19. POSEDANJE

     Ona se nije smejala.
     Smeh joj je izlazio na usta. Izvirao joj je iz napregnutog grla da bi se poput blebetanja digao prema crnom ponoru. Pluća su joj uvlačila vazduh koji se pretvorio u pakost i veselje. Lice joj je bilo izobličeno poput maske demona - ili grča davljenja njene majke.
     Ali ona se nije smejala. Osoba koja se smejala nije bila Linden Averi.
     Bio je to Besomuk.
     Poseo ju je toliko potpuno kao da je rođena da je upotrebi, obrazovana i odgajena ni za kakvu drugu svrhu nego da obezbedi put za njegovo nastanjivanje, udove za njegovo delanje, pluća i grlo za njegovu opaku radost. Lišavao ju je sopstvene volje i izbora, glasa i pobune. Svojevremeno je verovala da su joj ruke uvežbane i spremne, sposobne da leče - ruke lekara. Ali sada nije imala ruke kojima bi dograbila porobljivača i borila se protiv njega. Bila je zatočenik u sopstvenom telu i u Besomukovoj zlobi.
     A ta zloba ogoljavala joj je svaku šupljinu i svaki živac u telu. Bila je gnusna i potpuna do neizdrživosti. Gutala ju je svojim sećanjima i svrhama, drobila joj nezavisno postojanje silinom drevne snage. Bilo je to izopačenje Kobi Sunca, označeno i vidljivo u njenim ličnim venama i žilama. Bili su to gnušanje i želja koji su joj tajno vladali životom, strast za smrću i protiv nje. Bio je to truležni dah najzaraženije smrtnosti, kondenzovan do suštine i uzdignut do prelaska u proročanstvo, obećanje, suverena istina - vrhovna zapovest tmine.
     Čitavog života bila je ranjiva na to. Uguralo se u nju iz očevog napregnutog smeha, a potvrdila ga je njegovim zabijanjem u majčino prezreno grlo. Nekada je laskala sebi da je poput Domaje ispod Kobi Sunca, bespomoćno izložena obesvećenju. Ali to je bila laž. Domaja je bila nevina.
     Ona je bila zla.
     Ime mu je bilo mokša Jehanum i sa sobom je doneo svoju prošlost. Sada se sećala, kao da su sva njegova dela bila lično njena, sa kakvom je prikrivenom ekstazom ovladao Maridom - slavobitnosti udarca koji je zabio vrelo gvožđe u Nazikova ljudska leđa (i bogate krvi koja se zapenila pod vrelinom oštrice) - lukavstva koje je vodilo mokšu da oda Maridovo posedanje njenom novom čulu, tako da bi ona i Kovenant bili osuđeni, a Marid izložen suncu što izopačuje. Sećala se pčela - sećala se vešte glume čoveka koji je poslao pauka za Kovenantov vrat. Isto bi bilo i da je te stvari učinila sama.
     Ali iza njih počivali su dublji zločini. Uz moć koju joj je dalo parče kamena Zlozemlja ovladala je džinom. Nazvala je sebe Ljudoseča i vodila je vojske Opakog protiv poglavara. I okusila je pobedu kada je zarobila branitelje Domaje između sopstvenih snaga i divlje šume Garotinog čestara - šume koju je mrzela, mrzela tokom dugih vekova, mrzela svaki zeleni list i kapljicu soka na svakom pojedinačnom drvetu - šume koja je trebalo da bude bespomoćna pred uništenjem i vatrom i bila bi bespomoćna da se neko spoljašnje znanje nije umešalo, omogućivši zabranu Kolosa sa Oborine, zaštitu šumnika.
     Pa ipak je prevarom namamljena da uđe u Čestar i tako je postala žrtva čuvara Čestara, Kaeroila Divogornika. Nemoćna da se oslobodi, pogubljena je u mukama na Brdu Vešala, a duh joj se dobro pomučio da se održi u životu.
     I iz tog razloga, između mnogih drugih, mokša Jehanum žudeo je za ravnom osvetom. Linden je bila samo sitan zalogaj u gladi Besomuka. Pa ipak, osvajač joj je uživao u zadovoljstvu koje mu je omogućavala njena uzaludna muka. Telo joj je ostavio nepovređeno radi sopstvenih nauma. Ali duh joj je povređivao suštinski poput silovanja. I nastavljao je da se smeje.
     Smeh njenog oca što se sliva poput poplave ponoći iz stare napuštenosti tavana: nalet noćnih mora u kojima je tonula: slavobitnost koja kulja iz opake pećine i ponora što su nekada bila njegova slabašna usta. Ionako me nikada nisi volela. Nikada ga nije volela - niti ikoga drugoga. Nije sakupila dovoljno golog poštenja da vrisne naglas dok je davila sopstvenu majku, gonila tu jadnu, bolesnu ženu, prestravljenu i samu, u poslednju tminu.
     To je osećala Džoana, taj gnusni i očajnički užas koji ništa nije menjao, nije mogao čak ni da priguši zvuk zlobe. Sahranjena negde unutar sebe, Džoana je posmatrala sopstvenu mahnitost za Kovenantovom krvlju, za ukusom njegovog bola. A sada ga je Linden gledala kao kroz oči mokše Jehanuma, slušala ga ušima koje su pripadale Besomuku. Osvetljen samo sablasnim zračenjem stvorenja, stajao je na dnu ponora poput čoveka koji je upravo osakaćen. Povređena ruka visila mu je postrance. Svaka crta njegovog tela bila je ispijena nuždom i iscrpljenošću na granici padanja. Od modrica po licu crte su mu delovale izobličeno, deformisane od pritiska koji je narastao u njemu, tamo gde je bila suspregnuta divlja magija. Pa ipak, oči su mu blistale poput čeljusti, usredsređujući toliku zlobu prema Besomucima da se brat mokše Jehanuma nije usuđivao da ga ponovo udari.
     "Vodite me Kletniku", rekao je on. Izgubio je um. To nije bilo očajanje: bilo je previše silovito za očajanje. Bilo je to ludilo. Vatrokob ga je koštala duhovnog zdravlja. "Daću mu prsten."
     Pogled mu šibnu pravo prema Linden. Da je imala glas, vrisnula bi.
     Smešio se kao da se žrtvuje.
     Onda otkri da ne mora da ga posmatra. Besomuk nije mogao da zahteva svest od nje. Njegova sećanja govorila su joj da je većina njegovih žrtava naprosto bežala u bezumlje. Moralna paraliza koja ju je učinila toliko pristupačnom mokši Jehanumu sada će je zaštititi, ne od upotrebe, već od svesti. Samo je trebalo da popusti poslednji stisak nad sopstvenom ličnošću. Onda će biti pošteđena svedočenja ishodu Kovenantove predaje.
     Uz radost i glad, Besomuk ju je nagonio da popusti. Svest joj je pothranjivala, zadovoljavala, izoštravala njegovo uživanje nad nasiljem prema njoj. Ali ukoliko se bude povukla, neće mu biti potreban napor da bi sasvim ovladao njome. A ona će najzad biti bezbedna... bezbedna kao što je nekada bila u bolnici tokom praznih nedelja posle očevog samoubistva... oslobođena mučenja, neosetljiva na bol... bezbedna kao u smrti.
