LESTER KEMBEL

     Sad je bio toliko zauzet, da nije imao vremena da se za bilo šta kaje. Svi su se ustrčali, u tajnoj bazi; opšta gužva, sada već grozničava, pa ni Lester nije imao vremena da leži i 'valja se' u svom osećanju krivice. Treba hitno pregledati cevi za odlivanje proizvedene materije; to je, zapravo, cevovod koji meandrira kroz šumu bua, nosi otrovnu tečnost koju stvara trekijevska ekipa za sintezu. Na kraju cevovoda, gusta, uljasta tečnost sliva se u uzanu burad u kojoj se zgušnjava u pastu, koja je pravi hemijski suzdržan pakao.
     Lester mora odobriti i rad nove mašine za namotavanje. U nju ulazi kilometar za kilometrom jakog fiber-vlakna i namotava se oko debelih cevastih komada megabua, tako da nastaju cevi hiljadu puta jače.
     Mora se raditi i sa zapaljivim bubicama. Jedan od Lesterovih pomoćnika pronašao je novu upotrebu za tu staru napast. Bujuri su modifikovali te insekte, pretvarajući ih u vrlo opasnu gamad. Svaki žitelj Jijoa još od detinjstva zna za ove zapaljive bubice i mrzi ih; ali sada bi baš one mogle rešiti jedan nezgodan tehnički problem. Zamisao je obećavala, ali su bili potrebni dodatni testovi pre nego što bi mogla biti uključena u plan.
     A plan je, malo-pomalo, napredovao od statusa 'luda fantazija' do neuporedivo boljeg statusa - 'očajnički pokušaj'. Čak se našao jedan Huniš u ovom kraju koji je otvorio kladionicu i počeo da prima novac; trenutno stanje na kladionici bilo je šezdeset prema jedan. Šezdeset da će plan propasti, jedan da će uspeti. To je bio najpovoljniji odnos postignut do sada.
     Kako koji problem bude rešen, tri nova iskrsnu. To su, međutim, i očekivali. Lesteru je to sve veće zapetljavanje posla na neki način i prijalo. Jer, raditi nešto po ceo dan, to je njemu bila jedina odbrana od onih slika koje mu se ubacuju u svest i neprekidno se ponavljaju.
     Zlatasta izmaglica spušta se na Duden Mesu... Prodorni krici i jauci građana, G'Kekija. Ta otrovna kiša spušta se iz jofurske korvete, sve jača. Zamka se zatvara. Lestera od ovih prizora može da zaštiti samo potpuno uronjavanje u posao.
     A tu korvetu, u suštini malo veći nebeski borbeni čamac, prizvao je lično on, Lester, zato što je popustio svom glavnom poroku - radoznalosti.
     "Nemoj sebe okrivljavati, Lestere", savetovala je mudrakinja Ur-jah, na jednom dijalektu gal-sedmog. "Neprijatelj bi ionako uskoro pronašao Duden. S druge strane, tvoje istraživanje donelo je dragocene informacije. Pomoglo je da nađemo lekove za epidemije među Gheuenima i Hunišima. Život se sastoji od davanja nečeg da bi se dobilo nešto, prijatelju moj."
     Možda. Lester je priznavao da ova jednačina, na hartiji, možda jeste takva. Naročito ako se pretpostavi (kao što mnogi čine) da je G'Kekije u Dudenu čekala ta zla sudbina u svakom slučaju.
     Ta vrsta filozofije prihvatljivija je Urima, razmišljao je on; jer, Uri dobro znaju da će od ukupnog njihovog potomstva preživeti samo jedan mali deo. I da nikako drugačije ne može, a i ne treba, da bude. Mi ljudi kukamo celog života ako izgubimo sina ili kćerku. Možda nam se čini da su Uri bezosećajni, ali treba da se prisetimo koliko mi njima izgledamo besmisleno sentimentalni.
     Lester je pokušao da razmišlja kao Ur.
     Nije uspeo.
     Stigoše vesti od komandosa koji su onako hrabro išli kroz dubine novnastalog jezera koje je prekrilo Livadu okupljanja. Narednica Dženi Šen prijavila je delimičan uspeh: oslobodili su nekolicinu Danikenovaca iz njihovog zarobljenog broda... ali su Jofuri zarobili neke druge, uključujući i mladog jeretika-mudraca koji se zove Lark Kulhan. Po Lesterovom osećanju, akcija koja se tako završila bila je čist gubitak.
     Šta li tuđini rade jadnom Larku sad?
     Nije trebalo da odobrim taj opasni plan, pomisli on.
