na podu, osmotrivši brojčanik, čije su se fosforne cevi sjajile u tami.
     "Uskoro će noć", reče mu majka. "Zašto ne podigneš štitnike šatora?"
     Polu tog trenutka postade jasno da joj se disanje već neko vreme promenilo i da je bešumno ležala u tami sve dok se nije uverila da se on probudio.
     "Podizanje štitnika ne bi imalo nikakve svrhe", uzvrati on. "Bila je oluja. Šator je prekriven peskom. Iskopaće nas uskoro."
     "Još nema nikakvog znaka od Dankana?"
     "Nema."
     Pol odsutnim pokretom protrlja vojvodski pečat na palcu i uzdrhta od besa pri pomisli na vražje ustrojstvo ove planete, zbog koga mu je otac izgubio život.
     "Čula sam kako se oluja podiže", reče Džesika.
     Ravnodušna ispraznost njenih reči pomogla mu je da malo povrati pribranost. Usredsredio je misli na oluju koju je video kako se podiže kroz prozirni zid pustinjskog šatora - hladni peščani kovitlaci krstarili su bazenom, da bi potom brazde i prirepci išarali nebo. Podigao je pogled prema stenovitom šiljku i primetio kako menja oblik pod udarom vetra, pretvorivši se u niski klin prljavožute boje. Pesak nanesen u njihov bazen najpre je prekrio nebo tamnom koprenom, a zatim utrnuo svu svetlost kada je potpuno zavejao šator.
     Šatorski luci samo su jednom zaškripali pod dodatnim opterećenjem - da bi potom tišinu narušavali jedino prigušeni, reski brektaji peščanih snorkela koji su pumpali vazduh sa površine.
     "Probaj ponovo da aktiviraš prijemnik", reče Džesika.
     "Nema svrhe", uzvrati on.
     Pronašao je cev za vodu u spremištu na vratnom delu pustinjskog odela i usisao topao gutljaj, pomislivši pri tom kako je upravo tog trenutka započeo pravi život na Arakisu - život koji se zasnivao na trošenju prikupljene vlage njegovog vlastitog disanja i telesnih isparenja. Voda je bila bljutava i bezukusna, ali mu je ipak osvežila grlo.
     Začuvši Pola kako pije, Džesika najednom postade svesna glatkoće svog pustinjskog odela koje joj je prianjalo uz telo, ali odbi da prihvati činjenicu da je i sama žedna. Prihvatiti to značilo je u potpunosti pristati na užasne nužnosti Arakisa, gde se strogo moralo voditi računa čak i o najsićušnijim kapima vlage; svaka kapljica vode morala je naći svoj put do šatorske sabirnice, a trebalo je žaliti za svakim dahom koji je neoprezno otišao u otvoreni vazduh.
     Bilo je daleko lakše ponovo otpočinuti.
     Ali, postojao je jedan san u minulom spavanju po danu i ona je uzdrhtala pri spomenu na njega. Držala je snene šake ispod peščane matice, na kojoj je stajalo ispisano jedno ime: Vojvoda Leto Atreid. I onda se ime razlučilo u peščanom toku, a ona je odmah otpočela da ga ponovo ispisuje; međutim, pre no što je stigla do poslednjeg slova, prvo je već bilo izgubljeno.
     Priliv peska nije prestajao.
     San joj se pretvorio u jadikovanje: sve glasnije i glasnije. To smešno jadikovanje - deo Džesikinog uma prepoznao je zvuk kao njen sopstveni glas iz vremena kada je još bila sasvim mala, tek nešto veća od bebe u kolevci. Jedna žena, koju sećanje nije moglo sasvim da dokuči, nepovratno je iščezavala.
     Moja neznana majka, pomisli Džesika. Benegeseritka koja me je rodila, a zatim predala Sestrama, zato što joj je to bilo naređeno. Da li joj je bilo milo što se na taj način otarasila Harkonenovog deteta?
