8. BRANITELJI DOMAJE

     Pljusak se spustio poput grmljavine. Kiša beše puna glasova koje Kovenant nije uspevao da razazna. Sunderove usne pokretale su se, ne proizvodeći ni zvuka: Holian je treptala dok joj se voda slivala niz lice, kao da ne zna da li da plače ili da se smeje. Kovenant požele da im priđe, da ih obgrli u čistom olakšanju zbog toga što su živi; ali svetlost krila zadržavala ga je. Nije znao šta označava. Otrov u podlaktici gonio ga je da ga dograbi i sažeže...
     Kail ponovo prozbori pravo u Kovenantovo uho. "Oblar pita da li je pohod uspešno okončan!"
     Na to Kovenant pokri lice, pritisnu unutrašnju toplinu prstena uz kosti lobanje. Ta kiša bila je previše za njega: potisnuti plač sklupčao mu se u grudima. Toliko je žudeo da zatekne Sundera i Holian da nije ni razmišljao šta bi za njih značila propast pohoda.
     Sluh Prve bio je oštriji od njegovog: Sunderovo pitanje doprelo je do nje. Ona usmeri glas da mu odgovori kroz huku. "Pohod je propao!" Reči su bile osorne od naprezanja. "Palamar Sanomor je stradao! Došli smo u potragu za novom nadom!"
     Puna jačina povika Sunderovog odgovora bila je jedva razaznatljiva. "Ovde je nećete naći!"
     Onda se svetlo povuče: oblar se okrenuo. Visoko držeći kril da bi vodio družinu, on zađe u oluju.
     Kovenant pusti da mu ruke padnu poput krika koji nije mogao izustiti.
     Na trenutak, niko nije sledio Sundera. Holian je stajala ispred Kovenanta i Linden, dok su joj se obrisi ocrtavali u odsjaju krila. Jedva da je video šta radi kada mu je prišla i čvrsto ga zagrlila u znak dobrodošlice. Pre nego što je bio u stanju da uzvrati, ona ga ostavi da zagrli Linden.
     Pa ipak, njen kratki gest pomogao mu je da se sabere. Delovao je kao čin oproštaja - ili potvrde stava da su njegov i Lindenin povratak bitniji od nade. Kada ga Kail požuri da pođe za svetlom, on pokrenu neosetljive udove.
     Nalazili su se u udolini između bregova: nakupljena voda dostizala je gotovo do kolena. Ali njena struja kretala se u smeru u kome je išao, a Kail ga je pridržavao. Haručaji je delovao sigurnije u sebe nego ikada. Mora da je reč o onoj mentalnoj vezi koja je privukla Durisa i Fola, sa Kamendolcima iza njih, prema družini. A sada Kail više nije bio sam. Blato, bujice i kiša nisu ga mogli navesti da se spotakne. Držao je Kovenanta poput granitnog kipa.
     Kovenant je izgubio svaki osećaj o pratiocima; ali nije se brinuo: verovao je drugim haručajima kao što je verovao Kailu. Usmeravao je pažnju na borbu za svaki sledeći korak i sledio Sundera onoliko brzo koliko su mu to dopuštali neravnoteža i iscrpljenost.
     Put je delovao dugo i oštro u zahvatu oluje. Ali konačno se on i Kail primakoše udubljenju u steni i ugledaše kako se Sunderova svetlost krila vlažno odražava sa ivica širokog ulaza u pećinu. Sunder uđe pravo unutra i upotrebi srebrnu svetlost krila da potpali spremnu hrpu drveta. Onda ponovo umota sečivo i ugura ga unutar kožnog prsnika.
     Plamenovi su bili manje sjajni od krila, ali širili su osvetljenje po većoj površini, otkrivajući hrpe drveta i slame naslagane uz zidove. Kamendolci i haručaji već su tu podigli logor.
     Pećina je bila visoka, ali plitka, tek nešto više od udubljenja u padini brega. Ugao pod kojim ih je tavanica natkriljavala puštao je kišu da pada unutra i da curi do poda, a kao posledica toga pećina je bila vlažna i vatru nije bilo lako održati. Ali čak i takvo srazmerno sklonište bilo je melem za Kovenantove izubijane živce. Stajao je nad plamenovima i pokušavao da istrlja mrtvačku hladnoću iz kože, posmatrajući Sundera, dok je družina pristizala da bi mu se pridružila.
     Duris uvede četvoricu džinova. Fol je vodio Linden kao da je već preuzeo Maglovalovo odabrano mesto uz njen bok. Vain i Findejl došli su sami, iako nisu zašli dovoljno duboko u pećinu da bi izbegli šibanje kiše. A Holian je pratio Harn, haručaji koji je pazio na eh-Zublju u danima kada ih je Kovenant izbavio zahvata Veselkamena i Vatrokobi.
     Kovenant je piljio u njega. Kada su Sunder i Holian ostavili Primorje da bi otpočeli misiju protiv Klave, i Harn je otišao sa njima. Ali ne sam: pratio ih je i Stel, haručaji koji je čuvao Sundera.
     Gde je sada Stel?
     Ne, još i više od toga: gore od toga. Gde su muškarci i žene Domaje, žitelji u čije su pridobijanje pošli Sunder i Holian? I gde su ostali haručaji? Posle jezivog pokolja koji je Klava počinila nad tim ljudima, zbog čega su samo Duris i Fol poslati u borbu?
     Ovde nećete naći nikoga.
     Zar je na-Mhoram već pobedio?
     Zinuvši na Sundera preko titrave vatre, Kovenant pokrenu usta, ali reči nisu izlazile. Pod zaklonom pećine, nepogoda je bila prigušena, ali neprekidna, žestoka i gladna poput ogromne zveri.
     A Sunder se izmenio. Ranije, i pored sve krvi koju je bio prisiljen da prolije kao oblar kamendola Mithil, nikada nije izgledao kao čovek koji ume da ubije. Ali sada jeste.
     Kada ga je Kovenant prvi put sreo, mladolike crte Kamendolaca bile su neobično smetene i sukobljene sa nerazrešenim zahtevima njegove dužnosti. Otac ga je učio da svet nije ono što su za njega tvrdili Jahači - kazna za ljudsku drskost - i zato nikada nije naučio da prihvata ili oprašta činove koje su od njega zahtevala pravila Klave i zakoni Kobi Sunca. Neizrečeno gnušanje naboralo mu je čelo: oči su mu potamnele od prikupljene tuge: zubi su mu škrgutali, žvaćući gorku hrskavicu nepomirljivosti. Ali sada je delovao isto onako izlizano i izudarano kao nož kojim je nekada oduzimao živote onih koje je voleo. Oči su mu blistale u svetlosti vatre poput dva bodeža. A svi pokreti bili su mu napregnuti od pritajenog besa - divljeg i zbunjenog gneva koga više nije bio u stanju da izrekne.
     Njegovo držanje nije nagoveštavalo dobrodošlicu. Prva mu je saopštila da je pohod doživeo neuspeh. Pa ipak, ponašanje mu je nagoveštavalo da mu napregnutost nije usmerena na Nevernika - da mu je postalo nemoguće da uobliči makar i golo olakšanje i zadovoljstvo.
     U neprilici, Kovenant pogleda Holian radi objašnjenja.
     Na eh-Zublji takođe su se videli tragovi nedavnih doživljaja. Kožna tunika bila joj je pocepana na nekim mestima i nespretno zakrpljena: ruke i noge otkrivale su joj nedovoljnost slabih obroka i stalnu opasnost. Pa ipak, odavala je izrazit utisak suprotnosti u odnosu na Sundera.
     Oboje su bili zdepaste kamendolske građe, tamnokosi i niski, iako je ona bila mlađa od njega. Ali njena prošlost bila je u potpunosti drugačija od njegove. Sve do potresa koji ju je koštao doma u kamendolu Kristal - krize u kojoj su Jahači tražili njen život i spasa zahvaljujući Kovenantu, Lindeni i Sunderu - bila je najcenjeniji član zajednice: kao eh-Zublja, sposobna da prorekne faze Kobi Sunca, pružala je svom narodu dragocenu prednost. Prošlost joj je sadržala malo samoprekora i lišavanja koji su ispunjavali Sunderove dane. I ta razlika sada je bila još ubojitija. Bila je pre blistava nego gnevna - toliko topla u dobrodošlici koliko je on bio krut. Da pogledi koje je upućivala prema oblaru nisu bili toliko puni nežnosti, Kovenant je mogao da pomisli da su dvoje kamendolaca postali stranci jedno prema drugom.
