15. POČINIOCI OBESVEĆENJA

     U bujnoj, nesputanoj zori Bregova, Sunder i Holian dođoše da se oproste sa Kovenantom i Linden.
     Linden ih pozdravi kao da joj je prethodna noć bila jedna od najboljih u životu. Nije bila u stanju da navede razloge za to: prkosilo je svim očekivanjima. Sa odlaskom Kaer-Kaverala, važne stvari su se okončale. Trebalo je da jadikuje umesto da se raduje. Pa ipak, na nivou previše dubokom za jezik uvidela je neophodnost o kojoj je šumnik govorio. I taj zakon... Andelejn je bio lišen muzike, ali ne lepote ili utehe. A zbog vraćanja Kamendolaca bilo joj je previše drago da bi osećala ikakvu tugu. Na nekakav protivurečni način, žrtvovanje Kaer-Kaverala delovalo je kao obećanje nade.
     Ali Kovenantovo lice bilo je pomračeno suprotstavljenim osećanjima. Sa svojim sadruzima, proveo je noć gledajući kako se Sunder i Holian raduju među Utvarama Andelejna - a Linden oseti da prizor u njemu istovremeno izaziva i radost i tugu. Isceljenje prijatelja olakšavalo mu je srce: cena tog isceljenja nije. I svakako ga je boleo nedostatak ikakvog čula za zdravlje koje bi mu omogućilo da proceni šta je gubitak šumnika značio za Andelejn.
     Međutim, na oblaru i eh-Zublji nije bilo oblaka. Veselo su došli do mesta gde su sedeli Kovenant i Linden; a Linden pomisli kako ih se jedan deo srebra te noći još drži, daje im uzvišeni odsjaj čak i po dnevnom svetlu, kao da je njihovom postojanju dodata neka nova dimenzija. Osmesi su blistali iz Sunderovih očiju. A Holianino držanje odavalo je skladnu dražest. Linden nije bila iznenađena kada je osetila da dete u eh-Zubljinoj utrobi deli varljivi, mistični sjaj.
     Na trenutak, Kamendolci su gledali Kovenanta i Linden, smešili se i nisu progovarali. Onda Sunder pročisti grlo. "Molim te za izvinjenje što te više nećemo pratiti." Glas mu je odzvanjao na poseban način, kakav Linden nikada ranije čula kod njega, nagoveštaj vatre. "Rekao si da smo mi budućnost Domaje. Želja nam je postala da otkrijemo tu budućnost ovde. I da nam sin dođe na svet u Andelejnu.
     Znam da nas nećeš odbiti. Ali molimo se da ne osetiš žalost zbog ovog rastanka. Mi je ne osećamo - iako ste nam dragoceni. Sudbina Zemlje u vašim je rukama. Zbog toga se ne plašimo."
     Možda bi nastavio; ali Kovenant ga zaustavi žustrim gestom, mrgođenjem grube ljubavi. "Šališ se?" promumla on. "Ja sam taj koji je želeo da ostanete. Hteo sam da zatražim od vas..." Onda uzdahnu, a pogled mu odluta uz padinu. "Provedite ovde koliko god vremena hoćete", šapnu on. "Ostanite koliko god je to moguće. To sam oduvek želeo."
     Glas mu odluta u tišinu; ali Linden nije slušala njegovu rezigniranu tugu. Gledala je Sundera. Slabašno srebrno svojstvo njegovog oreola bilo je jasno - pa ipak nedokučivo. Izmicalo joj je odgonetanju poput vode. Intuicija joj je golicala nerve i ona zausti pre nego što je znala šta će reći.
     "Poslednji put kada je Kovenant bio ovde, Kaer-Kaveral mu je otkrio položaj Jedinog Drveta." Svaka reč iznenađivala ju je poput nagoveštaja otkrovenja. "Ali to je učinio na taj način da ga Kovenant nije mogao dostići sam. Zbog toga je morao da se izloži Elohimima, dopusti im da kuju zavere..." Čisto sećanje dozva drhtaj gneva u njen glas. "Nikada nije ni trebalo da odemo tamo. Zbog čega mu je Kaer-Kaveral dao taj dar - a onda ga pretvorio u toliku tajnu?"
     Sunder je pogleda. Više se nije smešio. Neobična napetost ispuni mu pogled poput kovitlaca iskri. On naglo reče: "Zar vas sada ne prati Određeni Elohima? Kako bi to drugačije bilo ostvareno?"
     Neobičnost oblarevog tona naglo privuče Kovenantovu pažnju. Linden oseti kako grabi za zaključcima: sev nade prođe kroz njega. "Jesi li ti...?" upita on. "Da li je to...? Jesi li ti novi šumnik?"
     Umesto da odgovori, Sunder pogleda Holian, dade joj priliku da kaže šta je on.