     "Možemo ih tući jedino začinom", reče Pol.
     Kako uopšte može i da pomisli na napad u ovakvom trenutku? upita se ona.
     Začula je kako se uskomešao, a zatim zvuk njihove bale, koju je stao da vuče preko šatorskog poda.
     "Na Kaladanu je ključna bila sila na moru i u vazduhu", reče on. "Ovde je to pustinjska sila. Slobodnjaci su glavni adut."
     Glas mu je dopirao sa mesta gde su se nalazili šatorski stezači. Zahvaljujući svojoj benegeseritskoj obuci, razabrala je u sinovljevom glasu prizvuk neodređene ogorčenosti koju je osećao prema njoj.
     Čitav život obučavan je da mrzi Harkonene, pomisli ona. A sada je ustanovio da je i sam Harkonen... preko mene. Kako me on malo poznaje! Ja sam bila jedina žena mog Vojvode. Prihvatila sam njegov život i njegove vrednosti u toj meri da sam se na kraju oglušila o naređenja Bene Geserita.
     Svetli kvadrant u šatoru zasijao je kada ga je Pol uključio i ispunio kupolastu zapreminu zelenkastom svetlošću. Pol je klečao pokraj stezača; kapuljača na pustinjskom odelu bila mu je pripravljena za izlazak u otvorenu pustinju - čeoni deo spušten, filter za usta na mestu, priključnice za nos podešene. Jedino su mu se videle tamne oči: uski pojas lica, koji se u jednom trenutku okrenuo prema njoj, a odmah potom u stranu.
     "Osiguraj se za izlazak napolje", reče joj on glasom koji je zvučao izobličeno kroz filter.
     Džesika poče da navlači filter preko lica, a onda stade da podešava kapuljaču u trenutku kada je Pol slomio pečat šatora.
     Pesak je zaškripao čim je Pol otkačio stezače i šištav oblak zrnaca nahrupi u šator pre no što je on stigao da ga blokira statičkim kompresorom. Jama u peščanom zidu se povećavala kako je alatka rasterivala zrnca. On kliznu napolje, a ona stade da po šumovima prati njegovo napredovanje prema površini.
     Šta ćemo naći tamo napolju? upita se ona. Harkonenove trupe i Sardaukari - eto koje opasnosti možemo da očekujemo. Ali, šta je sa onima koje ne znamo?
     Ona pomisli na statički kompresor i ostale neobične alatke koje su se nalazile u bali. Najednom se svaka od tih naprava pojavi u njenoj svesti kao znamenje tajanstvenih opasnosti.
     A onda je osetila topao lahor sa površine, koji joj je pomilovao obraze na mestu gde ih filter nije pokrivao.
     "Dodaj mi balu." Bio je to Polov glas, prigušen i oprezan.
     Ona kleknu da ga posluša i začu kako litraši sa vodom grgolje dok je vukla balu po podu. Podigla je pogled nagore i spazila Pola uokvirenog u otvoru sa zvezdanim zaleđem.
     "Ovamo", reče on i pruži ruku nadole, a zatim podiže balu prema površini.
     Sada je jedino videla krug ispunjen zvezdama. Ličile su na svetleće nišanske naprave upravljene pravo prema njoj. Pljusak meteora prostruja noćnim nebom. Izgledali su joj kao upozorenje, kao tigrove pruge, kao blistave nadgrobne ploče koje vapiju za njenom krvlju. Najednom je obuze jeza pri pomisli na nagradu koja je bila raspisana za njihove glave.
     "Požuri", reče Pol. "Hoću da srušim šator."
     Priliv peska sa površine zasu joj levu šaku. Koliko li će još peska stati u nju? upita se ona.
     "Da ti pomognem?" upita Pol.
     "Ne."