     Ali crna kosa koja joj je letela poput gavranovih krila oko ramena nije se promenila. I dalje joj je davala utisak kobnosti, nagoveštaj usuda.
     Postiđen, Kovenant otkri da ne zna ni šta bi njoj rekao. Ona i Sunder bili su mu previše životni: previše su mu značili. Ovde nećete naći nikoga. Opažanjem oštrim poput intuicije, video je da uopšte nisu stranci jedno za drugo. Sunder je bio toliko napregnut i gorak upravo zbog načina na koji je Holian blistala; a njena svetlost dopirala je iz istog korena kao i njegov bol. Ali taj uvid ne pruži Kovenantu nijednu reč čije bi izgovaranje mogao da podnese.
     Gde je Stel?
     Gde su ljudi Domaje? I haručaji?
     I šta se desilo kamendolcima?
     Prva pokuša da premosti neprijatnu tišinu uglađenošću džinova. U prošlosti, uloga govornika u takvim prilikama pripadala je Brusobolu; ali on je izgubio volju za to.
     "Kamena mu i mora!" poče ona, "kako mi je milo što ponovo mogu da vas pozdravim, Sundere, oblaru, i Holian, eh-Zubljo. Kada smo se rastali, jedva da sam se usuđivala da sanjam da ćemo se ponovo sresti. To je..."
     Lindenin nagli šapat zaustavi Prvu. Ona je napeto piljila u Holian; a njen usklik ućutka skup, probi se jasno proz gusti baraž kiše.
     "Kovenante. Ona je trudna."
     Oh, moj Bože.
     Holianina vitka figura nije odavala ništa. Ali jedva da je prošlo devedeset dana otkako su kamendolci napustili Primorje. Lindenina tvrdnja sadržavala je trenutnu osudu: njeno čulo nije moglo pogrešiti u vezi sa takvom stvari.
     Iznenadna težina uviđanja primora ga da sklizne na tlo. Noge mu odbiše da drže to otkrovenje. Trudna.
     Zbog toga je Holian blistala, a Sunder besneo. Bilo joj je drago, jer ga je volela. A zbog toga što je on voleo nju, bio je zgrožen. Potraga za Jedinim Drvetom doživela je neuspeh. Razlog zbog koga je Kovenant poslao kamendolce nazad do Gornje Zemlje bio je izneveren. A Sunder je već bio prisiljen da ubije jednu ženu i dete. Nije mu više nigde preostalo da se okrene.
     "Oh, Sundere". Kovenant nije bio siguran da je to izgovorio naglas. Dok su mu iz očiju tekle suze, on pognu glavu. Trebalo bi da je pokrivena pepelom i izmetinama. "Oprosti mi. Toliko mi je žao."
     "Zar je tvoja greška što potraga nije uspela?" upita Sunder. Zvučao je oporo poput sudbine. "Jesi li nas ti doveo do ove tačke, u kojoj je moja greška otvorila poslednja vrata usuda?"
     Da, odvrati Kovenant - naglas ili u sebi, nije bilo nikakve razlike.
     "Onda me počuj, prapoglavaru." Sunderov glas mu se primakao. Sada je bio zamračen tugom. "Neverniče i nosioče belog zlata. Zlokrajniče i Branioče života." Ruke mu dograbiše Kovenantova ramena. "Počuj me."
     Kovenant diže pogled, boreći se da održi kontrolu nad sobom. Oblar je čučao pred njime. Sunderove oči bile su zamagljene: biserje vlažne svetlosti vatre klizilo mu je niz tvrde vilice.
     "Kada si me prvi put odagnao od doma i dužnosti u kamendolu Mithil", reče on hrapavim glasom, "tražio sam od tebe da me ne izdaš. Prisilio si me da krenem u suludu potragu po pustinjskom suncu za mojim prijateljem Maridom koga nisi mogao da spaseš - i odbio si da uzmeš moju krv da ti pomogne - i zahtevao si od mene da jedem alianthu za koju sam znao da je otrov - i zbog toga sam te zadužio nečim što je više od vernosti. Zahtevao sam od tebe smisao života - i razlog smrti Nazika, oca moga. I još nisi završio, oteo si Holian, kćer Amitovu, iz opasnosti u kamendolu Mithil, kao da je to bila tvoja želja da je zavolim. A kada smo zajedno pali u ruke Klave, iskupio si nas iz tog zahvata, povratio nam živote.
     I još ti to nije bilo dovoljno. Kada si nas naučio da uvidimo zlo Klave, okrenuo si leđa tom zločinu, iako je vrištao za osvetom u lice čitave Domaje. Tu si me izdao, prapoglavaru. Smisao koji mi je bio toliko potreban odgurnuo si u stranu. Umesto njega, dao si mi samo zadatak koji mi je prevazilazio snagu."
     Bilo je to tačno. U gubitku krvi, ludilu i strasti, Kovenant je učinio sebe odgovornim za istinu koju je od Sundera zahtevao da prihvati. A onda je doživeo neuspeh. Šta je to bilo, ako ne izdaja? Sunderove optužbe gonile su ga da krvari tugom i suzama.
     Ali ni Sunder još nije završio. "Zbog toga", nastavi on hrapavim glasom, "moje je pravo da me saslušaš. Prapoglavaru i Neverniče, nosioče belog zlata", reče on kao da se obraća vrelim linijama koje su obojile Kovenantovo lice, "izdao si me - i drago mi je što si došao. Iako dolaziš bez nade, ti si jedina nada koju sam ikada uvideo. Svojim rukama u stanju si da stvoriš ili porekneš koju god istinu poželiš, a ja želim da te služim. Dok ostaješ ovde, neću prihvatiti ni očajanje, ni zlu sudbinu. Nema ni izdaje, ni promašaja, sve dok izdržavaš za mene. A ako istina kojoj učiš na kraju mora biti izgubljena, tešiće me da od moje ljubavi i mene nije zatraženo da podnesemo taj gubitak sami.
     Kovenante, počuj me", bio je uporan. "Reči nisu dovoljne. Drago mi je što si došao."
     Nemo, Kovenant obujmi Sundera oko vrata i zagrli ga.
     Plač njegovog srca takođe je bio obećanje. Ovog puta neću okrenuti leđa. Iskidaću kopilad.
     Ostao je tako sve dok mu odgovor oblarovog zagrljaja ne pruži utehu.
     Onda Lupižena prekide tišinu nakašljavanjem; a Linden reče glasom hrapavim od saosećanja: "Bilo je i vreme. Mislila sam da vas dvojica nikada nećete progovoriti jedan sa drugim." Stajala je pored Holian kao da su na trenutak postale sestre.
     Kovenant popusti stisak; ali još jedan trenutak nije puštao oblara. Teško progutavši, on promrmlja: "Mhoram je imao običaj da govori takve stvari. Počinješ da podsećaš na njega. Sve dok Domaja može da proizvodi ljude poput tebe... I Holian." Prisećanja na davno umrlog poglavara nateraše ga da oštro zatrepće da bi izbistrio vidno polje. "Kletnik misli da samo treba da sruši Svod Vremena da bi razorio svet. Ali greši. Lepotu nije tako lako uništiti." Prisetivši se pesme koju mu je Lena pevala dok je još bila devojka i dok je on bio nov u Domaji, on tiho navede: "Duša u kojoj raste cvet preživljava".
     Sa iskrivljenim osmehom, Sunder se diže na noge. Kovenant mu se pridruži i njih dvoje okrenuše se svojim drugovima. Sunder reče Prvoj: "Izvinite moju nedobrodošlicu. Novosti o vašem pohodu bolno su me pogodile. Ali došli ste izdaleka, preko neznanih krajeva Zemlje, u bolu i opasnosti, i srećno smo se našli. Potrebni ste Domaji - a vama bismo mi mogli biti od koristi." Predstavio je Durisa i Fola za slučaj da džinovi nisu ranije upamtili njihova imena. Onda zaključi: "Naša hrana je oskudna, ali molimo vas da je podelite sa nama."
