7.

     Mnogi ljudi teško mogu da shvate porodični život u Carskom haremu, ali pokušaću da vam dočaram izvesnu predstavu o njemu. Čini mi se da je moj otac imao samo jednog pravog prijatelja. Bio je to grof Hasimir Fenring, genetski evnuh i jedan od najopakijih boraca carstva. Kočoperan i ružan oniži čovek, grof je jednog dana doveo mome ocu novu robinju-naložnicu i majka me je poslala da uhodim zbivanja oko nje. Svi smo mi, lične zaštite radi, uhodili oca. Jedna robinja-naložnica, koju je moj otac dobio na osnovu dogovora između Bene Geserita i Esnafa, nije mogla, razume se, da donese na svet carskog naslednika, ali su i u takvim prilikama spletke ipak bile neizbežne i nimalo prijatne. Majka, sestra i ja postale smo veoma vične izvrdavanju tananih oruđa smrti. Možda je to užasno reći, ali uopšte nisam sigurna da je otac imao čiste ruke u svim tim pokušajima. Carska Porodica nije kao ostale porodice. Stigla je, dakle, nova robinja-naložnica, riđokosa kao i moj otac, vitka i ljupka. Imala je mišiće igračice, a u obuku joj je nesumnjivo bilo uključeno i neuro-zavođenje. Otac ju je dugo posmatrao kada su je izložili nagu pred njim, a onda je konačno rekao: 'Odveć je lepa. Sačuvaćemo je za poklon.' Ne možete ni da naslutite kakvu je zapanjenost ova odluka izazvala u Carskom Haremu. Lukavost i samokontrola bile su, uostalom, najpogubnije pretnje po sve nas.

     'U očevoj kući' princeze Irulan

     Pol je izišao iz pustinjskog šatora u pozno popodne. Pukotina gde je podigao bivak nalazila se sada u dubokoj senci. On baci pogled preko otvorenog peska u pravcu udaljenog grebena, zapitavši se da li da probudi majku, koja je još spavala u šatoru.
     Nabori dina pružali su se unedogled oko njihovog skloništa. Na suprotnoj strani od zalaska sunca, ova peščana uzvišenja bacala su guste senke, čija se tmastost nije mogla razlikovati od noći.
     Sve je bilo tako ravno.
     Um mu je potražio nešto visoko u domenu prostranog vidokruga. Ali, nije bilo ničeg što bi štrčalo iz pregrejanog vazduha i nadvišavalo obzorje - nikakvog cveta ili rastinja po čijem bi se lelujanju opazio dah lahora... samo dine i taj udaljeni greben pod nebeskom kapom spržene srebrnaste plaveti.
     Šta ako se preko ne nalazi napuštena ogledna stanica?, upita se on. Šta ako nema ni Slobodnjaka? Šta ako su biljke koje smo videli izrasle slučajno?
     Džesika se probudi u šatoru, okrenu se na leđa i baci pogled postrance, kroz providni zid, prema Polu. Stajao joj je okrenut leđima, a nešto u njegovom držanju podsetilo ju je na Vojvodu. Osetivši kako plima bola navire u njoj, ona se okrenu na drugu stranu.
     Posle nekog vremena je ustala, doterala pustinjsko odelo, osvežila se vodom iz šatorske sabirnice, protegnuvši se da bi odagnala san iz mišića i udova.
     Pol joj se obrati, ne okrenuvši se: "Dopada mi se spokoj koji vlada unaokolo."
     Kako se samo um prilagođava okolini, pomisli ona, a onda se priseti pravila Bene Geserita: Pod dejstvom stresa, um može da skrene u oba pravca: ka pozitivnom ili ka negativnom, da bude uključen ili isključen. Razmišljaj o tome kao o spektru čije su krajnje tačke nesvesnost na negativnom kraju i hipersvesnost na pozitivnom. Smer kome će se um prikloniti pod uticajem stresa veoma zavisi od obuke.
     "Život bi ovde mogao da bude dobar", reče Pol.
     Ona pokuša da vidi pustinju njegovim očima, nastojeći da obuhvati tim pogledom sve tegobe sa kojima se ova planeta srodila; na um joj padoše tog trenutka raznolike moguće budućnosti koje je Pol dokučio. Čovek može biti sam ovde, pomisli ona, bez bojazni da će neko naići s leđa, bez bojazni od lovaca.
