18. BEZ DRUGOG IZLAZA

     Tomas Kovenant ležao je licem okrenut ka podu. Ovaj mu je pritiskao izubijani obraz poput ravnog kamena. Modrice su mu izobličile kosti lica. Iako nije želeo ništa izuzev mira i iskupljenja, postao je što jeste nasiljem - posledica sopstvenih činova. Negde iz daljine dizalo se grleno mrmljanje, neprekidno i opako, poput litanije prizivanja, desetak glasova koji su tiho ponavljali istu reč ili ime, ali na raznim visinama, različitim brzinama. Još su bili oko njega, ljudi koji su došli da ga uklone. Rugali su se njegovoj grešci.
     Džoana je nestala.
     Možda je trebalo da se pokrene, preturi, učini nešto da olakša bol. Ali taj napor bio je preveliki za njega. Sva snaga pretvorila mu se u pesak i pepeo. A nikada nije bio fizički jak. Uzeli su mu je bez ikakve muke. Bilo je to neobično, pomišljao je on rasejano, da je neko, ko je imao tako malo čime da se razmeće kao on, provodio toliko vremena pretvarajući se da je besmrtan. Trebalo je da bude pametniji. Bog zna da mu je pružena svaka zamisliva prilika da preraste tu oholost.
     Pravi junaci nisu bili oholi. Ko bi mogao da nazove Bereka oholim? Ili Mhorama? Penosleda? Spisak se nastavljao i nastavljao, i svi su bili ponizni. Čak se i Hail Troj na kraju okanuo ponosa. Samo su ljudi poput Kovenanta bili dovoljno oholi da veruju da sudbina Zemlje zavisi od njihovih nepotpunih i pogrešivih izbora. Samo ljudi poput njega. I poglavara Kletnika. Oni koji su bili sposobni za opačiju, a odlučili su da je odbiju. I oni koji nisu. Linden mu je rekla nebrojeno puta da je ohol.
     Zbog toga je morao da pobedi poglavara Kletnika - zato je taj zadatak spao na njega samoga.
     Svakog časa, reče on sebi. Svakog časa dići će se sa poda i poći da razmeni sebe za Džoanu. Dovoljno je dugo to odlagao. Ona nije bila ohola - ne, zaista. Nije zasluživala ono što joj se desilo. Naprosto, nije bila u stanju da oprosti sebi za slabosti, za ograničenja.
     Onda požele da se nasmeje. Baš bi mu pogodovalo da se nasmeje. Ipak se nije baš toliko razlikovao od Džoane. Jedina prava razlika bila je u tome što je prizvan u Domaju dok je još bila u stanju da ga isceli - i dok je još bio u stanju da shvati šta to znači. Bio je normalan - ukoliko je bio normalan - milošću, a ne sopstvenom vrlinom.
     U određenom smislu, zapravo, ona je bila ohola. Previše je polagala na sopstvene greške i promašaje. Nikada nije naučila da ih pusti da prođu.
     Ni on nikada nije naučio tu lekciju. Ali pokušavao je. Blagi Bože, pokušavao je. Svakog časa zauzeće njeno mesto u vatri poglavara Kletnika. Pustiće sve da prođe.
     Ali nekako pod nije odgovarao. Nejasno bajanje koje mu je ispunjavalo uši, pluća i kosti prizivalo je ime koje nije zvučalo kao ime Opakog. Zbunjivalo ga je, kao da mu je otežavalo disanje. Nešto je zaboravio.
     On umorno otvori oči, zatrepta pred zamućenošću svog vidnog polja i priseti se gde je.
     Onda je pomislio da će ga srce svakako izdati. Modrice su mu udarale damarima po lobanji. Primio je udarce od jamnika, a ne od Džoaninih zarobljivača. Nije mu preostalo da živi još dugo.
     Ležao je u blizini središta prostrane pećine neravnih zidova i krzave tavanice. Vazduh je snažno zaudarao na kamenu svetlost koja je plamtela iz posebnih kamenova postavljenih u zidove u neravnomernim razmacima. Pećina je bila grubo ovalnog oblika: sužavala se na oba kraja prema mračnim, nedostižnim tunelima. Zadah kamene svetlosti bio je ukaljan vonjem drevnog raspadanja - truleži toliko stare da je gotovo ponovo postala čista.
     Dopirala je sa ogromne, visoke hrpe u blizini. Hrpa je delovala poput mogile, kao da je pod njom sahranjeno nešto obožavano. Ali bila je sačinjena isključivo od kostiju. Hiljade kostura bile su nagomilane na na jednim mestu. Većina je postavljena toliko davno da su se raspali u finu, sivu prašinu koja je prestala da bude zanimljiva čak i crvima. Ali vrh hrpe bio je noviji. Nijedan kostur nije bio čitav: svi su bili ili skršeni prilikom pogibije ili raskomadani posle toga. Čak i sa novijih bilo je počišćeno svo meso. Međutim, iz srži nekolicine još je curilo.
     To nisu bile ljudske kosti, niti pragrdanske. Jamničke, dakle. Očevidno, stvorenja koja su Prva i Lupižena pogubili već su bila dodata hrpi.
     Mrmljanje se nastavljalo bez prekida, kao da desetine ili stotine grabljivaca reže za sebe. On oseti taj zvuk poput dodira panike u svom središtu. Neprekidno su ponavljali neko ime, šaptali ga i mrmljali svim mogućim visinama i brzinama; ali nije uspevao da ga razazna. Vrućina, zvuci i kamena svetlost cedili su znoj sa izubijanih kostiju njegove glave.
     Bio je okružen jamnicima. Većina je čučala u blizini zidova, kolena su im štrčala u visini ušiju, vrele oči su blistale. Drugi su, izgleda, plesali oko hrpe, nalik rodama i neskladni na dugačkim nogama. Ruke su im napadale vazduh poput lopata. Svi su mrmljali i mrmljali, poput bajanja, hipnotički. Nije imao pojma šta govore ili koliko će još dugo biti uspavani, opčinjeni.
