16. "ANDELEJNE! OPROSTI!"

     Kasnije poče da pada kiša. Lako sipeći, oblaci pokriše zvezde i mesec. Kiša je bila blaga poput dodira proleća, čista, prijatna i tužna poput duha Bregova. Hranila je travu, blagosiljala cveće, ukrašavala stabla kapljicama. Ni na koji način nije podsećala na histeričnu mahnitost sunca kiše.
     Pa ipak je zaklopila poslednju svetlost sveta i ostavila Linden u tami.
     Ležala je pružena preko busenja. Svaka volja i pokret nestali su iz nje. Nije imala želju da digne glavu, da se pomeri iz ležećeg položaja. Drobeća težina onoga što je saznala lišavala ju je gole želje za disanjem. Oči su joj prihvatale kišu bez treptanja.
     Sipilo je uz tihi, prskavi zvuk po lišću i travi, prefinjena elegija. Ona pomisli da će je poneti odatle, da više niko od nje neće tražiti da se ponovo pomeri. Ali onda začu novi zvuk kroz prskanje kapljica: zvuk poput zvona malog, savršenog kristala. Njegova fina nota otkrivala je sažaljenje i bol.
     Kada je digla pogled, ona vide da Andelejn nije potpuno mračan. Žuta svetlost obasjavala je niti kiše prema travi. Stigla je poput zvonjave iz plamička velikog poput njenog dlana koji je lebdeo u vazduhu kao da gori sa nevidljivog fitilja. Razigrana vatra pevala joj je, nudila dar sopstvene tuge.
     Jedna Utvara Andelejna.
     Pred tim prizorom, bol joj ščepa srce, diže je na noge. Da takve stvari budu uništene! Da je Kovenant nameravao da žrtvuje čak i Utvare i Andelejn na oltar očajanja, da otme život od toliko napuštene i krhke lepote! Nagonski je znala zbog čega joj je plamičak došao.
     "Izgubljena sam po ovoj kiši", reče ona. Bes joj se dizao iza stegnutih zuba. "Povedi me mojima."
     Utvara je poskakivala kao da joj se klanja: možda ju je razumela. Uz plesanje i vrcanje iskri, ona pođe kroz kišu koja je sipila. Kapljice su joj prelazile preko svetla poput zvezda padalica.
     Sledila je bez oklevanja. Tama se prikupila oko nje i u njoj; ali plamičak je ostao čist.
     Nije je poveo pogrešnim putem. Ubrzo ju je doveo do mesta gde je napustila drugove.
     Pod zlatanom, Utvara je na trenutak igrala nad ogromnim, usnulim obličjima Prve i Lupižene. Nisu bili stanovnici Domaje: neugroženi ličnim sablastima, snivali su kao da nisu u stanju da se odupru spokoju Bregova.
     Titravi plamičak nakratko oslika Vaina, zaiskri po kišnim kapima koje su mu kao biserje ukrasile crno savršenstvo, tako da je izgledalo da je odeven u bakrorez satkan od samog sjaja. Abonosne jabučice ništa mu nisu osmatrale niti puštale u sebe. Blagi osmeh kao da mu nije imao nikakvog smisla.
     Ali Kovenant nije bio tu.
     Utvara je tada napusti kao da se plaši da pođe dalje sa njom: uz zvon je iščezla u tami poput nestanka nade. Pa ipak, kada joj se vid prilagodio noći koju su zatvorili oblaci, ona ugleda ono što je tražila. U niskoj udubini prema istoku počivao je blagi, biserni odjaj.
     Krenula je u tom smeru, a svetlost postade sjajnija.
     Otkrivala je Tomasa Kovenanta među njegovim Mrtvima.
     Mokra košulja pripila mu se uz trup. Kosa potamnela od kiše razvukla mu se preko čela. Ali nije bio svestan takvih stvari. I nije video kako Linden nailazi. Bio je u potpunosti usredsređen na duhove svoje prošlosti.
     Znala ih je po pričama i opisima koje je slušala o njima. Krvni gardista Banor previše je podsećao na Brina da bi bilo greške. Čovek u dostojanstvenoj i jednostavnoj odori imao je opasne oči uravnotežene zakrivljenim, čovečnim usnama: vrhovni poglavar Mhoram. Žena je bila slično odevena zbog toga što je i ona nekada bila vrhovni poglavar; a bistra lepota bila joj je ukaljana - ili možda naglašena - proročkom divljinom koja kao da je predstavljala odjek Kovenantove: bila je to Elena, kćerka Lenina. A džin iz čijeg pogleda su blistali smeh, sigurnost i tuga bio je svakako Srdosolja Penosled.
     Silina kojom su zračili trebalo je da pomete Kovenanta, iako nije bila istih razmera kao Kevinova. Ali on nije raspolagao čulom kojim bi mogao okusiti opasnost koju su predstavljali. Ili je možda njegova razorna namera nazivala tu opasnost drugim imenom. Čitavo telo kao da mu je žudelo za njima, kao da su došli da ga uteše.
     Da mu ojačaju rešenost, kako ne bi ustuknuo pred uništenjem Zemlje.
     A zbog čega i ne bi? Na taj način bio bi im dat počinak od zamornih milenijuma bdenja.
     Moraš, pomisli Linden. Alternativa je bila u potpunosti užasna. Da. Natopljene odeće, kose mokre i teške uz vrat, krupnim koracima uputila se prema skupu; a bes joj je uobličavao noć.