     Ona priđe Polu, podiže dvogled, podesi uljana sočiva i stade da proučava pogledom stenovitu izbočinu naspram njih. Da, saguaro u procepima, kao i drugo bodljasto rastinje... busen niske trave, žuto-zelene boje u senci.
     "Srušiću bivak", reče Pol.
     Džesika klimnu glavom, a zatim ode do ruba pukotine, odakle joj se pružao široki vidik na pustinju, i upravi dvogled na levu stranu. Soni pan belasao se u tom pravcu, zamrljan žutim prelivima po rubovima - polje beline na mestu gde je belina značila smrt. Ali, pan je ukazivao na nešto drugo: voda. Nekada je voda tekla preko te bleštave beline. Ona spusti dvogled, podesi burnus i stade nekoliko trenutaka da osluškuje zvuke Polovog kretanja.
     Sunce se spustilo niže. Senke se izdužiše preko sonog pana. Pruge živih boja rasprostreše se po obzorju gde je sunce zalazilo. Prelivi počeše da poniru u prste tame, ispipavajući pesak. A onda senke stadoše da se zgušnjavaju i zatamnjuju, sve dok se konačno gusti pokrov noći nije spustio na pustinju.
     Zvezde!
     Ona podiže pogled prema njima, osetivši istovremeno Polove kretnje dok joj je prilazio. Pustinjska noć kao da je hrlila nagore, posežući prema zvezdama. Težina dana je jenjavala. Struja lahora za trenutak joj pređe preko lica.
     "Prvi mesec uskoro će izići", reče Pol. "Spremio sam stvari u balu i postavio udarač."
     Mogli bismo nepovratno da budemo izgubljeni u ovom paklu, pomisli ona, a da niko ne zna.
     Noćni vetar poče da nosi zrnca peska, koja su blago udarala u lice, donoseći miris cimeta: pljusak nosnih nadražaja u tami.
     "Osećaš li?" upita je Pol.
     "Čak kroz filter", uzvrati Džesika. "Miris je veoma gust i bogat. Ali, da li će nam doneti vodu?" Ona pokaza preko bazena. "Ne vidim nikakvu veštačku svetlost tamo."
     "Slobodnjaci bi bili skriveni u sieču, u unutrašnjosti stena", reče on.
     Srebrni srp izroni povrh obzorja sa njihove desne strane: prvi mesec. Jasno se mogao razabrati; na licu mu se videlo ravno ustrojstvo ljudske šake. Džesika poče da osmatra srebrnu belinu peska obasjanu mesečinom.
     "Postavio sam udarač u najdubljem delu pukotine", reče Pol. "Kad mu upalim fitilj, imaćemo na raspolaganju oko trideset minuta."
     "Trideset minuta?"
     "Pre no što počne da doziva... crva."
     "Oh. Dobro, spremna sam."
     On se okrenu i ona začu kako se vraća u nedra pukotine.
     Noć je tunel, pomisli ona, rupa u sutrašnjici... ako uopšte budemo imali sutrašnjicu. Ona odmahnu glavom. Zašto sam tako morbidna? Zar me nisu naučili boljem držanju?
     Pol se vrati, podiže balu i spusti se do prve dine; tu zastade i sačeka da ga majka stigne. Čuo je njene meke korake i zvuk krutog curenja sitnih zrna - tajni jezik pustinje, kojim se ona brani od ostalog sveta.
     "Ne smemo da idemo pravilnim, ritmičnim korakom", reče Pol, prizvavši u mislima spomen na čoveka koji korača po pesku... sećanje istovremeno proročko i pravo.
     "Posmatraj mene kako to činim", reče joj on. "Na taj način Slobodnjaci idu pustinjom."
     On stupi na stranu dine okrenutu prema vetru i stade da ide njenom zakrivljenom ivicom, koračajući izvan svakog ritma.
     Džesika ga je pomno posmatrala dok je napravio desetak koračaja, a zatim krenu za njim, oponašajući ga. Bio joj je jasan smisao cele stvari: moraju da proizvode zvuk sličan prirodnom pomeranju peska... sličan vetru. Ali, mišići su se bunili protiv ovog neprirodnog, aritmičnog tempa: korak... vučenje noge... vučenje noge... korak... korak... pauza... vučenje noge... korak...