     Prva odvrati, predstavivši Maglovala kamendolcima. Već su poznavali Vaina; a na Findejla nije obraćala pažnju, kao da je prestao da ostavlja trag na njenu svest. Bacivši pogled po plitkoj, vlažnoj pećini, ona reče: "Izgleda da smo mi bolje opremljeni za deljenje. Oblare, koliko nam je velika udaljenost od tog Veselkamena za kojim traga Džinoljub?"
     "Petodnevni put", odvrati Sunder, "ili trodnevni, ukoliko ne zahtevamo putovanje kradom da nas skloni od pogleda Klave."
     "Onda", izjavi Prva, "opremljeni smo do granice obilja. A vama je obilje neophodno." Ona se namerno zagleda u Holianinu mršavost. "Da proslavimo ovaj susret i ovo sklonište pravom gozbom."
     Ona skide svoj ranac; ostali džinovi sledili su njen primer. Brusobol i Magloval počeše da pripremaju obrok: Lupižena je pokušavao da istezanjem istera deo grčeva iz leđa. Kiša je nastavljala da nemilosrdno šiba padinu brega, a voda je tekla niz nagnuti svod, obrazujući barice i slivajući se po podu. Pa ipak, srazmerna suvoća i toplina skloništa predstavljali su utehu. Kovenant je negde čuo da izlaganje neprekidnoj kiši može da otera ljude u ludilo. Trljajući neosetljivim prstima bradu, posmatrao je svoje drugove i pokušavao da prikupi hrabrosti za pitanja.
     Prva i Lupižena ostajali su tvrdoglavo sabrani i pored kiše, premora i obeshrabrenja. Dok je čekala na hranu, ona izvuče mač i poče metodično da ga briše; a on stade da se priseća nekadašnjih doživljaja sa Sunderom, opisujući njihov prethodni susret i pustolovine po Sarangravskoj zaravni sa neodoljivim humorom. Magloval je, međutim, i dalje bio pun podozrenja, oklevanja: u jednom trenutku izgledalo je kao da nije u stanju da odabere koju kesu sa provijantom da otvori i bio je zbunjen tom jednostavnom odlukom, sve dok Brusobol ne zareža na njega. Ni vreme, niti udarci koje je zadao protiv arghuleha nisu mu zalečili nesamopouzdanje, čije su se pukotine sve više širile.
     A zapovednik kao da je postajao sve manje sličan džinu. Pokazao je zapanjujući nedostatak oduševljenja zbog ponovnog susreta sa kamendolcima, zbog društva novih haručaija - čak i zbog izgleda hrane. Pokreti su mu bili dužnost koju je obavljao naprosto zato da mu prođe vreme dok ne dostigne svrhu, dok ne dobije priliku da ispuni naum. Kovenant nije znao koji je to naum; ali razmišljanje o tome šta bi on mogao biti izazivalo mu je trnce. Brusobol je delovao poput čoveka koji se rešio da se pridruži bratu po svaku cenu.
     Kovenant požele da zatraži neko objašnjenje; ali nije bilo moguće izdvojiti se nasamo. Odloživši stvar na stranu, on se obazre po ostatku skupa.
     Linden je odvela Holian na suvlje mesto uz jedan zid, pa je pregledala eh-Zublju svojim čulom, ispitivala zdravlje i rast deteta koje je Holian nosila. Šum kiše sakrivao je njihove tihe glasove. Ali onda Linden obznani čvrstim glasom: "Dečak je." Holianine tamne oči okrenuše se Sunderu i zablistaše.
     Vain i Findejl nisu se ni pokrenuli. Vain je delovao neosetljivo na vodu koja mu se poput biserja skupljala po crnoj koži, kapala mu sa iscepane tunike. A čak ni otvorena kiša nije mogla da dodirne Određenog: prolazila je kroz njega kao da mu je stvarnost od neke potpuno drugačije vrste.
     Blizu ivice pećine, haručaji su stajali u raštrkanoj grupi. Duris i Fol gledali su prema oluji: Kail i Harn bili su okrenuti unutra. Ukoliko su mentalno delili međusobne priče, njihovi ravni izrazi nisu odavali znak bilo kakvog opštenja.
     Poput Krvne Garde, pomisli Kovenant. Svaki od njih kao da je neposrednim nadahnućem znao ono što su i ostali znali. Jedina razlika bila je da haručaji nisu bili imuni na vreme. Ali možda ih je to činilo manje voljnim za pogađanja.
     Iznenada je bio siguran da više ne želi da ga oni služe. Uopšte nije želeo da ga bilo ko služi. Posvećivanje ljudi njemu bilo je previše skupoceno. Bio je na sopstvenom putu prema usudu: trebalo je da putuje sam. Pa ipak, ovde je bilo još pet ljudi čiji će životi biti ugroženi zajedno sa njegovim. Šest, računajući Holianino dete, koje nije moglo da da svoj glas u čitavoj stvari.
     A šta se dogodilo sa ostalim haručajima - sa onima koji su svakako došli poput Fola i Durisa da se suprotstave Klavi?
     I zbog čega su Sunder i Holian doživeli neuspeh?
     Kada je hrana bila spremna, on sede među svoje drugove kraj vatre leđima uz zid pećine, sa zategnutom utrobom. Čin uzimanja hrane istovremeno je odlagao i primicao trenutak za postavljanje pitanja.
     Ubrzo potom, Holian pusti da u krug pođe kožna mešina. Kada Kovenant otpi iz nje, on oseti ukus metheglina, guste, bogate medovine koju su točili žitelji Domaje.
     Značenje toga poskoči na njega. Glava mu se trže. "Onda, niste doživeli neuspeh."
     Sunder se namršti kao da mu je Kovenantova izjava zadala bol. "Ne u potpunosti". Usne su mu se smešile, ali oči su mu bile ozbiljne. "Ni u jednom kamendolu nismo doživeli potpuni promašaj, ni u jednom drugom naselju - osim jednog."
     Kovenant pažljivo odloži mešinu ispred sebe. Ramena su mu se tresla: morao je oštro da se usredsredi da bi smirio ruke i glas. "Recite mi". Oči svih putnika bile su na Sunderu i Holian. "Recite šta se desilo."
     Sunder baci krupnu krišku hleba koju je jeo. "Neuspeh nije reč u koju treba imati poverenja", poče on oštro. Pogled mu je izbegavao Kovenanta, Linden, džinove, prikovao se za ugarke vatre. "Može da znači jednu ili drugu stvar. Doživeli smo neuspeh - i nismo."
     "Oblaru", umeša se Lupižena blago. "Među našim narodom kažu da je radost u ušima koje slušaju, ne u ustima koje govore. Potraga za Jedinim Drvetom dovela nas je do mnogih groznih i okrutnih priča, a mi ih nismo svaki put dobro saslušali. Pa ipak smo ovde - bolno ozleđeni, možda" - on baci pogled na Brusobola - "ali ne potpuno pokolebani. Nemoj se ustezati da nam prikloniš deo svoga bola."
     Na trenutak, Sunder pokri lice kao da ponovo plače. Ali kada je spustio šake, jed srca bio mu je blistav u očima.
     "Počujte me, onda", reče on kruto. "Pošavši iz Primorja, nosili smo Lorikov kril i poverenje prapoglavara. U mom srcu bili su nada i osećaj svrhe, a uvideo sam novu ljubav kada su sve stare bile mrtve." Sve izginule: njegov otac usled ubistva, majka zbog toga što se to nije moglo izbeći, žena i sin od njegove sopstvene ruke. "Zbog toga sam smatrao da će nam verovati kada budemo pronosili poruku prkosa od sela do sela.