     Ona se suoči sa njegovim pogledom uz nežni osmeh. Ali odgovorila je tiho, blago: "Ne." Provela je neko vreme među Mrtvima i izgledalo je da je sigurna u svoje znanje. "U takvom prenosu moći, Zakon koji je Kaer-Kaveral želeo da prekrši bio bi sačuvan. Pa ipak, nismo u potpunosti ono što smo bili. Učinićemo šta možemo za održanje Andelejna - i budućnost Domaje."
     Pitanja su se rojila u Linden. Želela je ime za izmenu koju je opazila. Ali Kovenant je već govorio.
     "Zakon života." Oči su mu bile na Kamendolcima, vrele i ispijene. "Elena je prekršila zakon smrti - barijeru koja razdvaja žive i mrtve da ne bi dosegli jedni druge. Zakon koji je Kaer-Kaveral prekršio bio je onaj koji je sprečavao mrtve da se vrate u život."
     "To je cela istina", odvrati Holian. "Pa ipak, sveukupno je reč o prelazu krhkom i nesigurnom. Održava nas, a na neki način i određuje, bit zemne moći Bregova Andelejna. Ukoliko bismo napustili ovu oblast, ne bismo izdržali među živima."
     Linden vide da je to istina. Neobični sjaj Kamendolaca bio je ista ona magija koja je muzici Kaer-Kaverala davala treperavu snagu. Sunder i Holian bili su čvrsti, fizički i celoviti. Pa ipak, na poseban način, postali su bića zemne moći - i lako bi umrli ukoliko bi bili odvojeni od izvora.
     I Kovenant mora da je shvatio eh-Zubljine reči. Ali on ih je čuo drugim ušima u odnosu na Linden. Dok je njihovo značenje prodiralo u njega, njegova nagla nada ugasi se.
     Taj gubitak odasla trzaj bola kroz Linden. Bila je previše usredsređena na Sundera i Holian: nije shvatila da Kovenant traga za odgovorom na sopstvenu smrt.
     Smesta je posegla rukom prema njegovom ramenu, osetila napor kojim je potiskivao razočaranje. Ali sa naprezanjem je bilo gotovo u trenutku. Oslonjen o sopstvenu uverenost, on se okrete Kamendolcima. Ton mu je odavao borbu kojom se upinjao da ga održi čvrstim.
     "Učiniću sve što mogu", reče on. "Ali moje vreme gotovo je prošlo. Vaše tek počinje. Ne traćite ga."
     Sunder uzvrati osmehom koji kao da ga je podmlađivao. "Tomase Kovenante", obeća on, "nećemo."
     Nisu se opraštali. To 'zbogom' nije se moglo izraziti rečima ili zagrljajima. Sa rukom u ruci, oblar i eh-Zublja naprosto se okrenuše i odoše preko orošene trave. Trenutak kasnije, prešli su vrh brega i nestali.
     Iza sebe su ostavili tišinu koja je bolela kao da ništa neće biti u stanju da im zauzme mesto.
     Linden pruži ruku preko Kovenantovih ramena i zagrli ga, pokušavajući da mu kaže da razume.
     On joj poljubi ruku, a onda se diže na noge. Dok je osmatrao blistavo jutro, neukaljano sunce, predeo okićen cvećem, on uzdahnu: "Bar zemna moć i dalje postoji."
     "Da", potvrdi Linden i uspravi se da bi mu se pridružila. "Bregovi se nisu izmenili." Nije znala kako drukčije da mu pruži utehu. "Gubitak šumnika osetiće se. Ali još ne." U to je bila sigurna. Zdravlje Andelejna i dalje je kiptelo oko nje u svakoj travki i listu, svakoj ptici i steni. Nigde se nije mogla videti nikakva bolest ili slabost. Ona pomisli kako opipljivi svet nikada nije sadržavao toliko prikupljene i dragocene lepote. Poput molitve za održanje Andelejna, ona ponovi: "Još ne."
     Osmeh mrkog olakšanja ogoli Kovenantove zube. "Onda nas ne može povrediti. Bar za izvesno vreme. Nadam se da ga to dovodi do ludila."
     Linden uzdahom obeleži potajno olakšanje, nadajući se da je pregrmeo krizu.
     Ali sva raspoloženja kao da su mu se menjala čim bi ih osetio. Stara turobnost zamračila mu je pogled: izmučene crte označile su mu lice. On odjednom krenu prema ugljenisanom panju koji je nekada bio šumnik Andelejna.
     Linden smesta pođe za njim. Ali zaustavila se kada je shvatila da hoće da kaže zbogom.
     On dodirnu mrtvi dragulj krila neosetljivim prstima, oproba hladnoću ručke nadlanicom. Onda se osloni dlanovima i čelom o pocrnelo drvo. Linden jedva da je mogla da ga čuje.