     Vreme je proticalo oko njih, ali pročelje naspramne stene kao da se uopšte nije približavalo, dok je ono iza njih ostajalo podjednako visoko.
     "Tup! Tup! Tup! Tup!"
     Bubnjanje je započelo iz grebena sa koga su krenuli. "Udarač", prodahta Pol.
     Dobovanje se nastavljalo, a njima je bilo sve teže da ne hvataju njegov pravilan ritam.
     "Tup... tup... tup... tup..."
     Kretali su se kroz peščanu zdelu, obasjanu mesečinom, koju su ispunjavali jednolični, tupi udarci. Gore i dole preko oblih dina: korak... vučenje noge... pauza... korak... pauza... korak...
     A sve vreme uši su im pomno osluškivale ne bi li razabrale onaj osobeni šum.
     Kada se najzad pojavio, u početku je bio tako tih da ga nisu mogli razlikovati od zvuka svog nepravilnog koračanja. Ali, polako se pojačavao... pojačavao... dolazeći sa zapada.
     "Tup... tup... tup... tup...", bubnjao je udarač.
     Šum se sada jasno razlegao kroz noć iza njih. Okrenuše glave u hodu i ugledaše humku crva u punom kretanju.
     "Idi napred", prošaputa Pol. "Ne osvrći se."
     Reski zvuk oslobođene siline razleže se sa stenovite senke iz koje su krenuli. A onda usledi lavina buke.
     "Samo napred", ponovi Pol.
     Opazio je da su stigli do jedne fiktivne tačke na putu, odakle su oba kamena pročelja - ono iza i ono ispred - izgledala podjednako udaljena.
     A u pozadini, gromovito, mahnito komadanje stena i dalje je odjekivalo u noći.
     Nastavili su da koračaju napred... napred... napred... Bol koji su osećali u mišićima pretvorio se u osobeno mehaničko svojstvo, koje kao da ih je skroz prožimalo; no, Pol je već opažao kako se greben pred njima povećava.
     Džesika se kretala kroz potpunu unutrašnju prazninu, svesna da je još drži jedino snaga volje. Suvoća u ustima ju je pekla, ali su zato zvuci iza nje odagnavali svaku nadu u eventualno zaustavljanje da bi ispila koji gutljaj iz sabirnice u pustinjskom odelu.
     "Tup... tup..."
     Mahnita silina ponovo grunu sa udaljenog grebena nadjačavši bubnjanje.
     Tišina.
     "Brže", prošapta Pol.
     Ona klimnu glavom, svesna da on to ne može da vidi; učinila je to ipak da bi samoj sebi stavila do znanja da je neophodno zatražiti od mišića poslednje atome snage, iako su se oni već nalazili na granici svojih moći... usled ovog neprirodnog koračanja...
     Kameno ostrvo bezbednosti pred njima uspinjalo se prema zvezdama i Pol primeti glatku peščanu zaravan koja se pružala oko podnožja grebena. On stupi na nju; istog časa posrnu od umora i instinktivno ispruži nogu napred kako ne bi pao.
     Zvonki tutanj zaori se u pesku oko njega.
     Pol odskoči dva koraka u stranu.
     "Bum! Bum!"
     "Peščani bubnjevi!" prodahta Džesika.
     Pol povrati ravnotežu, a onda pređe brzim pogledom po pesku koji se pružao pred njima: do kamenog ostrva nije ih delilo više od dve stotine metara.
     A onda iza sebe začuše šum - sličan zvuku vetra, priobalnom talasanju na svetu gde nije bilo vode. "Trči!" povika Džesika. "Trči, Pole!"
     I oni potrčaše.
     Bubnjanje stade da im gromko odjekuje pod nogama. A onda pretrčaše preko zvučne zone i obreše se na šljunkovitom tlu. Trčanje je neko vreme predstavljalo olakšanje za mišiće, koji su ih boleli od neobičnog, aritmičnog napora. Najzad su ponovo došli u priliku da preduzmu jednu dobru poznatu akciju. Akciju punu pravilnog ritma. Ali, pesak i šljunak otežavali su im hod. A šumno približavanje crva predstavljalo je olujni zvuk koji je rastao odasvud oko njih.
     Džesika posrnu na kolena. Jedino je bila u stanju da misli na umor, zvuk i užas.
     Pol je podiže.
     Potrčaše ponovo, držeći se za ruke.
