11. POSLE BITKE

     Dok ju je uspravnom dršao samo siloviti pritisak njene potrebe, Linden Averi tupo je koračala niz prolaze Veselkamena, sledeći sve jaču struju vode prema njegovoj unutrašnjosti. Upravo je ostavila Noma na gornjoj visoravni, gde je Peščana gorgona sređivala kanal koga je probila kroz goli kamen i mrtvu zemlju od izvora Zlatosinja prema gornjem ulazu Konaka; a neukaljane vode planinskog jezera sada su tekle pokraj nje putem koji su za njih pripremili Prva, Lupižena i nekoliko haručaija.
     Čiste i pored oštrih vekova Kobi Sunca, te vode blistale su plavo naspram pustinje kasno popodnevnog sunca, sve dok nisu počele da se poput vodopada survavaju u Veselkamen: potom se svetlost baklji iskrila po njihovom pljuskavom brzaku, tako da su delovale poput radosti planine dok su zapljuskivale prolaze, skretale pred zatvorenim vratima i novim preprekama, jurile zapenjene niz stepeništa. Džinovi su bili vični kamenu i pročitali su unutrašnji jezik Konaka: put koji su odabrali vodio je sa zapanjujućom preciznošću i delotvornošću prema Lindeninoj svrsi.
     Bila su to vrata na osnovici svetog opklona, gde je Vatrokob i dalje plamtela kao da Tomas Kovenant nikada nije stajao usred njenog srca i vrištao na nebesa.
     U besu i očajanju smislila je to sredstvo za gašenje moći Klave. Kada se Kovenant okrenuo od dvorane darova i svojih prijatelja, videla je kuda je krenuo; i shvatala ga je - ili je mislila da shvata. Nameravao je da okonča svoj život, da ne bi dalje bio pretnja onome što je voleo. Poput njenog oca, opsednutog samosažaljenjem. Ali, stojeći tako blizu Gibonu-Besomuku, naučila je da je njena sopstvena nekadašnja unutrašnja želja za smrću zapravo bila crna strast za moći, za imunošću na svu smrt, zauvek. A način na koji je tmina radila na njoj i rasla pokazivao joj je da niko ne bi mogao da se preda takvoj gladi, a da ne postane sluga Opakog. Kovenantova nameravana predaja samo će zapečatiti njegovu dušu poglavaru Kletniku.
     Zbog toga je pokušala da ga zaustavi.
     Pa ipak, nekako je ostao dovoljno jak da je odbije. I pored svoje očevidno samoubilačke namere, odbio ju je u potpunosti. Od toga je podivljala.
     U dvorani, Prva je zapala duboko u žalost džinova. Nom je počeo da podiže ogromni grob za Brusobola, kao da je dar koji je kapetan poklonio Veselkamenu i Domaji pripadao ovde. Kail je pogledao Linden, očekujući od nje da sada krene da pomogne ostatku družine i postara se za ranjene. Ali ona ih je sve ostavila da bi sledila Kovenanta do njegovog usuda. Možda je verovala da će naći način da ga natera da joj se okrene. Ili možda naprosto zbog toga što nije bila u stanju da odustane od njega.
     Njegova agonija unutar Vatrokobi gotovo ju je slomila. Ali takođe joj je pružila i žižu za njeno očajanje. Ispustila je mentalni vrisak koji je doveo Noma i Kaila trčećim korakom, sa Prvom između njih. Pred prizorom onoga što je Kovenant činio lice Prve posivelo je od poraza. Ali kada je Linden objasnila kako se Vatrokob može ugasiti, Prva je u trenutku došla sebi. Poslavši Kaila da prikupi njihove drugove, ona požuri sa Nomom da bi našla gornju zaravan i Zlatosinj.
     Linden je ostala sa Kovenantom.
     Ostala sa njim i osećala ogoljavanje njegove duše, sve dok najzad zatrovana moć nije gorela čisto, a on je izišao iz Vatrokobi kao da je bio gluv, slep i novorođen, nesposoban u trenucima posle svoga očajanja da razabere njeno prisustvo, pa čak ni da shvati da je ona tu, da kroz ranjiva čula sada deli sa njime sve izuzev smrti.
     A dok je, ne videći ništa, promicao pokraj nje prema nekom mestu ili sudbini kakve nije više mogla ni da pretpostavi, srce joj se pretvori u gorčinu i prah, ostavivši je neutešnu poput poseda Kobi Sunca. Pomislila je da je njena strast usmerena na njega, na njegovo odbijanje nje, njegovo ludilo, sudbinu očajnika; ali kada je videla kako izlazi iz Vatrokobi i promiče kraj nje, znala je da nije tako. Zgrozila se od sebe same - od neizlečive pogrešnosti onoga što je pokušala da mu učini. I pored svog užasavanja pred posedanjem, odbijanja mračnog zla koje je poglavar Kletnik upotrebio nad Džoanom i Domajom, njenog jasnog ubeđenja da niko nema pravo da ovlada drugima, da ih potiskuje, da im zapoveda na taj način, reagovala je na Kovenantovu nevolju i odlučnost kao da je bila Besomuk. Pokušala je da ga spase tako što će mu oduzeti identitet.
     To nije bilo izvinjenje. Čak i da je poginuo u Vatrokobi ili da je oborio Svod Vremena, pokušaj bi joj bio u osnovi zao - zločin duha pred kojim je fizičko ubistvo njene majke bledelo.
     Onda je na trenutak verovala da nema drugog izbora nego da zauzme njegovo mesto u Vatrokobi - da pusti da taj divljačni sjaj zbriše njene napade, tako da Kovenant, njeni prijatelji i Domaja više ne budu ugroženi od nje. Gibon-Besomuk je rekao: Osnovni usud Domaje počiva na tvojim ramenima. Takođe je kazao: Još nisi osetila dubine sopstvenog obesvećenja. Ukoliko joj je život uobličila pogrešno shvaćena žudnja za moći, onda neka se okonča sada, kao što je zaslužila. Nije bilo nikoga u okolini da je zaustavi.
