21. "REĆI ZBOGOM"
Ali kada ju je vetar u potpunosti dohvatio, više mu nije osećala silinu. Otrgao ju je od Domaje kao da je izmaglica; ali poput izmaglice, sada je ništa nije moglo povrediti. Bila je izubijana do obamrlosti. Kada obamrlost prođe, bol će joj ponovo naći glas i vrisnuće. Ali taj izgled izgubio je snagu da je zaplaši. Bol je bio samo druga strana ljubavi; i ona ga nije zažalila.
Pa ipak, za sada je bila tiha, a vetar ju je blago nosio preko beskrajne tmine. Čulo joj je već nestalo, bilo je izgubljeno poput Domaje: nije imala načina da odmeri samotna prostranstva koja je prelazila. Ali prsten - Kovenantov prsten, njen prsten - počivao joj je u ruci i ona ga je držala radi utehe.
A dok je nošena kroz ponoć između svetova, ona se priseti muzike - odlomaka pesme koju je Lupižena nekada pevao. Izvesno vreme, bili su to samo odlomci. Onda ih njen bol sastavi u celinu.
Srce mi ima odaje što uzdišu prahom
i pepelom kamina.
Moraju se počistiti i oduvati
dahom dana fina.
Al' ne mogu se na taj posao dati
jer i prašina mi je draga,
jer još i prah i pep'o pamti
da ljubav mi beše sred ovog praga.
Ne znam kako reći zbogom
kad zbogom reč je jedna
koju treba da kažem samo ja,
da uslišena bude, bedna.
Ali ne mogu izgovoriti tu reč
ili pustiti ljubav da ode:
kako da podnesem da odaje te
prazninu toliku rode?
Sedim u prašini i nadam se
da prašina pokriće i mene
dižem pepeo u kaminu
iako u njemu su hladne sene.
Ne mogu podneti da zatvorim vrata,
da zapečatim samoće svoje
dok prah i pepeo još preostaju
od dana ljubavi moje.
Pesma je navede da pomisli na oca.
Vratio joj se poput Lupiženinog glasa, opružen u staroj stolici za ljuljanje, dok su mu poslednji ostaci života krvarili - oteran u samoubistvo posedanjem Opačije. Gađenje prema samom sebi postalo mu je toliko veliko da se pretvorilo u gađenje prema životu. Bilo je poput religioznosti njene majke, u stanju da se dokazuje samo nametanjem ljudima u okolini. Ali bilo je lažno; i sada je mislila na njega sa žalošću i sažaljenjem koje ranije nikada nije mogla da dopusti sebi. Grešio je prema njoj: mnogo ga je volela. Volela je oba roditelja, iako ju je gadno zavela sopstvena gorčina.
Na neobičan način, to uviđanje učinilo ju je spremnom. Nije se prenerazila ili rastužila kada joj se Kovenant obratio iz praznine.
"Hvala ti", reče on hrapavo, glasa šuškavog od osećanja. "Za to nigde nema dovoljno reči. Ali hvala ti."
Od zvuka njegovog glasa suze joj pođoše niz lice. Grizle su joj obraze poput tuge. Ali poželela je dobrodošlicu i njima i njemu.
"Znam da je bilo strašno", nastavi on. "Jesi li dobro?"
Klimnula je u vetar koji kao da je hitao bez ijednog pokreta oko nje, kao da nema nikakvog smisla izuzev gubitka. Mislim da jeste. Možda. Nije bitno. Samo je želela da mu sluša glas dok još ima priliku. Znala je da neće dugo potrajati. Da bi ga naterala da ponovo progovori, izgovorila je prve reči koje su joj pale na pamet.
"Bio si divan. Ali kako si to učinio? Nemam pojma kako si to uspeo."
U znak odgovora, on uzdahnu - izdisanje umora i upamćenog bola, a ne žalosti. "Ne mislim da sam to uopšte učinio. Jedino sam želeo. Sve ostalo...
To je omogućio Kaer Kaveral. Hail Troj." Stara čežnja priguši mu ton. "To je bila 'neophodnost' o kojoj je govorio. Zbog čega je morao da da život. Bio je to jedini način da otvori ta posebna vrata. Kako bi se Holijan vratila. I da ja ne bih bio poput ostalih Mrtvih - nemoćan da delam. Prekršio je Zakon koji bi me sprečio da se suprotstavim Kletniku. Inače bih bio samo posmatrač.