     Tanak stub pojavi se u pesku pred njima. Oni prođoše pored njega, a onda ugledaše još jedan.
     Džesikin um nije uspeo da registruje stubove sve dok nisu promakli pokraj njih.
     Naišli su na još jedan - vetrom obrađena površina iznikla je iz jedne pukotine u steni.
     Pa na još jedan.
     Stena!
     Osetila ju je pod nogama; od dodira sa čvrstom površinom korak joj je najednom postao lakši.
     Duboka pukotina bacala je svoju okomitu senku u greben pred njima. Oni pojuriše ka njoj i uleteše u usku jamu.
     Iza njih prestade zvuk crvovog kretanja.
     Džesika i Pol se okrenuše i baciše pogled prema pustinji.
     Na mestu gde su počinjale dine, možda pedesetak metara od podnožja kamenog ostrva, srebrnosiva oblina nicala je iz pustinje, odbacujući unaokolo reke peska i kaskade prašine. Rasla je sve više, da bi se konačno pretvorila u džinovsku, razjapljenu čeljust.. Bila je to okrugla, crna rupa, čiji su se rubovi sjajili na mesečini.
     Čeljust se ustremi prema uskoj pukotini u kojoj su se Pol i Džesika šćućurili. Miris cimeta zapahnu im nozdrve. Mesečina blesnu na kristalnim zubima.
     Ogromna čeljust stade da se njiše napred-nazad.
     Pol prestade da diše.
     Džesika se još više zguri, ne skidajući pogled sa čudovišta.
     Bila joj je potrebna puna usredsređenost benegeseritske obuke da obuzda iskonske užase i potisne strah izazvan sećanjem rase, koji je zapretio da joj parališe um.
     Pola najednom obuze čudno ushićenje. Trenutak pre toga, prešao je preko vremenske barijere na nepoznatu teritoriju. Osećao je tamu pred sobom, kroz koju nije moglo da pronikne čak ni njegovo unutrašnje oko. Izgledalo je kao da je nekim nesmotrenim korakom pao u kakav bunar... ili u dolju talasa gde je budućnost bila nevidljiva. Predeo je pretrpeo korenito pomeranje.
     Umesto da ga zaplaši, senzacija vremenske tame izazva u njemu hiperubrzanje ostalih čula. Počeo je da registruje sve vidove stvari koja se dizala iz peska, nastojeći da ga se dočepa. Promer čeljusti dostizao je osamdeset metara... Po ivicama su se belasali kristalni zubi, sa zaobljenim obličjem kris-noža... Rikavi dah sa oporim mirisom cimeta, uz izvesne primese aldehida... kiselina...
     Crv zapreči mesečinu kada se očešao o stenu nad njima. Malo skrovište zapljusnuše kaskade kamenčića i peska.
     Pol nagna majku da se još više zguri.
     Cimet!
     Miris ga žestoko zapahnu.
     Kakve veze crv ima sa začinom, melanžom, upita se on. A onda se seti da je Liet-Kines jednom prilikom izrekao neku neodređenu opasku o povezanosti crva i začina.
     "Barruuum!"
     Prasak je ličio na zvuk opore grmljavine, koja je doprla iz daljine, sa desne strane.
     Ponovo: "Barrruuum!"
     Crv se povuče na pesak i ostade tamo da leži za trenutak, dok su mu kristalni zubi odbljeskivali mesečinu.
     "Tup! Tup! Tup! Tup!"
     Još jedan udarač, pomisli Pol.
     I ovaj zvuk oglasio se iz daljine sa njihove desne strane.
     Crva prože drhtaj. On se povuče dalje u pesak. Samo je gornji polukrug čeljusti ostao iznad površine, sličan kakvom humkolikom zvonu ili ulazu u tunel koji je stajao nad dinama.
     Pesak zašušta.
     Čudovište poče da uranja, povlačeći se i okrećući. Uskoro se pretvorilo u peščanu krestu, koja je vijugavo stala da se udaljuje kroz dine.
     Pol iziđe iz pukotine i stade da posmatra odmicanje peščanog talasa kroz pustinjski predeo u pravcu novog izvora dobovanja.
     Džesika iziđe za sinom, takođe osluškujući: "Tup... tup... tup... tup... tup..."
     A onda zvuka nestade.
     Pol pronađe cevčicu u pustinjskom odelu i stade da sisa vodu iz nje.