     Plašio se - toliko se plašio da mu se strah najzad pretvori u neku vrstu prosvetljenosti. Nije se plašio za sebe: tu vrstu straha sreo je u Vatrokobi i spalio ju je do čistote. Ta stvorenja bila su samo jamnici, slaboumna i zlobna deca žive stene Planine Groma, a poglavar Kletnik davno je ovladao njima. Teško da su mogla da se nadaju da će se postaviti između Kovenanta i Opakog. Iako je put do njega bio težak, cilj mu je bio bezbedan.
     Ali na malom, praznom prostoru pokraj jednog zida sedela je Linden. Video ju je izvesnošću svoga straha. Desno rame bilo joj je naslonjeno na kamen. Rukama je obgrlila kolena uz grudi, poput izgubljenog deteta. Glava joj je bila nagnuta: kosa joj je pala napred, sakrivši joj lice. Ali bok njenog vrata bio je nag. Blistao je, bled i ranjiv, pod crveno-narandžastim osvetljenjem.
     Crna naspram bledila, sasušena krv obeležila joj je kožu. Vodila je u zgrušanom tragu od tačke iza uha do okovratnika košulje.
     I ona...! Drhtaj tuge prođe kroz njega. I ona je dovedena do fizičkog stanja tela koje je ostavila u šumi iza farme 'Utočište'.
     Nije im preostalo mnogo vremena.
     Naglas bi kriknuo, da je imao snage. Nije bilo mnogo vremena - i da ono bude provedeno na ovaj način! Želeo je da je uzme u naručje, da je navede da shvati da je voli - da nikakva smrt niti pretnja uništenjem nisu mogli oskrnaviti ono što mu je značila. Lena je nekada pokušala da ga uteši pesmom: Duša u kojoj raste cvet preživljava. Želeo je...
     Ali možda je udarac koji je zadobila bio jači nego što su oboje shvatali, pa će i ona umreti. Poginuti poput Sanomora zbog toga što je pokušala da ga spase. A čak i ako ne umre, verovaće da ga je izgubila zbog njegovog očajanja. U Andelejnu, Elena mu je rekla: Pazi je. Tako da bi na kraju mogla sve da nas isceli. Doživeo je neuspeh u tome, kao i u mnogim drugim stvarima.
     Linden. Pokuša da joj izgovori ime, ali zvuk nije dolazio. Grč tuge iskrivi mu lice, učini da modricama počnu da mu udaraju damari. Ne obraćajući pažnju na bol, bezdano tištanje iscrpljenosti, on se uspravi na laktovima i pokuša da osovi slabost o kamen.
     Grubi šut baci ga na leđa, bliže hrpi kostiju. Ječeći, on diže pogled prema cerenju jamnika.
     "Miruj, prokleti!" siknu stvorenje. "Kazna stiže. Kazna i uništenje! Ne požuruj."
     Šepajući groteskno na neskladnim udovima, on nastavi da mrmlja i otplesa od njega.
     Kovenant se izbori za dah i preturi na bok da bi ponovo pogledao prema Linden.
     Sada ga je gledala; okrenula se kada je jamnik progovorio. U licu nije imala nimalo krvi, nimalo nade. Pogled koji je uperila prema njemu bio je napet od povređenosti i glupog preklinjanja. Ruke su joj beskorisno stiskale jedna drugu. Oči su joj delovale tamno i šuplje poput rana.
     Mora da je tako izgledala kada je bila dete, zaključana na tavanu sa umirućim ocem.
     Izborio se za glas, zakreketao joj ime kroz uvišestručeno prizivanje jamnika. Ali nije izgledalo da ga je čula. Lagano je oborila glavu, spustila pogled na grešku svojih ruku.
     Nije mogao da joj priđe. Jedva da je znao gde bi smogao toliko snage da ustane. A jamnici mu neće dozvoliti da se pokrene. Nije imao načina da se bori protiv njih izuzev prstenom - divljom magijom koju nije mogao da upotrebi. On i ona bili su zarobljenici u potpunosti. I nije bilo imena koje je bilo ko od njih mogao zazvati radi spasa.
     Nijednog imena izuzev Opakog.
     Kovenant se nadao poput ludila da će poglavar Kletnik brzo delati.
     Ali možda poglavar Kletnik neće delati. Možda je dopustio jamnicima da rade kako im se prohte u nadi da će Kovenant ponovo biti prisiljen da upotrebi silu. Možda nije shvatao - nije bio u stanju da shvati - izvesnost Kovenantovog odbijanja.
     Grleni napev jamnika stao je da se preinačuje: neprekidno ponavljanje na različite načine menjalo se prema saglasju. Jedno stvorenje započe nešto oštrijim naglaskom, određenijom kadencom; a njegovi neposredni susedi prihvatiše mu ritam. Jamnik za jamnikom, saglasje se širilo dok prizivano ime ne iznenadi Kovenanta, prostreli ga uzbunom.
     Poznavao je to ime.
     Drul Stenotočac.
     Pre više od tri milenijuma, Drul Stenotočac, jamnik, zadobio je izgubljeno Žezlo zakona - i u njemu se začela želja da vlada zemljom. Ali bio je previše nevešt u znanstvu da bi ovladao onim što je našao. Zbog zavođenja ili ludila, obratio se Opakom za znanje. A poglavar Kletnik upotrebio je jamnika za sopstvene ciljeve.
     Drul Stenotočac.
     Prvo je naveo Drula da prizove Kovenanta, namamivši jamnika obećanjem belog zlata. Onda je oteo Kovenanta i umesto toga poslao Nevernika veću poglavara. A poglavari su odgovorili tako što su izazvali Drulovu moć. Uvukavši se u Jazbiništa, oduzeli su mu Žezlo i pozvali ognjene lavove Planine Groma da ga unište.
     Naoružani na taj način, mislili su da su došli do pobede. Ali samo su bili igračka u rukama Opakog. Otarasili su ga Drula i time mu pružili pristup užasnoj kobi koju je želeo - kamenu Zlozemlja. Od tog vremena jamnici su bili prisiljeni da mu služe poput lutaka.
     Drul Stenotočac.
     Ime je treperilo u vazduhu kao kiselina. Kamena svetlost je pulsirala. Svi jamnici se primiriše. Oči od magme usredsrediše im se na ono što su prizivali.
     Pokraj Kovenanta, sablasni odsjaj poče da curi iz hrpe kostiju. Bolesni crveni plamenovi lizali su poput močvarnih svetlosti sa gomile. Komadi kostiju titrali su i stapali se, kao da prelaze u priviđenje.