     "Od vatre do vatre", prošapta on. "Posle sveg tog vremena. Najpre Hamako. Potom Brusobol. Sada ti. Nadam se da si našao malo mira."
     Nije bilo odgovora. Kada se najzad povukao, ruke i čelo bili su mu zamrljani garom poput nejasnog i protivurečnog pomazanja. On grubo protrlja dlanove o pantalone; ali izgledalo je da je nesvestan mrlje na čelu.
     Na trenutak, proučavao je Linden kao da pokušava da je odmeri naspram šumnikovog primera. Ponovo je podseti na način na koji se nekada starao za Džoanu. Ali Linden nije bila njegova bivša žena: snažno ga je pogledala u oči. Sveobuhvatno zdravlje Bregova činilo ju je jakom. I ono što je video kao da ga je obodrilo. Postepeno mu crte omekšaše. Napola za sebe, on promrmlja: "Hvala Bogu da si još ovde." Onda diže glas. "Treba da krenemo. Gde su džinovi?"
     Ona mu uputi dugi pogled, koji bi Holian razumela, pre nego što se okrenula da potraži Prvu i Lupiženu.
     Nije ih bilo na vidiku. Vain i Findejl stajali su u blizini podnožja padine tačno onako kako su ostali čitavu noć; ali džinovi su bili negde drugde. Međutim, kada se uspela na vrh brega, ona vide kako izlaze iz gustiša na daljoj strani niske doline, gde su otišli da bi bili nasamo.
     Oni odvratiše na njeno mahanje pozdravom i gestom prema istoku, pokazujući da će se tamo sresti sa njom i Kovenantom. Možda su im oštre oči bile u stanju da razaberu osmeh koji im je uputila, radosna što vidi da su se u Andelejnu osećali dovoljno bezbedno da bi ostavili saputnike nebranjene.
     Kovenant joj umorno priđe, iznuren naprezanjem i nedostatkom sna. Ali pred prizorom džinova - ili Bregova koji su se talasali pred njim poput zadovoljstva koje se valja sa blagim povetarcem - i on se nasmeši. Čak i sa tog rastojanja, povratak Lupiženinog raspoloženja bio je vidljiv po načinu na koji je džin hramao pokraj žene korakom poput plesa pantomimičara. A njen uznjihani korak opisivao je radost i noć koje se sećala s ponosom. Bili su džinovi u Andelejnu: čisto prostranstvo Bregova godilo im je.
     Kovenant je blago premišljao: "Oni nisu stanovnici Domaje. Možda je Koerkri bio dovoljan. Možda ovde neće sresti Mrtve." Dok se prisećao pobijenih Bezemljaša - i kamore oslobađanja koju im je dao u Leleju - boja njegovog glasa otkrivala je ponos i bol. Ali onda mu se pogled smrknu; i Linden vide da misli na Srdosolju Penosleda, koji je izgubio život u Kovenantovoj nekadašnjoj pobedi protiv Opakog.
     Želela je da mu kaže da ne brine. Možda je bitka za Veselkamen učinila da se Lupižena srodi sa očajanjem i usudom. Pa ipak, verovala je da će na kraju naći pesmu za kojom je tragao. A Prva je bila mačomoćnica, istinska poput njene oštrice: ona se neće lako predati smrti.
     Ali Kovenant je imao sopstvene nedokučive izvore sigurnosti i nije čekao na Lindenin odgovor. Dok mu se rešenost pribirala, on čvrsto gurnu troprstu šaku u njen stisak i povuče je prema istoku putem između Bregova koji će se preseći sa stazom džinova.
     Trenutak kasnije, Findejl i Vain pojaviše se za njima, sledeći ih kao i uvek u smeru sudbine.
     Izvesno vreme Kovenant je žustro koračao, ogaravljenog čela dignutog prema suncu i ukusnoj atmosferi. Ali kod prvog potoka na koji su naišli, on se zaustavi. Ispod pojasa izvukao je nož koji je doneo sa sobom iz Veselkamena. Nagavši se nad resku vodu, on se dobro napi, zatim pokvasi nepravilnu bradu i dade se na posao da se obrije.
     Linden zadrža dah dok ga je posmatrala. Nož je držao neosetljivim prstima; mišići su mu bili nespretni od iscrpljenosti. Ali nije pokušavala da se umeša. Osetila je da mu je taj rizik neophodan.
     Ali kada je završio i kada su mu obrazi i brada bili sastrugani i čisti, nije mogla da sakrije olakšanje. Ona kleknu pored njega, prikupi vodu u ruke i opra mu gar sa čela, pokušavajući da ukloni bezimena značenja tog simbola.