     Kovenantovi Mrtvi bili su moćni i odlučni. Nekada bi im bila na milost i nemilost. Ali sada je njena strast preovlađivala nad svima. Oni se okrenuše prema njoj i zanemeše u pomešanom iznenađenju, bolu, odbijanju. Banorovo lice ostade zatvoreno pred njom. Elenino je bilo oštro od groze. Mhoram i Penosled gledali su je kao da im je stvorila zbrku u snovima.
     Ali samo je Kovenant progovorio. "Linden!" hrapavo dahnu, poput čoveka koji je upravo plakao. "Izgledaš užasno. Šta ti se dogodilo?"
     Nije obraćala pažnju na njega. Koračajući kroz kišu koja je sipila, ona krenu da se suoči sa njegovim prijateljima.
     Blistali su sablasnim srebrom koje je nadjačavalo mesečinu. Kiša je padala kroz njihove nesuštastvene prilike. Pa ipak, oči su im bile britke od života koji su im omogućili zemna moć Andelejna i kršenje Zakona smrti. Stajali su u labavom luku pred njom. Niko od njih nije uzmakao.
     Iza nje, Kovenantov osećaj gubitka, ljubav i nerazumevanje izlivali su se u noć. Ali nisu je dirali. Kevin joj je konačno otvorio oči, omogućio joj da vidi u šta se pretvorio čovek koga je volela.
     Pogledala je Mrtve u oči jednog po jednog. Ravna oštrica Mhoramovog nosa upravljala ga je između suprotnosti ranjivosti i snage. Elenine oči bile su široke od nagađanja, kao da se pita šta je Kovenant video u Linden. Banorovo lice sadržavalo je istu onu smirenost kojom ju je Brin optužio posle bekstva družine iz Bhrathairdoma. Blagi osmeh koji se video kroz Penosledovu nakostrešenu bradu podvlačio je njegovu zabrinutost i tugu.
     Na delić trenutka, Linden zamalo da se pokoleba. Penosled je bio Jedan Čisti koji je iskupio jheherrine. Svojevremeno je kročio u lavu da pomogne Kovenantu. Elenu je bar delom u ludilo oterala ljubav prema čoveku koji joj je silovao majku. Banor je služio Nevernika isto toliko verno kao Brin ili Kail. A Mhoram - Linden i Kovenant grlili su se u njegovom krevetu kao u utočištu.
     Ali nije posredi bilo utočište. Grešila je u vezi sa time, a istina ju je zgrozila. U njenom naručju, u Mhoramovom krevetu, Kovenant se već odlučio za obesvećenje - već je postao siguran u njega. Namera mu je da preda beli prsten u ruku poglavara Kletnika. Pošto joj se zakleo da neće. Bol navre u njoj. Njen krik silovito procepi kišu.
     "Zar se ne stidite?"
     Onda strast poče da joj šiba poput snažnog vetra. Voljno ju je raspirivala, želela je da ugasi, kazni, zbriše, ako ikako može, lica srebrnasto osvetljena i zgrožena pred njom.
     "Jeste li toliko dugo mrtvi da ne znate više šta činite? Zar tako brzo zaboravljate šta je ovde bitno? Ovo je Andelejn! Spasao vam je duše bar jednom. A vi želite da ga uništi!
     Ti!" Zabila je optužbu u Elenin netremični prezir i tugu. "Da li misliš da ga još voliš? Jesi li toliko ohola? Ništa od svega ovoga ne bi se dogodilo da nisi bila tako željna da vladaš mrtvima kao i živima."
     Njena optužba prostreli nekadašnju vrhovnu poglavarku. Elena pokuša da odvrati, pokuša da se odbrani; ali nikakve reči ne dođoše. Prekršila je Zakon smrti. Krivica za Kob Sunca bila je isto toliko njena koliko i Kovenantova. Slomljena i bolna, ona zatitra, izgubi silinu i ugasi se, ostavivši na trenutak odsjaj srebra na kiši.
     Ali Linden se već okrenula Banoru.
     "A ti. Ti sa svojom prokletom ispravnošću. Obećali ste mu službu. Da li ovo tako zovete? Tvoji sunarodnici mirno sede u Veselkamenu kada bi trebalo da su ovde. Holian je poginula zbog toga što nisu pošli sa nama da se bore protiv onih pragrdana. Kaer-Kaveral je mrtav i samo je pitanje trenutka kada će Andelejn početi da truli. Ali nije to važno. Zar niste zadovoljni time što ste jednom već dopustili Kevinu da uništi Domaju?" Ona mahnu rukom prema Kovenantu. "Trebalo bi da su ovde da ga zaustave."
     Banor nije imao odgovor. On baci pogled poput preklinjanja prema Kovenantu: onda i on iščeze. Oko udubine, tmina se produbila.
     Zapenušana, Linden se okrenu prema Penosledu.
     "Linden, ne", zareža Kovenant. "Prekini." Bio je blizu toga da se razbukti. Osećala je vatru u njegovim venama. Ali njegov zahtev nije je naterao da zastane. Nije imao prava da joj se obraća. Njegovi Mrtvi izdali su ga - a on je sada nameravao da izda Domaju.
     "A ti. Jedan Čisti! Bar bih od tebe očekivala da ti je više stalo do njega nego ovo. Zar ništa nisi naučio posmatrajući kako ti umiru sunarodnici, gledajući kako im Besomuk razdire mozgove? Zar misliš da je obesvećenje poželjno?" Džin se lecnu. Ona divlje nastavi: "Mogao si to da sprečiš. Da mu nisi dao Vaina. Da nisi pokušao da ga nateraš da misli da mu pružaš nadu dok si ga, zapravo, učio da se preda. Naveo si ga da veruje da može dopustiti predaju, jer će Vain ili neko drugo čudo ionako spasti svet. Oh, mnogo si mi ti Čist. Ali Kletnik nije toliko čist."