     Odjednom više nije verovao da ova stvorenja služe Opakom.
     Drul Stenotočac!
     "Kovenante." Lindenin glas stiže između dva udara imena. Izvukla se iz sebe, privučena onim što su činili jamnici. "Tu ima nešto..." Silovito se upinjala da odagna očajanje. "Prizivaju ga u život."
     Kovenant se preneraženo lecnu. Ali nije sumnjao u nju. Zakon koji je štitio život bio je prekršen. Svakojaki užasi mogli su se sada prizvati preko granice smrti, dobiti volju - i moć. Hrpa se komešala od plamenova i blistanja poput čudovišne čaure, trulež i prašina u grčevima rođenja.
     Onda se jedan jamnik pokrenu. On kroči kroz napev prema Kovenantu. "Ustaj, Prokleti", zahtevao je on. Oči su mu bile divljačne isto koliko i njegovo cerenje. "Ustaj za krv i mučenje."
     Kovenant je belo piljio u njega i nije slušao.
     "Ustaj!" besnelo je stvorenje. Pljosnatom šakom ono dograbi Kovenantovu ruku i gotovo mu istrže zglob kada ga povuče na noge.
     Kovenant suzbi paniku i bol. "Zažalićete ovo!" Morao je da viče da bi ga čuli. Prizivanje mu je tuklo u grudima. "Kletnik me želi! Mislite li da možete da mu se suprotstavite i da se izvučete?"
     "Ha!" zakevta jamnik kao da je blizu ekstaze. "Suviše smo lukavi! Ne zna nas on. Naučili smo. Naučili. On toliko mudar!" Na trenutak, svi glasovi delili su njegov prezir. Drul Stenotočac! "Slep je on. Veruje da te nismo našli." Stvorenje siknu besom umesto smehom.
     Onda trže Kovenanta da bi ga okrenulo hrpi. Linden zaječa Kovenantovo ime: on začu udarac kada je jedno stvorenje ućutka. Ruke su mu obuhvatili prsti koju su umeli da skrše kamen.
     Plamenovi počeše da se komešaju poput zloduha preko hrpe, bacali su bolni odsjaj prema tavanici pećine.
     "Svedoči!" režao je jamnik. "Jazbinska mogila!"
     Prizivanje poprimi prizvuk žudnje.
     "Služili smo i služili. Večno služili. Blago. Hrana. Žrtvovanje. A bez nagrade. Učini ovo. Učini ono. Kopaj. Trči. Umri. Bez nagrade. Ikakve!
     Sada plaća. Kazna i uništenje!
     Otrovnost jamnika ošamuti Kovenanta. Mišići ruke prskali su mu. Ali on isključi um za sve ostalo. Tražeći načina da spase Lindenin život ako već ne sopstveni, on se hrapavo pobuni: "Kako? On je Opaki! Istrgnuće vam srca!"
     Ali jamnici su prevazišli svaki strah. "Svedoči!" ponovi Kovenantov zarobljivač. "Posmatraj. Vatra. Život! Jazbinska mogila Drula Stenotočca!"
     Drul Stenotočac! - tukao je napev. Drul Stenotočac!
     "Iz mrtvih. Naučili smo. Krvoproliće. Kob Sunca. Zakon prekršen. Krv prokletog!" Gotovo je poskakivao od uzbuđenja. "Ti!"
     Slobodnom rukom dograbio je dugački, kameni šiljak poput bodeža.
     U litaniji, on povika: "Krv dovodi moć! Moć dovodi život! Drul Stenotočac se diže! Drul uzima prsten! Prsten drobi Opakog! Jamnici su slobodni! Kazna i uništenje!"
     Uperivši šiljak u Kovenantovo lice, on dodade: "Uskoro. Ti si Prokleti. Donosilac uništenja. Tvoja krv prolivena po Jazbinskoj mogili." Ivica šiljka pogladi Kovenantov ukočeni obraz. "Uskoro."
     Kovenant začu kako Linden ječi dok se borila za dah. "Kosti..." On se lecnu, u očekivanju da će je ponovo udariti. Ali ona je i dalje pokušavala da mu se obrati. "Kosti..."
     Glas joj je bio zgrušan od napora i napetosti; ali nije imao pojma na šta je mislila.
     Od plamenova koji su probijali hrpu ježila mu se koža; pa ipak, nije skidao pogled sa njih. Možda je sve što je odlučio ili zaključio bilo pogrešno, iskvareno Kletnikovim delovanjem: možda je Vatrokob bila previše suštinski izopačena da bi mu pružila ikakvu verodostojnu kamoru. Kako je mogao da zna? Nije mogao da vidi.
     Od bola u ruci vrtelo mu se. Kamena svetlost kao da je urlala narandžasto crvenom toplotom, podjarivala vatru u Jazbinskoj mogili. Izgubio je Prvu, Lupiženu i Vaina, izgubio je i sam Andelejn: sada će izgubiti život, Linden i sve ostalo zbog toga što nije bilo središnjeg terena, divlje magije bez uništenja. Šaptala mu je ime, ali to više nije bilo bitno.
     Ravnoteža mu se pomeri i on zateče sebe kako prazno pilji u kamen na kome je jedva stajao. Bio je to jedini deo poda koji je uobličen sa nekom svrhom. Jamnici su ga postavili u središte okruglog udubljenja nalik basenu. Glatke ivice bile su mu uglačane tako da su odražavale kamenu svetlost oko njega poput poliranog metala.
     Između njegovih nogu uski kanal vodio je pod hrpu. Kanal da mu usmeri krv prema onome što je preostalo od kostiju Drula Stenotočca. Vatra se gladno dizala prema tavanici.
     Prizivanje se naglo prekide, bi odsečeno iz vazduha kao udarom sečiva. Nagli prestanak kao da ga je ostavio gluvog. On trže glavu.
     Šiljak je bio uperen da mu se zabije poput očnjaka usred grudi. On ukopa noge, pripremi se da pokuša da se izmigolji, napravi jedan poslednji napor da sačuva život.
     Ali udarac nije pao. Jamnik ga nije gledao. Nijedno stvorenje nije ga gledalo. Svuda po pećini, skočili su na noge u besu i strahu.