     Ali onda je postala svesna Findejla. Nije ga videla pre toga: kao da se pojavio u znak odgovora pred njenom potrebom. Stajao je tu pred njom, sa licem koje je bilo pokrov tuge i naprezanja; a njegove žute oči tištale su kao da su upoznate sa srcem Vatrokobi.
     "Sunozbore", dahnu on blago, "Ne znam kako da te razuverim. Ne želim tvoju smrt - iako bih možda njome bio pošteđen mnogo toga. Pa ipak, razmisli o nosiocu prstena. Kakva će mu nada preostati ukoliko ti nestaneš? Kako će tada moći da odbije uništenje Zemlje?"
     Nada? pomisli ona. Zamalo da mu oduzmem svaku sposobnost da makar bude svestan šta je to nada. Pa ipak, nije se bunila. Pognuvši glavu kao da ju je Findejl ukorio, okrenula se od svetog opklona. Na kraju krajeva, nije imala pravo da ide tamo gde je otišao Kovenant. Umesto toga, ona poče da pokušava da nađe put kroz nepoznate prolaze Veselkamena prema gornjoj zaravni.
     Nedugo potom, Duris joj se pridruži. Javio je da se otpor Klave okončao i da su haručaji već počeli da joj ispunjavaju zapovesti, a onda ju je odveo do popodnevnog sunca i struje Zlatosinja.
     Zatekla je Prvu i Noma zajedno. Sledeći uputstva Prve, Nom je probijao kanal u živoj steni: zver ju je slušala kao da zna šta ova želi, shvata sve što joj govori - kao da je pripitomljena. Pa ipak, Peščana gorgona nije delovala pitomo dok je razdirala tlo, oblikujući vodeni tok hitrom, kiptavom silovitošću. Uskoro će kanal biti spreman, a bistre vode Zlatosinja mogle su se okrenuti od Steg Vodopada.
     Ostavivši Noma Lindeni, Prva krenu nazad u Veselkamen da bi pomogla ostatku družine. Ubrzo potom ona posla još jednog haručaija do zaravni da kaže kako povrede od vatre grima i otrova honja zaceljuju vour, vitrim i alem-vino. Čak je i Magloval bio izvan opasnosti. Pa ipak, bilo je mnogo povređenih muškaraca i žena koji su zahtevali Lindeninu ličnu pažnju.
     Ali Linden nije napustila Peščanu gorgonu dok kanal nije bio otvoren i dok voda nije veselo potekla kroz grad, a Nom ju je ubedio da mu se može verovati kako više neće napadati Konak. To verovanje došlo je lagano: nije znala do kog opsega je doseglo razdiranje Besomuka, koje je izmenilo Nomovo suštinsko biće. Ali Nom joj priđe kada je progovorila. Slušao ju je kao da je i razumeo i njene naredbe i slagao se sa njima. Najzad se ona odiže iz svoje pustoši dovoljno da upita Peščanu gorgonu šta bi učinila ukoliko bi je ova ostavila samu. Zver smesta ode i poče da popravlja kanal, tako da je voda slobodnije tekla.
     Tada je bila zadovoljna. I nije joj se dopadala otvorenost zaravni. Opustošeni predeo sa svih strana bio je previše za nju: činilo joj se da oseća kako pustinjsko sunce sija pravo kroz nju, potvrđuje je kao mesto večne prašine. Bilo joj je potrebno zatvaranje, ograničenje - zidovi i zahtevi u više ljudskim razmerama - određeni zadaci koji će joj pomoći da se sabere. Ostavivši Peščanu gorgonu da se bavi svojim poslom na sopstveni način, sledila je vodu nazad u Veselkamen.
     Sada ju je brza, brbljiva, bakljama posrebrena struja vodila u smeru Vatrokobi.
     Duris je ostao pored nje; ali jedva da ga je bila svesna. Osećala je sve haručaije kao da su naprosto deo Veselkamena, pojavni oblik drevnog granita Konaka. Sa ono malo snage što je još posedovala, usredsredila je svoja čula napred, prema silovitom previranju pare, tamo gde se Vatrokob borila protiv gašenja. Izvesno vreme, strast elemenata u tom sukobu bila je toliko snažna da nije mogla da joj razabere ishod. Ali onda jasnije začu kikotavo veselje sa kojim je struja Zlatosinja brzala kamenim putem; i znala je da će Vatrokob na kraju doživeti neuspeh.
     Na taj način, planinsko jezero sa zaravni dokazalo se kao zaloga nade.
     Ali izgledalo je da nada više nema smisla. Linden se nikada nije zavaravala verovanjem da će gašenje Vatrokobi izmeniti ili oslabiti Kob Sunca. Vekovi krvoprolića samo su hranili Kob Sunca, samo ubrzavali njeno osvajanje Domaje, nisu je uzrokovali ili njome upravljali.
     Kada je Kovenanta zahvatilo očajanje posle gubitka Jedinog Drveta, bukvalno ga je prisilila da prihvati kraj moći Klave kao bitan i neophodan cilj. Zahtevala je posvećenje od njega, ne obraćajući pažnju na svest o njegovoj neumitnoj smrti, kao da ova ne znači ništa i može se odložiti postrance, vičući na njega: Ako već umireš, učini nešto što se računa! Ali čak i tada znala je da će Kob Sunca i dalje nastaviti da neumitno progriza sebi put prema srcu Zemlje. Pa ipak, zahtevala je tu odluku od njega zbog toga što joj je bila potrebna konkretna svrha, disciplina opipljiva poput hirurgije na kojoj će moći da se ukotvi nasuprot tmini. I zbog toga što je sve bilo bolje od njegovog očajanja.