     Hrast ogromnog stabla raširio je široko lišće nad tim delom potoka. Zadovoljna Kovenantovim licem, ona ga povuče za sobom i zavali se u hladu i travi. Povetarac joj se igrao po nogama poput radoznalosti ljubavnika; a ona nije žurila da se pridruži džinovima.
     Ali odjednom začu nemo ječanje iz drveta, izliv bola koji zadrhta kroz tlo, povredivši naizgled i sam vazduh. Ona odskoči od Kovenanta i vinu se na noge, drhteći da nađe razlog hrastovog bola.
     Ječanje se pojačavalo. Na trenutak, nije videla uzrok toga. Bol je potresao granje: lišće je vriskalo: prigušeno cepanje prožimalo je srce drveta. Oko hrasta, izgledalo je da se Bregovi usredsređuju, kao da su zgroženi. Ali nije videla ništa drugo osim da su Vain i Findejl nestali.
     A onda, prebrzo da bi ostavio mesta slutnjama, Određeni izlete iz agonije stabla.
     Dok se preobražavao iz hrasta u meso, lice izrezbareno brigama nosilo mu je nehotični izraz krivice. Tonom istovremeno besnim i odbrambenim, on se okrete Linden i Kovenantu. "Zar on nije nakot iz Demonije?" hteo je da zna, kao da su ga nepravedno optužili. "Nisu li njegovi tvorci pragrdani, ti koji su uvek služili Opakog, unakažujući sebe? Hoćete li verovati njemu na moju štetu? On mora biti ubijen."
     Iza njegovih leđa, bol hrasta pooštrio se do vrištanja.
     "Kopilane jedan!" siknu Linden, napola pogađajući šta je Findejl učinio - i plašeći se da u to poveruje. "Ubijaš ga! Zar te čak nije briga što je ovo Andelejn? - jedino preostalo mesto koje bi bar trebalo da bude bezbedno?"
     "Linden?" upita Kovenant napeto. "Šta...?" Nije posedovao njeno čulo i nije znao za agoniju drveta.
     Ali nije morao da čeka na njen odgovor. Razdirući bol poput udarca sekire rascepi Lindenine nerve; a hrastovo deblo rasprsnu se u oblaku parčadi.
     Iz srca drveta kroči oslobođeni Vain. Neogreban, ostavio je još drhtavo drvo razneseno. Nije se obazirao na Findejla, niti na bilo koga drugoga. Crne oči nisu mu sadržavale ništa izuzev tame.
     Linden se sruči na kolena u travu i obujmi ruke oko srca.
     Jedan zapanjeni trenutak, tuga je držala Bregove. Onda Kovenant zareža: "Sjajno." Zvučao je potreseno poput umirućih grana. "Nadam se da se ponosiš sobom."
     Findejlov odgovor kao da je dolazio sa velike daljine. "Da li ga toliko visoko ceniš? Onda sam zaista izgubljen."
     "Nije me prokleta briga!" Kovenant je bio kraj Linden: ruke su mu stezale njena ramena, držale je pred silinom saosećanja zbog povrede. "Ne verujem ni jednome od vas. Da se nisi nikad više usudio da opet pokušaš tako nešto!"
     Elohim se ukoči. "Činiću što moram. Od prve sam se zakleo da neću trpeti zbog njegove svrhe. Kletva Kastenesena neće me primorati na takav usud."
     Vinuvši se u obliku sokola, on zalepeta kroz krošnje. Linden i Kovenant ostali su među ostacima.
     Vain je stajao pred njima kao da se ništa nije dogodilo.
     Još trenucima potom, bol drveta držao je Linden bez pokreta. Ali postepeno se Andelejn zatvori oko uništenja, sipajući nazad zdravlje u vazduh koji je udisala, šireći zelenu životnost iz trave, olabavljujući stegnutu jeku bola. Lagano joj se glava razbistri. Slatki Hriste, promumla za sebe. Nisam bila spremna na to.
     Kovenant joj je ponavljao ime: briga mu je dosezala do nje kroz neosetljive prste. Ona se pribra na stamenim kostima Andelejna i klimnu. "Dobro mi je." Zvučala je ispijeno; ali Andelejn je i dalje točio melem u nju. Duboko uzdahnuvši, ona se uspravi na noge.
     Preko zelenila, sunce je poput tuge počivalo po drveću i grmlju, alianthi i cveću. Ali šok usled nasilja okončao se: udaljeni bregovi već su ponovo počinjali da se smeše. Potok nanovo obuze vlažno kikotanje kao da je prekid zaboravljen. Samo je rascepljeno deblo i dalje plakalo dok je drvo umiralo, previše teško ranjeno da bi se održalo u životu.
     "Stari poglavari..." promrmlja Kovenant, više za sebe nego za nju. "Neki od njih umeli su da ovo iscele."