     Trenutak kasnije, sluh mu se povratio kada buka bitke odjeknu nad Jazbinskom mogilom.
     U pećinu upadoše Prva i Lupižena.
     Bili su sami; ali napadali su kao da su moćni poput cele vojske.
     Iznenađenje ih je na trenutak učinilo nezaustavljivim. Ona je bila izubijana i umorna; ali dugački mač sevao joj je u rukama poput crvene munje, tukao snagom groma: Jamnici su padali pred njom poput žita u oluji. On ju je sledio sa po jednom borbenom sekirom u svakoj ruci i borio se kao da nije ranjen i jedva u stanju da uvuče dah. Brojne svetle poderotine obeležile su joj odeću tamo gde je lančanica odbila udarce: njegova krv poprskala je mesta gde su ga tojage tresnule u meso. Naprezanje im je oblilo sjajem lica i udove.
     Jamnici se digoše mahnito na njih.
     Stvorenja su bila previše unezverena da bi se delotvorno borila. Ometala su se međusobno, osujećivala sopstvene napore. Prva i Lupižena bili su na pola puta prema Jazbinskoj mogili pre nego što ih je čisti pritisak brojnosti zaustavio.
     Ali tada zalet bitke izmeni smer. Očajanje je pribralo jamnike. A proširenje pećine omogućavalo je da džinovi budu opkoljeni, napadnuti sa svih strana. Njihov pokušaj spasavanja bio je hrabar i osuđen na propast. Za koji trenutak, biće nadvladani.
     Osetivši priliku, stvorenja postaše manje divlja. Njihova snaga žitelja planine zadavala je udarce koji su prisilili Prvu i Lupiženu da stanu leđima uz leđa, gonila ih da se bore odbrambeno, za golo preživljavanje.
     Kovenantov zarobljivač ponovo se okrenu njemu. Jamnikove oči buktale su vatrom i gnevom od magme. Kamena svetlost odražavala mu se sa šiljka kada je izmahnuo rukom da proburazi Kovenantov život.
     Glasa ogrubelog od panike i shvatanja, Linden dreknu: "Kosti! Uzmi kosti!"
     Jedno stvorenje odjednom je udari tako jako da se pružila u udubljenje podno Kovenantovih nogu. Ležala je tamo, ošamućena i iskrivljena. Plašio se da joj je kičma slomljena.
     Ali jamnici su je razumeli ako on nije. Zvuk nalik na naricanje prostreli bitku. Borili su se sa udvostručenom grozničavošću. Šiljak uperen u Kovenanta zadrhta kada jamnik uplašeno pogleda prema mestu okršaja.
     Kovenant nije mogao da vidi Prvu i Lupiženu kroz žestoku gužvu. Ali odjednom se njen povik diže prema tavanici - bojna truba mačomoćnice koja pribira poslednje rezerve snage:
     "Kamena mu i mora!"
     A masa jamnika se rascepi kao da se ona pretvorila u samo rasprskavanje. Napustivši Lupiženu, ona nasrnu pokraj stvorenja, bacajući ih sa ruku i ramena poput izlomljene parčadi. Kroz vodoskoke krvi, sekla je sebi put prema Jazbinskoj mogili.
     Moglo se desiti da Lupižena tada pogine. Ali nije. Njegovi napadači baciše se za Prvom. Sekire su mu se zabijale u njihova leđa dok ih je sledio.
     Naricanje preraste u vrisku kada je stigla do hrpe.
     Dograbivši jednu kost, ona se okrete da se suoči sa napadačima. Iz kosti je sukljao plamen kao iz baklje; ali prsti žene džina podnosili su bol i nisu uzmicali.
     U trenutku, sva stvorenja se slediše. Tišina im ophrva krike: užas im zakoči udove.
     Lupižena istrgnu sekiru iz kičme jamnika, diže oružje da zaustavi udarce. Ali nijedan nije stizao. Niko nije obraćao pažnju na njega. Rokćući da dođe do vazduha, on se probi kroz gomilu prema Prvoj. Niko se nije micao.
     On othrama do nje, baci jednu sekiru i dograbi drugu usplamtelu kost. Paraliza jamnika nesvesno se pojača. Oči su im preklinjale. Neki od njih počeše da se tresu u ledenoj panici.
     Zapretivši humci, Prva i Lupižena ugrozili su jedinu stvar koja je tim stvorenjima davala hrabrosti da prkose poglavaru Kletniku.
     Kovenant se borio protiv svog zarobljivača, pokušavao da dosegne Linden. Ali jamnik ga nije puštao, naizgled nesvestan njegovih napora - opčinjen strahom.
     Sagnuvši se, Prva obrisa krv sa sečiva o najbliže telo. Onda vrati dugački mač u kanije u podiže još jednu kost. Vatra joj je oblivala ruke, ali ona nije obraćala pažnju. "A sada", zadihano reče kroz zube. "Sada ćete osloboditi Zemljoroda."
     Jamnik steže prste oko Kovenantove ruke i ne pomače se. Nekoliko stvorenja na ivicama gomile malo se pokrenu, zaječa u pobuni.
     Linden se naglo pokrenu. Uz trzaj, ona se osovi i podiže van udubljenja. Kada se našla na nogama, zateturala se i povela kao da se pod naginje. Pa ipak, nekako je održavala ravnotežu. Oči su joj bile staklaste od besa i naprezanja. Gurnuta je predaleko. Teturajući, ona zađe iza Kovenanta.
     Između jamnika koji su tamo bili pognuti ona nađe jednu tojagu. Bila je gotovo preteška da je podigne. Dohvativši joj ručku obema rukama, ona je podiže iznad glave i obori je na zglob stvorenja koje je držalo Kovenanta.
     On začu prigušeni zvuk lomljenja. Prsti jamnika bili su istrgnuti iz ruke.
     Stvorenje dreknu i besomučno zamahnu šiljkom da ga zabije u Lindenino lice.
     "Stoj!" Naredba Prve zvonko se zaori pećinom. Ona gurnu jednu nogu u humku, pripremi se da šutne prašinu i parčad preko poda.
     Jamnici se slediše u obnovljenom užasu.
     Ona povuče nogu. Slabašni uzdah olakšanja zašumi o zidove pećine.