     Od Leleja, zaputili smo se severno i zapadno, u potrazi za putem do Gornje Zemlje koji nas neće izložiti zlokotskoj Sarangravskoj Ravnici." A taj deo putovanja bio je prijatan, jer su bili nasamo zajedno, ne računajući Stela i Harna; Primorjem, od obale pa sve do visokih bregova i preživelih ostataka Džinovih Šuma, nikada nije ni takla Kob Sunca. Nesigurnost je pomračila njihov prethodni prelazak te oblasti; ali sada su je videli kao divnu zemlju na vrhuncu jesenje veličanstvenosti, kušali preobražujući ukus šumovitih krajeva i životinja, ptica i cveća. Klava je učila da je Domaja stvorena kao mesto za kažnjavanje, stratište za ljudsko zlo. Ali Kovenant je poricao to učenje; a u Primorju Sunder i Holian prvi put su počeli da shvataju na šta je Nevernik mislio.
     Zbog toga im je odlučnost da se suprotstave Klavi jačala; i najzad su se usudili da zađu u severne krajeve Sarangrava, ne bi li počeli sa poslom bez dodatnih odlaganja.
     Uspevši se uz Domajin Sunovrat, ponovo su zašli u bledilo Kobi Sunca.
     Zadatak pronalaženja naselja nije bio lak: nisu imali karte i nisu bili upoznati sa prostranstvom Domaje. Ali konačno je dalekovidi haručaji opazio Jahača; a žena u crvenoj odori i ne znajući odvela je putnike do njihovog prvog odredišta - malog drvograda koji se pogurio u procepu između bregova.
     "Daleki drvograd nije nam baš poželeo dobrodošlicu", reče oblar gorko.
     "Jahači su im oduzimali najmlađe i najbolje", objasni Holian. "I to ne na nekadašnji način. Klava je uvek bila oprezna u svojim zahtevima, jer kada bi ljudi bili desetkovani, gde bi Jahači svraćali po hranu? Ali sa skraćenjem Kobi Sunca takvo domaćinsko ponašanje bilo je odbačeno. Jahači su dolazili do svakog naselja sa dvostrukom i trostrukom učestanošću, zahtevajući svaki život koji su im honji mogli poneti."
     "Lišeni haručaija koje si ti iskupio", dodade Sunder Kovenantu, "Jahači su od uobičajenog prikupljanja žetve prešli na pravo haranje. Ukoliko nas priče koje smo čuli nisu navele na pogrešan trag, to haranje otpočelo je u vreme kada smo na putu prema moru prešli iz Gornje Zemlje u Sarangravsku Ravnicu. Na-Mhoram nas je video u rukhu koji sam ja tada nosio i znao je da si otišao u opasnost iz koje nisi mogao da mu uzvratiš udarac." Oblar je govorio kao da je znao kako će Kovenant primiti te vesti - kako će kriviti sebe zbog toga što nije ranije stupio u borbu protiv Klave. "I zato, kakve je potrebe imao za bilo kakvom opreznošću?"
     Kovenant se trže u sebi; ali držao se onoga što je dvoje kamendolaca govorilo, prisiljavao se da to sasluša.
     "Kada smo ušli u Daleki drvograd", nastavi eh-Zublja, "bili su svedeni na starce, bogalje i gorčinu. Kako su mogli da nam požele dobrodošlicu? Videli su nas samo kao krv iz koje bi mogli zadobiti razdoblje preživljavanja."
     Sunder je piljio u vatru, očiju poput uglačanog kamena. "To nasilje sam predupredio. Koristeći Lorikov kril i orkrest, Sunčev kamen, doveo sam vodu i ussumiel bez prolivanja krvi pod pustinjskim suncem. Takva moć bila je zapanjujuća za njih. Zbog toga su, kada sam završio, bili spremni da saslušaju šta god smo želeli da kažemo protiv Klave. Ali od kakvog su značaja mogle biti naše reči za njih? Kakvo je suprotstavljanje još bilo moguće preostacima njihovog sela? Bili su previše proređeni da bi učinili bilo šta osim da se zgrče u svojim domovima i bore za goli život. Nismo doživeli potpuni neuspeh", škripao je on glasom, "ali ja ne znam drugo ime za ono što smo postigli."
     Holian mu položi blagu šaku na ruku. Kiša je i dalje hučala izvan pećine. Voda je neprekidno kapala kraj Kovenantovih nogu. Ali on nije obraćao pažnju na vlagu, zatvorio je um oštrom i beskorisnom kajanju koje mu se poput otrova dizalo iz dubine stomaka. Kasnije će dopustiti sebi da oseti čisto očajanje zbog onoga što je razuzdao po Domaji: sada je morao da sluša.
     "Jednu stvar ipak smo dobili iz Dalekog drvograda", nastavi eh-Zublja. "Pružili su nam znanje o kamendolu koji počiva na zapadu. Nije bilo potrebno da tragamo za prilikom da iskušamo svoju nameru drugi put."
     "Oh, zaista!" zareža Sunder. Osujećenost i gnev rasli su u njemu. "To znanje su nam dali. Takvo znanje lako se zadobije. Od tog dana do ovoga, uopšte nije bilo potrebno da tragamo. Neuspeh u svakom naselju gonio nas je napred. Kako smo se kretali sve dalje prema zapadu, bliže Veselkamenu, svaki drvograd i kamendol bilo je sve mučnije pridobiti, jer veća blizina na-Mhoramovog Konaka naučila ih je većem strahu. Pa ipak, uvek su darovi krila, Sunčevog kamena i lianara za nas zadobijali neku meru dobrodošlice. Ali ti ljudi nisu više imali dovoljno krvi da održe svoje strahove - a nedostajalo im je i krvi za otpor. Jedini odgovor na naše darove i reči bilo je njihovo znanje o drugim naseljima.
     Tomase Kovenante", reče on iznenada, "ovo je čemerno za mene - ali ne želim da budem pogrešno shvaćen. Povremeno bi nam se od naselja do naselja slučilo da naiđemo na muškarca ili ženu dovoljno mlade i zdrave da su bili u stanju da ponude i drugačiju pomoć - pa ipak nevoljne da to učine. Nailazili smo na ljude kojima je bilo nezamislivo da bi ijedan muškarac ili žena mogli da vole Domaju. Povremeno su pokušavali da nam ugroze živote, jer koji smrtnici ne bi zaželeli moć koju smo nosili? Tada nas je spasavala jedino vernost haručaija. Pa ipak, uopšte uzev, nije nam dat nikakav drugi poklon, jer nikakav drugi poklon nije ni bio moguć. Naučio sam se velikoj gorčini koju ne znam kako da ublažim - ali krivica za to ne pada na narod Domaje. Nisam mogao da poverujem da goli život ma kog naselja može da pretrpi toliko gubitaka, a ipak da se održi."
     Na trenutak je ćutao; a pljeskavi šum kiše odzvanjao je pećinom. Stavio je ruku preko Holianine: silina njegovog stiska zategla mu je žile iza zglavaka. Nije bio viši od Linden, ali snaga mu se nije mogla meriti visinom: Kovenantu je delovao isto onako ogorčeno i opasno kao Berek Troprst na padinama Planine Groma, kada je drevni junak i poglavar-rodilac najzad stavio ruku na Zemnu moć.
     Tišina je podsećala na prigušeni baraž oluje. Klava je već prolila užasnu količinu krvi - pa ipak, previše je života bilo na kocki i Kovenant nije znao kako da ih zaštiti. U želji za podrškom, okrenuo se prema Linden. Ali ona mu nije opazila pogled. Glava joj je bila dignuta, oči oštre, kao da njuši vazduh, traga za napetošću ili opasnošću koje nije uspevala da razazna.
     On baci pogled na džinove. Ali oči Brusobola bile su skrivene ispod uklještene pesti njegovih obrva; a oči Maglovala, Lupižene i Prve bile su usredsređene na kamendolce.
     Na ulazu u pećinu, Kail diže jednu ruku kao da i pored urođene ravnodušnosti želi da učini gest pobune. Ali onda ponovo vrati ruku uz bok.
     Naglo, Sunder opet progovori. "Samo jedno naselje nije nam pružilo čak ni takav prisenak dara - i bilo je poslednje." Glas mu je bio napregnut i hrapav. "Iz njega smo nedavno stigli, vrativši se istim putem kojim smo i došli, jer nismo imali više nade.