     Nije joj preostao nikakav drugi izbor.
     Odbila je da to učini. Jedinom strašću i snagom koji su joj preostali, odbila je.
     Već je doživela neuspeh pred Džoaninom mukom - a bol ju je učinio bespomoćnom pred samim prizorom skrnavljenja Marida. Gibonov dodir lišio ju je uma i volje. Ali od tada naučila je da se bori.
     U pećini Jedinog Drveta dograbila je sile prvi put i upotrebila ih, drznula se protiv moći toliko ogromnih - i amoralnih - da ju je užas pred njima učinio nepokretnom sve dok joj Findejl nije rekao šta je na kocki. A u Dvorani darova - tu ju je blizina samadhi Šeola ošamutila, zavela, bacila u vrtlog opipljivog zla: jedva da je znala gde stoji i šta radi. Ali nije bila lišena mogućnosti izbora.
     Ne, bila je uporna, ne mareći za to da li je Besomuk čuje. Zbog toga što je bila potrebna. Svim svojim prijateljima. Kovenantu pre Jedinog Drveta, ako već ne u dvorani darova. I zbog toga što je iskusila ukus delotvornosti, prigrabila ga srcu i prepoznala ga kao ono što je zaista bio. Moć: sposobnost da donosi odluke koje su bile bitne. Moć koja nije dolazila iz spoljašnjeg izvora, već samo iz njenog napetog ja.
     Nije htela da se preda. Bila je još potrebna Kovenantu, iako je Besomukova vlast nad njom bila potpuna, a nije imala načina da ga dosegne. Daću mu prsten. Nije mogla da ga zaustavi. Ali ukoliko dopusti sebi da krene ćorsokakom svoje paralize, neće preostati niko ko bi makar poželeo da ga zaustavi. Zbog toga je podnosila bol. Mokša Jehanum pretrpao joj je svaki živac mučninom, ispunio joj svaki otkucaj srca vitriolom i bolom, razdirao je svakom rečju i pokretom. Pa ipak je slušala zov Kovenantovih silovitih očiju i žestoke napetosti. Svesno se držala sebe i odbijala zaborav, ostajala tamo gde je Besomuk mogao da je povredi i gde ju je povređivao, kako bi bila u stanju da posmatra.
     I da pokuša.
     "Hoćeš li?" kikotavo su joj krkljali grlo i usta. "Mnogo si se kasno opametio, puzavče." Besnela je zbog tog prideva: nije ga zasluživao. Ali mokša ga je samo još oštrije ismevao. "Pa ipak, tvoje poniženje savršeno je prorečeno. Jesi li strahovao za život među jamnicima? Strah ti je bio opravdan. Slabašni poput Mrtvih, pogubili bi te - a prsten bi bio slatkim zavođenjem izmamljen od njih. Od trenutka tvog prizivanja sva nada bila je ludilo! Svi putevi vodili su do likovanja Opakog, a sve protivljenje bilo je zaludno. Tvoja bedna..."
     "Muka mi je od toga", zareža Kovenant. Jedva da je bio u stanju da se održi na nogama - pa ipak, čista silina njegove odlučnosti zapovedala je Besomucima, terala ih da ječe unutar sebe. "Ne laskaj sebi da ću se ovde slomiti." Linden oseti mokšinu bojazan i dreknu na njega: 'Kukavice!' - a zatim zaškrguta zubima i zakrklja za golim životom kada mu se bes obori na nju. Ali Kovenant nije mogao da vidi šta joj se dešava, kakvu cenu plaća za prkos. On mrgodno nastavi: "Nećete dobiti moj prsten. Bićete srećni ukoliko vas ostavi u životu kada završi sa mnom." Oči mu sevnuše, oštre poput vrelog mermera. "Vodite me do njega."
     "Svakako, puzavče", odvrati mokša Jehanum. "Drhtim da ti ispunim želje."
     Razdirući divljaštvom po zrnima Lindenine suspregnute svesti, Besomuk je okrete, posla je napred čistim središtem procepa.
     Iza nje, dva stvorenja - oba pod vlasti mokšinog brata - pođoše Kovenantu iza leđa. Ali ona vide čulima Besomuka da se ne usuđuju da ga dodirnu.
     Sledio ju je kao da je preslab da učini išta drugo osim da stavlja jednu nogu ispred druge - i istovremeno prejak da bi bio poražen.
     Put je izgledao dug: svaki korak, svaki otkucaj njenog srca bili su beskrajna i izuzetna agonija. Besomuk je uživao u nasilju prema njoj i vešto ga umnožavao. Iz njenog bespomoćnog mozga mokša je izvlačio slike i bacao ih na nju, činio da deluju stvarnije od neprobojne žive stene Planine Groma. Marid i njegovi očnjaci. Džoana vrišti poput grabljivice za Kovenantovom krvlju, jer ju je uništila Kob Sunca duše. Usta njene majke, pljuvačka se sliva po uglovima - sluz koja zaudara poput raspadanja od truleži iz njenih pluća. Posekotine preko očevih zglavaka, razjapljeni u smrti i veselju. Nije bilo kraja načinima na koje je mogla biti mučena ukoliko ne bude htela da popusti. Njen zarobljivač uživao je u njima.
     Pa ipak se držala. Tvrdoglavo, beskorisno, gotovo bez ikakvog razloga, držala se onoga ko je, zapravo, držala se one Linden Averi koja je dala reč. A u tajnim uglovima svoga srca kovala je planove za pad mokše Jehanuma.
     Oh, kako joj je dug izgledao put! Ali znala je, nije imala odbrane pred tim znanjem, da je za Besomuka put kratak i radostan, jedva nešto više od dobačaja kamena kroz kameniti usek. Onda hladna svetlost Kovenantovih stražara razabra stepenište usečeno u levi zid. Bio je to primitivno izrađen uspon, grubo istesan u živoj steni pre neznano koliko vremena i izlizan od upotrebe; ali bio je širok i bezbedan. Besomuk pođe naviše dugim koracima, gotovo veseo od iščekivanja. Ali Linden je gledala Kovenanta da bi videla tragove vrtoglavice ili malaksavanja.
     Muke su mu bile strašne. Osećala je kako ga modrice tište u kostima lobanje, očitavala mu je iznureno posustajanje bila. Znoj poput groznice ili promašaja prikupio mu se na čelu. Od groznice iscrpljenosti svi pokreti bili su mu nespretni i neprecizni. Pa ipak je nastavljao da ide, krut od odlučnosti kao što je bio na farmi 'Utočište' kada je otišao u šumu da iskupi bivšu ženu. Kao da su ga održavale sama slabost i neravnoteža.
     U potpunosti je sišao s uma; a Linden je krvarila za njima dok ju je mokša Jehanum podbadao prezirom.