     Bol je probadao Kovenantov lakat, zarivajući mu se poput noža u rame. Na trenutak, on se uplaši da neće biti u stanju da stoji. Stisak jamnika potvrdio mu je ruku: krv koja se uz damare vraćala u nju delovala je poput kiseline. Pećina kao da mu je hujala u ušima. Nije čuo nikakav zvuk izuzev Lupiženinog oštrog disanja.
     Ali morao je da se digne, da se kreće. Džinovi nisu to zasluživali od njega. Linden i Domaja nisu to zasluživali. Nije smeo da dozvoli takve slabosti. Bili su to samo bol i vrtoglavica, bili su mu poznati poput starog znanca. Nisu imali moć nad njim osim ako se plašio - ako je dopuštao sebi da se plaši. Ako je mogao da zapoveda srcu, čak i očajanje je bilo isto toliko dobro koliko i hrabrost ili snaga.
     U tome je bilo središte, tačka mira i sigurnosti. Nakratko, on se opusti. Onda dopusti da ga pakleni bol u ruci ponese izvan udubljenja.
     Linden mu priđe. Od njenog dodira telo mu se zatetura; ali u sebi nije gubio ravnotežu. Ona će ga zaustaviti ukoliko se bude pokazalo da je pogrešio. Ali nije bilo greške. Oni zajedno krenuše prema džinovima.
     Lupižena se nije obazirao, teško dahćući. Usne su mu bile poprskane crvenom pljuvačkom: napori su mu pokidali nešto u grudima. Ali Prva uputi Kovenantu i Lindeni klimaj pozdrava. Pogled joj je bio mrk poput sokoljeg. "Veselite me!" promrmlja ona. "Nisam mislila da ću vas ponovo žive ugledati. Dobro čini što ta stvorenja ne bacaju često pogled za sobom. Zbog toga smo bili u stanju da ih sledimo kada smo izbegli progonitelje. Kakav to gnusni obred hoće da usmere protiv vas?"
     Linden odgovori umesto Kovenanta: "Pokušavaju da dovedu starog vođu iz mrtvih. Sahranjen je tu negde." Ona iskrivi lice prema Jazbinskoj mogili. "Žele Kovenantovu krv i prsten. Misle da će ih mrtvi vođa osloboditi Kletnika. Moramo odavde."
     "Jeste", zareža Prva. Oči su joj šibale jamnike. "Ali njih je previše. Ne možemo se osloboditi bitkom. Moramo se uzdati u svetost tih kostiju."
     Kovenantu se učini da oseća slabašni vonj izgorelog mesa. Ali nije imao čulo za zdravlje, nije znao koliko su ozbiljno izgorele ruke džinova.
     "Mužu moj", zaškrguta Prva, "hoćeš li nas voditi?"
     Lupižena klimnu. Trenutak kašlja donese mu još krvi na usne. Pa ipak se držao. Kada je digao glavu, pogled u očima bio mu je silovit poput njenog.
     Uz kost koja mu je plamtela u jednoj ruci poput baklje, sa sekirom u drugoj, on pođe prema najbližem ulazu u pećinu.
     Odjednom, vazduh postade oštar od režanja, roktanja iz mnogih grla. Drhtaj prođe kroz jamnike. Oni koji su bili najdalje od Jazbinske mogile malo se pokrenuše napred, postaviše se tako da zatvore put Lupiženi. Ostali stegoše ruke na oružju.
     "Ne!" dreknu Linda. "Vrati se!"
     On se povuče. Kada je stigao do humke, jamnici se ponovo slediše.
     Kovenant zatrepta na Linden. Previše mu se vrtelo da bi razmišljao. Znao je da bi trebalo da shvati šta se dogodilo. Ali nije imalo nikakvog smisla.
     "Šta to znači, Odabrana?" upita Prva gvozdeno. "Jesmo li zatočeni na ovom mestu zauvek?"
     Linden odvrati pogledom prema Kovenantu kao da ga preklinje za hrabrost. Onda, naglo, obujmi rukama prsa i kroči od humke.
     Prva dahnu oštro upozorenje. Ali Linden se ne zaustavi. Ona odlučno zađe među jamnike.
     Bila je sama, sitna i ranjiva usred njih. Njena tegobna hrabrost nije raspolagala nikakvom odbranom: svaki ju je mogao oboriti jednim udarcem. Ali nijedan nije reagovao. Provukla se između dvojice, prošla iza te napregnute skupine, otišla na pola puta prema ulazu u pećinu. Njihove oči bile su prikovane za Prvu i Lupiženu - za kosti i Jazbinsku mogilu.
     Dok se kretala, ona diže glavu, postade prkosnija. Opravdanje njenog čula davalo joj je snage. Manje uplašeno, ona se vrati svojim drugovima.
     Kamena svetlost plamtela je u Kovenantovim očima. Prva i Lupižena piljili su u Linden. Ona mrgodno objasni: "Neće se pomeriti dok ugrožavate humku. Potrebna im je. Ona im je smisao - jedini odgovor koji imaju." Onda zamuca; a pogled joj se smrači pred značenjem onoga što je govorila. "Zbog toga nam neće dopustiti da ponesemo ijednu kost odavde."
     Na trenutak - delić vremena oštar poput agonije - Prva je delovala savladano, prevaziđeno svime što je do sada izgubila i što će joj biti traženo da izgubi. Brusobol i Sanomor bili su joj dragi. Lupižena joj je bio suprug. Kovenant, Linden i život bili su dragoceni. Njena čvrstina se slomi, razotkrivši goli bol. Oba roditelja dala su joj živote za nju, a ono što jeste postala je zbog žalosti.
     Pa ipak, bila je Prva od Potrage, odabrana zbog sposobnosti da donosi teške odluke. Istog časa, lice joj otvrdnu oko samog sebe. Ruke joj se stegoše kao da su gladne plamena u kostima.
     "Onda", kruto odvrati ona, "moram ostati ovde da ugrožavam ovu hrpu, tako da možete da odete." Ona proguta knedlu tuge. "Lupiženo, moraš ih pratiti. Biće im potrebna tvoja snaga. A ja moram verovati da živiš."
     Na to, Lupiženu uhvati grčeviti nalet kašlja. Trenutak prođe pre nego što Kovenant shvati da to izobličeni džin pokušava da se smeje.