     Put od naselja do naselja vodio nas je prema zapadu u liniji polumeseca, tako da smo se kretali od krajeva istočno od Veselkamena prema severu - ka mestu koje je nazvalo sebe kamendol Domajinog Ruba. Drvograđanin koji nam je pružio to znanje počivao je opasno blizu Konaka na-Mhorama, ali kamendol Domajinog Ruba bio je još bliži - i zbog toga smo se plašili da će im strah od Klave biti preveliki da bi bilo moguće da mu se suprotstavimo. Pa ipak, kada smo stigli do naselja, shvatili smo da ono više nikada neće osetiti takav strah."
     On zastade, zatim zareža: "Bilo je potpuno beživotno. Jahači su ga sasvim ugušili, odneli svako srce što kuca da nahrane Vatrokob. Nije preostalo nijedno dete niti bogalj da ga proguta Sunčeva Kob."
     Posle toga, zaustavio se - dograbio sebe i utišao se kao da više nije u stanju da izgovori makar ijednu reč bez urlika.
     Holian ga tužno zagrli. "Nismo znali gde da se okrenemo", reče ona, "i zato smo se vratili prema istoku. Pomislili smo da moramo izbegavati domašaj Klave i čekati vas - jer Nevernik i nosilac belog zlata sigurno nije mogao da doživi neuspeh na svom pohodu." Glas joj je bio iskren, ali bez ikakvog sarkazma ili optužbi. "A kada se bude pojavio, stići će sa istoka. U tome smo, barem, bili blagosloveni. Daleko ranije nego što smo se usuđivali da zaželimo, haručaji su postali svesni vašeg prisustva i spojili nas." Trenutak kasnije, ona dodade: "Takođe nas je blagoslovilo prisustvo haručaija."
     Linden više nije bila okrenuta prema raštrkanom krugu svojih sadruga: okrenula se Kailu i njegovim ljudima; a linije leđa bile su joj napete, napregnute. Ali i dalje nije govorila ništa.
     Kovenant se prisili da ne obraća pažnju na nju. Kamendolci nisu bili gotovi. Iščekivanje mu učini glas oštrim poput besa. "Kako ste se sreli sa Durisom i Folom?" Više nije mogao da potiskuje drhtanje. "Šta se dogodilo sa Stelom?"
     Na to, grč prođe Sunderovim licem. Kada je odgovor usledio, stigao je od eh-Zublje.
     "Tomase Kovenante", reče ona, obraćajući se pravo njemu kao da u tom trenutku više ništa drugo nije bilo važno. "Dva puta si me iskupio od zla Klave. I iako si me lišio doma u kamendolu Kristal, gde sam bila cenjena i željena, pružio si mi smisao i ljubav da nadoknade taj gubitak. Ne želim da ti nanesem bol."
     Ona baci pogled na Sundera, zatim nastavi: "Ali i ova priča mora biti ispričana. Bez toga se ne može." Ukočivši se zbog te nužnosti, ona reče: "Kada smo zašli istočno od Veselkamena - smerajući prema severu - naišli smo na grupu od osamdeset haručaija koji su došli da uzvrate na pohare Klave. A kada su čuli našu priču, shvatili su zbog čega se narodi Domaje nisu digli na otpor. Zbog toga su sebi postavili zadatak - da obrazuju kordon oko Veselkamena, prepreku koja će sprečiti prolazak svakog Jahača. Na taj način mislili su da se suprotstave Klavi - i da iscrpe Vatrokob - dok su i sami čekali vaš povratak.
     Pa ipak, njih četvoro javilo se da pomogne svrsi naše potrage. Duris i Fol, koje vidiš, kao i Bern i Toril" - njeno grlo na trenutak se steže - "kojih više nema, kao što ni Stela nema. Jer izdalo nas je naše neznanje.
     Bilo je znano svima da Klava poseduje moći da zagospodari umovima. Na taj način su haručaji opčinjeni u prošlosti. Ali niko od nas nije znao koliko je silna ta moć postala. Dok smo stizali u blizinu Veselkamena, Bern, Toril i Stel izviđali su na određenom rastojanju prema zapadu da bi obezbedili našu sigurnost. Bili smo na dan puta od Konaka, a ni Harn, ni Duris ni Fol nisu naišli ni na kakvo zlo. Ali uzdanje u blizinu ostalih ogolilo ih je dodiru Klave - i njenom gospodarenju. Odbacivši svaku opreznost, napustiše nas da uzvrate na mamljenje Klave.
     Osetivši šta je proizišlo - potpuni gubitak uma i volje - Harn, Doris i Fol nisu se dali u poteru, da ne bi i oni pali pod zahvat na-Mhorama. Ali Sunder i ja..." Sećanje je natera da zamuca, ali nije dopustila sebi da zastane. "Mi smo pošli u poteru. I borili smo se, suprotstavljali se vatrom krila i upinjali se da razbijemo zahvat Klave - iako smo takvim činom očevidno obznanili prisustvo na-Mhoramu, upozorili ga na sebe - a možda i na tebe. Možda bismo se suprotstavljali Stelu i drugovima do samih dveri Veselkamena. Bili smo očajni i grozničavi - ali najzad smo zastali." Ona grčevito proguta. "Jer videli smo da Bern, Stel i Toril nisu sami. Iz okolne oblasti dođoše desetine i još više haručaija - svi začarani, svi bezumno i gluvo koračajući prema nožu i Vatrokobi." Suze joj ispuniše oči. "A pred tim prizorom", nastavi ona kao postiđena, "bili smo slomljeni. Pobegli smo jer nam ništa drugo nije preostalo.
     Tokom noći", dovrši ona blago, "Gibon na-Mhoram posegao je prema nama i pokušao da ovlada belim draguljem krila. Ali Sunder, moja ljubav, održao je čistotu svetlosti." Onda joj ton otvrdnu. "Ukoliko je na-Mhoram na ma koji način dostupan strahu, zaključujem da je bio donekle pokoleban - jer Sunder ga je sigurno naterao da poveruje kako se prapoglavar već vratio."
     Ali Kovenant jedva da je čuo njen zaključak. Utonuo je u vizije koje su izazvale njene reči: neizlečivi stupor haručaija; mahnitost kamendolaca dok su molili, protivili se, borili, bacali se gotovo u samu čeljust Klave i svejedno bez uspeha pokušavali da spasu svoje drugove; radost ili iščekivanje nagovešteno Gibonovim naporima da ovlada krilom. Mozak mu se vrteo od slika ogromnih posledica njegovog ranijeg odbijanja da se bori protiv Klave. Među mrtvima u Andelejnu, Banor mu je rekao: Iskupi moj narod. Njihova sudbina je prokletstvo. A on se smatrao uspešnim kada je razbio stisak Veselkamena, oslobodio haručaije. Ali nije uspeo. Ostavio je Jahače i na-Mhorama u životu da ponovo čine sva zla koja su ikada činili; a Kob Sunca digla se do dvodnevnog razdoblja zahvaljujući krvi poharanih naselja i bespomoćnih haručaija.
     Pa ipak ga Lindenina oštra pobuna prostreli, otrže od samoga sebe: nagon dublji od panike ili sramote trže ga na noge i posla prema njoj dok se teturala ka Kailu i Harnu.
     Ali bila je prespora, prekasno je procenila značenje njihove napetosti. Zastrašujućom naglošću, Harn udari Kaila toliko snažno da ga baci u silinu kiše.
     Sunder, Holian i džinovi skočiše na noge iza Kovenanta.
     Jedan hitar korak ispred njega, Fol je potkačio Linden i bacio je u stranu. Tren kasnije, Durisova ruka tresnu poput gvozdene šipke preko Kovenantovih grudi. On se zatetura unazad na Prvu.
     Ova ga zadrža. Visio je u njenom zahvatu, dahćući za vazduhom dok su mu sunašca bola lelujala po vidnom polju.
     Okruženi velovima kiše, Kail i Harn bili su jedva vidljivi. U blatu koje je trebalo da učini koračanje nemogućim, kiši koja je trebalo da ih oslepi, borili su se metodičnom zanetošću ludaka.
     Linden besno viknu: "Prekinite! Jeste li sišli sa uma?"
     Bezosećajno, Duris odvrati: "Nisi razumela." On i Fol stajali su spremni da zaustave svako mešanje. "To mora biti učinjeno. To je način našeg naroda."