     "Odabrana..." promrmlja Penosled, "Linden Averi..." kao da hoće da je preklinje, a ne zna kako. "Oh, oprosti... Zemljogub ti je zadao taj bol. On ne shvata. Vizija koja mu je nedostajala za života nije mu data posle smrti. Put pred vama je put nade i usuda, ali on opaža samo ishod sopstvenog očajanja. Morate se setiti da je nateran da služi Opakog. Zlo te službe pomračuje mu duh. Kovenante, počuj me. Odabrana, oprosti!"
     Odašiljući blistanje u delićima, on nestade u tmini.
     "Prokletstvo!" režao je Kovenant. "Prokletstvo!" Ali sada mu kletve nisu bile usmerene prema Linden. Izgledalo je kao da kune samoga sebe. Ili Kevina.
     Van svakog suzdržavanja, Linden se najzad okrenu Mhoramu.
     "A ti", reče ona, tiho poput otrova. "Ti. Nazvali su te 'prorokom i vidovnjakom'. Tako sam čula. Svaki put kada se obazrem, on mi govori kako bi želeo da si s njim. Ceni te više od ikoga." Bol i bes bili su joj jedno i nije mogla da ih suzdrži: bes zbog toga što je Kovenant tako zaveden; parajuća tuga zbog toga što joj je toliko malo verovao da nije želeo da podele breme, da je više voleo očajanje i uništenje svake ljubavi ili drugarstva koji bi mu mogli olakšati odgovornosti. "Trebalo je da mu kažeš istinu."
     Oči mrtvog vrhovnog poglavara zasjale su srebrnim suzama - pa ipak, nije ustuknuo niti iščeznuo. Tuga kojom je zračio nije bila za njime samim: bila je za nju. I možda za Kovenanta. Bolni osmeh iskrivi mu usta. "Linden Averi" - učinio je da joj ime zvuči neobično grubo i blago u isti mah - "drago mi je zbog tebe. Vredna si ga. Nikada ne sumnjaj da možeš pravedno stajati sa njime u kušnji svih stvari. Zadala si tugu Mrtvima. Ali kada budu promislili o tome ko si ti, i njima će biti drago. Samo ovo tražim od tebe: potrudi se da se setiš da je i on vredan tebe."
     On formalno dodirnu dlanovima čelo, onda raširi ruke u naklonu koji kao da mu ogoli srce. "Prijatelji moji!" reče on zvonkim glasom, "verujem da ćete prevladati!" I dalje naklonjen, rastočio se u kiši i nestao.
     Linden je ošamućeno piljila za njim. Pod hladnim dodirom kiše, odjednom je bila vrela od stida.
     Ali onda Kovenant progovori. "Nije trebalo to da učiniš." Napor koji je ulagao da ne bi počeo da urla stegao mu je glas. "Nisu to zaslužili."
     Umesto odgovora, Kevinovo Moraš! viknu kroz nju, ne ostavljajući prostora za žaljenje. Mhoram i ostali pripadali su Kovenantovoj prošlosti, ne njenoj. Posvetili su se uništenju svega za šta je ikada naučila da mari. Od samog početka, kršenje Zakona smrti služilo je samo Opakom. I još ga je služilo.
     Nije se okrenula Kovenantu. Plašila se da će je samo njegovo obličje, jedva razaznatljivo kroz tminu, naterati da zaplače poput Bregova. Ona oštro odvrati: "Zbog toga si to učinio, je li? Zato si naterao haručaije da ostanu. Posle onoga što je Kevin učinio krvnoj gardi, znao si da će pokušati da te zaustave."
     Osetila je kako se upinje da ovlada sobom i ne uspeva. Sreo se sa svojim Mrtvima uz oštru i nerazdvojivu mešavinu bola i radosti koja ga je sada učinila ranjivim na sečenje njene strasti. "Znaš da nije tako", odvrati on. "Šta ti je to, kog đavola, Kevin rekao?"
     Gorka poput daha zime, ona zareža: "Nikada mu neću dati prsten. Nikada. Koliko puta misliš da si to rekao? Koliko puta si obećao...?" Ona se naglo okrete, ruku dignutih da ga udari - ili da se odbrani od njega. "Ti neopisivi kopilane!" Nije mogla da ga vidi, ali čula su joj ga precizno nalazila u tami. Bio je krut i nepomirljiv poput ikone rešenosti uklesane u živom srcu granita. Morala je da besni na njega da ne bi očajno zaplakala. "Prema tebi, moj otac bio je junak. On bar nije planirao da ubije ikoga izuzev sebe." Crna jeka prikupila se oko nje, pretvarala noć u grozu. "Zar nemaš hrabrosti ni da nastaviš sa životom?"
     "Linden." Oštro je osećala kako mu zadaje bol, kako ga svaka reč koju je siknula na njega pogađa poput prskanja vitriolom. Pa ipak, umesto da se bori protiv nje, on se upinjao da shvati šta joj se dogodilo. "Šta ti je Kevin rekao?"
     Ali nije obraćala pažnju na njegov jad. Nameravao je da je izda. Pa, to je bilo u redu: šta je ikada učinila da zasluži drugo? Ali namera mu je bila i da uništi Zemlju - svet koji je i pored sve iskvarenosti i zlobe i dalje gajio Andelejn u srcu, i dalje slavio zemnu moć i lepotu. Zbog toga što se predao. Zakoračio je u Vatrokob kao da zna šta čini - i pustio da divovsko zlo sagori i poslednju ljubav u njemu. Preostali su samo pretvaranje i ruganje.