     I ja bih, Linden gotovo odvrati naglas. Da imam tvoj prsten. Sve bih mogla da ih spasem. Ali ona suzbi tu misao, nadajući se da joj se nije pokazala na licu. Nije imala poverenja u svoju žestoku želju za moći. Moći da obuzda zlo.
     Međutim, nedostajao mu je vid da joj očita osećanja. Njegov sopstveni bol i bes zaslepili su ga. Kada joj dotače ruku i mahnu napred, ona preskoči preko potoka sa njim; zajedno su produžili među Bregovima.
     Nenarušen osim mrtvog drveta desne podlaktice, Vain ih je sledio. Njegova ponoćna prilika nije sadržavala nikakav izraz izuzev uobičajene dvosmislenosti ovlašnog osmeha.
     Taj dan bi za Linden označavao neukaljanu dražest da je bila u stanju da zaboravi Findejla i demonokota. Kada su ona i Kovenant otišli iz blizine raznesenog hrasta, Andelejn je povratio svu dobroćudnu blagost, veselo obilje zelenila, melodično preletanje, dizanje u visine i sevanje ptica, nežnu pažnju i obilje divljih životinja. Nahranjena i napojena blagovnjačama i vodom sa vrela, dok joj se elastična trava dodvoravala od koraka do koraka, osetila se nabijena životom, britka poput mirisa cveća i željna svakog novog prizora Bregova Andelejna. Posle izvesnog vremena, Prva i Lupižena pridružiše se Lindeni i Kovenantu, pojavivši se iz zaklona drevne vrbe, sa lišćem u kosi i tajnama u očima. Kao pozdrav, Lupižena im uputi bučni smeh koji je zvučao nalik njegovom starom dobrom raspoloženju; a pratio ga je jedan od retkih, divnih osmeha njegove žene.
     "Pogledajte se", odvrati Linden lažnim ukorom, podbadajući džinove. "Stidite se. Ako tako nastavite, postaćete roditelji, pa bili spremni za to ili ne."
     Senka nalik rumenilu dirnu crte Prve; ali Lupižena odvrati graknuvši. Onda ponovo poprimi pogružen izraz. "Kamena mu i mora, sakloni me! Dete ove žene svakako bi iz same utrobe izišlo sa mačem i kalpakom. Takvo čudo od deteta ne sme se olako začeti."
     Prva se namrgodi da prikrije zadovoljstvo. "Ćuti, mužu", promumla ona. "Nemoj me izazivati. Nije li ti dovoljno to da je jedno od nas u potpunosti ludo?"
     "Dovoljno?" odvrati on. "Kako može da mi bude dovoljno? Nisam željan samoće."
     "Tako je, a ni mudrosti niti uljudnosti" zareža ona u lažnom besu. "Stvarno si besraman."
     Kada se Kovenant nasmeši na pošalice džinova, Linden se gotovo naglas nasmeja od zadovoljstva.
     Pa ipak, nije znala kuda je otišao Findejl ili šta će učiniti sledeće. A smrt hrasta ostala joj je bolna u pozadini uma. Opterećeno takvim stvarima, raspoloženje joj se nije potpuno oslobodilo u atmosferi olakšanja. Još je postojala cena koju je trebalo platiti zbog odlaska šumnika, a odredište družine nije se izmenilo. Kao dodatak tome, nije joj bilo jasno kakvom dobitku se Kovenant nadao od suočenja sa Opakim. Kaer-Kaveral je za nju nekada rekao: Žena iz tvog sveta ovde bi probudila gorke senke. Prijao joj je Lupiženin povratak radosti, uživala je u novoj prijatnosti koju je šaljivo preganjanje džinova stvaralo u Kovenantu. Ali nije zaboravljala.
     Kako se veče spuštalo na Andelejn, ona oseti slabašnu drhtavicu bojazni. Noću su Mrtvi koračali Bregovima. Svi Kovenantovi negdašnji prijatelji, ustreptali značenjima i sećanjima koje nije delila. Žena koju je silovao. I kćerka tog silovanja, koja ga je volela - i prekršila zakon smrti u njegovo ime, u pokušaju ludom poput mržnje da ga spase opakog usuda. Grozila se susreta sa tim moćnim povratnicima. Bili su to muškarci i žene koji su uobličili prošlost, a ona nije imala mesto među njima.