     Ali kada mu je iščupala to obećanje, on je upitao: Šta ćeš ti učiniti? A ona je odvratila: Čekaću, kao da je znala šta govori. Red na mene dolazi. Ali nije znala koliko je istinito govorila - sve dok joj Gibon nije kazao: Još nisi iskusila dubine sopstvenog obesvećenja, a ona je reagovala tako što je pokušala da posedne jedinu poštenu ljubav svog života.
     Njen red je dolazio, u redu. Videla ga je pred sobom isto onako živo kao divljačnu crvenu paru koja je šikljala poput vriske na sva vrata svetog opklona. Naterana da počini svekoliko uništenje. Pustinjsko sunce počivalo je na njoj kao što je počivalo na Domaji: uskoro će Kob Sunca potpuno uspostaviti moć nad njom. Onda će zaista biti neka vrsta Sunozbora, kao što su je Elohimi nazvali - ali ne na način na koji su to oni mislili.
     Jedna stara navika koja je možda nekada bila vrsta samopoštovanja natera je da provuče prste kroz kosu kako bi je ispravila. Ali od njene nečisti lecnu se. Neodređeno pomisli kako je trebalo da ode do Zlatosinja da se okupa, da učini bar toliko napora da očisti - ili možda samo prikrije - prljavštinu svojih greha. Ali zamisao je bila budalasta i ona je odbaci. Gresi joj nisu bili od one vrste koja se mogla sprati, čak ni vodama tako suštinski čistim kao Zlatosinj. A dok je Vatrokob i dalje gorela, a družini je bila potrebna nega, nije mogla da traći vreme na sebe.
     Onda stiže do vlažnih granica pare. Vrelina Vatrokobi kao da joj se kondenzovala na licu, mutila joj čula; ali trenutak kasnije ona pronađe Prvu i Lupiženu. Nisu bili daleko. Ubrzo iziđoše iz grimizne pare kao da ih je dejstvo Zlatosinja na Vatrokob povratilo u život.
     Lupižena je nosio tragove bitke i ubijanja. Groteskno lice bilo mu je iskrivljeno umorom i upamćenim bolom: izgledalo je kao lice čoveka koji je zaboravio na mogućnost radovanja. Pa ipak, stajao je uz bok svoje žene; a od tog prizora Lindeni se steže grlo. Plakao je kako nijedan haručaji nikada nije plakao. Oh, Lupiženo, dahnu ona nemo. Toliko mi je žao.
     Prva je bila u boljem stanju. Tuga zbog Brusobolovog kraja ostala joj je u očima; ali uz Lupiženu kraj sebe znala je kako da ga podnosi. I bila je mačomoćnik, uvežbana za bitku. Družina je postigla bitnu pobedu. U tom okviru, Potraga koju je vodila već je bila obavljena.
     Nekako su uspeli da pozdrave Linden osmesima. Bili su džinovi, a ona im je bila važna. Ali suv pustinjski vetar duvao je kroz nju zbog toga što im nije bila ravna. Nije zasluživala takve prijatelje.
     Bez uvoda, Prva mahnu prema svetom opklonu. "Vrla je to zamisao, Odabrana, i zavređuje ponosa. Rastućom hitrinom ostvaruje ono što čak ni Zemljorod u svojoj moći..." Ali onda zastade, zagledana pobliže u Linden. Naglo, njena sopstvena žalost diže se u njoj, a na oči joj navreše suze. "Ah, Odabrana", dahnu ona. "Greška nije tvoja. Ti si smrtna, kao i ja - a neprijatelj nam je opak preko svake granice. Ne smeš..."
     Linden gorko prekide Prvu: "Pokušala sam da ga posednem. Kao Besomuk. Zamalo da uništim oboje."
     Na to, žena-džin otvrdnu. "Ne." Ton joj postade oštar. "Ničemu ne doprinosi poricati sebe. Potrebna si. Ranjenici su okupljeni u predvorju. Mora im se pomoći." Ona proguta sećanje na bol, a zatim nastavi: "Magloval radi među njima, iako nije ništa manje povređen. Neće da otpočine." Okrenuvši se ravno prema Linden, Prva zaključi: "Radi svoj posao."
     Znam, uzdahnu Liden. Znam. Oči joj se zamutiše i pustiše suze kao da nemaju nikakve veze sa sušnim osećanjem gubitka u njenom srcu.
     Sa time kao priznanjem i zahvalnošću, ona pusti Durisa da je povede prema Predvorju.
     Čisti pokolj na tom mestu pogodi je čim je ušla u veliku dvoranu. Grim je naneo ozbiljnu štetu podu, kidajući parčad iz njega poput grudvi mesa. Mrtvi honji ležali su u lokvama sopstvene krvi. Nekoliko haručaija bilo je isto toliko povređeno koliko i Magloval; a jedan je poginuo. Jahači su ležali tu i tamo po podu, odeveni u grimizne odore i izobličeni, mahniti od smrti. Ali gora od svega ostalog bila su isečena i izlomljena tela onih koji nikada nije trebalo da budu poslati u bitku: kuvari i čistači, pastiri i pozivari, nevine sluge Klave. Među hrpama njihovog neprikladnog oružja - među njihovim kasapskim noževima, vilama, kosama, tojagama - bili su rasuti poput ruševina u koje su im gospodari već pretvorili naselja Domaje.