     Lester je uviđao da, po svom temperamentu, nije rođen da bude ratni vođa. Ne ume on da troši ljude, kao što se troši gorivo za vatru, da bi stigao do pobede.
     Naumio je da, kad sve ovo bude završeno, ako iko ostane živ, podnese ostavku u Savetu mudraca i da postane najpovučeniji učenjak u Biblosu; da se samo šunja kao duh pored prašnjavih polica na kojima su poređani drevni tomovi. Ili da se vrati svojoj staroj praksi meditacije u tesnom Kanjonu blagoslovenih, gde, kao što je poznato, sve životne brige nestaju pod slatkim okeanom neangažovanja i zaborava.
     Zvuči privlačno... prilika da čovek uzmakne od života.
     Ali on to ne može baš sad; ima suviše posla.

     A Savet se jedva i sastajao, u ovim danima.
     Fhun-dau, mudrac Huniš koji je celoga života učio jezike i naravi legendarnih Galaktika, bio je zadužen za pregovore sa Jofurima. Na nesreću, nije se imalo o čemu pregovarati. Moglo se samo preklinjati (uzaludno) u nadi da osvajači promene način razmišljanja u tim svojim mnogobrojnim prstenovima. Fhun-dau je uputio već mnogo apela tim toroidnim tuđinima, tvrdeći svaki put da visoki mudraci pojma nemaju ni o kakvom navodno mnogo traženom 'delfinskom brodu'.
     "Verujte nam, o veliki lordovi Jofuri", glasilo je uobičajeno Fhun-dauovo moljakanje. "Nemamo nikakav tajni kanal za komunikaciju sa tom vašom lovinom. Događaji o kojima govorite bili su svi nepovezani jedan s drugim... Niz podudarnosti."
     Ali Jofuri su bili odveć ljuti da u tako nešto poveruju.

     U pokušajima pregovaranja, savetnik Fhun-daua bio je Čorš, novi trekijevski predstavnik u Savetu visokih mudraca. Ali taj naslednik Aska Mudrog nije imao mnogo šta da kaže. Bio je član esnafa eksplozera u grad Tareku i tamo je smatran za vrednog tehničara; nije bio nikakav stručnjak za trekijevske daleke rođake, Jofure.
     Ali Čorš je raspolagao jednim izuzetno korisnim darom; imao je u svom sastavu torus za dozivanje drugih Trekija.
     Njegovu poruku, iskazanu mirisom, ponesoše letnji vetrovi, po čitavoj dužini i širini Nagiba - poziv svim kvalifikovanim naslagama prstenova.
     Dođite, glasila je poruka. Ovde, gde ste/smo potrebni.
     I sada su već stotine Trekija stajali postrojeni u jedan red; jedan stroj debelih 'hrpa pojaseva za spasavanje', gotovo jednu ligu dugačak. Njihov stroj bio je krivudav, provlačio se između stabala bua, koja su se na vetru blago njihala. Svaki dobrovoljac čučao je na svojoj gozbi - na prostranom brlogu trulog bilja - i hranio se bogato; zato je proizvodnja željene materije mogla da napreduje. U blizini svakog ovog hemijskog trudbenika vrzmala se po jedna radna ekipa, dovlačeći novu svakojaku trulež iz blizine i iz daleka, da ne bi hrane za njihovog Trekija ponestalo; bilo je to kao ubacivanje cepanica u ložište parne lokomotive. Trekiji su huktali od napora, čak se i pušili; iz svakoga od njih kapao je proizvod, svetlucava tečnost, u po jedan improvizovani 'valov' napravljen od mladice bua, rascepljene uzduž i izdubljene. Kroz duži, zajednički, poprečni valov ove kapi su klizile nizbrdo, ujedinjavale se u curak i konačno u uzani potočić smrdljive tečnosti.
     Ništa nisu govorili, ti Trekiji; nisu se ni kretali; pa zato jedva da su ličili na razumna bića. Više su ličili na visoke, ogromne pčelinje košnice, poređane jedna do druge uz neki krivudavi puteljak. Ali to je bila varljiva slika. Lester je video da trake različitih boja povremeno nastaju na površini tela obližnjih Trekija; prefinjena međuigra nijansi koje se prvo talasaju između komponenti tog jednog Trekija - dakle, između njegovih debelih prstenova - kao da oni vode neki razgovor unutar te jedne 'kupe'; onda se to talasanje sjedinjavalo u jednu sjajniju šaru, kombinaciju jače svetlosti i jače senke, i to na onim mestima koja su bila tačno okrenuta ka susednom Trekiju sa leve ili sa desne strane. Susedi su uzvraćale promenama svako na svojoj površini.