     Stepenište je bilo dugačko i okomito: uspinjalo se nekoliko stotina stopa i bilo je naporno kao da će se nastaviti večno bez prekida. Besomuk joj nije pružio ni delić, ni parčence odmora dok joj je koristio telo kao da nikada nije bila toliko zdrava i puna snage. Ali onda najzad stiže do otvora u zidu, uskog prolaza-ždrela sa čijeg se kraja odražavala kamena svetlost. Stepenište se nastavljalo naviše; ali ona uđe u tunel. Kovenant ju je sledio, a za njim njegovi stražari u koloni po jedan.
     Vrelina je narastala pred njenim licem dok joj se ne učini da korača u vatru; ali mokši nije predstavljala ništa: Besomuk je bio kod kuće u uskim prolazima i sumporu. Izvesno vreme, svi pacijenti kojima nije uspela da pomogne, sve medicinske greške koje je počinila tukle su joj po umu, optuživali je poput furija. U lažno ime života bila je odgovorna za toliko smrti. Možda je to koristila za sopstvene naume. Možda je stvarala bol i gubitke svojim žrtvama, jer joj je bilo potrebno da pate da bi imala moć i život.
     Onda se prolaz okonča i ona se zateče na mestu koje je izabrao poglavar Kletnik da odatle upravlja svojim spletkama.
     Kiril Trendor. Srce Groma.
     Ovde je Kevin Zemljogub došao da otpočne obred obesvećenja. Ovde je Drul Stenotočac zadobio Žezlo zakona. Bilo je to mračno središte čitave drevne i kobne moći Planine Groma.
     Mesto na kome će biti odlučena sudbina Zemlje. Znala je to iz znanja mokše Jehanuma. Čitav duh Besomuka tresao se od pohote i iščekivanja.
     Pećina je bila prostrana, obla, visoka odaja. Ulazi su zjapili poput nemih vrisaka, rastegnuti u večnom bolu oko njenog kružnog oblika. Zidovi su blistali kamenim svetlom u svim smerovima. Bili su u potpunosti oblikovani u glatke, nepravilne facete koje su bacale odsjaje u Lindenine oči poput cepki. A taj oštri napad bio je reskiji i umnoženiji mirijadama britkih odraza sa tavanice odaje. Tamo se na kamenu sabrala gusta skupina stalaktita, blistavih i masivnih poput rastopljenog metala. Među njima plutali su valeri narandžasto-crvenih odsjaja.
     Ali kao da nimalo svetlosti nije dodirivalo priliku koja je stajala na niskom uzdignuću usred poda uglačanog vremenom. Ova se dizala poput stuba, bez ikakvog pokreta i neprodorna za bilo kakvo otkrovenje. Mogla su to biti leđa kipa čoveka: možda je ovaj bio visok poput džina. Čak ni čula Besomuka nisu ništa videla sigurno. Izgledalo je kao da nema ni boje, niti jasnog oblika ili veličine. Obrisi su joj bili zamućeni kao da prevazilaze svako poimanje. Ali zračila je silinom poput vriske kroz umnoženu kamenu svetlost.
     Vazduh je zaudarao na sumpor - zadah toliko nagrizajući da bi joj naterao suze na oči da njenom zarobljivaču nije pružao toliko zadovoljstva. Ali ispod tog zadaha počivao je drugi vonj, miris prefinjeniji, podmukliji i obuhvatniji od bilo kakvog sumpora. Miris koji je mokša upijao poput zavisnika.
     Miris ružinog ulja. Slatkoća groba.
     Linden je bila prisiljena da ga proždire kao da uživa.
     Silina prilike vrištavo je prodirala u nju poput urlika naperenog da sruši planinu, da istrgne ranjivo srce Domaje i pretvori ga u ruševine i haos.
     Kovenant se sada malo izmakao od nje, razdvojivši svoju nevolju od njene da ne bi trpela posledice njegovog društva. Nije imao čulo za zdravlje. A čak i da su mu oči bile poput njenih, možda ne bi bio u stanju da razazna ono što je preostalo od nje - možda ne bi video način na koji je vikala da bude kraj nje. Znala je sve za šta je on bio slep, sve što mu je moglo biti bitno. Sve izuzev kako je u izubijanoj slabosti postao dovoljno jak da stoji tu kao da je nepobediv.
     Mokšinim čulima videla je da dva stvorenja i Besomuk koji upravlja njima napuštaju odaju: više nisu bili potrebni. Videla je kako je Kovenant gleda i usnama joj oblikuje ime, pokušava nemo da joj kaže nešto što nije mogao da izrekne, a ona nije mogla da čuje. Svetlo je plamtelo na nju poput nečeg razbijenog, kamen zarobljen u grčevima raspadanja, nailazak poslednjeg pada. Stalaktiti su bacali odsjaje i neumitnost kao da će da nasrnu na nju. Nezakopčana košulja kao da je puštala ružino ulje da joj puzi po grudima, da ih dodiruje agonijom. Vrelina joj se zatvarala oko slabašnih misli poput pesnice.
     A prilika na platformi se okrenu.
     Čak su je i čula mokše Jehanuma izdala: bila su zamućena sočiva kroz koja je videla samo obrise što su se razlivali i tekli, crte van žiže. Bilo je to kao da pokušava da odmeri priliku kroz visoko, vrelo posredovanje lomače. Ali podsećala je na čoveka. Njeni delovi nagoveštavali su široka prsa i mišićave ruke, bradu patrijarha, nabranu odoru. Visok poput džina, moćan poput planine i zahtevniji od bilo kog sagorevanja, krvoprolića i izopačenja, on se okrete; a pogled mu šibnu Kiril Trendorom - šibnu po njoj i Kovenantu kao da jednim treptajem može da ih zbriše iz postojanja.
     Oči su mu bile jedini postojan deo.
     Videla ih je ranije.
     Oči gorke poput očnjaka, grabljive i surove: oči odlučne siline, besne žudnje: oči vlažne od otrova i nezajažljivosti. U šumi iza farme 'Utočište' blistale su iz plamena i prostrelile je do dna duše, odmerivši i omalovaživši svaki njen vid dok se grčila u stravi. Zahtevale su paralizu od nje kao da je to prvi zakon postojanja. Kada se oslobodila slabosti, potrčala niz padinu da pokuša da spase Kovenanta, fiksirale su je poput obećanja da više nikada neće biti tako hrabra, da se nikada uzdići iznad svojih smrtnih ograničenja. A sada su beskonačno umnoženom i nasilnom zloćudnošću ponavljale to obećanje i ostvarivale ga. Posegavši preko mokše Jehanuma prema stegnutom zaostatku njene svesti, potvrdile su bespogovornu zapovest.
     Nikada više.
     Nikada.
     U znak odgovora, njen glas reče: "Došao je da preda prsten. Doveo sam ga da činiš sa njime što ti je volja" - i zakikota se poput naleta nesvesnog straha: čak ni Besomuk nije mogao da podnese upravljen pogled svog gospodara i pokušavao je da skrene to opako proziranje.