     Sada Linden nije mogla da zaustavi suze - i nije ni pokušavala. Kroz izmaglicu obratila se Durisu, poslala ga sa nekoliko drugih haručaija u potragu za udlagama, zavojima, oštrim nožem, vrelom vodom i svim metheglinom koji su mogli naći, ne bi li time pojačali družini slabi vitrim i sve oskudnije alem-vino. A onda, koristeći svoje čulo umesto vida da je vodi, pošla je u potragu za Maglovalom.
     Radio je među palima Klave kao da je lekar - ili kao da bi to mogao da postane jednostavnim odbijanjem da dopusti da toliko bola i nužde ostane zanemareno. Najpre je odvojio mrtve od onih koji bi se još mogli spasti. Onda je učinio da živima bude što je moguće udobnije, pokrio im rane zavojima iscepanim od odora mrtvih. Njegov oreol je doseže kao da i on plače; a njoj se činilo da mu čuje i same misli: i ovoga sam ja sasekao. Nju sam zdrobio. Ovoga sam obogaljio. Ovima sam oduzeo život u ime službe.
     Oštro je osećala njegov jad. Nepoverenje u samoga sebe doteralo ga je u neku vrstu gladi za nasiljem, za svakim iskaljivanjem ili udarcem koji bi mu mogli vratiti samopoštovanje. Sada se zatekao na mestu do koga je vodila takva logika - mestu koje je zaudaralo poput klanice.
     U znak odgovora, nešto silovito neočekivano izbi iz pustoši Lindeninog srca. Nije prekinuo posao da bi je pozdravio. Uhvatila ga je za ruku, za košulju, povlačila ga dok se nije nadneo nad nju i dok nije bila u stanju da obgrli svoju slabašnu snagu oko njegovog vrata. Nagonski, on je diže sa poda i pored slomljene ruke; a ona mu prošapta kao da dahće: "Spasao si mi život. Kada nisam mogla da spasem sebe. I nijedan haručaji nije mogao da me spase. Nisi odgovoran za ovo. Klava ih je naterala da vas napadnu. Nisi imao izbora." Maglovale. "Nisi mogao tek tako da ih pustiš da te ubiju." Maglovale, pomozi mi. Ti si se samo borio. Ja sam pokušala da ga posednem.
     Otišao je i više ga nikada neću vratiti.
     Na trenutak, Maglovalovi mišići zgrčiše se od bola. Ali onda, lagano, njegov stisak popusti i on je nežno spusti na noge. "Odabrana", reče on kao da ju je shvatio, "dobro bi mi činilo kada bi mi pomogla oko ruke. Bol je znatan."
     Znatan, pomisli Linden. Slatki Hriste, imaj milosti. Maglovalova izjava bila je zastrašujuće ublažavanje. Desni lakat bio mu je zdrobljen i svaki put kada bi se pomerio parčad se trljala jedno o drugo. Pa ipak je proveo čitav dan u pokretu, najpre boreći se za družinu, zatim čineći sve što je mogao da pomogne povređenima. A jedina tvrdnja koju je izrekao za sebe bila je da je bol znatan.
     Pružio joj je više pomoći nego što je zasluživala.
     Kada su Duris i njegovi sunarodnici doneli stvari koje je zahtevala, rekla im je da potpale vatru da bi očistila nož i da drže vodu vrelom. Onda, dok je sunce napolju zalazilo, a noć se produbljivala nad gradom, ona otvori Maglovalov lakat i ponovo sastavi kosti.
     Taj složeni i zahtevni posao učini da se oseća napregnuto do prskanja, istanjena zajedničkim bolom. Ali nije se zaustavila kada je dovršila. Posao joj je tek počinjao. Kada je stavila udlage i pritegla Maglovalovu ruku, okrenula se povredama haručaija, Folovoj nozi, Harnovom kuku i svim ostalim ranama koje su zadali grim i honji, Jahači i ljudi Veselkamena. Folova povreda podsećala ju je na Cerovu - noga koju je zdrobila Peščana gorgona i koja nikada nije pošteno zalečena - i zato je uronila u povredu kao da se na taj način može iskupiti, preuzimanjem cene slomljenih kostiju i rastrgnutog mesa na sebe. A posle toga, počela je da leči što je bolje mogla Jahače i sluge Klave.
     Kasnije, kroz rascepljene dveri na kraju predvorja, ona oseti kako se ponoć diže poput meseca nad Konakom. Zaudaranje prolivene krvi koja se sušila ispunjavalo je vazduh. Muškarci i žene ječali su kao da očekuju iskupljenje kada bi ih dotakla. Ali i dalje je nastavljala, umorna i nezadovoljna, posao koji je odabrala. Bio je to jedini odgovor koji je ikada našla za sebe sve dok nije srela Kovenanta. Sada joj je to bio jedini preostali odgovor.
     Da. Bio je određen i čist - imao je smisao, vrednost: njegov bol zavređivao je da se nosi. Da. I držao ju je u jednom komadu.
     Kao da je prvi put: da.
     Nikada se pre nije suočila sa toliko rana, toliko krvoprolića. Ali, na kraju krajeva, broj svih tih muškaraca i žena, mladih i starih, koji su bili u stanju da prežive svoje povrede toliko dugo, bio je konačan. Posledice bitke nisu bile poput Kobi Sunca, beskrajne i neizlečive. Gotovo da je završila sve što je umela da zahteva od sebe kada joj je prišao Kail i rekao joj da bi prapoglavar želeo da je vidi.
     Bila je preumorna da bi osetila pravi potres od tog poziva. Čak i sada mogla je da vidi Kovenanta kako stoji unutar Vatrokobi sve dok mu crnilo nije izgorelo kao da je nekako uspostavio zahvat nad tim opakim bleskom i nekako ga učinio svetim. Njegova slika ispunjavala je čitavu pozadinu njenog uma. Ali bila je iscrpljena i više nije osećala strah.