     "Ženo moja, ti se šališ", reče on najzad. "Našao sam sopstveni odgovor na sumnje. Odabrana mi je naložila da budem uz tebe. Nemoj verovati da će pesme koje će džinovi pevati o ovom danu biti pevane samo o tebi."
     "Ja sam Prva od Potrage!" odvrati ona. "I naređujem..."
     "Ti si Paučina Vodosvetla, deva srca moga." Usta su mu bila okrvavljena; ali oči su mu blistale. "Ponosim se tobom toliko da je neizdrživo. Ne obezvređuj silnu hrabrost budalastim ponašanjem. Ni Zemljorodu ni Odabranoj nije potrebna moja pratnja. Oni su ti koji jesu - i neće pokleknuti. Zavetovao sam ti se u ljubavi i vernosti i ostaću."
     Šibala ga je pogledom kao da je u opasnosti da se otvoreno zaplače. "Poginućeš. Sve drugo sam podnosila dok srce nije počelo da mi se lomi. Moram li i to podneti?"
     "Ne." Oko Kovenanta, stenje kao da se okretalo i nestajalo, kao da je sama Planina Groma na ivici rastakanja; ali on se držao središta sopstvene smrtnosti i stajao, siguran, legura divlje magije i otrova, života i smrti u ljudskoj puti i kostima. "Ne", ponovi on kada ga Prva i Lupižena pogledaše u oči. "Nema razloga da ijedno od vas dvoje pogine. Neće trajati dugo. Kiril Trendor ne može biti daleko odavde. Samo treba da stignem tamo. Onda će sve biti gotovo, ovako ili onako. Samo treba da se držite dok ne stignem tamo."
     Na to se Lupižena stvarno zasmeja, a lice mu se ozari radošću. "Eto, ženo moja", kreketao je on. "Nisam li rekao da su oni koji jesu? Prihvati da sam s tobom i budi zadovoljna." On odjednom baci sekiru, izvuče poslednji svežanj i upali ga na Jazbinskoj mogili, zatim doda pucketavo drvo Linden. "Idite!" blistao je on, "pre nego što me uhvati tuga pijanca pred tolikom vrlinom. Ništa ne strahujte za nas. Držaćemo se i držati dok sama planina ne bude zapanjena, a onda ćemo se još držati. Idite, rekoh!"
     "Jeste, idite", zareža Prva kao da je gnevna; ali suze su joj razotkrivale neiskrenost tona. "Moram dobiti priliku da podučim ovog Lupiženu pokornosti na koju je obavezan prema Prvoj od Potrage."
     Kovenant je želeo reči, ali nijedna mu nije dolazila. Šta je mogao da kaže? Zavetovao se davno i time pokrio sve. On protrlja nadlanicama oči da sebi razbistri vid. Onda se okrenuo Linden.
     Da je progovorio, zatražio bi od nje da ostane sa džinovima. Nikada nije zaboravio na šok koji je pratio njeno uplitanje u šumi iza farme 'Utočište'. A tada nije bio zaljubljen u nju. Sada je sve bilo uvišestručeno do oštrine panike. Nije znao kako da očuva jednostavne komadiće i ostatke dostojanstva - a da se i ne pominju čista hrabrost ili ubeđenost - ukoliko ga ona prati.
     Ali njen pogled ga ućutka. Bila je smetena i pronicljiva, prestravljena i hrabra; užasnuta pred jamnicima i poglavarom Kletnikom, pa ipak željna prilike da im se suprotstavi; smrtna, dragocena i neodoljiva. Lice joj je izgubilo nametnutu oštrinu, i pored izmorenosti i naprezanja postalo je meko poput njenih usta i očiju. Pa ipak, ustrojstvo koje je počivalo pod njime bilo je odmereno, nepokorivo. Tužno nasleđe njenih roditelja dovelo ju je do onoga što je bila - ali najtužnija stvar u vezi sa njom bila je da nije shvatala koliko je potpuno preobrazila to nasleđe, pretvorila se u nešto neophodno i divljenja dostojno. Zasluživala je bolji ishod od ovoga. Ali nije imao da joj ponudi ništa drugo.
     Držala je pogled kao da želi da joj bude ravan njegovom - i kao da se plaši da neće moći. Onda pojača stisak na baklji i kroči među napete jamnike.
     Tačno ih je očitala: svako ugrožavanje jazbinske mogile nadmašivalo je sve ostale obzire. Kada Kovenant napusti Prvu i Lupiženu, reski mrmor oteža kamenu svetlost. Nekoliko jamnika promeni položaj, diže oružje. Ali Prva uperi nogu kao da će početi da rastura hrpu; i stvorenja se ponovo ukočiše. Kovenant pusti da ga slabost, strah i bol nose poput nade prema ulazu u pećinu.
     "Idi valjano, Zemljorode", šapnu Prva za njima, "održi veru, Odabrana", kao da je postala neosetljiva na sumnju. Lupiženin slabašni kikot bio je rastrgan i loman; ali sledio je Kovenanta i Linden poput potvrde zadovoljstva.
     Jedva se držeći na nogama, Kovenant se probijao pored jamnika. Oči su im buktale na njega od besa i gubitka; ali nisu rizikovali da ga napadnu. Pećina se na kraju sužavala u tunel i Linden poče da žuri. Činio je šta može da drži korak sa njom. Ranjivo mesto među njegovim ramenima kao da je osećalo kako se jamnici okreću da zavitlaju tojage; ali poverio se džinovima i nije se obazirao. Trenutak kasnije, on ostavi kamenu svetlost za sobom. Lindenina baklja vodila ga je nazad u tminu katakombi.
     Na prvom skretanju, ona se okrete kao da zna kuda ide. Kovenant je stiže i položi joj šaku na ruku da bi je malo usporio. Ona posluša, ali se i dalje držala kao da je gone nevidljiva krila neodmerive ponoći Planine Groma. Dok su joj čula ispitivala put pred njima zbog opasnosti ili navođenja, ona poče da mrmlja - da li za sebe ili za njega, nije znao.
     "Greše. Ne znaju dovoljno. Štagod vratili iz mrtvih, to ne bi bio Drul Stenotočac. Ne običan jamnik. Nešto čudovišno.