     Kovenant se borio za vazduh. Kruto, Prva je zahtevala objašnjenje.
     Durisova ravnodušnost bila je neumoljiva. Nije čak ni bacio pogled na silovitu borbu koja se odigravala na kiši. "Na taj način oprobavamo jedan drugoga i razrešavamo sumnje."
     Izgledalo je da Kail gubi, jer nije bio u stanju da uzvrati na čistu ubeđenost Harnovog napada. Održavao se na nogama, uzvraćao na Harnove udarce veštinom koja je delovala nezamislivo na tom pljusku; ali uvek se branio.
     "Kail nam je govorio u vezi sa ak-Haru Kenaustin Ardenolom. Bio je pratilac pobednika i mi želimo da odmerimo veštinu protiv njega."
     Nagla varka izbaci Kaila iz ravnoteže, omogućivši Harnu da mu udarcem izbije noge; ali ovaj se uspravi otkotrljavši se i odbacivši na noge.
     "Takođe je rečeno da su Brin i Kail izdali odabranu vernost zbog zavođenja samožena. Kail hoće da dokaže kako bi mamac njihovog zavođenja bio jači od svakog haručaija na njegovom mestu."
     Kail i Harn bili su ravnopravni po sposobnosti i snazi. Ali Harn je gledao kako mu sunarodnici gube volju i koračaju pravo u čeljust Klave: udarao je snagom osvete. A Kail je popustio pred samoženama, naučio da procenjuje sebe. Brinova pobeda nad čuvarem Jedinog Drveta dovela je do smrti Palamara Sanomora. Oluja udaraca natera Kaila da se zatetura. Kada se zanjihao, težak udarac obema pesnicama zari mu lice u blato.
     Kaile!
     Kovenant uvuče drhtavi dah i iščupa se iz ruku Prve. Vatra mu je bleskala u umu, naizmenično bela i crna: plamenovi su mu se širili desnom podlakticom kao da mu je u mesu usijano ugljevlje. Prikupljao je povik koji će zaustaviti haručaije, ošamutiti ih na mestu gde su stajali.
     Ali Duris smireno nastavi: "Takođe, želimo da ožalimo Hergroma i Cera - i one čija je krv otišla u Vatrokob."
     Bez opomene, on odskoči od družine i jurnu, gibak i divalj, u kišu prema Kailu i Harnu. Fol je bio uz njega. Zajedno, oni napadoše.
     Onda Sunder viknu na Kovenanta: "Nemoj!" On dograbi Kovenantovu ruku, ispreči se plamenu da bi zaustavio neumitnu erupciju. "Ukoliko je na-Mhoram svestan krila u mojim rukama, koliko će mu jasnija biti tvoja moć?"
     Kovenant zausti da drekne: 'Baš me briga! Neka pokuša da me zaustavi!' Ali Fol i Duris nisu se bacili samo na Kaila. Napadali su i jedan drugog, kao i Harna; a Kail se digao iz blata da bi se bacio u opšti okršaj. Udarci su padali nepristrasno u svim smerovima.
     Želimo da ožalimo - lagano, vatra isteče iz Kovenanta. Ah, pakla mu, uzdahnu on. Imajte milosti prema meni. Nije imao prava da pita šta to haručaji rade. Imao je previše iskustva sa silovitošću sopstvenog bola.
     Linden je napeto proučavala borce: lice joj je oslikavalo zabrinutost lekara pred mogućnošću povrede. Ali Sunder srete Kovenantov pogled i klimnu nemim razumevanjem.
     Isto onako naglo kako je počela, borba se prekide. Četiri haručaija vratiše se stoički pod zaklon pećine. Svi su bili izudarani i u modricama, iako nijedan od njih tako gadno kao Kail. Ali lice mu je skrivalo poraz, a njegovi sunarodnici nisu odavali likovanje.
     On se suoči s Kovenantom. "Usaglašeno je da sam bezvredan." Krv mu je lagano tekla iz posekotine na usni i rane iznad jagodice. "Mesto uz tebe ne oduzima mi se, jer se sa njim složio ak-Haru Kenaustin Ardenol. Ali od mene se zahteva da obznanim kako ne zaslužujem počast takvog mesta. Fol će braniti Odabranu." Posle trenutka oklevanja, on dodade: "Druge stvari nisu razrešene."
     "Oh, Kaile!" zaječa Linden. Kovenant siknu psovku koju je zaklonila kletva Prve i Lupiženino mrmljanje. Ali niko od njih nije mogao da učini ništa. Haručaji su doneli presudu i bili su nedodirljivi poput krvne garde.
     Mrmljajući za sebe, Kovenant obgrli rukama svoje srce i povuče se jednostavnoj utehi vatre.
     Trenutak potom, Sunder i Holian mu se pridružiše. Stajali su nemo u blizini dok on ne diže glavu. Onda, mekšim glasom, kao da je njihova muka učinjena nevažnom zbog opšte zapanjenosti, Sunder reče: "Imaš mnogo toga da nam ispričaš, prapoglavaru."
     "Prekini tako da me zoveš", zareža Kovenant. Usta su mu bila puna gorčine. Prapoglavar je bio titula koju su za njega tipično koristili haručaji. "U poslednjih tri hiljade godina nije bilo poglavara koje vredi pominjati."
     Ali nije mogao da odbije da pruži kamendolcima priču o njihovom neuspešnom pohodu.
     Zadatak pripovedanja podelili su sa njime Linden, Prva i Lupižena. Sunder i Holian zinuli su na priču o Elohimima i Findejlu i o načinu na koji je Kovenant bio ućutkan; ali nisu imali reči za svoje neshvatanje. Kada drugovi počeše da pričaju o Palamaru Sanomoru, Brusobol se naglo diže i dugim koracima ode u kišu; ali vratio se ubrzo potom, delujući oštro i osuđeno poput stene koju je nagrizla večna glad mora. Glasom koji se dizao zbog žalosti za gubitkom i svetkovanjem hrabrosti, Lupižena opisa krizu kod Jedinog Drveta. Onda Prva ispripoveda jedrenje Dragulja Zvezdoputa po gorkoj hladnoći severa. Objasnila je bolnu odluku družine da napusti dromond; a ozbiljno gvožđe njenog glasa činilo je da stvari koje je izgovarala deluju podnošljivije.
     Kovenantu je palo u deo da priča o Hamakou i Putnimima, o ponovnom ulasku družine u Kob Sunca. A kada je završio, silovitost oluje postala je manja.
     Kiša je nestajala prema zalasku sunca. Dok se pljusak povlačio u sitnu kišu, oblaci se otvoriše na istoku i odoše za Suncem, izloživši Domaju noći bistroj i hladnoj poput zvezda. Mesec sa izrazom žalosti na licu postajao je sve nabrekliji.
     Vatra je sada delovala sjajnije kako se tmina produbljivala izvan pećine. Sunder prodžara ugljevlje dok je razmišljao o onome što je čuo. Onda se ponovo obrati Kovenantu, a plamenovi su mu igrali u očima poput radoznalosti. "Da li ti je zaista namera da napadneš Klavu? Da okončaš Vatrokob?"
     Kovenant klimnu, mrgodan.
     Sunder baci pogled na Holian, zatim ponovo na Kovenanta. "Ne treba ni da kažem da ćemo te pratiti. Mučeni smo preko svake granice izdržljivosti. Čak i Holianino dete..." Na trenutak zamuca zbunjeno, promrmljavši: "Moj sin", kao da je upravo sada shvatio tu istinu. Ali onda čvrsto nastavi: "Čak i on nije previše dragocen da se ne bi rizikovao radi ovakve svrhe."
     Kovenant zausti da se usprotivi: 'Ne, grešiš. Svi ste previše dragoceni. Vi ste budućnost Domaje. Ukoliko ona uopšte ima budućnost.' Ali oblar je otišao predaleko da bi mu se protivurečilo. A Kovenant je izgubio pravo ili oholost da pokušava da sprečava posledice življenja kod ljudi koje je voleo.