     Pažljivo, ona dovrši ono što je činila. Dok je radila, obratila se Durisu. "Kada se Vatrokob ugasi, recite Nomu da vrati potok tamo gde pripada. Onda želim da mrtvi budu uklonjeni odavde. Reci Nomu da ih sahrani izvan kapija." Zaslužili su bar toliko poštenja. "Ti i tvoji sunarodnici pobrinite se za ove..." Ona mahnu prema ljudima nanizanim oko nje sa njihovom patnjom i zavojima. "Biće potrebni Domaji." Bolno je shvatala Kovenantovu izjavu da su Sunder i Holian budućnost Domaje. Oslobođeni od vladavine Klave, ovi ranjeni ljudi i žene mogli bi pomoći istoj svrsi.
     Duris i Kail zatreptaše na nju, njihova lica pljosnata u nedovršenoj svetlosti baklji. Bili su haručaji, neosetljivi na povrede i promašaje - a ne vidari. I kakvog su razloga imali da je poslušaju? Bili su posvećeni Kovenantu, ne njoj. Sa Brinom, Kail ju je svojevremeno označio miljenicom Opačije.
     Ali haručaji nisu ostali nedirnuti svojim udelom u mukama Domaje. Samožene i Klava naučili su ih njihovim ograničenjima. A Brinova pobeda nad čuvarem Jedinog Drveta mnogo je učinila da otvori put smrti Palamara Sanomora i manipulacijama Opakog. Na neobičan način, haručaji su naučeni poniznosti. Kada Linden diže pogled na Kaila, on reče kao da je i dalje nedirnut: "Biće učinjeno. Ti si Linden Averi, Odabrana. Biće učinjeno."
     Uzdahnuvši u sebi, ona učini šta je mogla za poslednjeg ranjenog - gledala ga je kako umire, jer bila je samo jedna i nije mogla da stigne na vreme. Onda je ispravila ukočena kolena i pošla sa Kailom iz predvorja.
     Kada se okrenula, opazila je savršenu abonosnu priliku na rubu svetlosti u blizini dveri. Vain se vratio. Nekako, prepoznao je kraj Klave i shvatio da će moći bezbedno da se vrati družini. Ali Linden je prevazišla bilo kakvo postavljanje pitanja u vezi sa onim što je Demonokot činio. Nije ga više videla kada je zašla u prolaze iza predvorja; i smesta ga je zaboravila.
     Kail ju je vodio duboko u deo Veselkamena koji je bio nov za nju. Pokreti i metež prethodnog dana toliko su joj pomeli osećaj za smer da nije imala pojma gde je u odnosu na dvoranu darova; i jedva da je bila u stanju da razazna sveti opklon u daljini dok se Vatrokob smanjivala u susret gašenju. Ali kada su ona i Kail dospeli do hodnika koji je vodio poput tunela izvoru neobičnog srebrnog osvetljenja, ona pogodi šta im je odredište.
     Hodnik se završavao širokom, okruglom dvoranom. Po zidovima su stajala vrata u pravilnim razmacima, većinom zatvorena. Nad vratima sve do visoke tavanične šupljine bili su prozori koji su dopuštali drugim nivoima Konaka da opšte sa tim mestom. Ali prepoznala je dvoranu zbog toga što je uglačani granit njegovog poda bio rascepljen od zida do zida jednom oštrom pukotinom, a sam pod sjao je poput suštinske srebrnosti Kovenantovog prstena. Oštetio je i zapalio taj kamen viškom sopstvene moći kada je izišao iz proročišta Klave. Ovde mu je otkriveno dovoljno istine da bi bio poslat na pohod za Jedinim Drvetom - ali samo onoliko da bi se obezbedio ishod koji je želeo poglavar Kletnik. I pored iscrpljenosti, Linden se strese, pitajući se koliko mu je toga sada otkriveno.
     Ali onda ga ugleda u jednom od ulaza; i sva druga pitanja nestadoše. Oči su joj bile pune srebra: osećala je da jedva može da ga vidi kada je otpustio Kaila i zašao na svetlo da bi se sreo sa njom.
     Nema od srama i čežnje, borila se protiv nedovoljnosti svoga vida i upinjala se da ublaži ranjeno srce jednostavnim pogledom na njega.
     Svetlucav u srebru i suzama, stajao je pred njom. Sve pojedinosti su nestale, zasenjene čistim sjajem poda, njegovim čistim prisustvom: videla je da se drži kao da nije došao da je ukori. Želela je da mu kaže žurno, pre nego što u potpunosti izgubi vid, oh, Kovenante, toliko mi je žao, grešila sam, nisam shvatala, oprosti mi, zagrli me, Kovenante. Ali reči nisu htele da iziđu. Čak i sada, čitala ga je nervima svoga tela: njeno čulo očitavalo je titraje njegovog zračenja. A zapanjenost od onoga što je ugledala zatvorila joj je grlo.
     Bio je pred njom, čist svakim udom i linijom i jak istom onom tvrdoglavom voljom i potvrđivanjem zbog koji ga od početka nije mogla odbiti. Živ i pored Vatrokobi: blag prema njoj i pored onoga što je pokušala da mu učini. Ali nešto je nestalo iz njega. Nešto se promenilo. Na trenutak, dok je pokušavala da pojmi razliku, poverovala je da više nije gubav.
     Mahnito trepćući, pročistila je vidno polje.
     Obrazi i vrat bili su mu goli, bez neuredne brade od koje je ranije izgledao svešteno i opčinjeno poput proroka. Onaj posebni, izgrebani preliv njegove kože pokazivao joj je da nije upotrebio divlju magiju da spali dlačice: obrijao se nekakvom oštricom. Oštricom umesto vatre, kao da je taj gest imao za njega posebno značenje. Čin pripreme ili priznanja. Ali fizički je ta promena bila samo površinska.