     Krv dovodi silu. Morali su da ubiju nekoga. Ali ono što je Kaer-Kaveral učinio za Holian ovde se ne može ponoviti. Delovalo je samo zbog toga što su bili u Andelejnu. A Andelejn je bio nedirnut. Sva ta usredsređena zemna moć - usredsređena i čista. Štagod vaskrsli ti jamnici, bilo bi grozno."
     Kada je shvatio da ne govori o jamnicima i Drulu - da pokušava da mu kaže nešto sasvim drugo - Kovenant se zatetura. Bolnom rukom zakači zid hodnika i gotovo izgubi ravnotežu. Od bola ruka mu je visila kao da je nezamisliva težina prstena povlači nadole. Govorila je o nadi koju sebi nikada nije mogao dopustiti - nadi da će, ukoliko umre, i on moći da bude vraćen.
     "Linden..." Nije želeo da govori, da se raspravlja sa njom. Preostalo im je toliko malo vremena. Vatra mu je grizla ruku. Bilo mu je neophodno da ovlada sopstvenom odlučnošću. Ali ona je već otišla predaleko. Progutavši slabost, on reče: "Ne želim da budem vaskrsnut."
     Nije ga pogledala. On grubo nastavi: "Ti ćeš se vratiti sopstvenom životu. Uskoro. A ja neću sa tobom. Znaš da je prekasno da budem spasen. Ne tamo. Na mestu odakle dolazimo, takve stvari se ne dešavaju. Čak i ako bih bio vaskrsnut, neću poći sa tobom.
     A ako ne mogu sa tobom" - govorio joj je istinu što je bolje mogao - "onda ću radije ostati sa prijateljima." Sa Mhoramom i Penosledom. Elenom i Banorom. Brusobolom. A čekanje na Sundera i Holian neće izgledati dugo.
     Ona odbi da ga sasluša. "Možda ne", hrapavo će ona. "Možda se ipak možemo vratiti na vreme. Ranije nisam mogla da te spasem zbog toga što ti duh nije bio tamo - tvoja volja da živiš. Ako bi samo prestao da se predaješ, mogli bismo još imati priliku." Glas joj je bio šuškav od potisnute žudnje. "Izubijan si i iznuren. Ne znam kako se držiš na nogama. Ali još nisi uboden." Pogled joj sevnu prema bledom ožiljku na središtu njegovih prsa. "Ne moraš da umreš."
     Ali video joj je bol u očima i znao je da ni sama ne veruje u svoju pobunu.
     Povukao ju je i zaustavio. Zdravom rukom skinuo je burmu sa prsta. Dodir mu je bio hladan i obamro, kao da nema pojma šta radi. Strasno i nemo poput molitve, on joj pruži prsten. Neukaljano srebro bacalo je odsjaje titravog svetla baklje.
     Suze joj smesta navreše na oči. Linije odražene vatre potekoše niz crte koje su joj žestina i gubitak ostavili sa obe strane usta. Ali nije uputila prstenu ništa više od običnog pogleda. Oči su joj bile prikovane za njegovu priliku. "Ne", prošapta ona. "Ne dok još mogu da se nadam."
     Ona naglo pođe niz hodnik.
     Uzdahnuvši od tuge i olakšanja, poput čoveka koji je iskupljen ili proklet i ne ume da vidi razliku - ne mari ukoliko i nema razlike - on vrati prsten na njegovo mesto i krenu za njom.
     Tunel je postao uzan poput obične pukotine u steni, a zatim se proširi u kompleks raskršća i odaja. Baklja jedva da je osvetljavala zidove i tavanicu: nije otkrivala ništa od onoga što je počivalo pred njima. Ali iz jednog prolaza dođe vetrić poput zadaha zla i natera Linden da se lecne; ona krenu u tom pravcu. Kovenantov sluh bio je napregnut do bola dok je pokušavao da razazna zvuke potere ili opasnosti. Ali nije posedovao njeno čulo: morao je da joj veruje.
     Tunel koji je odabrala išao je naniže sve dok on ne pomisli da čak ni vrtoglavica neće biti dovoljno jaka da ga održi na nogama. Tmina i kamen silovito su se nagomilali oko njega. Baklja je nastavljala da dogoreva: već je dopola izgorela. Negde van planine, Domaja je počivala u danu ili noći; ali on je izgubio svaku predstavu o vremenu. Vreme ovde nije imalo smisla, u neosvetljenoj nemilosrdnosti obitavališta poglavara Kletnika. Samo je buktinja bila bitna - i Lindenin stisak pobelelih zglavaka na drški baklje - kao i činjenica da nije bio sam. Izašlo na dobro ili zlo, iskupljenje ili uništenje, nije bio sam. Nije bilo drugog puta.
     Bez upozorenja, zidovi se povukoše i prostrani utisak širine otvori mu se nad glavom. Linden se zaustavi, poče da ispituje tminu. Kada je digla baklju, vide da je tunel izišao iz kamena, ostavio ih u podnožju okomitog useka u živoj steni. Ledeni vazduh golicao mu je obraz. Litica kao da je išla naviše do večnosti. Ona ga pogleda kao da se izgubila. U oskudnoj vatri oči su joj delovale prazno i izmučeno.
     Nedaleko od otvora tunela dizala se strma kosina od parčadi kamenja, zemlje i otpadaka - previše strma i rastresita da bi dopustila penjanje. On i Linden bili su na dnu širokog procepa. Nešto visoko u tmini obrušilo se pre neznano koliko milenijuma i ispunilo polovinu poda procepa komadićima.
     Sećanja nagrnuše na njega iz noći koja ih je okruživala: prepoznavanje mu pođe niz kičmu poput hladnog znoja. Osećao se kao da mu je čitava koža lepljiva i zaražena. To je izgledalo poput onog mesta - mesta gde je nekada pao, dok se pragrdan upinjao da mu odgrize prsten, a svetla nije bilo nigde, ničega da ga odbrani od zasede ili ludila izuzev njegovog tvrdoglavog ustrajavanja na samome sebi. Ali ta odbrana još odavno nije ništa vredela. Kiril Trendor nije bio daleko. Poglavar Kletnik bio je blizu...