     Ali, na trenutak, poglavar Kletnik nije skretao pogled. Oči su mu tragale po njoj u potrazi za znakovima prkosa ili hrabrosti. Onda reče: "Tebi se ne obraćam." Glas dođe iz kamene svetlosti i vreline, iz vonja ružinog ulja i igre svetlosti u stalaktitima - glas dubok poput kostiju Planine Groma i nabrekao od divljaštva. Narandžasto-crvene facete blistale su i svetlucale u svakoj reči. "Nisam ti govorio. Nije bilo potrebe - nema je. Govorim da okrenem stopala slušaoca stazama koje sam stvorio za njih, ali tvoje staze bile su moje od samog početka. Dobro si odgajena da mi služiš i svi izbori ti vode mojim svrhama. Dobiti od tebe ono što sam želeo bila je slabašna radnja, koja jedva da je zahtevala napor. Kada se oslobodim" - čula je smeškanje u odrazima koji su se rojili - ti ćeš me pratiti, kako bi ti se trenutne muke mogle produžiti zauvek. Rado ću ostaviti trag na puti poput tvoje."
     Njenim ustima Besomuk se zakikota u napetom i oznojenom povlađivanju. Pogled Opakog zabijao je očajanje u nju. Bila je ponižena više nego ikada i ona pokuša da zaječi; ali nije izlazio nikakav zvuk.
     Onda bi popustila. Ali Kovenant nije. Oči su mu bile ponoć od besa za njom: strast mu je odbijala da bude skršena. Delovao je jedva sposoban da načini još korak - pa ipak joj je pritekao u pomoć.
     "Ne zavaravaj se", zareža on poput ruganja. "Već si pobeđen, a nisi čak ni svestan toga. Sve te pretnje naprosto su patetične."
     Očigledno je sišao s uma. Ali njegov sarkazam okrenu Opakog prema njemu: Linden je bila prepuštena prepredenim mučenjima svoga osvajača. Sekla su i šibala po njoj, dugim udarima biča prikazivale su joj sve grozote koje je jedan besmrtnik mogao zamisliti protiv nje. Ali kada ju je pogled poglavara Kletnika napustio, otkrila je da je još u stanju da se drži. Za to je bila dovoljno tvrdoglava.
     "Ah", zatutnja Opaki poput uzdaha lavine, "moj neprijatelj najzad stoji preda mnom. Ne puzi - ali puzanje je postalo nepotrebno. Izgovorio je reči koje se ne mogu povući. Zaista, poniženje mu je potpuno, iako je on slep za to. Ne vidi da se prodao ropstvu koje ga čini bednijim nego da se klanja. Postao je alatka mog Neprijatelja i više nije slobodan da dela protiv mene. Zbog toga se predaje, ceneći u svom kukavičluku da će ovde breme haosa i uništenja biti skinuto sa njega." Od blagog smeha kamena svetlost zaigra: nema vriska odskakivala je sa zidova. "On je Nevernik u svim pogledima. Ne veruje da će najzad biti kriv za zlu kob Zemlje.
     Tomase Kovenante" - on napravi jedan požudni korak napred - "razmetanje tvojim detinjastim naporima pruža mi radost što mi uzvraća na dugo strpljenje, jer poraz ti je uvek bio siguran kao i moja volja. Da me omete, priliku je imala tvoja pratilja, ne ti - a vidiš kako se okoristila od svega." Jednom snažnom, zamućenom rukom on napravi pokret prema Linden koji joj zamalo izbaci razum iz sedla. Ponovo se nasmejao; ali smeh mu je bio lišen veselja. "Da te je zavela za prsten - ah, tada bih bio na kušnji. Ali zbog toga sam izabrao nju, ženu u potpunosti nesposobnu da se okrene od mojih želja.
     Budala si", nastavi on, "jer znao si da si osuđen, a ipak si mi došao. Sada zahtevam tvoju dušu." Vrelina njegovog glasa ispunjavala je Lindenina pluća gušenjem. Mokša Jehanum uzdrhta, gladan nasilja i uništavanja. Opaki je zvučao bespogovorno normalno - ali to ga je samo činilo još užasnijim. Jedna šaka - golo titranje pred vidom Besomuka - kao da mu se steže u pesnicu; i Kovenant bi trgnut napred, unutar domašaja poglavara Kletnika. Zidovi su prskali svetlošću kao jecajima, kao da je sama Planina Groma zgrožena.
     Blago poput šapata smrti, Opaki reče: "Daj mi prsten."
     Linden je verovala da bi ona poslušala na Kovenantovom mestu. Zapovest tog glasa bila je potpuna. Ali on se ne pokrenu. Desna ruka visila mu je kraj boka: prsten je visio kao da nije nimalo bitan - kao da neosetljivi prst unutar burme nema nikakvog značaja. Leva pesnica zatvarala mu se i otvarala poput tegobnog rada srca. Oči su mu delovale mračno poput samotinje zvezda. Nekako je držao glavu gore, leđa ispravljena - uspravan u ubeđenosti ili ludilu.
     "Lako je pričati. Možeš da kažeš šta god želiš. Ali grešiš i treba to da znaš. Ovog puta otišao si predaleko. Ono što si učinio Andelejnu. Ono što činiš Linden..." On proguta gorčinu. "Nismo neprijatelji. To je samo još jedna laž. Možda ti veruješ u nju - ali ipak je laž. Treba da se vidiš. Čak počinješ da ličiš na mene." Onaj posebni sjaj njegovog pogleda doseže Linden poput dara. Bio je neizlečivo lud - ili u potpunosti nepokoriv. "Ti si samo drugi deo mene. Samo jedna strana onoga što znači biti ljudsko biće. Ona strana koja mrzi gubavce. Otrovna strana." Sigurnost mu se ni za trenutak nije pokolebala. "Mi smo jedno."
     Od njegove tvrdnje Linden zinu na ono što je postao. Ali ova izazva samo novi smeh Opakog - kratki, grubi lavež omalovažavanja. "Ne pokušavaj da se igraš istine i laži sa mnom", odvrati on. "Previše si nemoćan za taj zadatak. Laži bi bolje služile nevažnoj želji koju nazivaš ljubavlju. Istina te ovde proklinje. Tri i po milenijuma prikupljao sam volju protiv Zemlje dok si ti bio odsutan, puzavče. Ja sam istina. Ja. I nemam potrebe za istančanostima tvog neverovanja." Obarao je glas na Kovenanta poput oštrice sekire. Odlomci kamene svetlosti sjali su svuda, ali nisu mogli da dovedu njegovo silovito obličje u ikakvu vrstu žiže. "Daj mi prsten."
     Kovenantovo lice omlitavi kao da oseća mučninu od neophodnosti svoje muke. Ali i dalje se nije pokoravao. Umesto toga, on promeni teren.
     "Bar pusti Linden." Stav mu preuze prizvuk preklinjanja. "Više ti nije potrebna. Čak bi i ti trebalo da si zadovoljan time koliko je povređena. Već sam joj jednom nudio prsten. Odbila je. Pusti je."