     Lester je prepoznavao jedan talasavi motiv - smeh Trekija. Radnici su pričali viceve, i to prsten prstenu, a zatim i cela naslaga - ceo jedan Treki - drugoj naslazi.
     Ovi su, od svih šest jijoanskih naroda, najčudniji, pomisli Lester; a ipak, mi ih razumemo... i oni nas.
     Ne verujem, reče on sebi, da čak i najveći znalci u Savezu pet galaksija mogu to isto reći za Jofure. Tamo, napolju, gde se oni kreću, ni najnaprednija nauka ne može postići ovo što smo mi postigli tako što smo naprosto živeli naporedo sa Trekijima, iz dana u dan.
     Humor im je bio prilično prostački; Lester je to uspevao, otprilike, da pročita. Mnogi od ovih Trekija radili su godinama kao apotekari, svako u svom selu, širom Nagiba. Ovaj najbliži Lesteru upustio se u nagađanja o jednoj alternativnoj upotrebi materije koju su proizvodili - možda bi poslužila kao lek za stalni huniški zdravstveni problem, zatvor... osobito ako bi gutali ovu tečnost veoma zagrejanu...
     Tako je, bar, Lester preveo nekoliko talasanja boja. Nije bio baš stručan za tu vrstu govora. Ali niko ne bi mogao zameriti ovim trudbenicima ako sebi prekraćuju vreme šalama koje su možda i vulgarne ili grube. Jer njihov rad traje već dugo i trajaće još ceo dan i celu noć, a količina koju uspevaju da proizvedu još je daleko od onoga što je u ovom času potrebno Jijou.
     Ali iz midure u miduru pristižu sve novi Trekiji, iz dalekih sela i krajina, privučeni olfaktornom porukom svoga sadašnjeg visokog mudraca.
     Nadajmo se, pomisli Lester, da su Jofuri toliko tehnički napredni i toliko urbani, da ovu tehniku više i ne uzimaju u obzir; da neće pročitati poruku iz vetra i doleteti ovamo.

     Mudrakinja Gheuena, Uviđanje-oštro-kao-nož, ponela je sav teret civilne uprave Jijoa na svojim širokim plavim leđima.
     A trebalo je smestiti izbeglice, organizovati snabdevanje hranom, mobilisati regrute za miliciju i upućivati ih u oružane odrede, a ti odredi morali su da suzbijaju, u začetku, svaki sukob nalik na građanski rat između jijoanskih rasa. Jedan jasan uspeh postignut je u poslednjih dan-dva: suzbijene su tuđinske epidemije. Uzorci koje je Dženi Šen iznela iz Jezera okupljanja umnoženi su, a onda, u velikim količinama, razaslati širom Nagiba. Te lekove i vakcine prenosili su letači-jedriličari, koji su, organizovani u mrežu, stizali svuda.
     Ipak, i pored tih uspeha, društveno tkivo Zajednice nastavilo je da se rastače. Stizale su vesti o velikim bandama koje su prelazile Rimersko gorje i tumarale po istočnim, zabranjenim zonama, postajući na taj način prerano došli; a to su činili, naravno, u nadi da izbegnu sadašnju katastrofu. U ravnici Varil razbuktale su se borbe između različitih plemena Urkinja, borbe samo zbog usijanih glava, samo zbog njihovog temperamenta. Stizale su i druge zle vesti.
     Najnoviji izveštaji javljali su da je nekoliko porodica sivih gheuenskih kraljica proglasilo otvorenu secesiju od jijoanske Zajednice i svoj suverenitet nad 'svojim', nekad plemenskim, teritorijama. Podstaknute uništenjem grada Ovooma, neke pobunjene princeze odbacile su i svoju sopstvenu vrhovnu mudrakinju.
     'Neće nas predvoditi neka tamo plava', glasila je poruka iz jednog legla sivih; te reči su prizivale jednu drevnu etničku mržnju.
     'Ti plava dođi, pa nas savetuj kad budeš imala stvarno ime.'
     Naravno da niko od crvenih niti plavih Gheuena nije imao ime u tom smislu, kako je u poruci ta reč upotrebljena. Bilo je okrutno pominjati taj hendikep, nasleđen iz davnih vremena, iz drugih svetova.
     I još gore: stizala su govorkanja da pojedina legla sivih počinju neke svoje, samostalne pregovore sa Jofurima.

     Ova kriza može sasvim da nas pocepa, pomisli Lester; ali, može i da nas ujedini.