     "Ovuda." Linden mahnu nalevo, duž okomitog zida. Glas joj je zvučao turobno, napola izluđen naporom da zadrži hrabrost. Čula su joj govorila stvari od kojih se gnušala. Iako su njegova čula bila kobno prikraćena, on oseti kako se u njoj podiže spremnost za histeriju. Ali umesto da vrišti, ona je jedva bila u stanju da se pokrene. Koliko bi otrovan poglavar Kletnik bio za živce poput njenih? Kovenant je bar bio zaštićen neosetljivošću. Ali ona nije imala nikakve zaštite, mogla je isto tako i da bude naga. Iskusila je previše smrti. Mrzela je to - i žudela da podeli moć koju je to značilo. Verovala je da je zla.
     U nemirnoj svetlosti baklje činilo mu se da već vidi kako počinje da se paralizuje pod pritiskom zračenja poglavara Kletnika.
     Pa ipak se još kretala. Ili ju je možda prisiljavala volja Opakog. Kiril Trendor nije bio daleko. Turobno, ona krenu u pravcu koji je pokazala.
     Pridružio joj se. Svi zglobovi bili su mu ukočeni od preklinjanja. Drži se. Imaš pravo izbora. Ne moraš da trpiš takvo zarobljavanje. Niko ti ne može oduzeti pravo izbora. Ali nije mogao da natera reči u stegnuto grlo. Bile su prigušene prikupljanjem njegovog sopstvenog užasa.
     Užasa koji mu je nagrizao ivice sigurnosti, ogoljavao mesto mira i ubeđenosti na kome je stajao. Užasa pred mogućnošću da greši...
     Vazduh je bio vlažan i hladan poput sabijenog znoja. Drhteći u ledenoj atmosferi, pratio je Linden dnom ponora i posmatrao kako volja curi iz nje sve dok gotovo da je prestala da se kreće.
     Onda je stala. Glava joj se naže napred: baklja joj je visila uz bok, gotovo joj pekla ruku. Ponavljao joj je ime poput molitve, ali ona nije odgovarala. Glas joj pocuri poput krvi između usana:
     "Besomuci."
     A strma padina pored njih diže se kao da je prizvana u život.
     Dvojica: stvorenja otpadaka i komadića iz temelja planine. Bili su visoki gotovo kao džinovi, ali mnogo širi: izgledali su dovoljno snažno da drobe stenje u masivnim rukama. Jedan zada Kovenantu kameniti udarac koji ga prosu na pod. Drugi pritera Linden uza zid.
     Baklja joj ispade, zapiska i ugasi se. Ali stvorenjima nije bila potrebna ta svetlost. Zračila su sablasnim sjajem od koga su im tela bila vidljiva, slična gnusobama.
     Jedan je stajao nad Kovenantom da ga spreči da ustane. Drugi se suočio sa Linden. On posegnu za njom. Lice joj se rasteže do vriska, ali čak su joj i krici bili paralizovani. Nije učinila nikakav napor da se zaštiti.
     Blagošću gorom od nasilja, stvorenje poče da joj raskopčava košulju.
     Kovenant je krkljao da bi došao do daha. Nevolja u kojoj se ona zatekla bila je više nego što je mogao da podnese. Svaki inč u njemu plamteo je za silom. Iznenada više nije mario hoće li ga napadač udariti. On se otkotrlja na grudi, prikupi kolena pod sobom poput klinova, zatetura se na noge. Napadač diže preteću ruku. Bio je izubijan i loman, jedva u stanju da stoji: pa ipak, strast koja je besnela iz njega zaustavi stvorenje usred udarca, natera ga na povlačenje. Bio je to Besomuk, razuman i pristupačan strahu. Shvatao je šta će divlja magija učiniti ukoliko to ovaj zaželi.
     Dok mu je troprsta šaka drhtala, on je uperi u stvorenje ispred Linden. Ono se zaustavi na poslednjem dugmetu. Ali nije se okretalo.
     "Upozoravam te." Glas mu je pekao poput vrele kiseline. "Kletnik je u pravu o ovome. Dodirneš li je, ne marim šta ću drugo uništiti. Rastrgnuću ti dušu na atome. Nećeš poživeti dovoljno da vidiš da li sam razorio Svod ili ne."
     Stvorenje se nije micalo. Kao da ga je izazivalo da oslobodi belo zlato.
     "Samo me oprobaj", šapnu on na ivici erupcije. "Samo me oprobaj."
     Stvorenje lagano spusti ruke. Pažljivo pošavši unazad, ono se povuče da stane kraj svog sadruga.
     Grč prođe kroz Linden. Svi mišići napeše joj se u mučenju ili ekstazi. Onda joj se glava trže naviše. Opaki sjaj stvorenja plamteo joj je u očima.
     Pogledala je pravo Kovenanta i počela da se smeje.
     Smeh zloduha, nemilosrdan i opak.
     "Ubij me onda, puzavče!" kriknu ona. Glas joj je bio oštar poput vriske. Opako je odjekivao procepom. "Rastrgni mi dušu na atome! Možda će ti činiti zadovoljstvo da unakaziš i ženu koju toliko voliš!"
     Besomuk ju je poseo i nije bilo ničega na svetu što je Kovenant sad mogao da učini.
     Tada gotovo da je pao. Vrhovno zlo došlo je po nju, a on je bio bespomoćan. Zlo koje smatraš najstrašnijim... Čak i da je počeo da puzi u potpunosti, bedan i pokoran, preklinjući Besomuke da je puste, oni bi mu se samo smejali. Sada u svem užasu i očajanju nije bilo drugog načina - nije moglo biti drugog načina. On kriknu na sebe, na svoju glavu da se digne, na noge da ga drže, na leđa da mu se isprave. 'Sanomore!' - zaječa on kao da je to liturgija njegovog ubeđenja, njegovog prekaljenog verovanja. 'Brusobole. Hamako. Haile Troju.' Svi su popustili. Nije bilo drugog načina.
     "U redu", zareža on. Zvuk njegovog glasa u ponoru zamalo da ga izda i natera u bes; ali on suspregnu divlju magiju, odbi je poslednji put. "Vodite me Kletniku. Daću mu prsten."
     Bez drugog izlaza izuzev predaje.
     Besomuk u Linden nastavi da se divljački smeje.