     Suštinska promena zbila se iznutra. Njena prva pretpostavka bila je pogrešna: sada je videla da mu se gubavost zadržala. Prsti, dlanovi i tabani bili su mu neosetljivi. Bolest je i dalje počivala, pritajena, u njegovom tkivu. Pa ipak, nešto je nestalo iz njega. Nešto bitno bilo je preobraženo ili izbrisano.
     "Linden." Progovorio je kao da mu je njeno ime dovoljno - kao da ju je pozvao naprosto zato da bi mogao da joj izgovori ime.
     Ali on nije bio jednostavan ni u jednom pogledu. Njegove protivurečnosti ostale su, određivale ga ispod površine. Pa ipak, postao je nov, čist i jasan. Kao da mu je sumnja nestala - kao da su samozameranje i prebacivanje koji su ga mučili ponovo rođeni unutar Vatrokobi u vidu sigurnosti, jasnoće, prihvatanja.
     Kao da se otarasio otrova Opakog.
     "Da li je...?" poče ona zapanjeno. "Kako si...?" Ali svetlost oko njega kao da se rojila od zapanjujućih podrazumevanja i nije mogla da dovrši pitanje.
     U znak odgovora, nasmešio joj se - i tokom jednog vrtoglavog trenutka osmeh mu je bio isti onaj koji je uputio Džoani kada je zamenio svoj život za njen, prepustivši se zlobi poglavara Kletnika da bi ona bila slobodna. Osmeh takve vrednosti i tuge da Linden samo što nije zaplakala kada ga je videla.
     Ali onda mu se uglovi lica pomeriše, a izraz mu ponovo postade podnošljiv. On tiho reče: "Da li ti smeta ukoliko odemo sa ove svetlosti? Nisam baš ponosan na nju." Troprstom šakom pokazao je prema vratima na koja je izišao.
     Posekotine na njegovim prstima bile su izlečene.
     A na podlaktici nije bilo ožiljaka. Tragovi Maridovih očnjaka i povreda koje je naneo samome sebi postali su čitava put.
     Ošamućeno, krenula je tamo gde je pokazao. Nije znala šta mu se dogodilo.
     Iza vrata, našla se u maloj skupini odaja očevidno sazdanih tako da budu nečije lično prebivalište. Bile su osvetljene na više ljudski način sa nekoliko uljanica i opremljene kamenim stolicama i stolom u predsoblju, golim krevetom u jednoj od zadnjih odaja i praznim policama za provijant u drugoj. Prebivalište nije korišćeno bog zna koliko vremena, ali provetravanje i granit Veselkamena održali su ga čistim. Kovenant mora da je sam postavio svetiljke - ili je zatražio od haručaija da mu ih nabave.
     Središte stola bilo je neobično isečeno, kao da je nož sateran u njega poput oštrog kolca u glinu.
     "Ovde je živeo Mhoram", objasni Kovenant. "Ovde sam razgovarao sa njime kada sam najzad počeo da verujem da mi je prijatelj - da je u stanju da mi bude prijatelj posle svega što sam učinio." Pričao je bez gorčine, kao da se prepustio sećanjima. "Govorio mi je o neophodnosti slobode."
     Izgledalo je da te reči za njega imaju novu rezonancu; ali smesta ih je otresao u stranu. Pokazavši oštećenje površine stola, on reče: "To sam ja učinio. Krilom. Elena je pokušala da mi ga da. Želela je da ga upotrebim protiv poglavara Kletnika. Pa sam ga zabio u sto i ostavio tamo gde ga niko drugi nije mogao izvaditi. Kao obećanje da ću isto učiniti Domaji." Ponovo pokuša da se nasmeši; ali ovaj put napor mu iskrivi lice poput grimase. "Učinio sam to čak i pre nego što sam saznao da mi je Elena kćerka. Ali i dalje je bio u stanju da mi bude prijatelj." Na trenutak, glas mu je zvučao istrgano i izubijano; pa ipak je stajao, visok i uspravan, leđa okrenutih otvorenim vratima i srebrnom osvetljenju kao da je postao nesalomljiv. "Mora da je izvadio kril kada mu se moć ojačala."
     Okrenuo joj se preko stola. Oči su mu bile ispijene od uviđanja, ali ostale su bistre. "Nije nestao", reče blago. "Pokušao sam da ga se otresem, ali nisam mogao."
     "Onda šta...?" Bila je izgubljena pred njime, zapanjena onim u šta se pretvorio. Bio je više nego ikada čovek koga je volela - pa ipak, nije ga poznavala, nije mogla da sklopi u reči čak ni jedno jednostavno pitanje.
     On uzdahnu, nakratko obori pogled, a onda je ponovo pogleda. "Pretpostavljam da bi mogla da kažeš kako je bio stopljen. Ne znam kako to drugačije da opišem. Plamenom je unet u mene toliko duboko da više nema nikakve razlike. Ja sam poput legure - otrov, divlja magija i obična koža i kosti stapani zajedno sve dok se nisu pretvorili u jedno. Sve je jedna celina. Nikada ga se neću osloboditi."
     Dok je govorio, videla je da je u pravu: dao joj je reči da vidi da je u pravu. Stopljen. Legura. Poput samog belog zlata, spoja metala. Srce joj poskoči od oduševljenja.
     "Onda možeš da ga kontrolišeš!" reče ona brzo, toliko brzo da nije znala šta će da kaže dok to nije rekla. "Nisi više u Kletnikovoj milosti ili nemilosti!" Oh, voljeni. "Možeš da ga pobediš!"