     "Slušao si Findejla", skresa mu ona. "On te je ubedio da je bolje prekratiti muke Domaji nego nastaviti borbu. Plašila sam se da ti ispričam o svojoj majci, jer sam mislila da ćeš me mrzeti. Ali ovo je gore. Ukoliko bi me mrzeo, bar bih mogla da se nadam da ćeš nastaviti da se boriš."
     Onda se jecaji prikupiše u njoj. Jedva ih je suzbijala. "Sve si mi značio. Naterao si me da ponovo živim kada sam mogla da budem i mrtva. Ubedio si me da nastavim da pokušavam. Ali ti si odlučio da se predaš." Istina je bila jasna poput teskobe koja ga je nagrizala tamo u vlažnoj tmini. "Nameravaš da daš Kletniku prsten."
     Na to, jetki bol briznu iz njega. Ali to nije bilo poricanje. Tačno ga je očitala. Bio je to strah. Strah zbog njenog uviđanja. Strah od onoga što je mogla učiniti sa tim znanjem.
     "Nemoj to govoriti na taj način", prošapta on. "Ne shvataš." Kao da je grabio za nekim imenom kojim bi je ubedio, nagnao na saučesništvo - ili bar na suzdržavanje od osude. "Rekla si da mi veruješ."
     "U pravu si", odgovori ona, jadikujući, plačući i besneći istovremeno. "Ne razumem."
     Nije to više mogla da podnese. Okrenuvši se od njega, ona pobeže u kišu. Plakao je za njom kao da se nešto u njemu kida; ali nije se zaustavila.
     Negde oko ponoći, kišica poprimi punu silinu letnje oluje. Hladan, tvrdi pljusak sruči se na Bregove: vetar je sekao krošnjama i grmljem. Ali Linden nije tražila zaklon. Nije želela da bude zaštićena. Kovenant ju je već odveo predaleko tim putem, previše ju je branio od istine. Možda je se plašio - stideo se onoga što je nameravao da učini i tražio načina da to prikrije. Ali tokom mrkle noći Andelejna bila je toliko poštena da prizna da je takođe pokušao da je zaštiti zbog nje same - najpre od mešanja u Džoaninu nevolju i nuždu Domaje, zatim od udara zla poglavara Kletnika, onda od nužne logike njegove smrti. A sada od posledica njegovog očajanja. Zbog toga da ne bi mogla da bude optužena za gubitak Zemlje.
     Bila je toliko pravedna prema njemu. Ali mrzela je što mora to da bude. Bio je klasičan slučaj: ljudi koji su se odlučili na samoubistvo i nisu imali želju da budu spaseni obično su postajali smireni i sigurni pre nego što bi oduzeli sebi život. Čisto sažaljenje prema njemu slomilo bi joj srce da je bila manje besna.
     Njen položaj bio bi jednostavniji da je verovala u zlo. Ili da je bila sigurna da je izgubio um. Tada bi joj jedina odgovornost bila da ga zaustavi po svaku cenu. Ali najgori vid njene nedoumice bio je da mu okaljena sigurnost pred njenim čulom za zdravlje nije odavala ni ludilo ni zlobu. U zahvatu namere koja je očevidno bila ludačka ili opaka, izgledalo je da je više nego ikada isti onaj snažni, opasni i neukrotivi muškarac u koga se prvi put zaljubila. Nikada nije bila u stanju da ga odbije.
     Pa ipak, Kevin je voleo Domaju isto toliko koliko bilo ko drugi i njegova pobuna obori se na nju poput oluje. Kada se zlo digne u punoj moći, ono prevazilazi istinu i može biti prerušeno u dobro bez straha...
     Zlo ili ludilo. Ukoliko se ne probije u njega, iščupa mu najdublje zamisli i pogleda ih, nije imala načina da vidi razliku.
     Ali jednom ranije, kada je ušla u njega u pokušaju da ga istrgne iz ćutanja koje su njegovom duhu nametnuli Elohimi, pojavio joj se u obliku Marida - nevinog čoveka koga su Besomuk i Kob Sunca pretvorili u čudovište. Alatka za Opakog.
     Zbog toga je bežala od njega, hitala drhtava i očajna među Bregovima. Nije mogla da sazna istinu, a da ga ne posedne. A samo posedanje bilo je zlo. Bila je to vrsta ubijanja, oblik smrti. Već je žrtvovala majku tami svoje nezalečene gladi za silom smrti.
     Nije tražila zaklon zbog toga što ga nije želela. Bežala je od Kovenanta zbog onoga što bi joj suočenje sa njime moglo razotkriti. Zato što nije imala izbora nastavljala je da korača dok je oluja duvala i jurila oko nje. Putovala je prema istoku, prema mestu na kome će se sunce roditi - prema visokim, pogrbljenim ramenima i vrhuncem Planine Groma.
     Prema poglavaru kletniku.
     Namera joj je bila mračna poput ludila - a ipak, šta je drugo mogla da učini? Šta drugo nego da se trudi da sretne i nadvlada Opakog pre nego što Kovenant dosegne svoju krizu. Nije bilo drugog načina da ga spase, a da ga ne posedne - da ne izloži sebe, njega i Domaju vrelom bolu svoje sposobnosti za tminu.
     To je u redu, pomisli. Mogu ja to. Zaslužila sam.