     Družina se zaustavi pod stamenim zlatanom. Obližnji potok sa koritom od finog peska obezbedio je vodu za pranje. Aliantha je bila obilna. Gusta trava ugodno je pokrivala tlo. A Lupižena je bio izvor dobrog raspoloženja, alem-vina i pripovesti. Dok se satensko svetlucanje lagano prelivalo u daljine, prepuštajući Linden i njene drugove tmini i zanemelim zvezdama, opisivao je dugi sabor džinova i probe kojima su džinovi Doma odlučili da pošalju Potragu i odabrali njegovu ženu da je vodi. Opisivao je njena dela kao zapanjujuća, začikivao ju je njenom sopstvenom hrabrošću. Ali sada mu je glas poprimio skriveni prizvuk grozničavosti, nagoveštaj napora koji je ukazivao na jednu temeljniju nevolju. Andelejn mu je obnavljao srce; no nije mogao da mu isceli sećanja na Veselkamen i veliko krvoproliće, nije mogao da izleči njegovu nuždu za boljim svršetkom. Posle izvesnog vremena, on zapade u ćutanje; a Linden oseti kako vazduh logora postaje napet od iščekivanja.
     Sa druge strane travnjaka, svici su namigivali i nesigurno vrludali, kao da tragaju za šumnikovom muzikom. Ali na kraju odoše. Družina se dade na bdenje. Raspoloženje kojim je zračio Kovenant bilo je sirovo od iznurenosti i gladi: i on se, izgleda, isto toliko plašio svojih mrtvih koliko ih je želeo.
     Onda Prva prekide ćutanje. "Ti Mrtvi", poče ona zamišljeno. "Pojmim da ih od zasluženog počinka razdvaja to što je Zakon smrti prekršen. Ali zbog čega se okupljaju ovde, gde opstaju svi ostali Zakoni? I šta ih nagoni da se obraćaju živima?"
     "Druženje", promrmlja Kovenant, čije su misli bile negde drugde. "Ili im možda zdravlje Andelejna pruža nešto isto toliko dobro koliko i večni počinak." Glas mu je sadržavao udaljeni bol: i on je bio izgubljen zbog gubitka pesme Kaer-Kaverala. "Možda naprosto nisu bili u stanju da prekinu da vole."
     Linden se nađe pobuđena da upita: "Zbog čega su onda toliko tajanstveni? Nisu ti dali ništa izuzev nagoveštaja i mistifikacija. Zašto ti lepo ne priđu i ne kažu ono što ti je potrebno?"
     "Ah, to mi je jasno", odvrati Lupižena u Kovenantovo ime. "Nenaučeno znanje opasno je. Samo potragom i njegovim zadobijanjem može se shvatiti njegova upotreba, odmeriti njegova prava vrednost. Da je Paučini Vodosvetloj, ženi mojoj, na mističan način poklonjena veština i moć mača bez vežbe, probe ili iskustva, na koji način bi birala gde da zadaje udarce, kolikom silom da zapinje? Nezasluženo znanje vlada nosiocem, a posledice osećaju oboje."
     Ali Kovenant je imao sopstveni odgovor. Kada Lupižena završi, Nevernik tiho reče: "Ne mogu nam reći ono što znaju. Bili bismo užasnuti." Sedeo je leđima oslonjen o zlatan; okaljena rešenost nije mu pružala mira. "To je najgori deo. Znaju koliko će nas sve boleti. Ali ukoliko nam to kažu, gde ćemo prikupiti hrabrosti da se suočimo sa svime? Ponekad je neznanje jedina vrsta hrabrosti ili bar voljnosti koja išta vredi."
     Govorio je kao da veruje u ono što govori. Ali tvrdoća tona kao da je nagoveštavala da njemu nije preostalo neznanja kojim bi olakšao izglede svoje neisceljive namere.
     Džinovi se utišaše, nesposobni da mu poreknu tvrdnju ili odgovore na nju. Zvezde su sjale bledom tugom kroz slabašno srebro mesečine. Noć je postajala napeta među Bregovima. Iza umirujućeg sjaja zdravlja i celovitosti, Andelejn je žalio za šumnikom.
     'Prestravljeni?' - upita se Linden. Zar je Kovenantov naum tako rđav?
     Pa ipak, otkrila je da joj je nemoguće da mu postavlja pitanja: ne tu, dok džinovi slušaju. Njegova potreba za poverljivošću bila joj je opipljiva. A bila je previše nespokojna da bi se usredsredila. Ostala je nabijena energijom i obiljem Bregova; a noć kao da je odisala njenim imenom, pozivala je da se koračanjem otrese nemirnog iščekivanja. Kovenantovi mrtvi nigde se nisu mogli videti. Unutar opsega njenog čula prostirali su se samo fini počinak i lepota oblasti.
     Neobična radost podiže se u njoj: želela je da trči i izvija se pod neznatnim mesecom, valja se, kotrlja i ponovo valja niz bujne padine, utopi se u prefinjenu tminu Andelejna. Možda bi samotno skakutanje delovalo kao melem za onu drugu tminu koju joj je Kob Sunca pothranjivala u venama.