     Na to, nagli bol zamrači mu lice. Ona se zaustavi, nemoćna da pojmi kako ga je to povredila. Kada nije odgovorio, ona sabra svoju zbunjenost, prisili je da miruje. Koliko god je pažljivo to mogla, ona reče: "Ne shvatam. Ne mogu. Moraš da mi kažeš šta se dešava."
     "Znam", dahnu on. "Znam." Ali sada mu je pažnja bila prikovana za probodeno središte stola, kao da nikakva sila nikada neće biti u stanju da iščupa nož iz njegovog sopstvenog srca; a ona se uplaši da ga je izgubila.
     Trenutak kasnije, on reče: "Imao sam običaj da govorim kako sam bolestan od krivice. Ali ne više." On duboko udahnu da bi se primirio. "To više nije bolest. Ja jesam krivica. Nikada više neću koristiti silu."
     Ona zausti da se pobuni; ali zaustavi je njegova sigurnost. Uz napor, naterala je sebe da zanemi dok je on počeo da navodi staru pesmu.
     "Divlja magija urezana u kamenu svakom,
     Sadržana da je belo zlato razuzda ili usmeri...
     Zlato, retki metal, što ne rađa se u Domaji,
     Kojim ne može vladati, ograničiti ga, potisnuti
     Zakon kojim je stvorena Domaja
     Već je pre ključ, međaš, osa
     Rasula iz koga je stvoreno Vreme,
     Divlja magija suspregnuta u svakoj čestici života,
     Razuzdana ili usmerena zlatom
     Jer moć je kotva kapije života
     što proteže se i ovladava Vremenom."
     Slušala ga je napeto, upinjući se da shvati. Ali istovremeno um joj se razdvajao i ona zateče sebe kako se priseća dr Berenforda. On je pokušao da joj govori o Kovenantu tako što joj je opisivao jedan Kovenantov roman. Prema starom doktoru, knjiga je tvrdila da je nedužnost divna stvar, osim činjenice da je nemoćna. Krivica je moć. Samo prokleti mogu biti spaseni. To sećanje kao da joj je nagoveštavalo prirodu Kovenantove nove sigurnosti.
     Da li je to bilo posredi? Da li više nije sumnjao da je proklet?
     On zastade, zatim ponovi: "Međaš. Svod Vremena drži se na divljoj magiji. A Svod je ono što Zemlji pruža mesto na kome će postojati. To je ono što zarobljava Kletnika. Zbog toga želi moj prsten. Da razbije vreme kako bi mogao da utekne.
     Ali ništa više nije tako jednostavno. Divlja magija zatopljena je u mene. Ja jesam divlja magija. U nekom smislu, ja sam postao međaš Svoda. Ili ću biti - ukoliko oslobodim ono što jesam. Ukoliko ikada pokušam da upotrebim moć.
     Ali to nije sve. To bih mogao da podnesem. Bio bih voljan da budem Svod zauvek, ukoliko bi Kletnik na taj način mogao da bude pobeđen. Ali nisam samo divlja magija. Ja sam i otrov. Otrov poglavar Kletnika. Možeš li da zamisliš kakva bi Zemlja bila kada bi otrov bio njen temelj? Kada bi sve na svetu, svaka čestica života, bilo zasnovano na otrovu kao i na divljoj magiji? To bi bilo isto toliko loše koliko i Kob Sunca." Lagano, on diže glavu, srete Linden pogledom koji kao da je prodirao u nju. "Neću to da učinim."
     Osećala je kako nije u stanju da ga dosegne; ali nije mogla da prestane da pokušava. Čula je istinu kako ju je opisivao: imenovao je promenu u sebi za nju. U Vatrokobi učinio je sebe nemoćnim poput nedužnosti. Moć da se opire Opačiji, razlog njegovog života, bila je spaljena u njemu. U bolu za njime, ona upita: "Onda šta? Šta ćeš učiniti?"
     Usne mu se zategoše, ogolivši mu zube: na trenutak, delovao je oštro zaplašen. Ali nikakav strah nije mu obeležio glas. "Kada sam video Elenu u Andelejnu, rekla mi je gde da nađem Kletnika. Na Planini Groma - na mestu koje Jamnici nazivaju Kiril Trendor. Otići ću mu u malu posetu."
     "Ubiće te!" kriknu Linden, u trenutku zgrožena. "Ukoliko ne možeš da se odbraniš, on će te naprosto ubiti i sve će biti izgubljeno." Sve što je prepatio, vraćanje otrova, gubitak Sanomora i Brusobola, Cera, Hergroma i Brina, ćutanje Elohima, njegova kamora za Bezemljaše Primorja, razdiruća agonija i stapanje u Vatrokobi. "Izgubljeno! Kakav ti je to odgovor?"
     Ali njegova sigurnost bila je nepokolebana. Na njen užas, ponovo joj se nasmešio. Sve dok se nije umekšao, njegov izraz istrže je iz nje same, natera je da poželi da vrišti na njega kao da se pretvorio u Besomuka. Pa ipak se umekšao. Kada je progovorio, nije zvučao ni očajno ni osuđeno, već samo blago i neutaživo razočarano.
     "Postoje neke stvari koje Kletnik ne razume. Hoću da mu ih objasnim."
     Blago, da, i razočarano; ali isto tako i prekaljeno, stopljeno u tvrdi metal svoje svrhe. Da mu ih objasni? - pomisli ona divlje. Ali u njegovim ustima reči nisu zvučale poput ludila. Zvučale su sređeno i neophodno poput osnovice Zemlje.
     Međutim, nije ostao nedirnut njenom zgroženošću. Napetije, kao da i on želi da premosti rascep između nih, on reče: "Linden, razmisli. Kletnik ne može da slomi Svod, a da prethodno ne slomi mene. Da li stvarno misliš da to može da učini? Posle svega kroz šta sam prošao?"