     Ona proguta pljuvačku kroz suvo grlo i uđe u jamu, osetivši pod šakama pesak statički fiksiran za zidove. Pol se saže i uhvati je za ruku. Kada se obrela pokraj njega na površini, videla je da se nalazi na jednom ravnom potezu pustinje, obasjanom svetlošću zvezda. Pesak je gotovo do vrha ispunio njihov bazen, ostavivši nezapretan jedino tamni rub okolnih stena. Ona upravi svoja izvežbana čula nešto dublje u tminu.
     Zvuci sitnih životinja.
     Obrušavanje nekog peščanog ispusta u daljini, ispunjeno prigušenim skičanjem zverinja.
     Pol je u međuvremenu srušio šator i izvlačio ga kroz jamu.
     Svetlost zvezda izobličila je noć taman u dovoljnoj meri da svaku sen ispuni nabojem pretnje. Ona pogleda po okolnim tmastim ostrvima.
     Tama je slepčevo sećanje, pomisli ona. On osluškuje davno minule zvuke, krike onih koji su mu lovili pretke u tako dalekoj prošlosti da je pamte samo njegove najprimitivnije ćelije. On vidi ušima. On vidi nozdrvama.
     Stojeći pokraj nje, Pol joj reče: "Dankan mi je kazao da će, ukoliko ga uhvate, izdržati... do sada. Moramo stoga da pođemo odavde." On prebaci balu preko ramena, uputi se prema obližnjem rubu plitkog bazena i pope se na jedan ispust sa koga se pružao pogled prema otvorenoj pustinji.
     Džesika automatski krenu za njim, primetivši kako polako počinje da živi u sinovljevoj orbiti.
     Jer moj bol sada je teži od morskog peska, pomisli ona. Ovaj svet lišio me je svega drugog izuzev najstarije svrhe: budućeg života. Od sada živim za mog mladog Vojvodu i kćer koja će se tek roditi.
     Osetila je kako joj noge tonu u pesak dok se uspinjala za Polom.
     On je gledao prema severu, preko linije litica, osmatrajući jedan udaljeni, strmi pristranak.
     Daleki kameni profil ličio je na drevnu ratnu lađu oivičenu zvezdama. Izgledalo je kao da se neki nevidljivi talas neprekidno odbija o brod, dok je sa njega dopiralo zujanje rotirajućih antena, dimnjaci su stajali povijeni unazad, a na krmi se podizalo neobično uzdignuće u obliku slova "pi".
     Narandžasti sjaj blesnu povrh siluete, a zatim jedna blistava, purpurna linija skliznu nadole, prema sjaju.
     Potom suknu još jedna purpurna linija.
     A onda novi narandžasti blesak!
     Prizor je ličio na neku drevnu bitku, sećanje na artiljerijski dvoboj, koji im je prosto prikovao poglede.
     "Stubovi plamena", prošaputa Pol.
     Prsten crvenih očiju podiže se iznad udaljenih stena. Purpurne pređe uokviriše nebo.
     "Plamen mlaznica i laserski pištolji", reče Džesika.
     Prvi mesec Arakisa, prašinastocrvene boje, podigao se iznad obzorja sa njihove leve strane i oni u tom pravcu spaziše trag oluje - traku neobične kretnje koja se vukla pustinjom.
     "To su sigurno Harkonenovi topteri koji su krenuli u potragu za nama", reče Pol. "Vidi samo kako pročešljavaju pustinju... kao da nastoje da istrebe sve živo... kao kada bi ti htela da istrebiš neko osinje gnezdo."
     "Ili gnezdo Atreida", reče Džesika.
     "Moramo da potražimo neko utočište", reče Pol. "Poći ćemo na jug i držati se stena. Ako nas zateknu na otvorenom..." On se osvrnu i podesi balu na leđima. "Ubijaju sve što se mrda."
     On zakorači niz grbinu, ali istog trenutka začu prigušen pisak letelice koja para vazduh i ugleda tamna obličja ornitoptera nad sobom.