     I pored svega, još je pokušavao da je poštedi
     Odgovor poglavara Kletnika ispuni Kiril Trendor. "Dosta je, puzavče." Od mirisa ružinog ulja Besomuk je bio ushićen, Linden slomljena. "Kušaš moje dugo strpljenje. Predala mi se sopstvenim delima. Jesi li gluv za vlastiti glas? Izgovorio si reči koje se ne mogu opozvati." Zgusnuti otrov curio mu je iz obrisa. Razgovetno poput kršenja gromada, on zatraži treći put: "Daj mi prsten."
     A Kovenant se sve više i više saginjao kao da je počeo da se raspada. Sva snaga mu je nestala. Više nije mogao da se pretvara i drži uspravno. Jedna po jedna, njegove ljubavi bile su mu oduzimane: nije mu ništa preostalo. Na kraju krajeva, bio je samo običan čovek, mali i ljudski. Bez divlje magije, nije bio takmac Opakom.
     Kada je slabašno digao troprstu šaku, počeo da svlači prsten sa prsta, Linden mu oprosti. Bez ikakvog izbora osim da ga predaš. Učinio je sve moguće, sve zamislivo, prevazilazio je sebe opet i opet u naporima da spase Domaju. To što je sada doživeo neuspeh, bilo je razlog za žalost, ali ne i za osudu.
     Samo mu oči nisu pokazivale pad. Plamtele su poput konačne tmine, poslednje duboke ponoći tamo gde Kob Sunca nije sjala.
     Predaja mu nije trajala više od tri udara srca. Jedan da digne šaku, uhvati prsten. Drugi da svuče burmu sa prsta poput voljnog odbacivanja braka, ljubavi, ljudskosti. Treći da pruži tanano belo zlato Opakom.
     Ali krajnjost i nastojanje učinili su te trenutke dugim poput agonije. Linden Averi pribra poslednji delić snage protiv zarobljivača.
     Oprostila je Kovenantu. Bio je previše važan i drag da bi ga mogla okriviti. Dao je sve što joj je srce moglo tražiti od njega.
     Ali nije se predala.
     Gibon je rekao: Na tvojim ramenima počiva usud Domaje. Zbog toga što niko drugi nije imao ovu priliku da stane između Kovenanta i njegovog poraza. Prekaljena si kao što je gvožđe prekaljeno da postigneš uništenje Zemlje. Prekaljena da ovde doživi neuspeh. Zato što možeš da vidiš.
     Sada je nameravala da odredi u koju su je to vrstu metala okalili.
     Gibon-Besomuk rekao joj je i da je zla. Možda je to bilo istina. Ali i samo zlo bilo je oblik moći.
     A ona se prisno upoznala sa zarobljivačem. Osećala je kako iz najdubljih korena njegove prošlosti navire prezir prema svim stvorovima od krvi i mesa kojima je bilo moguće ovladati - prezir rođen iz straha. Straha od svih vrsta života koje su ga mogle odbiti. Šume. Džinovi. Haručaji. Bio je neugasivo žedan besmrtnog upravljanja, bezbednosti vladanja. Svako odbijanje užasavalo ga je. Logika njegovih grešaka neporecivo je vodila prema smrti. Ukoliko su ga mogli odbiti, mogli su ga i pogubiti.
     Nije imala načina da razume izgubljeni zajednički um šume. Ali džinovi i haručaji bili su drugo pitanje. Iako je mokša Jehanum kidao po njoj i vrištao, ona prikupi niti onoga što je znala i poče da ih plete radi sopstvenog cilja.
     Džinovi i haručaji uvek su bili sposobni da odbiju. Možda zbog toga što nisu prepatili Domajinu dugu istoriju Besomuka nisu naučili ni da sumnjaju u svoju samostalnost. Ili su možda, pošto su koristili malo ili nimalo spoljašnjeg izražavanja moći, potpunije shvatali da je pravi izbor unutrašnji. Ali koje god bilo objašnjenje, bili su bezbedni od posedanja dok ljudi Domaje nisu. Verovali su u sopstvenu sposobnost da donose odluke od značaja.
     To verovanje bilo je sve što joj je bilo potrebno.
     Mokša je sada bio mahnit, divlji i okrutan. Napadao joj je svaki delić koji je bio u stanju da oseti bol. Obesvećivao ju je kao da je ona Andelejn. Činio je da svako jezivo sećanje njenog života usplamti pred njom: ubistvo Nazika i Gibonov dodir; zlokot Sarangrava; Kasreinova zloćudna prepredenost; Kovenant koji neopozivo krvari na smrt u šumi iza farme 'Utočište'. Ulivao joj je kiselinu u svaku ranu koju joj je zaludnost ikada zadala.
     I raspravljao se sa njom. Nije mogla da bira: već je donela jedinu odluku koja je išta značila. Kada je prihvatila nasleđe svoga oca i zabijala ga u pregrštima materijala u majčino grlo, proglasila je svoje ključno svrstavanje, konačnu strast - strast ni u kojem pogledu drukčiju nego kod njenog zarobljivača. Opačija ju je pretvorila u ono što jeste, izgubljenu ženu razorenu poput same Domaje, a Kob Sunca koja je sada svanjivala u njoj neće nikada zaći.
     Ali čista žestina njenog bola učini je svesnom. Ona vide Besomukovu laž. Samo jednom je pokušala da savlada smrt uništavanjem života. Posle toga, sav njen trud išao je na lečenje onih koji su patili. Iako je bila progonjena i uplašena, nije bila surova. Samoubistvo, ubistvo i beg nisu bili čitava priča. Kada se starac na farmi 'Utočište' srušio pred njom, od zadaha koji mu je izlazio na usta osetila je mučninu kao pred nagoveštajem Opačije; ali svojom voljom udisala je i udisala taj smrad u naporu da ga spase.
     Bila je zla. Njen unutrašnji odgovor na mračnu silinu mučitelja davao joj je položaj Besomuka. Pa ipak, njen nagon za zdravljem obmanuo je mokšu.
     Ta protivurečnost više je nije paralizovala. Prihvatila ju je.
     Skičeći poput stvorenja koga kasape, Besomuk se borio protiv nje. Ali najzad je ušla u svoje pravo imanje. Mokša Jehanum sada je se plašio. Njena volja diže se u njegovim okovima. Oproba gvožđe opakosti svog zarobljivača. Dohvati lance. I otrže se.
     Poglavar Kletnik još nije dohvatio prsten. Još je postojao delić prostora između njegove ruke i Kovenantove. Kamena svetlost zavijala je željom i likovanjem sa zidova.
     Linden se ne pomeri. Nije imala vremena da misli na to. Nepokretna kao da je i dalje sleđena, ona se baci napred. Čulom za zdravlje rođenim u Domaji ona uskoči u Kovenanta, maši se za vatrenom snagom njegove burme.
     Osnažena od divlje magije, ona mu povuče ruku.
     Na to, gnev navre u poglavaru Kletniku: on odasla talas besa koji bi je zbrisao. Ali nije obraćala pažnju na njega. Bila je sigurna da je sada neće dirnuti - ne sada, dok je držala Kovenanta i prsten. Iznenada je bila dovoljno snažna da okrene leđa samom Opakom. Neophodnost slobode štitila ju je. Na njoj je bilo da donese odluku o predaji ili prkosu.