     Nije mogla da odgovori. Tonula je u viziju njegove smrti - njegovog tela, tamo nazad, u šumi iza farme 'Utočište' iz koga je pulsirao poslednji slabašni ostatak života na ravnodušni kamen. Starac čiji je život spasla pre nego što je upoznala Kovenanta rekao joj je kao obećanje: Nećeš pogrešiti, ma kako te napao. Na svetu postoji i ljubav. Ali već je doživela neuspeh kada je dopustila da Kovenanta udari taj nož, kada je dozvolila da umire. Sva ljubav je nestala.
     Pa ipak, nije bio gotov sa njom. Sada se naslanjao na sto, držeći se na prekrštenim rukama da bi je pogledao pobliže; a srebrni sjaj poda iza njega prozračivao je njegov napeti položaj, činio ga svetlucavim. Žuta svetlost svetiljke ipak je delovala ljudski i prijatno dok mu je sjala na lice, na crte koje mora da je volela od samog početka - usta čvrsta poput komande, obrazi naborani teškoćama, kosa koja je sedela kao da joj je boja pepeo preostao od njegovog vrelog uma. Blagost kojom je zračio bila je protivurečno saosećanje i želja čoveka koji nikada nije bio nežan prema sebi. I još je želeo nešto od nje. I pored onoga što je pokušala da mu učini. Pre nego što je progovorio, znala je da je došao do razloga zbog koga ju je tu pozvao - i zbog koga je izabrao baš to mesto, sobu samilosnog, opasnog i možda mudrog čoveka koji mu je nekada bio prijatelj.
     Hrapavim glasom, upitao je: "Šta je sa tobom? Šta ćeš ti učiniti?"
     Pitao ju je to svojevremeno. Ali njen nekadašnji odgovor sada je izgledao beznadežno neodgovarajući. Digla je ruke do kose, a onda ih potisnula nazad uz bokove: dodir njenih nečistih uvojaka bio je toliko nedražestan, nemoguć da bude voljen, da ju je doveo na granicu suza. "Ne znam", reče ona. "Ne znam kakav izbor imam."
     Na trenutak, njegova sigurnost izblede. Pogledao ju je u oči, ne zbog toga što je bio siguran, već zato što se plašio. "Možeš da ostaneš ovde", reče on, kao da ga te reči povređuju. "Znanstvo starih poglavara i dalje je ovde. Najvećim delom, u svakom slučaju. Možda ti ga džinovi mogu prevesti. Mogla bi sama da nađeš izlaz iz ovog haosa. Put nazad." Progutao je osećanje koje je poput panike curilo pokraj njegove rešenosti. Gotovo šapućući, dodao je: "A možeš i da pođeš sa mnom."
     Da pođem sa...? Njeno čulo blesnu prema njemu, pokušavajući da očita duh iza onoga što je rekao. Čega se to plašio? Da li se užasavao njenog društva, plašio se odgovornosti i tuge koje je značila njena pratnja? Ili nije želeo da produži bez nje?
     Noge su joj bile slabe od iscrpljenosti i žudnje, ali nije dopustila sebi da sedne. Prožeše je nemoćni drhtaji. "Šta bi ti voleo da učinim?"
     Izgledalo je da bi dao sve da bude u stanju da okrene glavu; pa ipak, pogled mu se održao. Čak i sada, nije uzmicao pred onim čega se plašio.
     "Želim ono što ti želiš. Želim da nađeš nešto što će ti pružati nadu. Želim ti da dođeš na svoje. Želim da prekineš da veruješ da si zla - da su tvoj otac i mati cela istina o tebi. Želim da razumeš zbog čega si odabrana da budeš ovde." Njegovo lice preklinjalo ju je kroz svetlost svetiljke. "Želim da stekneš razloge."
     I dalje nije razumela njegovu bojazan. Ali pružio joj je priliku kojoj se divlje nadala i bila je odlučna da je iskoristi po svaku cenu. Glas joj je bio odebljao od plača koji je potiskivala najvećim delom života; ali više nije marila koliko krhkosti ili nužde razotkriva. Sva oštrina i odvojenost na koje se uvežbala pobegli su, a ona nije pokušavala da ih dovuče nazad. Drhteći silovito, ona pretvori u reči svoju izjavu.
     "Ne želim nadu. Ne želim moć. Ne marim ukoliko se nikada ne budem vratila. Neka Kletnik učini najgore što može - i neka ide u pakao. Ne marim čak ni hoćeš li ti umreti." To je bilo istina. Smrt je bila kasnije: on je bio sada. "Lekar sam, ne čarobnjak. Ne mogu te spasiti ukoliko se ne vratiš sa mnom - a kada bi mi to ponudio, ne bih prihvatila. Ovo što se dešava ovde previše je bitno. Previše je bitno za mene." I to je bilo istina: shvatila je to među ranjenicima u predvorju Konaka. "Sve što želim jeste živa ljubav. Sve dok mogu da je imam." Prkoseći svojoj slabosti, stajala je uspravna pred njime u svetlosti svetiljke kao da je i sama u plamenu. "Želim tebe."
     Na to, najzad je povio glavu: a olakšanje koje poteče iz njega bilo je toliko opipljivo da je gotovo mogla da ga obgrli. Kada je ponovo digao pogled, smešio se sa ljubavlju - smešak koji je pripadao samo njoj i nikome više. Suze mu potekoše niz lice kada je prišao vratima i zatvorio ih, isključivši posledice divlje magije i otrova. Onda sa ulaza hrapavo reče: "Voleo bih da sam mogao da poverujem da ćeš to reći. Rekao bih Kailu da nam donese ćebad."
     Ali bezbedna živa stena Veselkamena obgrlila ih je utehom i ćebad im nije bila potrebna.