     Znala je da laže samu sebe. Opaki će biti jezivo snažniji od bilo kog Besomuka; a ona je jedva preživela jednostavnu blizinu samadhi Šeola. Pa ipak, bila je uporna. I pored noći i oluje koja je odsekla mesec i zvezde, videla je jasno kao u viziji da joj je čitav prošli život bio poput Domaje, teren opsednut izopačenjem. Dopustila je da je nasleđe njenih roditelja liši običnog zdravlja i rasta, dopustila da mračna želja upravlja njenim danima poput Besomuka. U nekom smislu bila je posednuta mržnjom od trenutka kada joj je otac rekao: Ionako me nikada nisi volela - mržnjom prema životu kao i prema smrti. Ali onda je Kovenant došao u njeno postojanje kao što je došao u Domaju i sve izmenio. Nije zasluživao očajanje. A ona je imala pravo da se sukobi sa Opačijom koja ju je izobličila, potisnula joj sposobnost da voli, odsekla je od vitalnosti života. Pravo i potrebu.
     Tokom čitave noći, nastavljala je prema istoku. Oluja je postepeno slabila, smanjila se u kišicu i onda otišla sa vetrom, otkrivši nebo blistavo od zvezda i nabreklo kao da je oprano. Tanka kriva Meseca koji je zalazio gotovo pravo iza nje kazivala joj je da joj je smer ispravan. Vazduh je bio hladan na njenoj natopljenoj odeći i mokroj koži: sa kose joj se slivala voda niz leđa poput drhtavice. Ali Andelejn ju je održavao. Preobilan pod nedokučivim nebesima, činio je sve stvari mogućim. Srce joj se diže pred svim bremenima. I dalje je koračala.
     Ali kada pređe greben i sretnu se sa prvim jasnim pogledom prema izlasku sunca, ona stade - sleđena u užasu. Padine i drveće bili su otežali od kišnih kapi; a svaka kapljica uhvatila je svetlost u srce, odjekivala sićušnim delom svitanja prema suncu, tako da su sva trava i drveće bili pokriveni blistanjem.
     Žutim blistanjem kobno ukaljanim zelenim.
     Sunce je nosilo oreol boleština dok se Kob Sunca dizala nad Bregovima.
     Bila je tako slabašna da je samo njen vid mogao da je razazna. Ali bila je tu. Uništavanje poslednje lepote Domaje već je počelo.
     Jedan dugi trenutak ostala je nepokretna, a iznenađenje ju je nagnalo u staru paralizu neočekivanom brzinom kojom je Kob Sunca napala preostali Zakon Andelejna. Nije imala moć. Nije mogla ništa da uradi. Ali srce joj je grabilo za odbranom - i pronašlo jednu. Prijatelji joj nisu imali čula koja je stvarala Domaja. Neće videti kako se Kob Sunca diže prema njima; i zato džinovi neće potražiti kamen da bi se zaštitili. Biće preobraženi poput Marida u stvorenja uništenja i groze.
     Ostavila ih je miljama za sobom, nikako se nije mogla vratiti da ih upozori na vreme. Ali morala je da pokuša. Bila im je potrebna.
     Napustivši sve druge namere, ona jurnu u očajni trk putem kojim je stigla.
     Dolina pod grebenom još je bila duboko u senci. Hitala je mahnito, a oči su joj se sporo privikavale. Pre nego što je bila na pola puta niz padinu, ona se gotovo sudari sa Vainom.
     Izgledalo je da se pojavio iz sumračnog vazduha bez prelaza, u trenutku se preveo preko mnogo milja. Ali dok se zanosila od njega, teturala da uspostavi ravnotežu, shvatila je da mora da joj je išao po tragu čitave noći. Pažnja joj je bila toliko usredsređena na sopstvene misli i na Andelejn da mu nije osetila prisustvo.
     Iza njega, na dnu doline, bili su Kovenant, Prva i Lupižena. Sledili su demonokota.
     Posle dve noći bez počinka, Kovenant je delovao iznureno i grozničavo. Ali odlučnost mu je sevala iz koraka. Neće se zaustavljati da spase život - ne dok Linden putuje ispred njega u opasnost. Nije delovao poput čoveka koji bi se predao očajanju.
     Ali nije imala vremena da mu razmatra protivrečnosti. Sunce se dizalo povrh grebena. "Kob Sunca!" kriknu ona. "Ovde je! Nađite kamen!"
     Kovenant nije reagovao: delovao je preumorno da pojmi išta izuzev toga da ju je ponovo našao. Lupižena je preneraženo zurio prema vrhu grebena. Ali Prva smesta poče da prelazi pogledom dolinu u potrazi za bilo kakvom stenom.
     Linden pokaza rukom i Prva je opazi: mala, izbeljena nakupina gromada u blizini podnožja padine, na nevelikom rastojanju. Ona smesta dograbi muža za ruku i povuče ga trkom u tom smeru.
     Linden baci pogled prema suncu, vide da će džinovi stići do kamenja sa nekoliko trenutaka prednosti.
     Reakcija na to bila je da kao da joj je sva snaga isprana. Kovenant joj je prilazio, a ona nije znala kako da ga pogleda u oči. Umorno, ona se spusti u travu. Sve što je pokušavala da odredi za sebe tokom noći bilo je izgubljeno. Sada će morati ponovo da podnosi njegovo društvo, moraće da živi u stalnoj prisutnosti njegove divlje svrhe. Prvi put Kob Sunca dizala se u Andelejnu... Ona pokri lice da sakrije suze.
     Zaustavio se pred njom. Na trenutak, plašila se da će biti toliko budalast da sedne. Ali ostao je na nogama, tako da su ga čizme štitile od sunca. Zračio je iznurenošću, tugom i upornošću.