     On duboko udahnu i zadrža dah da bi se primirio. Silina Durisove ruke ostavila mu je u grudima bol koji nije hteo da ode. Ali Sunder nije postavio pitanje koga se plašio, nije rekao: 'Kako misliš da se suprotstaviš moći Veselkamena, kada tvoja moć preti samim temeljima Zemlje?' Umesto toga, oblar upita: "Šta će biti sa haručajima?"
     I to pitanje bilo je ozbiljno; ali sa njime je Kovenant bio u stanju da se suoči. Lagano, on ispusti sabijeni vazduh iz pluća. "Ukoliko budem uspeo, sa njima će biti sve u redu." Noćne more vatre okalile su ga za tu ulogu. "Ukoliko doživim promašaj, neće preostati mnogo toga o čemu bi se trebalo brinuti."
     Sunder klimnu i okrete pogled, pa pažljivo upita: "Tomase Kovenante, hoćeš li prihvatiti kril od mene?"
     Osornije nego što je nameravao, Kovenant zareža: "Ne." Kada je prvi put dao Lorikov bodež, Linden ga je upitala zbog čega mu više nije potreban. On je odvratio: Već sam previše opasan. Ali tada nije znao do kolike dubine doseže ta opasnost. "Biće potreban tebi." Da se bori njime ukoliko on doživi neuspeh.
     Ili ukoliko uspe.
     To je bila najgora muka, pravi koren očajanja - da čak i potpuna pobeda nad Klavom neće postići ništa. Neće povratiti Zakon, zalečiti Domaju, obnoviti narod Domaje. A van svake sumnje neće zbaciti Opakog. Najbolje čemu se Kovenant mogao nadati bilo je odlaganje sudbine. A to je bilo isto toliko dobro kao i da nade uopšte nema.
     Pa ipak, živeo je sa očajanjem toliko dugo da je sada ono samo potvrđivalo njegovu rešenost. Postao je poput Kevina Zemljoguba, nesposoban da se okrene nazad, da razmotri ono što namerava da učini. Jedina razlika bila je da je Kovenant već znao da će umreti.
     Više mu se dopadalo to nego smrt Domaje.
     Ali takve stvari nije izrekao svojim drugovima. Nije želeo da ostavi utisak kako krivi Linden zbog njene nesposobnosti da pomogne njegovom umirućem telu u šumi iza farme 'Utočište'. I nije želeo da uguši novorođeno verovanje kamendolaca da su dobili još jednu priliku da pruže smisao onome što su preživeli. Očajanje je pripadalo samo srcu i on ga je zadržavao za sebe. Poglavar Kletnik izopačio je sve ostalo - pretvorio je u zlo čak i potpuno odbijanje mržnje koje je ranije navelo Kovenanta da suzdrži svoje ruke od Klave. Ali Sunder i Holian bili su mu vraćeni. Neke od haručaija i džinove još je bilo moguće spasti. Linden bi se još mogla vratiti u bezbednost svog prirodnog sveta. Već je postao spreman da to podnese.
     Kada je Brusobol ponovo napustio pećinu da bi koračanjem isterao napetost pod nesaosećajnim zvezdama, Kovenant je pošao za njim.
     Noć je bila hladna i jetka, toplinu zemljišta iscedila je duga kiša. Po svemu sudeći nesvestan Kovenanta, Brusobol se uspeo uz najbližu padinu sve dok nije došao do tačke sa koje je mogao da osmatra jugozapadno obzorje. Njegova usamljena masa ocrtavala je obrise naspram neprobojnog neba. Držao se kruto kao osuđenici u Kasreinovim tamnicama; ali okovi na njemu bili su nerazorniji od gvožđa. Iz dubine grla dopiralo mu je tanko jecanje poput pahuljica jada.
     Pa ipak, mora da je znao da je Kovenant tu. Trenutak potom, on poče da govori.
     "Ovo je svet koji je moj brat kupio sopstvenom dušom." Glas mu je zvučao poput hladnih, obamrlih ruku koje trljaju jedna drugu bez ikakve koristi. "Videvši da će dodir tvoje moći po Jedinom Drvetu sigurno dići Crva, otišao je u smrt da bi te sprečio. A ovo je ishod. Kob Sunca narasta, pokreće grozote. Ljudske vrline kamendolaca pokolebane su. Sigurnost haručaija je ugrožena. A pred svim tim zlom ti si postao nemoćan, vezan za novorođeni usud za koga je Palamar Sanomor poslužio kao babica. Smatraš li takav svet vrednim življenja? Ja ne."
     Izvesno vreme Kovenant je ostao nem. Razmišljao je o tome kako nije prava osoba da sasluša Brusobolovo srce. Njegovo sopstveno očajanje bilo je previše zaokruženo. Muka mu je bila zarobljena ludilom i vatrom sa svih strana; a omča se zatezala. Pa ipak, nije mogao da dopusti da nužda u Brusobolovom glasu prođe, a da ne pokuša nikakav odgovor. Džin mu je bio prijatelj. A on je morao da razmisli i o sopstvenim gubicima. Bio mu je neophodan odgovor isto toliko koliko i Brusobolu.
     Lagano je rekao: "Jednom sam razgovarao sa Penosledom o nadi." To sećanje bilo je živo poput zdravog sunčevog sjaja. "Rekao je da ona ne dolazi iz nas. Ne zavisi od nas. Dolazi iz vrline i moći onoga čemu služimo." Ne lecnuvši se, Penosled je ustvrdio da je njegovo služenje posvećeno Kovenantu. Kada se Kovenant pobunio: Sve je to greška, Penosled je odvratio: Zbog čega si onda toliko iznenađen što sam razmišljao o nadi?
     Ali Brusobol je imao drugačiju primedbu. "Zbilja?" zareža on. "A gde to pod čitavom Kobi Sunca počiva 'vrlina i moć' kojoj služiš?"
     "U tebi", zareža Kovenant odgovor, previše izmučen bolom da bi bio blag. "U Sunderu i Holiani. U haručajima." Nije dodao: 'U Andelejnu.' Brusobol nikada nije video taj poslednji cvet dražesti Domaje. I nije mogao da natera sebe da kaže: 'U meni.' Umesto toga, nastavio je: "Kada smo Penosled i ja bili zajedno, nisam imao nimalo moći. Imao sam prsten - ali nisam umeo da ga upotrebim. I pokušavao sam da učinim tačno ono što je Kletnik želeo. Išao sam prema Kletnikovom Taboru. Zaputio sam se pravo u klopku. Penosled me je svejedno sledio." Džin se predao agoniji ne bi li preneo Kovenanta preko silovite lave Uboj Plampepela. "Ne zbog toga što je bilo nešto posebno vredno ili moćno u meni, već naprosto zbog toga što sam bio ljudsko biće, a Kletnik mi je slamao srce. To je Penosledu pružilo svu nadu koja mu je bila potrebna."
     Tokom tog postupka, Kovenant je prouzrokovao smrt džina. Samo ga je samosavlađivanje kome se naučio u pećini Jedinog Drveta sprečavalo da zaplače: ne govori meni o očajanju! Uništiću svet i ne postoji ništa što bih mogao da učinim protiv toga! Potreban mi je neko bolji od tebe! Samo to samosavlađivanje - i visoko obličje kapetana dok je ovaj stajao ocrtan pred zvezdama, rastrzan gubitkom i divan poput života samog.
     Ali onda se Brusobol okrete kao da je začuo reči koje Kovenant nije izrekao. Njegov izraz pozlaćen mesečinom poprimi neobičnu mekoću. On blago reče: "Ti si Džinoljub i ja ti zahvaljujem što u tvome srcu ima mesta za mene. Uz tebe se ne povezuje pravedni gnev zbog Sanomorove smrti - niti zbog odbijanja kamore, čime si, zato što je tako moralo da bude, zapečatio njegov kraj. Ali ja ne želim nadu. Želim da vidim. Žudim za prizorom koji je moga brata naučio da prihvati prokletstvo zbog onoga što je sagledao."
     On siđe sa vrha brega, ostavivši Kovenanta izloženog praznini noći.