A Kletnik nije razumeo. Možda je otišao predaleko. Ili je možda naprosto odbijao da poveruje. Ali pokušao je da ne obraća pažnju na paradoks. Paradoks belog zlata. I paradoks njega samoga. Želeo je belo zlato - prsten. Ali i ja sam belo zlato. To nije mogao da izmeni tako što me je ubio. Kada me je udario mojom sopstvenom vatrom, učinio je jedinu stvar koju nisam mogao da učinim za sebe. Spalio je otrov. Posle toga, bio sam slobodan."
On zastade na trenutak, okrenut prema unutra. "Nisam znao šta će se desiti. Prestrašio sam se da će me pustiti da živim sve dok mu se napad na Svod ne bude okončao." Ona se nejasno priseti načina na koji je Kovenant podbadao poglavara Kletnika, kao da traži smrt.
"Mi nismo neprijatelji, šta god on govorio. On i ja smo jedno. Ali izgleda da on to ne zna. Ili možda to previše mrzi da bi priznao. Zlo ne može da postoji ukoliko ne postoji i sposobnost da mu se suprotstavi. A ti i ja smo Domaja - na neki način, uglavnom. On je samo jedna naša strana. To je njegov paradoks. On je jedna naša strana. Mi smo jedna njegova strana. Kada me je ubio, zapravo je pokušavao da ubije drugu polovinu sebe. Samo me je učinio jačim. Sve dok sam ga prihvatao - ili prihvatao sebe, sopstvenu moć, nisam pokušavao da mu učinim ono što je on pokušavao da učini meni - nije me mogao zaobići."
Onda je zaćutao. Ali nije ga slušala sa hitnjom. Imala je sopstvene odgovore i oni su joj bili dovoljni. Uglavnom je slušala zvuk njegovog glasa, marila je samo za to što je još bio sa njom. Kada je stao, počela je da grabi za drugim pitanjem. Trenutak kasnije, upitala ga je kako su Prva i Lupižena uspeli da pobegnu jamnicima.
Na to, nota poput kikota zablista u vetru. "Ah, to." Dobro raspoloženje bilo mu je ukaljano mrgođenjem; ali za nju je to bilo pravo blago, jer ga nikada nije čula da se toliko primakne smehu. "Za to ću zaslugu pripisati sebi.
Kletnik mi je dao toliko moći - a izluđivalo me je to što sam samo stajao tamo i nisam bio u stanju da te dodirnem. Morao sam da učinim nešto. Kletnik je sve vreme znao šta jamnici rade. Pustio ih je da to čine da bi nas još više pritisnuo. Zbog toga sam učinio da nešto počne da se diže iz Jazbinske mogile. Ne znam šta je to bilo - nije trajalo dugo. Ali dok su se jamnici klanjali, Prva i Lupižena dobili su priliku da uteknu. Onda sam im pokazao kako da dođu do tebe."
Dopadao joj se njegov glas. Možda je u njemu bila spaljena i krivica poput otrova. Delili su trenutak drugovanja. Razmišljajući o onome što je učinio za nju, gotovo da je zaboravila da ga više nikada neće videti živog.
Ali onda je neki unutarnji nagon opomenu da se tmina pomera - da joj je vreme sa njime gotovo isteklo. Ona učini napor da uobliči svoju zahvalnost.
"Dao si mi ono što mi je bilo potrebno. Trebalo bi da ti se zahvalim. Za sve. Čak i za ono što je bolelo. Nikada mi nije bilo dato toliko darova. Samo želim..."
Pomerala se i prosvetljavala. Sa svih strana, praznina se uobličavala prema određenosti. Znala je kuda ide, šta će zateći kada stigne; a pomisao na to prizva joj sav bol i svu slabost zajedno u jednom očajničkom kriku. Pa ipak, taj krik vrati se neizrečen u tminu. U nemom iznenađenju, ona shvati da je budućnost bila nešto što je mogla podneti.
Samo bih volela da nisam morala tebe da izgubim.
Oh, Kovenante!
Poslednji put, ona diže glas prema njemu, obrati mu se kao da je žena Domaje.