     Kruto je rekao: "Kevin ne shvata. Nemam nameru da učinim ono što je rekao. On je digao sopstvenu ruku protiv Domaje. Kletnik nije sam započeo obred obesvećenja. Samo ga je podelio. Već sam ti rekao da više nikada neću upotrebiti silu. Šta god bilo, neću biti onaj koji uništava ono što voli."
     "U čemu je razlika?" Gorčina joj nije ništa vredela. Sva oštrina uz koju je nekada trpela svet nestala je i odbijala je da bude prizvana nazad. "Odustaješ. Domaja nije važna. Još nas je troje koji želimo da je spasemo. Smislićemo nešto. Ali ti napuštaš samoga sebe." Očekuješ li da ti to oprostim?
     "Ne." Od pobune ton mu je bio hrapav. "Ne činim to. Više nije preostalo ništa što mogu učiniti za tebe. A Domaji ne mogu pomoći. Kletnik se postarao za to davno pre nego što sam i stigao ovde." Gorčina mu je bila nešto što je mogla da razume. "Činim to radi sebe. On misli da će mu prsten dati ono što želi. Ja znam bolje. Posle svega što sam prošao, znam bolje. On greši."
     Njegovu sigurnost bilo je nemoguće poricati. Jedini razlozi koje je znala bili su oni koje je nekada koristila sa ocem, a oni su uvek doživljavali neuspeh. Progutani su u tami - u samosažaljenju izraslom do zlobe i pruženom da joj proguta duh. Nikakvi razlozi nisu bili dovoljni.
     Nejasno se upitala kako je džinovima objasnio njen beg.
     Ali sebi se zaklela: zaustaviću te. Nekako. Nikakvo zlo nije bilo toliko veliko kao opakost njegove predaje. Kob Sunca digla se u Andelejnu. To se nije moglo oprostiti.
     Nekako.
     Kasnije toga dana, kada se družina zaputila istočno između Bregova, Linden iskoristi priliku da se odvoji od Kovenanta i Prve sa Lupiženom. Izobličeni džin bio je duboko uznemiren: groteskne crte delovale su mu tegobno, kao da je izgubio suštinsko veselje koje mu je čuvalo lice od ružnoće. Pa ipak, očevidno je oklevao da progovori o njenoj nevolji. Najpre je pomislila da to oklevanje potiče iz novog nepoverenja prema njoj. Ali dok ga je proučavala, ona vide da mu raspoloženje nije toliko jednostavno.
     Nije želela da mu otežava nesreću. Ali često je pokazivao da je spreman da preuzme na sebe bol umesto svojih prijatelja. A njena nužda bila je izuzetna. Kovenant je nameravao da da prsten Opakom.
     Tiho, da je ne bi čuli, ona dahnu: "Lupiženo, pomozi mi. Molim te."
     Bila je spremna na ojađeni ton njegovog odgovora, ali ne i na njegovo značenje. "Nema pomoći", odgovori on. "Ona neće da ga propituje."
     "Ona...?" poče Linden, a zatim se zaustavi. Pažljivo je upitala: "Šta ti je rekao?"
     Jedan bolni trenutak Lupižena je bio nepomičan. Linden se prisili da mu da vremena. Nije hteo da je pogleda. Oči su mu turobno lutale po Bregovima, kao da su ovi već izgubili sjaj: bez njenih čula, nije mogao da vidi da Kob Sunca još nije oštetila Andelejn. Onda, uz uzdah, on prikupi reči iz sumornosti.
     "Digavši nas iz sna da pojurimo za tobom, obznanio je tvoje verovanje da mu je sada namera da uništi Domaju. A Paučina Vodosvetla, žena moja, ne želi da mu postavlja pitanja.
     Priznajem da je on zemljorod - vredan svakog poverenja. Ali nisi li i ti mnogo puta dokazala sličnu vrednost? Ti si Odabrana i u tajanstvo tvog mesta među nama nije nam dat uvid. Pa ipak su te Elohimi nazvali Sunozborom. Ti jedina poseduješ vid koji pruža nadu isceljenja. Često su bremena naše Potrage padala na tebe - i valjano si ih podnosila. Neću da verujem da si ti, koja si toliko pomogla džinovima i žrtvama Klave, postala luda ili surova u razmaku od jedne noći. A ti si povukla poverenje od njega. To je ozbiljno u svakom pogledu. Mora se podvrći pitanjima. Ali ona je Prva od Potrage. Ona zabranjuje.
     Odabrana..." Lice mu je bilo prepuno bezimenog preklinjanja, kao da želi nešto od nje, a ne zna šta je to. "Njena je reč da nemamo druge nade do njega. Ukoliko on više nije dosledan sebi, tada je sve izgubljeno. Ne drži li on beli prsten? Zbog toga moramo očuvati veru u njega - i biti mirni. Ukoliko se nađe nagnut nad oštricu sopstvenog usuda, ne smemo ga gurnuti svojim sumnjama.
     Ali ukoliko se od njega ne može dobiti objašnjenje, kakvo poštenje ili pravda dopuštaju da ti budeš ispitana? Ja to neću učiniti, iako je nedostatak priče bolan. Ukoliko ti se ne može jednako verovati, moraš bar biti jednako ostavljena u ćutanju."
     Linden nije znala kako da odgovori. Bolelo ju je njegovo nemirno stanje, bila mu je zahvalna na iskrenosti i zapeklo ju je držanje Prve. A opet, ne bi li i ona zauzela isti položaj na mestu mačomoćnice? Da se Kevin Zemljogub obratio nekom drugom, ne bi li bila ponosna da održi poverenje u Nevernika? Ali to priznanje samo ju je ostavljalo još usamljenijom. Nije imala pravo da ubeđuje Lupiženu u svoju stvar: i on i njegova žena nisu zasluživali da pokuša da ih okrene jedno protiv drugog - ili protiv Kovenanta. Pa ipak, nije imala načina da proveri ili potvrdi sopstvenu normalnost izuzev otvorenim suprotstavljanjem njemu.