     U hladnoj tišini, Kovenant pokuša da se suoči sa svojom mukom, da izbori beg od logike Kletnikovih manipulacija. Veselkamen je bio udaljen možda samo tri dana. Ali divlja magija bila je zatrovana, a otrov mu je obojio sve snove. Nije sadržavala više nade od crnog nebeskog zaliva u kome se Crv sa kraja sveta već nahranio. Brusobolova tegobna milost nije delovala poput oproštaja. Bila je teška poput mlinskog kamena, drobila je tamu u novi oblik. A on je bio sam.
     Ne zbog toga što su mu prijatelji nedostajali. I pored osiromašenosti Domaje, ova ga je blagoslovila sa više prijateljstva nego što je ikada stekao. Ne, bio je sam zbog prstena. Zbog toga što niko drugi nije posedovao tu ogromnu moć da upropasti Zemlju. I zbog toga što više nije imao baš nikakvog prava da to učini.
     To je bio ključ, sukob koji nije mogao niti da razreši, niti da ga izbegne; i izgledalo je da mu ovaj obogaljuje osećaj za samoga sebe, da mu oduzima identitet. Šta je imao da ponudi Domaji izuzev divlje magije i svoje tvrdoglave strasti? Čime je još zavređivao svoje prijatelje - ili Linden, koja bi bila prinuđena da nosi to breme čim bi ga on odložio? Od početka, njegov život na ovom mestu bio je samo ludilo i bol, greh i zlo; a jedino mu je divlja magija omogućavala da se iskupljuje. Sada je Klava svela naselja na ostatke. Ponovo je začarala haručaije. Kob Sunca zadobila je dvodnevno razdoblje. Sanomor, Hergrom, Cer, Memla i Hamako bili su mrtvi. Ukoliko sada preda prsten, kao što su zahtevali Findejl i usud, kako će ikada biti u stanju da podnese težinu sopstvenog delanja?
     Mi smo protivnici, ti i ja, neprijatelji do samog kraja. Ali kraj će biti tvoj, Neverniče, a ne moj. Na kraju ćeš imati samo jedan izbor i načinićeš ga u očajanju. Svojom voljom predaćeš belo zlato u moje ruke.
     Kovenant nije imao odgovora. U Andelejnu, među mrtvima, Mhoram je upozorio: Rekao ti je da si mu neprijatelj. Upamti da on uvek pokušava da te navede na pogrešan put. Ali Kovenant nije imao pojma na šta je nekadašnji vrhovni poglavar mislio.
     Oko njega, poraženost koju nije mogla da izbledi nikakva mesečina dograbila je bregove. Nesvesno je potonuo do zemlje pod blistavim optuživanjem zvezda. Findejl je rekao poput Opakog: Mora biti ubeđen da preda prsten. Ukoliko to ne učini, sigurno je da će uništiti Zemlju. Kovenant se sklupča u samoga sebe. Očajno je želeo da naglas jaukne, ali nije mogao - želeo je da zavitla gnev i mahnitost prema slepom nebu, ali ga je od svakog pražnjenja sprečavala zapanjujuća opasnost njegove moći. Pao je u klopku Opakog i iz nje nije bilo izlaza.
     Kada je začuo kako se stopala penju prema njemu, pokrio je lice, ne bi li sprečio sebe da ponizno moli za pomoć.
     Nije mogao da očita zračenje svojih drugova: nije znao ko mu se primiče. Nejasno, očekivao je Sundera ili Lupiženu. Ali glas koji mu je uzdahnuo ime poput sažaljivog ili saosećajnog bola bio je Lindenin.
     Uspravio se tegobno da bi se suočio sa njom, iako nije imao hrabrosti za njenu brigu, koju nije zaslužio.
     Mesec joj je zablistao kosom kao da je ova čista i dražesna. Ali crte su joj bile u senci: samo je ton njenog glasa otkrivao u kakvom je raspoloženju. Progovorila je kao da zna koliko se primakao slomu.
     Blago poput molitve, dahnula je: "Pusti me da pokušam."
     Na to, nešto u njemu se prelomi. "Da te pustim?" planuo je odjednom. Nije imao drugog načina da zadrži svoj bol. "Teško da uopšte mogu da te sprečim. Toliko si prokleto upaljeno željna da budeš odgovorna za svet, tebi nije potrebna moja dozvola. Nije ti čak potreban ni fizički prsten. Možeš da ga upotrebiš odatle. Samo treba da me posedneš."
     "Stani", promrmlja ona poput jeke molbe, "stani." Ali njegova ljubav prema njoj postala je bol i nije mogao da se zaustavi.
     "Ne bi to čak ni bilo novo iskustvo za tebe. Bilo bi baš poput onoga što si učinila svojoj majci. Jedina razlika je u tome što bih ja ostao živ kada završiš."
     Onda se prisilio da se zaustavi, dahćući od želje da povuče uvredu, utiša je pre nego što je dosegne.
     Digla je pesnice na mesečini, a on pomisli da će ga napasti. Ali nije. Njeno opažanje mora da joj je do bola jasno prikazivalo prirodu njegove nevolje. Jedan dugi trenutak držala je ruke u vazduhu kao da odmerava rastojanje koje bi udarac morao da pređe da bi ga dohvatio. Onda je spustila šake. Ravnim, prigušenim glasom koji sa njim nije koristila već dugo, ona reče: "Nisam na to mislila."
     "Znam." Njena odvojenost povredila ga je više od besa. Sada je bio siguran da bi bila u stanju da ga natera da se zaplače kada bi to htela. "Izvini." Njegova krivica zvučala je jadno u oštroj noći, ali nije imao ništa drugo da joj ponudi. "Prešao sam čitav taj put, ali isto tako sam mogao i da ostanem u pećini Jedinog Drveta. Ne znam kako da se suočim sa tim."
     "Onda dopusti da ti neko pomogne." Nije ublažila glas; ali uzdržala se od toga da ga napadne. "Ako ne sebe radi, učini to radi mene. Već sam na samoj ivici. Sve što mogu da učinim", pažljivo je uobličila reči, "to je da samo gledam Kob Sunca i ostanem normalna. Kada vidim da patiš, ne mogu da održim kontrolu.
     Sve dok nemam nikakve moći, ne mogu ništa da učinim protiv poglavara Kletnika. Ili protiv Kobi Sunca. I zato si ti jedini razlog kojim raspolažem. Voleo ti to ili ne. Ovde sam zbog tebe. Borim se da ostanem u jednom komadu zbog tebe. Želim da učinim nešto" - pesnice joj se ponovo digoše poput povika, ali glas joj ostade ravan - "za ovaj svet... ili protiv Kletnika... zbog tebe. Ukoliko nastaviš tako, slomiću se." Naglo, samokontrola joj popusti i bol navre u njene reči poput krvi iz rane. "Bar mi je potrebno da prestaneš da deluješ kao moj prokleti otac."
     Njen otac, pomisli Kovenant nemo. Čovek sa tolikim samosažaljenjem da je isekao vene i nju optužio za to. Ionako me nikada nisi volela. A iz te gnusobe došla je tmina koja joj je osakatila život - crno raspoloženje, nasilje koje je usmerila protiv majke, prijemčivost za zlo. Njeni trenuci paralize. Njen pokušaj da ugrozi Cerov život.
     Njena pobuna steže Kovenantovo srce. Pokazala mu je sa zapanjujućom živošću kako je malo nedostajalo da je izda. Svaki drugi bol ili užas bili bi bolji. Nagonski, dao je novo obećanje - drugo posvećenje da stane rame uz rame sa svim ostalima koje je prekršio ili održao.
     "Ne znam odgovor", reče on, sileći se da govori tiho kako ne bi primetila da mu život zavisi od onoga što je govorio. "Ne znam šta mi je potrebno. Ali znam šta da učinim u vezi sa Klavom." Nije joj rekao šta su ga noćne more naučile. Nije se usuđivao. "Kada završimo tamo, znaću više. Na ovaj ili onaj način."
     Držala ga je za reč. Osećala je oštru potrebu da mu veruje: ukoliko to ne bi učinila, bila bi prisiljena da postupa sa njime kao da je izgubljen poput njenih roditelja; a te mogućnosti očigledno se grozila. Klimnuvši za svoj račun, ona prekrsti ruke ispod grudi i napusti vrh brega, vrati se skloništu i slabašnoj toplini pećine.
     Kovenant je ostao sam u tami još dugo. Ali nije se slomio.