     Džesika je posmatrala šta joj sin radi, ali se nije povela za njegovim primerom, pošto joj je um bio potpuno blokiran umorom i upravo doživljenim užasom. "Je li stvarno otišao?" prošaputa ona.
     "Neko ga je pozvao", reče Pol. "Slobodnjaci."
     Ona oseti kako joj se pribranost polako vraća. "Bio je tako veliki!"
     "Ne toliko kao onaj koji nam je progutao topter."
     "Jesi li siguran da su to bili Slobodnjaci?"
     "Upotrebili su udarač."
     "Zašto bi nam pomogli?"
     "Možda uopšte nisu imali nameru da nam pomažu. Možda su naprosto dozivali crva."
     "Zašto?"
     Odgovor mu je ležao na samom rubu svesti, ali nikako nije mogao da ga dokuči. U umu mu je stajala vizija o tome da nešto treba da uradi sa bodljikavim šipkama na uvlačenje, koje je imao u bali - takozvanim 'tvorčevim kukama'.
     "Zašto bi pozvali crva?, upita Džesika.
     Plima straha dodirnu mu um i on nagna sebe da se okrene od majke i pogleda uz greben. "Bolje da se nekako probijemo do gore pre svanuća." On pokaza rukom. "Oni stubovi koje smo prošli: ima ih još."
     Ona pogleda u tom pravcu i vide stubove, slične kakvim putokazima koje je vetar uobličio; a onda uoči i senku jedne ispupčene ivice, koja se pretvarala u pukotinu visoko nad njima.
     "Stubovi pokazuju put uz grebe", reče Pol. On prebaci balu preko ramena, priđe podnožju ispupčene stene i poče da se penje uz nju.
     Džesika je ostala nepomična još nekoliko trenutaka, odmarajući se, prikupljajući snagu; zatim krenu za sinom.
     Peli su se, sledeći putokaz stubova, sve dok se litica nije pretvorila u tanku usnu na otvoru tamne pukotine.
     Pol isturi glavu i baci pogled u senoviti procep. Osećao je da mu noge nesigurno stoje na tankoj izbočini, ali ipak nije neoprezno ušao unutra. U pukotini je nazirao jedino tamu. Pružala se nagore, otvorena ka zvezdama na vrhu. Do ušiju su mu dopirali jedino očekivani zvuci - tanušno obrušavanje peska, zujanje nekog insekta, trk neke životinjke koja je strugnula sa vidika. Pružio je jednu nogu u tamu pukotine, osetivši stenu ispod tankog peščanog sloja. Lagano je zašao za ugao, davši majci znak da pođe sa njim. Uhvatio je jedan kraj njene odore i pomogao joj da savlada krivinu.
     Oboje baciše pogled prema zvezdanom sjaju, uokvirenom otvorom pukotine. Pol je video majku pokraj sebe kao maglovitu, sivkastu kretnju. "Kad bismo samo smeli da rizikujemo i upalimo svetiljku", prošaputa on.
     "Imamo i druga čula, pored očiju", uzvrati ona takođe prigušenim glasom.
     Pol pomeri nogu napred, prebaci težinu na nju, zatim isturi drugu nogu, ali naiđe na prepreku. Poče da diže nogu i ustanovi da je u pitanju stepenik, a onda se pope na njega. Posle toga pruži ruku iza sebe, napipa majčinu mišicu i povuče je blago za odoru, stavivši joj time do znanja da pođe za njim.
     Još jedan stepenik.
     "Čini mi se da idu sve do vrha", prošaputa on.
     Niski i ravni stepenici, pomisli Džesika. Nesumnjivo predstavljaju delo ljudskih ruku.
     Ona krenu za senovitim kretnjama Polovog penjanja, ispipavajući nogom svaki stepenik na koji bi stupila. Kameni zidovi su se sužavali, tako da je na kraju mogla da ih očeše ramenima. Stepenice su se okončale prosečenim tesnacem, dugačkim dvadesetak metara; dno mu je bilo ravno, a suprotan kraj mu je izbijao na plitak bazen, obasjan mesečinom.
     Pol stupi na ivicu bazena i prošaputa: "Divnog li mesta!"
     Sa mesta gde je stajala, korak iza sina, Džesika je mogla samo nemo da se složi, zureći preda se.