     Ona naglo skoči na noge. "Vratiću se", reče, ne gledajući sadruge u oči. "Andelejn je previše uzbudljiv. Moram da vidim još nešto od njega."
     Bregovi su joj mrmorili i ona im odgovori, trčeći od zlatana prema jugu punom, veselom brzinom svojih nogu.
     Iza nje, Lupižena se prihvati flaute. Istovremeno slomljeni, prodorni i slatki, nespretni tonovi sledili su je dok je trčala. Razlegali su se oko nje poput vilinskih grana drveća, pogurene ponoći grmlja, mesečinom neobasjanog pomaljanja i prekida senki. Pokušavao je da odsvira pesmu koja je tako bogato kuljala iz Kaer-Kaverala.
     Na trenutak, pogodio ju je - ili gotovo pogodio - i ona je prože poput gubitka i ushita. Onda joj se učini da je prestigla pesmu dok je prelazila vrh i opet ubrzavala naniže, sve dublje u čarobnu noć Bregova Andelejna.
     Šumnik je rekao da će ona ovde probuditi gorke senke; a ona pomisli na oca i majku. Nehotično, ne znajući šta rade, odgajili su je za samoubistvo i ubistvo. Ali sada im je prkosila. 'Dođite!' - zadihano je dobacivala zvezdama. 'Čikam vas!' Izvrglo se to na dobro ili zlo, isceljenje ili uništenje, postala je jača od svojih roditelja. Strast koja je navirala u njoj nije se mogla imenovati ili ograničiti oštrim pojmovima nasleđa. Rugala se sopstvenim sećanjima, izazivala ih da se pojave pred njom. Ali nisu.
     I zbog toga što nisu, trčala je sve dalje, nemarna poput deteta - potpuno nespremna za dveri moći koje se otvoriše pred njom, bacivši je na tlo kao da nije dovoljno snažna ili stvarna da bi je primetila silina što se pomaljala kroz njih.
     Vrata poput rascepa u osnovnoj materiji noći, nagla i ošamućujuća poput detonacije, visoka poput nebesa. Otvorila su se da bi taj čovek mogao da prođe kroz njih. Onda su se zatvorila za njim.
     Lice joj je bilo zabijeno u travu. Borila se za dah, upinjala da digne glavu. Ali čista silina njegovog prisustva koja se uzdizala nad njom sabijala ju je u opruženi položaj. Njegov gorki bes kao da se survavao na nju poput ruševina planine. Ispod gneva, bio je toliko nabijen propašću, toliko izuzetan u drevnoj i nesmanjenoj apoteozi očajanja, da bi plakala za njega da je bila u stanju. Ali njegov neizmerni bes ošamutio ju je, okrenuo joj ranjivost protiv nje same. Nije bila u stanju da digne lice iz busenja da bi ga pogledala.
     Delovao je neshvatljivo visoko i moćno: na trenutak je poverovala da je ne može biti svestan, da je previše sitna da bi je opazio. Svakako će je zaobići i krenuti svojim poslom. Ali u istom trenutku nada je izdade. Njegova pažnja usplamte joj među lopaticama poput vrha koplja.
     Onda je progovorio. Glas mu je bio neutešan poput Domaje pod suncem pustinje, iskrivljen i bolan poput haranja sunca boleština. Ali bes mu je davao snagu.
     "Ubico sopstvenih Mrtvih, da li me znaš?"
     Ne, dahnu ona. Ne. Prsti joj se zabiše u glinu dok se upinjala da promeni niski položaj. Nije imao pravo da joj to čini. Pa ipak, njegov pogled probadao ju je i nije mogla ni da se pomeri.
     On odvrati kao da njen otpor nema nikakvog smisla.
     "Ja sam Kevin. Sin Lorikov. Vrhovni poglavar veća. Osnivač sedam krugova. I izvršilac obesvećenja Domaje sopstvenom rukom. Ja sam Kevin Zemljogub."
     Kao odgovor, nije bila u stanju da čini išta izuzev da ječi: blagi Bože. Oh, blagi Bože.
     Kevin.
     Znala je ko je on.
     Bio je poslednji vrhovni poglavar iz Berekove loze, poslednji naslednik Žezla zakona. Čuda i velikodušnosti njegove vladavine u Veselkamenu zadobili su službu krvne garde, potvrdili prijateljstvo džinova, unapredili posvećenost veća zemnoj moći, dali lepotu i svrhu čitavoj Domaji. I doživeo je neuspeh. Kada ga je prevario i porazio Opaki, pokazao mu se neravnopravnim kada je trebalo odbraniti Domaju. Njegovom sopstvenom greškom, predmet njegove ljubavi i službe bio je osuđen. A zbog toga što je uvideo taj usud, pao je u očajanje.