     Lester ode da proveri kako radi mešovita ekipa Gheuena i Huniša koji su podizali vitke skele oko odabranih stabala megabua. Obeleženo je mnogo stabala; dosad je, međutim, samo mali deo njih okresan i pripremljen. Ipak, ekipe su se uvežbavale, postajale su sve bolje u svom nevičnom poslu. Neki Gheueni doneli su ekspertizu koju su naučili od svojih baba, koje su u starim vremenima održavale strašne katapulte u grad Tareku, dominirajući odatle ušćem dvaju reka sve dok velika opsada nije, konačno, srušila tu prastaru vladavinu.
     Ova masovna delatnost mogla bi biti primećena špijunskim pogledima sa neba. Ali nikad nisu odabirana najviša stabla, nego uvek ona nešto manja, okružena sa po nekoliko viših; zato se radna vreva gubila u moru rastinja.
     Tako se, bar, mi nadamo, reče Lester sebi.
     Ovim radovima upravljali su ljudski i urski majstori-zanatlije; a oni su virili u nacrte prekopirane iz samo jednog, retkog priručnika pronađenog u Biblosu. Tu je bila opisana jedna vučja tehnologija koja nijednoj galaktičkoj rasi nije zatrebala - niti su je Galaktici koristili - već milijardu godina. Ljudski muškarci i žene i Urkinje rame uz rame su stajali, iščitavali te skice, nastojali da prevedu čudnovate recepte u nešto primereno ovdašnjim materijalima i jijoanskim seoskim tehničkim veštinama.
     Uslovi su bili spartanski. Mnogi dobrovoljci bili su iscrpljeni od gladi i žeđi još pre nego što su krenuli na dugotrajno, naporno pešačenje po strmim planinskim stazicama da bi dospeli u ovu šumu visokih zelenih stubova, pruženu u daljine poput kakve prerije, dalje nego što je ijedno oko moglo videti.
     Svi oni imali su samo jednu pobudu - napraviti nešto opipljivo pomoću čega bi Zajednica šest rasa mogla da uzvrati udarac.
     Na ovom radilištu bilo je i priče i galame u izobilju; i sve se to moglo lako pretvoriti u haos, ali tu je bila Ur-jah, koja je zavodila red. Ona je galopom išla od mesta do mesta, proveravala da li Trekiji imaju dovoljno hrane i sirovina, da li se svako vlakno namotava čvrsto i tačno. Od svih mudraca, Ur-jah je bila ponajbolje kvalifikovana da, zajedno sa Lesterom, nadgleda ovo radilište. Iako joj je krzno bilo već dronjavo od starosti, a kese za rasplođavanje sasušene, um u njenoj uzanoj glavi bio je oštar - i pragmatičan; štaviše, pragmatičniji nego što je to Lesterov um ikada bio.

     Šesti i poslednji od visokih mudraca bio je Vuben.
     Odmeren, pun znanja. Sposoban za dubinsko opažanje. Vođa jednog naroda koga su za uništenje odavno markirali opaki neprijatelji koji nikad ne zaboravljaju i nikad ne odustaju. Od svih šest izgnanih rasa, upravo je Vubenov narod prvi hrabro zaronio u 'tvrdu' ugljeničnu oluju zvezde Izmunuti, u traganju za blistavim sprudom Jijoa, pre skoro dve hiljade godina.
     Točkasti G'Kekiji - prijateljski nastrojeni, pa ipak tajanstveni.
     Dobri susedi, mada malo čudni. I malo više nego malo.
     Vilinski, a pouzdani.
     Nijedan od njih nema lice, nikakvo lice, a ipak čitaš ih kao otvorenu knjigu.
     Kako bi siromašnija bila Vaseljena bez njih!
     Iako im je vrlo teško da se kotrljaju po džombastim planinskim stazicama, neki G'Kekiji su se ipak probili do ove udaljene baze u severnim planinama i sada su se trudili da tkaju potrebne materijale, ili da, svojim izuzetnim vidom, rešavaju problem proizvodnje sitnih delova. Ali njihov visoki mudrac nije bio nigde na vidiku.
     Vuben je otišao na jug, do jednog svetilišta u opasnoj blizini jofurskog bojnog broda. Tamo je pokušavao da stupi, tajno, u mentalnu vezu sa vrhunskom silom planete Jijo.
     Lester se brinuo za svoga mudrog prijatelja sa škriputavim osovinama koji se tamo zaputio sasvim sam.
     Ali, pomisli Lester, neko mora.
     Uskoro ćemo, reče on sebi, znati da li smo toliko godina bili budale... ili smo svoju veru uložili u nešto što zaslužuje našu ljubav.