     U nemoj izdvojenosti sopstvenog uma, ona se suoči sa čovekom koga je volela i preuze čitavo njegovo breme na sebe.
     Nije mogao da joj se opire. Svojevremeno je nadvladao njen pokušaj da upravlja njime. Ali sada nije imao odbrane. Sopstvenom snagom, ovladala je njime potpuno kao što su to ikada Elohimi ili Kasrein mogli učiniti.
     'Ne zla!' - šapnu mu ona. 'Ne ovaj put.' Njen prethodni pokušaj da ga posedne bio je pogrešan, neoprostiv. Pročitala je u njemu nameru da rizikuje Vatrokob i uzvratila je na to kao da je nameravao da izvrši samoubistvo: nagonski je pokušala da ga zaustavi. Ali tada su njegov život i rizik pripadali samo njemu. Nije imala prava da se meša.
     Ali sada je predavao i Zemlju kao i sebe. Nije naprosto ugrožavao sopstveni život: predavao je svekoliki život sigurnom uništenju. Zbog toga je imala odgovornost da se umeša. Odgovornost i pravo.
     Pravo! - vrištala je. Ali on nije odgovarao. Njena volja potpuno ga je zauzela.
     Izgledalo je da ga susreće tamo gde su se svojevremeno već jednom sreli - u polju cveća, pod nenarušenim nebom, čistim suncem. Ali sada je prepoznala to polje kao jednu od bogatih livada Andelejna, oivičenu bregovima i šumom. A on više nije bio mlad. Stajao je pred njom tačno onako kako je stajao pred Opakim - u potpunosti nedodirljiv, lica izobličenog modricama koje nije zasluživao, tela koje samo što se nije srušilo od iscrpljenosti, stare rane od noža razjapljene nasred košulje. Oči su mu bile prikovane na nju i plamtele su vrelom ponoći, konačnom žestinom nebesa.
     Taj pogled ne bi mogao da smekša nijedan osmeh sveta.
     Stajao je tamo kao da čeka da ona počne da ga pretražuje, katehizuje ga, uviđa istinu. Ali nije uspevala da zatvori rascep između njih. Trčala je i trčala prema njemu, željna da ga najzad obujmi rukama; ali polje je počivalo mirno poput sunčeve svetlosti, a njegove oči sjale su tminom na nju i sva njena snaga nije uspevala da mu je primakne. Znala je da bi shvatila kada bi ga dosegla - da bi joj vizija očajanja koju je pronašao u Vatrokobi bila preneta - da bi njegova sigurnost postala pojmljiva. Bio je siguran, ubeđen poput belog zlata. Ali nije mogla da mu se primakne. Susretao je njeno preklinjanje nepokornim ne dodiruj me gubavosti ili uspona, ispunjenja.
     Od njegovog odbijanja tuga navre u njoj poput plača izgubljenog deteta.
     Onda je poželela da se okrene i zavitla novopronađenu silu na Opakog, poželela da prizove belu vatru i sažeže ga sa lica Zemlje. Neke zaraze moraju se iseći. Zbog čega inače imaš svu tu moć? Mogla je to da učini. Ranio je Kovenanta toliko duboko da više nije bila u stanju da ga dosegne. U agoniji, bila je pohlepno željna vatre. Posela mu je srce i udove - a leva ruka držala mu je prsten, stezala ga na ivici rasprskavanja. Bila je u stanju da to učini. Ukoliko nije preostajala nikakva druga nada, a ona nije mogla da dodirne svoju ljubav, onda neka ona bude ta koja će se boriti, koja će razarati, koja će vladati. Neka poglavar Kletnik uvidi prirodu onoga što je kovao!
     Pa ipak, Kovenantov pogled probadao ju je kao da je počela da jeca, preslaba da učini išta izuzev da plače. Nije govorio ništa, nije joj nudio ništa. Ali čistota njegovog pogleda nije joj dopuštala da se okrene. Kako je mogao da progovori, da učini išta drugo izuzev da joj prebacuje? Oduzela mu je vlast nad sobom - onečovečila ga kao da je bila Besomuk i uživala u njegovoj bespomoćnosti. Pa ipak je ostao čovečan, poželjan i tvrdoglav, drag za nju poput života. Možda je bio lud. Ali nije li ona bila nešto gore?
     Nisi li zla?
     Da. Bez pogovora.
     Ali crni plamen u njegovim očima nije je optuživao za zlo. Nije je prezirao ni na koji način. Samo je odbijao da bude skrenut s puta.
     Rekla si da mi veruješ.
     A ko je bila ona da veruje da je pogrešio? Ukoliko je sumnja bila neophodna, zašto bi ona radije sumnjala u njega nego u sebe? Kevin Zemljogub upozorio ju je, a ona je osetila da je bio iskren. Ali možda on ipak nije razumeo, zaslepljen posledicama sopstvenog očajanja. A Kovenant je ostajao pred njom u sunčevom sjaju i cveću kao da je lepota njegovog Andelejna tlo na kome je uspostavio uporište. Njegova tama bila je samotna poput njene. Ali njena je ličila na mračno lukavstvo i silovitost Jazbiništa: njegova je podsećala na srce prave noći, tamo gde Kob Sunca nikada nije sjala.
     Da, reče ona ponovo. Sve vreme znala je da je posedanje u bilo kom ruhu zlo; ali pokušala je da veruje da nije tako, zbog toga što je želela moć i zbog toga što je želela da spase Domaju. Razaranje i isceljenje: smrt i život. Mogla je da raspravlja da je čak i zlo opravdano ako se time beli prsten zadrži van domašaja poglavara Kletnika. Ali sada je istinski plakala. Kovenant je rekao: Nameravam da nađem neki drugi odgovor. To je bilo jedino bitno obećanje.
     Ona ga namerno pusti - pusti da ljubav, nada i moć odu kao da su jedna celina, previše čisti da bi se poseli ili skrnavili. Zaptivši krike u grlu, ona se okrenu i ode preko livade. Sa sunčevog svetla na ružino ulje i kamenu svetlost.
     Sopstvenim očima videla je da Kovenant ponovo diže prsten kao da su mu se poslednji strahovi raspršili. Sopstvenim ušima čula je divlje olakšanje smeha poglavara Kletnika dok je izražavao svoje likovanje. Vrelina i očajanje kao da su se zatvarali nad njom poput poklopca kovčega.
     Mokša Jehanum ponovo pokuša da uđe u nju, da je obori. Ali Besomuk je sada nije mogao dodirnuti. Žalost se pribra u njoj, napregnu da bude iskazana. Jedva da je bila svesna mokšinog neuspeha.
     Opaki zatrese Kiril Trendor:
     "Budalo!"
     Mrgodio se na Linden, ne na Kovenanta. Oči mu ugrizoše njen um tragom otrova.
     "Nisam li rekao da svi tvoji izbori dovode do mojih svrha? Služiš mi u potpunosti!" Stalaktiti su joj bacali parčad zlobe na glavu. "Ti si ta koja mi je dala prsten!"