"Zbogom, voljeni."
Odgovor mu stiže blago, nestade sa vetrom. "Nema potrebe za tim. Sada sam deo tebe. Uvek ćeš se sećati."
Na ivici njenog srca, on se zaustavi. Jedva da je bila u stanju da ga čuje.
"Biću s tobom dogod živiš."
Onda je nestao. Lagano, praznina se pretvori u kamen oslonjen o njeno lice.
Svetlost joj je narastala iza kapaka. Znala je još pre nego što je digla kapke da se osvestila u običnoj zori novog dana.
Vazduh je bio svež. Osetila je miris rose, proleća, hladnoće, pepela i napupelog drveća. I krvi koja se već osušila.
Jedan dugi trenutak ležala je nepomično i puštala da se prelaz okonča. Onda je uprla ruke ispod sebe.
Odavno zaboravljeni bol poče da joj rije u kostima iza levog uha. Ona nevoljno zaječa i ponovo se pruži po kamenu.
Bila je voljna da leži nepokretno dok je ubeđivala sebe da bol nije važan. Nije se žurila da osmotri svoju okolinu. Ali kada se pružila, neočekivane ruke uhvatiše je za ramena. Nisu bile snažne na način na koji je naučila da odmerava snagu; ali dograbile su je sa dovoljno odlučnosti da je odignu na kolena. "Linden", šapnu glas nekog muškarca, ogrubeo od brige. "Bogu budi hvala."
Oči su joj polako dolazile u žižu: vid kao da joj se vraćao sa velikog rastojanja. Bila je svesna zore, zamućenog, sivog kamena, ogolele udubine smeštene u srcu zelene šume poput činije smrti. Ali postepeno je razaznala Kovenantovo obličje. Bio je pružen na obližnjoj steni, unutar trougla naslikanog krvlju. Svetlost mu je gladila drago lice poput dodira objave.
Iz središta grudi virio mu je nož koji je učinio sve ostalo neophodnim.
Čovek koji ju je držao ponovi joj ime. "Toliko mi je žao", mrmljao je on. "Nikada nije trebalo da te umešam u ovo. Ali nismo znali da je u tolikoj opasnosti."
Ona polako okrenu glavu i srete zbunjeni i umorni pogled dr Berenforda.
Oči kao da su mu se lecale u dupljama, od čega su teški podočnjaci ispod njih podrhtavali. Stari brkovi visili su mu iznad usta. Uobičajena suva dispepsija njegovog tona sada je nestala: ovde ga je izdala. Gotovo u strahu, on joj postavi isto pitanje kao i Kovenant: "Jesi li dobro?"
Klimnula je koliko god joj je to bol u lobanji dozvoljavao. Glas joj je škripao u grlu poput rđe. "Ubili su ga." Ali nikakve reči nisu odgovarale njenom bolu.
"Znam." Pomogao joj je da se uspravi u sedeći položaj. Onda se okrenuo da otvori lekarsku torbu. Trenutak kasnije, osetila je prodorni miris antiseptika. Umirujućom blagošću, razdvojio joj je kosu, proverio povredu, počeo da čisti ranu. Ali nije prestajao da govori.
"Gospođa Džejson i njeno troje dece došli su mi do kuće. Verovatno si je videla pored sudnice prvi dan kada si bila ovde. Nosila je natpis 'Pokaj se'. Ona je jedna od onih koji misle da lekari i pisci prirodno idu u pakao. Ali ovaj put bio sam joj potreban. Izvukla me je iz kreveta pre par sati. Svi četvoro..." On grčevito proguta. "Desne šake su im užasno ispečene. Čak i deci."
Završio joj je čišćenje rane, ali se nije pokrenuo da je pogleda u lice. Izvesno vreme gledala je u mrtvi pepeo lomače, ali ništa nije videla. Ali onda joj se pogled vrati Kovenantu. Ležao je tamo u iznošenoj majici i starim farmerkama kao da nikakvi pokrovi njegovoj smrti ne bi mogli dati dostojanstvo. Crte su mu bile sleđene u strahu i bolu - i u nekoj vrsti žestine koja je delovala poput nade. Da dr Berenford nije bio sa njom, uzela bi Kovenanta u naručje radi utehe. Zasluživao je više nego da leži tako odbačeno.