     Čak i u napregnutoj iscrpljenosti i odlučnosti, bio joj je tako drag da jedva da je mogla da izdrži oštrinu želje za njim.
     Njena sopstvena iznurenost i poraženost nateraše je da se zatetura po neravnom busenju. Ali odbila je utehu Lupiženinog oslonca. Bledo ga upita: "Šta ćeš da radiš?"
     "Ništa", odvrati on, "nisam sposoban ni za šta." Saosećanje prema njoj činilo ga je gorkim. "Nemam vid koji se može uporediti sa tvojim. Pre nego što mi istina postane jasna, vreme za sve neophodne postupke doći će i proći. Ono što je neophodno učiniti moraš obaviti ti." On zastade; pomislila je da je završio, da im je prijateljstvo došlo do kraja. Ali onda on tiho procedi kroz zube: "Pa ipak, kažem ovo, Odabrana. Ti si bila ta koja je omogućila beg Vaina, demonokota, iz zarobljeništva u Elemesnedenu. Ti si bila ta koja je omogućila naš odlazak iz Peskodrža. Ti si bila ta koja je obezbedila sigurnost za sve nas izuzev za Palamara Sanomora pred Crvom sa kraja sveta, kada je Zemljorod lično popustio pred uništenjem. I ti si bila ta koja je našla način da ugasi Vatrokob. Vrednost ti je višestruka i sigurna.
     Prva će odabrati kako želi. Ja ću ti dati život, ukoliko ga zatražiš."
     Linden ga je čula. Posle izvesnog vremena, ona jednostavno reče: "Hvala." Nikakve reči nisu bile dovoljne. I pored sopstvenog zbunjenog nemira, dao joj je ono što joj je bilo potrebno.
     Nastavili su da koračaju ćutke.
     Sledećeg jutra, crveni oreol sunca bio je dovoljno razgovetan, tako da su ga svi mogli videti.
     Lindenini otvoreni nervi pretraživali su Bregove, oprobavali reakciju Andelejna na Kob Sunca. Najpre nisu našli ništa. Vazduh je imao isti okrepljujući miris, mešavina cveća, rose i soka drveća. Alianthe je bilo u obilju po padinama. Nikakvo razaznatljivo zlo nije nagrizalo drvo obližnjih zlatana i vrba. A ptice i životinje koje su jurcale i trčkale u vidno polje i iz njega nisu patile ni od čega neispravnog. Zemna moć koja je poput blaga i dalje obitavala u srcu oblasti još je podnosila pritisak izopačenja.
     Ali do podneva to više nije bilo istina. Udari bola počeše da se uzdižu uz debla, da tište po žilicama lišća. Ptice kao da su mahnitale kako se broj insekata povećavao; ali šumski stvorovi prestrašili su se i posakrivali. Vrhovi vlati trave postali su smeđi: neki žbunovi pokazivali su znake sušenja. Udaljeni zadah lagano je prilazio sa povetarcem. A tlo poče da odaje slabašne drhtaje osećanja - neopipljivo stresanje koje nije osećao niko izuzev Linden. Od toga su je pete bolele u cipelama.
     Mrmljajući psovke, Kovenant je besno išao prema istoku. I pored svog nepoverenja, Linden vide da mu je bes za Andelejn iskren. Prevazilazio je granice sopstvene snage da bi požurio prelazak preko Bregova, napredovanje prema krizi Opakog. Kob Sunca kao da ga je stopila sa njegovom svrhom.
     Linden ga se tvrdoglavo držala, rešena da mu ne dopusti da je prestigne. Shvatala je njegov bes, delila ga: na ovom mestu, crveno sunce bilo je gnusno, nepodnošljivo. Ali gnev ga je činio sposobnim za bilo kakvo ludilo koje bi okončalo bol Andelejna, ispalo to na dobro ili loše.
     Džinovi su mrgodno pratili svoje prijatelje. Kovenantov najbrži korak nije bio zamoran za Lupiženu: Prva bi putovala mnogo brže. Crte su joj bile oštre od želje za većom brzinom, za okončanjem Potrage, kako bi na pitanja koja su iskrsla između nje i njenog supruga najzad bilo odgovoreno. Teškoća da se suspregne na Kovenantove kratke korake bila je očigledna u njoj. Dok je družina koračala kroz dan, bila je mrgodno ćutljiva. Majka joj je umrla prilikom porođaja; otac na Dušogrizu. Držala se kao da ne želi da prizna koliko joj je postala važna Lupiženina toplina.
     Iz tog razloga, Linden oseti neobično, neizrečeno srodstvo sa Prvom. Bilo joj je nemoguće da zamera mačomoćnici na takvom držanju. I zaklela se da nikada neće zatražiti od Lupižene da ispuni obećanje.
     Vain je prazno koračao za družinom. Ali od Findejla nije bilo ni traga. Obazirala se za njime u pravilnim razmacima, ali se on nije ponovo pojavljivao.
     Te večeri, Kovenant je spavao jedva pola noći: onda je nastavio svojim putem kao da pokušava da se kradom izvuče ispred prijatelja. Ali Linden nekako kroz iznureni dremež oseti kako polazi. Ona se diže, pozva džinove iz busenja koje je slabašno pulsiralo i pođe za njim.