     On diže jednu ruku poput mrlje pred njenim očima. U njegovom stisku, burma poče da blešti. Povik mu je pribirao silinu sve dok se ona ne uplaši da će rasprsnuti planinu.
     "Najzad sam vlasnik sveg života i vremena zauvek! Neka se moj Neprijatelj pobrine za sopstveno preživljavanje! Oslobođen tamnice i mučilišta, vladaću Vaseljenom!"
     Nije mogla da ostane uspravna pod težinom njegovog oduševljenja. Njegov glas cepao joj je sluh, remetio joj ritam srca. Klečeći na uzdrhtalom kamenu, stezala je zube i klela se sebi da, makar doživela neuspeh u svemu drugom, bar najzad neće morati više da udiše to prokleto ružino ulje. Zidovi su bacali srebro u pregrštima sa svih faceta. Moć Opakog uzdizala se prema apokalipsi.
     Pa ipak, ona ču Kovenanta. Nekako se održao na nogama. Nije vikao; ali svaka reč koju je izgovarao bila je razgovetna poput predskazanja.
     "Jaka stvar. I sam sam mogao da učinim isto - da sam toliko blesav kao ti." Sigurnost mu je bila neprevaziđena. "Nije za to potrebna moć. Samo ludilo. Sišao si s uma."
     Opaki se okrete Kovenantu. Divlja magija obrisala je kamenu svetlost, naterala Kiril Trendor da vrišti belom vatrom. "Puzavče, naučiću te ja značenju moje moći!" Čitavo obličje titralo mu je i maglilo se od ekstaze, nasilnosti. Samo su mu truležne oči ostajale jasne, surove poput očnjaka. Kao da su kidale meso sa Kovenantovih kostiju. "Ja sam ti gospodar!"
     Uzdizao se iznad Kovenanta: ruke mu se podigoše u zanosu ili kletvi. Jednom pesnicom stiskao je blago za kojim je žudeo i kovao spletke. Prodorna svetlost koju je izvukao iz prstena u potpunosti bi oslepela Linden, sažegla joj oči u dupljama. Ali od mokše Jehanuma naučila je kako da zaštiti čula. Ona oseti kao da viri u pećnicu oskrnavljenog sunca; ali i dalje je bila u stanju da vidi.
     U stanju da vidi udarac koji je poglavar Kletnik sručio na Kovenanta kao da je divlja magija bodež.
     Od njega Planina Groma uzdrhti, stalaktiti se polomoše na tavanici i popadaše poput kiše kopalja koja zamalo promaši Linden: oborio je Kovenanta na pod kao da su mu svi udovi slomljeni. Na trenutak, grčevi munja gmizali su po njemu. Sila i sagorevanje poput tanane srebrnasto-bele boje njegovog prstena odzvanjali su po njemu, vriskali ivicama njegovog obličja. Ona pokuša da vrisne; ali vazduh u plućima sasvim ju je izdao.
     Kada udarac minu, ostavio je da mu beli plamen kulja iz središta grudi.
     Rana je krvarila srebrom: sva krv bila mu je u plamenu. Vatra mu je poput vodoskoka brizgala iz rasečenog srca, bljuvala štrcaje i mlazeve vilinskog i usijanog sagorevanja, neukaljanog bilo kakvom tamom ili otrovom. Tokom tog trenutka delovao je kao da je još živ.
     Ali bilo je to privremeno. Vatra je brlo nestajala. Uskoro zatitra i nestade. Spaljena ljuska ležala mu je na podu i više se nije ponovo pokrenula.
     Previše ošamućena da bi zaplakala, Linden obujmi sebe rukama i zavapi u srži sopstvenih kostiju.
     Ali poglavar Kletnik i dalje se smejao.
     Smejao se poput zloduha, demona mučenja i slavobitnosti. Pohota mu je zagonetala planinu: rušilo se još stalaktita. Od zida do zida, preko odaje skoči prskotina; a smrskano kamenje briznu poput vriske iz rascepa. Kiril Trendor ječao je srebrom. Opaki postade titanski od bele vatre.
     "Čuvaj me se, Neprijatelju moj!" Njegov povik zagluši Linden i pored nagonske samozaštite. Čula ga je ne prenapregnutim ušima, već tkivom i žilama sopstvenih pluća. "Držim kamen temeljac vremena i pretvoriću ga u ruševine! Suprotstavi mi se ako se usuđuješ!"
     Vatra je narastala oko njega, bičevala sve više i više po njegovim silovitim rukama. Prsten mu je divljao u ruci poput rastućeg sunca. Moć mu je već nadrasla Vatrokob, postala veća od svake truleži kojoj se ikada osvedočila, prevazišla čak i opsednuta lica njenih noćnih mora.
     Pa ipak se pokrenula. Puzeći preko agonijskog poskakivanja i drhtanja kamena, potiskivala je svoje slabašno telo prema Kovenantu. Nije mogla da mu pomogne. Nije bila u stanju ni da pomogne samoj sebi. Ali želela je da ga još jednom zagrli. Da ga zamoli za oproštaj, iako nikada neće biti u stanju da je čuje. Poglavar Kletnik postao je toliko silan da su bile razaznatljive još samo ivice njegove kataklizme koja se prikupljala. Ona se provuče kraj njega kao da ga uopšte ne vidi. Izudaranog i bolnog tela i duše, ona stiže do Kovenanta, sede pored njega, diže mu glavu u krilo i pusti da joj kosa padne oko njegovog lica.
     U smrti, izraz mu je nosio neobičnu grimasu olakšanja i bola. Izgledao je kao čovek koji se pripremao da istovremeno zaplače i nasmeje se.
     Na kraju sam ti ipak verovala, odvrati mu ona. Šta god da sam drugo pogrešila. Verovala sam ti na kraju.
     A onda joj agonija steže srce.
     Nisi čak ni rekao zbogom.
     Nijedan čovek koji je umro dok ga je volela nije joj nikada rekao zbogom.
     Nije znala kako je bilo moguće da nastavi da diše. Ružino ulje poglavara Kletnika postalo je silovito poput svetlosti. Uništenje koje je prizivao deralo je urlikom kroz kamen: Kiril Trendor pretvorio se u rastegnuto ždrelo bola planine. Već i samo njeno meso kao da se razdiralo i rastakalo u blizini tolike siline. Udar mu je bio gotovo spreman.
     Nagonski, gotovo nesvesno, ona diže pogled sa Kovenantove krivice i nevinosti, nagonjena pomišlju da treba da postoji bar jedan svedok razdiranja vremena. Dok joj um još traje, i dalje je mogla da gleda šta Opaki čini, da pošalje pobunu da ga goni preko nebesa.
     Vrtlog se zavrte oko njega i poče da raste kao da namerava da skrši Zemlju tako što će je živu proždrati. Vatra mu je bila toliko silovita da je pulsirala planinom, od nje je odzvanjala čitava Planina Groma. Ali on postepeno uvuče plamen u sebe, usredsredi ga na šaku koja je držala prsten. Previše blistava da bi se mogla gledati, pesnica mu je pulsirala poput konačnog srca sveta.