"Najpre nije htela ništa da mi kaže", nastavi stariji čovek. "Ali dok sam ih vozio do bolnice, slomila se. Negde unutar nje preostalo je dovoljno poštenja da bude zgrožena. Deca su joj vrištala i to nije mogla da podnese. Mislim da niko od njih nije znao šta radi. Mislili su da je Bog najzad uvideo njihovu pravednost. Svi su imali istu viziju i naprosto su je poslušali. Bičevanjem su doveli sebe do mahnitosti i ubili konja da bi došli do krvi koju su upotrebili da mu označe kuću. Više nisu bili normalni.
Zbog čega su se okomili na njega - to ne znam." Glas mu se tresao. "Možda zbog toga što je pisao 'nehrišćanske' knjige. Stalno je govorila o 'tvorcu obesvećenja'. Kada je prisiljen da se ponudi kao žrtva, svet je trebalo da bude očišćen od greha. Osveta i apokalipsa. A Džoan mu je bila žrtva. Nije mogla biti spasena ni na koji drugi način." Gorčina mu je rasla. "Kako divna zamisao. Kako su mogli da joj odole? Mislili su da spasavaju svet dok su gurali šake u tu vatru.
Nisu se oteli tome sve dok ih ti nisi prekinula."
Linden mu je shvatala preneraženost, bes. Ali prošla je krizu. Ne osvrćući se, rekla je: "Bili su kao Džoana. Mrzeli su sebe - svoje živote, svoje siromaštvo, nedelotvornost. Kao moji roditelji. Od toga su pomahnitali." Žudela je za sažaljenjem prema ljudima koji su to učinili Kovenantu.
"Pretpostavljam da je tako", uzdahnu dr Berenford. "Neće biti prvi put." Onda je nastavio. "Uglavnom, odveo sam gospođu Džejson do hitne pomoći i pozvao šerifa. Nije mi baš poverovao - ali je svejedno pošao do farme 'Utočište'. Našli smo Džoanu. Spavala je u kući. Kada se probudila, ničeg se nije sećala. Ali izgledala je kao da joj se razum povratio. Nisam mogao da odredim. Uglavnom, više nije bila nasilna.
Naterao sam šerifa da je odvede do bolnice. Onda sam pošao da te potražim."
Ponovo je progutao svoju nevolju. "Nisam želeo da bude sa mnom. Nisam želeo da misli da si ti odgovorna za ovo."
Na to, ona ga pogleda u čudu. Njegova briga za nju - želja da je poštedi zaključka koji je šerif mogao da donese našavši je samu sa Kovenantovim telom - dodirnu izvor nečega novog u njoj; i to se otvori kao da cveta. Lice mu je omlitavelo pod težinom njegove smetene zabrinutosti: kao da je oklevao da je pogleda u oči. Ali bio je dobar čovek; a kada ga je pogledala, videla je da Kovenantov duh nije mrtav. I ne znajući, pokazao joj je jedini iskreni način da kaže zbogom.
Stavila mu je ruku na rame. Blago je rekla: "Nemoj da kriviš sebe. Nisi mogao da znaš šta će se desiti. A on je dobio ono što je najviše želeo. Učinio je sebe nevinim." Onda se naslonila na njega da bi mogla da se digne na noge.
Sunčevo svetlo padalo je po njenoj iznurenosti toplo i blago. Nad golim padinama udubljenja stajalo je drveće ovenčano mladim zelenilom proleća, živo, neizrecivo i čisto. I u ovom svetu bilo je zdravlja kome se moglo služiti, povreda koje su se mogle lečiti.
Kada joj se stariji muškarac pridruži, ona reče: "Hajdemo. Imamo posla. Gospođa Džejson i njena deca nisu bili jedini. Moraćemo da se pobrinemo za još mnogo ispečenih šaka."
Trenutak kasnije, dr Berenford klimnu. "Reći ću šerifu gde da ga nađe. Možemo bar da se postaramo da dobije poštenu sahranu."
"Da", odvrati ona. Sunce joj je ispunjavalo oči sjajem. Zajedno, ona i njen pratilac pođoše uz golu padinu prema drveću.
Desnom šakom Linden Averi čvrsto je držala burmu.
|