     Uprkos umoru, uprkos žuljanju cevi za otpadne materije, nosnica i stešnjenosti pustinjskog odela, uprkos strahu i bolnoj želji za odmorom, lepota bazena očara joj sva čula, nagnavši je da zastane i da se zadivi.
     "Kao iz bajke", prošaputa Pol.
     Džesika klimnu glavom.
     Pred njom se pružalo polje pustinjskog rastinja - grmlje, kaktusi, mali buseni lišća - koje je treperilo na mesečini. Okolni zidovi stajali su tamni sa leve strane, a okovani sjajem meseca sa desne.
     "Ovo je sigurno slobodnjačko mesto", reče Pol.
     "Da bi sve ove biljke opstale, neophodno je prisustvo ljudi", složi se ona. Zatim skide poklopac sa cevi u pustinjskom odelu i ispi malo vode iz sabirnice. Niz grlo joj kliznu topla i pomalo opora tečnost. Odmah je osetila da ju je voda osvežila. Poklopac cevi zaškripa o zrnca peska, dok ga je vraćala na mesto.
     Istog časa, Polovu pažnju privuče jedna kretnja - desno, dole u bazenu, koji se oblo spuštao prema središtu. On baci brz pogled prema dimnom žbunju i korovu, kroz koji se nazirala peščana ploha obasjana mesečinom i puna sićušnih pokreta: op, cup, skok.
     "Miševi!" prošaputa on.
     Op-cup-cup munjevito strugnuše u senku i nestadoše.
     Nešto bešumno skliznu pokraj njihovih očiju i sjuri se u miševe. Sa mesta gde su se nalazili oglasi se tanušno skičanje, lepet krila i kratkotrajno komešanje, a onda se jedna avetinjski siva ptica podiže iznad bezena, noseći u kandžama sitnu, tamnu senku.
     Korisna opomena, pomisli Džesika.
     Pol je i dalje netremice gledao prema bazenu. Udahnuo je vazduh, osetivši blagoopor miris žalfije koji je ispunjavao noć. Ptica grabljivica - da, bilo je to pravo oličenje pustinje. Donela je tišinu u bazen, koja je bila tako potpuna, da se gotovo moglo čuti slivanje plavomlečne mesečine na saguaro stražare i bodljikavo grmlje. To prigušeno zujanje svetlosti bilo je skladnije od bilo koje druge muzike u Vaseljeni.
     "Treba da pronađemo mesto za podizanje šatora", reče on. "Sutra možemo pokušati da pronađemo Slobodnjake koji..."
     "Većina uljeza zažali što je pronašla Slobodnjake!"
     Bio je to dubok muški glas koji ga je prekinuo usred rečenice, raspršivši čaroliju trenutka. Došao je negde odozgo, sa desne strane.
     "Molim vas, ne bežite, uljezi", ponovo se začu glas kada je Pol napravio kretnju kao da će da se povuče natrag u tesnac. "Bežanjem ćete samo traćiti telesnu vodu."
     Potrebni smo im zbog naše telesne vode, pomisli Džesika. Mišići joj nadvladaše umor i munjevito dođoše u stanje pune pripravnosti, premda se to spolja nikako nije moglo videti. Ona otkri mesto sa koga dopire glas, pomislivši: Kako je samo lukav! Uopšte ga nisam čula. Istog časa je postala svesna da je čovek koji im se obratio učinio to prigušenim glasom, sasvim u skladu sa prirodnom zvučnom kulisom pustinje.
     A onda se začu novi glas sa ruba pustinje, levo od njih. "Završi s tim brzo, Stile. Uzmimo im vodu i nastavimo put. Malo nam je još vremena preostalo do zore."
     Slabije uslovljen za hitne reakcije od majke, Pol sa žaljenjem ustanovi da se sav ukočio i da je pokušao da se da u beg. Sposobnosti su mu bile blokirane trenutnom panikom. Prislio je sebe da se drži njenih uputstava: najpre se opusti, zatim uđi u stanje prividne opuštenosti, pa u fazu pune napetosti mišića, da bi najzad bio kadar da udariš u bilo kom pravcu.
     Pa ipak, još je osećao primese straha u sebi i znao je odakle to. Bilo je to slepo vreme, nikakva budućnost nije se mogla videti... a nalazili su se u stupici divljih Slobodnjaka koje je jedino zanimala voda sadržana u njihovim nezaštićenim telima.