     Uz užasak krik, on suknu naviše silom dovoljno moćnom da rascepi i globus.
     Trenutak kasnije, ushićenje mu se izmeni u zapanjenost i bes.
     Negde unutar stene koja je zatvarala Kiril Trendor, njegov udar se raspade. Zbog toga što je bio usmeren na Svod Vremena, on u suštini nije bio fizička sila, iako je potres usled njegovog odašiljanja gotovo lišio Linden svesti: nije počinio nikakva fizička oštećenja. Umesto toga, on se raspršta kao da je pogodio ponoćno nebo i prekide se. U bezdanom ponoru, rastrgana parčad plamena buktala su i blistala.
     A vrele linije svetlosti rasprostirale su se poput nagrizanja, hitro mešale i umnožavale, uzimale oblik unutar masiva planine. Iz divlje magije i ništavila, one obrazovaše sliku čoveka.
     Čoveka koji se postavio između poglavara Kletnika i Svoda vremena.
     Obrisi su zadobijali materijalnost i crte dok su upijali napad Opakog.
     Tomas Koveant.
     Stajao je tamo unutar žive stene Planine Groma, sablast u potpunosti drugačija od masivnog kamena. Sve što je ostalo od njegovog fizičkog bića bila je grimasa moći i bola koja mu je obeležavala lice.
     "Ne!" zaurla Opaki. "Ne!"
     Ali Kovenant odvrati: "Da." Nije imao zemaljski glas, nije stvarao ljudski zvuk. Pa ipak je mogao da se čuje kroz halabuku opterećenog kamena, neprekidne udare besa poglavara Kletnika. Linden ga je slušala kao da je razgovetan poput glasova truba. "Brin mi je pokazao put. Pobedio je čuvara Jedinog Drveta tako što je žrtvovao sebe, pustio da on sam padne. A Mhoram mi je rekao: 'Priseti se paradoksa belog zlata.' Ali zadugo nisam razumeo. Ja sam paradoks. Ne možeš mi oduzeti divlju magiju." Onda kao da se pokrenuo napred, usredsredivši se jače na Opakog. Zapovest mu je bila čista poput bele vatre: "Spusti prsten."
     "Nikad!" zaurla poglavar Kletnik smesta. Sila poskoči u njemu, divlja od želje za korišćenjem. "Ne znam kakva te je obmana ili ludilo dovela pred mene iz Mrtvih - ali nećeš se okoristiti! Jednom si me zbacio! Neću trpeti drugi poraz! Nikad! Belo zlato je moje, dato slobodnim izborom! Ukoliko se budeš borio protiv mene, sama smrt neće te zaštititi od mog gneva!"
     Nešto poput osmeha izoštri ispijeno lice sablasti. "Ponavljam ti da grešiš. Ni ne sanjam da ti se suprotstavim."
     Odgovor poglavara Kletnika bila je munja koja je siktala kroz vazduh poput mesa koje se peče. Sila dovoljno žestoka da odrubi vrh planine poskoči na Kovenanta, razbesne se za njegovim žrtvovanjem.
     Nije joj se suprotstavljao, nije učinio nikakav napor da se odupire ili izbegava napad. Naprosto ga je prihvatio. Grč bola između njegovih obrva pokaza da je bio povređen; ali nije ustuknuo. Udar je mahnitao i plamteo u njemu dok se Linden ne uplaši da čak ni mrtva duša ne može da ga preživi. Pa ipak, kada se okončao, on ga je u potpunosti primio na sebe. Hrabro je izdržao vatru.
     "Neću se boriti sa tobom." Čak i sada, izgledalo je da sažaljeva svog ubicu. "Možeš samo da me povrediš. Ali bol ne traje. Samo me čini jačim." Glas mu je sadržavao notu bola za Opakim. "Spusti prsten."
     Ali poglavar Kletnik toliko je daleko otišao u besu i osujećenosti da je isto tako mogao biti i gluv. "Ne!" zagrme on ponovo. Nikakav strah nije ga ometao: bio je zanet do ivice krajnjeg nasilja.
     "Ne!"
     I opet:
     "NE!"
     A sa svakim krikom tukao je najžešćom silom po Neverniku.
     Udar za udarom, sve brže i brže. Dovoljno bele moći da pretvori Planinu groma u ruševine, baci je sa Domajinog Sunovrata u ruševni zagrljaj Sarangravske zaravni. Dovoljno da pretvori samo Jedino Drvo u pepeo i ugarke. Dovoljno da raznese Svod Vremena. Sva drevna ogorčenost poglavara Kletnika bila je uvišestručena i usmerena srebrnim prstenom: tukao je i tukao, neodgovorivo pogrebno zvono njegove gladi zasenjivalo je Kiril Trendor sve dok se u Lindeninom umu sve ne zavrte i dok joj se život gotovo ne okonča, nesposoban da podnese silovitost njegovog besa. Držala se Kovenantovog tela kao da je ono poslednje sidro i borila se da izdrži i ostane normalna dok je poglavar Kletnik upinjao da strgne temeljne osnove Zemlje.
     Ali nijedan napad nije pogađao ništa drugo izuzev aveti, nije povređivao nikoga osim Kovenanta. Iz udara u udar, upijao je silinu Opačije i vatre i postajao jači: predajom njenom divljaštvu prevazišao ju je. Svaki udarac uzdizao ga je iznad jednostavnog žalosnog osmatranja Mrtvih Andelejna, ritualizovane bespomoćnosti Bezemljaša u Koerkriju, sve do položaja čiste divlje magije. Postao je nesalomivi grudobran uzdignut poput slave napram uništenja.
     Istovremeno, od svakog napada poglavar Kletnik bio je sve slabiji. Kovenant je predstavljao prepreku koju Opaki nije mogao probiti zbog toga što mu se nije suprotstavljala; a nije mogao da se zaustavi. Posle toliko milenijuma žudnje, poraz mu je bio nepodnošljiv. Sve bržom mahnitošću, tukao je besom, prkosom i neutaživom mržnjom po Kovenantu. Pa ipak, svaki bezuspešni udarac koštao ga je sve većeg dela njega samog. Materija mu se kidala i tanjila, odumirala iz trenutka u trenutak kako su mu napadi postajali sve nemarniji i luđi. Uskoro se sveo do takve nematerijalnosti da je bio jedva vidljiv.
     Ali još se nije zaustavljao. Predaja mu je bila nemoguća. Da nije bio ograničen i zatvoren smrtnim vremenom svog zatvora, nastavio bi tako zauvek, u potrazi za Kovenantovim brisanjem. Izvesno vreme obličje mu je pucketalo plamenom i zavijalo dok ga je potpuni bes gonio na prag nestajanja. Onda nije uspeo i ugasio se.
     Iako je bila ošamućena i ophrvana bolom, Linden začu slabašni metalni zveket kada je prsten pao na platformu i dugo se kotrljao da bi se najzad zaustavio.