     Sunce donese oreol plodnosti u zoru i hučavo šuštanje poput šapata užasa iz drveća i grmlja. Linden oseti kako lišće jeca na peteljkama, zelenilo jadikuje bolom. Ubrzo će Bregovi biti svedeni na žrtvenu bespomoćnost ostatka Domaje: biće svedeni na divlje rastinje, isušivano do uništenja, zahvatano truljenjem, šibano bujicama. Od te misli postajala je žestoka poput Kovenanta, bilo joj je moguće da drži korak sa njim dok se iscrpljivao. Pa ipak, nemi bol zelenila i drveća nije bio najgore dejstvo Kobi Sunca. Čula su joj bila satrvena do gole osetljivosti: znala je da pod zemljom, pod korenjem drveća, groznica kostiju Andelejna postaje toliko oštra da je gotovo fizička. Mučnina odbojnosti dizala se u zemnoj moći Bregova. Od toga joj je utroba podrhtavala kao da gazi po otvorenoj rani.
     Postepeno je Kovenantovo koračanje postajalo sve izmorenije. Andelejn ga više nije držao. Sve veći i veći deo čileće snage Bregova odlazio je na odbranu protiv izopačenja Kobi Sunca. Posledica je bila da je sunce plodnosti imalo na površini malo dejstva. Nekoliko stabala zaječalo je i postalo više, raslo je raspeto od bola: nešto grmlja diglo je grane poput udova skrnavljenja. Kao da su sve ptice i životinje pobegle. Ali najveći deo drveća i trave čuvala je sila u tlu iz koga je raslo. Aliantha se tvrdoglavo držala same sebe, kao što je to činila vekovima. Samo je nestao čisti sjaj Bregova - samo zračenje velikog i zgusnutog zdravlja - samo izuzetna životnost.
     Međutim, bolest je u stenju i zemlji ispod njih narastala bez prekida. Te noći, Kovenant je spavao snom iscrpljenosti i alem-vina. Ali Linden zadugo nije mogla da otpočine i pored iznurenosti. Kad god bi položila glavu u travu, čula bi kako tlo škrguće zubima na pozadini tihog ječanja i beskorisnog gneva.
     Poprilično pre zore, ona i njeni saputnici digoše se i produžiše. Sada je osećala da se trkaju sa rastakanjem Bregova.
     Tog jutra prvi put su bacili pogled na Planinu Groma.
     I dalje je bila najmanje dan puta daleko. Ali stajala je oštra i zastrašujuća nad Andelejnom, sa suncem koje joj se naginjalo nad ramenom, a padine joj je pomračivalo zelenilo neprirodnog rastinja. Sa tog rastojanja, delovala je kao titan koji je udarcima oboren na kolena.
     Kovenant je nameravao da negde u toj planini nađe poglavara Kletnika.
     On se okrete Linden i džinovima, očiju zakrvavljenih i oštrih. Reči su žudele da iziđu iz njega, ali izgledalo je da nije u stanju da ih izgovori. Mislila je da nije primetio nemir džinova, uvređen njenim sopstvenim nepomirljivim odbijanjem; ali sada je videla da nije tako. Shvatao ju je i previše dobro. Siloviti i tvrdoglavi deo njega osećao se kao i ona, borio se poput gnušanja protiv njegove okaljene svrhe. Nije želeo da umre, nije želeo da izgubi ni nju, ni Domaju. I nije pružao džinovima nikakvo objašnjenje da se ne bi udružili sa njim protiv nje. Da ona ne bi bila u potpunosti sama.
     Želeo je da kaže sve te stvari. Bile su vidljive njenim bolnim čulima. Ali grlo mu se zatvori nad njima poput pesnice i nije htelo da ih pusti napolje.
     Možda bi tada posegla prema njemu. Bez promene ijedne reči koju je dala sebi, mogla je da ga obujmi svojom ljubavlju. Ali užas je rastao u tlu na kome je stajala i to joj otrže pažnju od njega.
     Užas. Gnusoba. Kob Sunca i zemna moć zahvaćeni u borbu na život i smrt pod njenim nogama. A zemna moć nije mogla pobediti. Nije je štitio nijedan Zakon. Izopačenje će istrgnuti srce iz Bregova. Tlo je postalo toliko nepostojano da su mu džinovi i Kovenant osećali drhtaje.
     "Dragi Hriste!" jeknu Linden. Ona dohvati Kovenanta za ruku. "Hajde!" Svom snagom, ona ga povuče iz žiže užasa Andelejna.
     Džinovi su bili zgroženi od nerazumevanja; ali sledili su je. Zajedno, saputnici počeše da trče.
     Trenutak kasnije, trava na kojoj su doskora stajali rasprsnu se. Ukopane gromade stadoše da pucaju. Ogroman deo zelenila postade rascepljen: parčad kamenja i zemlje zaseče u nebo. Silovitost koja je raskinula zemnu moć na tom mestu odasla udar preko čitave oblasti, iskopa jamu u tlu. Parčad uništene lepote padala je na sve strane poput kiše.
     A sa golih zidova jame dođe, puzavo i grebući, bolesno, divljačno zelenilo sunca plodnosti. Čudovišna poput ubistva, nakupina bršljena zakipti naviše da raširi pokrov preko raskopanog busenja.
     U daljini odjeknu nova erupcija. Linden je oseti poput plača u tlu. Parče po parče, život Andelejna čupan je iz korena.
     "Kopilane!" divljao je Kovenant. "Oh, ti kopilane! Sve si drugo obogaljio. Nisi li zadovoljan?"
     Okrenuvši se, on posrlja prema istoku kao da namerava da se baci Opakom na grlo.
     Linden je držala korak sa njim. Bol joj je opteretio čula. Nije mogla da govori zbog toga što je plakala.