     Ludački je začeo obred obesvećenja, verujući da će na taj način biti raščinjen i poglavar Kletnik - da će cena vekova pustošenja za Domaju kupiti pad Opakog. Zbog toga su se sreli u Kiril Trendoru u srcu Planine Groma, poludeli poglavar i opaki neprijatelj. Zajedno su pokrenuli grozni obred.
     Ali na kraju Kevin je bio taj koji je pao, dok se poglavar Kletnik smejao. Skrnavljenje nije imalo moć da otarasi svet Opačije.
     Pa ipak, to nije bila celokupna priča o njegovom bolu. Zavedena zbrkom sopstvene ljubavi i mržnje, kasnija vrhovna poglavarka, Elena, kćerka Lene i Kovenanta, pomislila je da će Zemljogubovo očajanje biti izvor neodoljive moći; i zbog toga ga je odabrala za kršenje Zakona smrti, istrgla ga iz njegovog prirodnog groba da bi ga bacila u bitku protiv Opakog. Ali poglavar Kletnik okrenuo je njen pokušaj protiv nje. I ona i Žezlo zakona bili su izgubljeni; a mrtvi Kevin bio je prisiljen da služi neprijatelja.
     Jedini ukus olakšanja koji mu je suđen došao je kada su Tomas Kovenant i Srdosolja Penosled porazili Opakog.
     Ali ta pobeda sada je bila daleko tri milenijuma u prošlost. Kob Sunca divljala je po Domaji, a poglavar Kletnik otkrio je put do pobede. Kevinova groza i bes kuljali su kao poplava. Glas mu je bio tvrd poput napregnutog užeta.
     "Mi smo srodni na svoj način - žrtve i tvorci Opačije. Moraš me poslušati. Ne veruj da ovde možeš iskazati sopstveni izbor. Nužda Domaje ne dopušta izbor. Moraš me poslušati.
     Moraš!"
     Reč je tukla poput čekića, odjekivala je i preklinjala u njoj. Moraš. Nije došao da je uplaši, nije nameravao da je povredi. Umesto toga prišao joj je zato što nije imao drugog načina da posegne među žive, da se postavi nasuprot zaverama Opakog.
     Moraš.
     To je shvatala. Prsti joj popustiše stisak na travi: čula joj se predadoše njegovoj silovitosti. Reci mi šta je to, upita ona kao da više nije imala potrebe da bira. Reci mi šta treba da učinim.
     "Nećeš želeti da me poslušaš. Istina je bolna. Želećeš da je poričeš. Ali nećeš je poreći. Nosio sam užas na sopstvenoj glavi i nisam zaslepljen nadom koja odbija istinu. Moraš me poslušati."
     Moraš.
     Da.
     Reci mi.
     "Linden Averi, moraš zaustaviti Nevernikovu ludu nameru. Njegova svrha delo je Opačije. Kao što sam ja učinio pre njega, on namerava da uništi ono što voli. To mu se ne sme dopustiti.
     Ako nikakvo drugo sredstvo ne bude dovoljno, moraš ga pogubiti."
     Ne! U naletu bojazni, ona poče da se bori protiv njegove moći - i još nije imala snage da digne glavu. Da ga pogubi? Probadano njegovim pogledom, srce joj se naprezalo. Ne! Ti ne shvataš. Ne bi on to učinio.
     Ali glas mu se spuštao na njena leđa poput survavanja kamena.
     "Ne. Ti si ta koja ne razume. Nisi još naučila da pojmiš lukavstvo očajanja. Možeš li pomisliti da sam ja dopustio svojim sadruzima poglavarima da pogode moju nameru kada sam priklonio srce obredu? Zar ti je dat dar takvog vida, a ipak nisi u stanju da sagledaš? Kada se zlo digne u punoj moći, ono prevazilazi istinu i može biti prerušeno u dobro bez straha da će biti otkriveno. Na taj način ja sam doveden do sopstvenog usuda.
     On hoda stazom koju su mu prijatelji među Mrtvima začeli. Ali ni oni ne pojme očajanje. Iskupljeni su iz toga njegovim hrabrim ovladavanjem nad Opakim - i zato vide nadu tamo gde je samo obesvećenje. Njihova predstava zla nepotpuna je i lažna."
     On prikupi silinu u noći, postade razoran poput vriska katastrofe.
     "Namera mu je da preda beli prsten u ruke poglavara Kletnika.
     Ukoliko mu dopustiš da uspe, trajanje tvoje žalosti biće kratko, jer čitava Zemlja i vreme biće izgubljeni.
     Moraš ga zaustaviti."
     I to je ponavljao dok svi Bregovi ne uzvratiše: Moraš. Moraš.
     Trenutak kasnije napustio ju je. Vrata njegove moći zatvoriše se za njim. Ali ona mu nije opazila odlazak. Dugo posle toga nastavila je da slepo zuri u travu.