DVER

     "Ja ne pripadam ovde", pokuša on da objasni. "A ni Reti. Morate nam pomoći da se vratimo."
     "Kuda?" Žena pred njim izgledala je kao da stvarno ne zna odgovor. "Zar u onu močvaru pokraj mora, punu toksičnih izliva iz motora? Tamo bi vam jedino društvo bili mrtvi prstenovi Jofura. A uskoro bi sigurno stigli i živi Jofuri."
     Dveru opet postade teško da nađe reči. Teško mu je bilo da se usredsredi u ovim zaptivenim prostorima koji se nazivaju 'kabine zvezdanih brodova', gde je vazduh tako mrtav. A naročito u ovoj kabini, mutno osvetljenoj, prepunoj svakojakih predmeta koje se Dver nije mogao ni nadati da shvati.
     Lark ili Sara bi se ovde fino snašli, pomisli Dver; ali ja se osećam izgubljen. Nedostaju mi one vesti koje vetar nosi.
     Smirivanju njegovih nerava nije nimalo doprinosila činjenica da je naspram njega sedelo najlepše ljudsko stvorenje koje je ikada video, žena tamnožute kose i bledih očiju u kojima je mirovala tuga.
     "Ne, ne, naravno, ne tamo", odgovori on. "Postoji drugo mesto, gde sam ja potreban... a gde je i Reti potrebna."
     Fine linijice naboraše se na uglovima njenih očiju.
     "Onaj mladi Huniš Alvin", reče ona, "želi da javi svojim roditeljima da je živ; štaviše, želi i da podnese izveštaj onom urskom mudracu koja je poslala njih četvoro u podmorsku misiju. Oni traže da im pomognemo da stignu kući."
     "A hoćete li?"
     "Kako bismo to mogli? Osim što bismo ugrozili svoje članove posade koji bi u tom iskrcavanju pomagali i osim što bismo možda odali neprijatelju gde smo, mogli bismo da ugrozimo bezbednost cele vaše kulture prenošenjem onih saznanja koja su pravo prokletstvo za svakog ko do njih dođe... Ne bi trebalo da to uradimo; nije pošteno. Nego..."
     Zastala je. Pod njenim ispitivačkim pogledom Dver se oseti kao malo dete.
     "Nego, u tvom glasu postoji neko suzdržavanje. Ti pomalo zazireš od tog odredišta gde bi hteo poći. Zato naslućujem da ne govoriš o vraćanju kući. Ne o onom spokojstvu i miru koje si imao nekad, među svojim prijateljima i osobama koje si voleo, na toj zemlji koju nazivate Nagib."
     Činilo se da ne vredi ništa prikrivati od Džilijan Baskin. Zato Dver samo slegnu ramenima, ćutke.
     "Znači, u pleme te devojke", reče žena, nagađajući. "Kod Retinog naroda, u severnim brdima, gde si zadobio ranu boreći se golim rukama protiv ratnog robota."
     On obori pogled i progovori tiho.
     "Ima tamo... još stvari... koje treba obaviti."
     "Mmmm. Mogu da zamislim. Obaveze, pretpostavljam? Neispunjene dužnosti?" Njen uzdah bio je mek, zvučao je kao da stiže iz daljina. "Vidiš, znam ja kako je to kod tvoje vrste. Znam gde su vam preimućstva."
     Ovo ga je navelo da digne pogled, začuđen. Šta li joj to znači? - zapita se. U njenom licu videla se otupela seta... a i neko prepoznavanje; kao da je u njemu videla nešto dobro poznato, što je probudilo njenu naklonost, ali i tugu.
     "Ispričaj mi sve o tome, Dvere. Ispričaj mi šta je to što moraš postići.
     Ispričaj mi ko zavisi od tebe."
     Možda zbog načina na koji je sročila ta pitanja ili zbog snage njene ličnosti, on oseti da više ne može da prikriva preostale delove svoje priče; one koje je dosad izbegavao da kaže posadi Brazdača.
     - o tome kako je zaposlen kao glavni izvidnik Zajednice Jijoa i kako je jedna od njegovih dužnosti da obezbedi da se niko ne nastani istočno od Rimerskih gora - da kolonisti ne bi svojim prisustvom 'zarazili' ostatak Jijoa. Drugim rečima, da je njegov zadatak da upotrebom sile sprovodi jedan sveti zakon.
     - onda, kako je dobio naređenje da pogazi baš taj zakon i da povede jednu ekspediciju koja bi trebalo da pripitomi Retine divlje rođake: kockanje sa sudbinom, iza koga stoji želja da bar nekolicina ljudi preživi ako budu uništena sva razumna bića na Nagibu;
     - kako su četvoro njih - Danel Ozava, Dver, Lena i Jenin - saznali da Siva brda više nisu bezbedno sklonište zato što je Reti odvela nebeske kočije Danika pravo do svog rodnog plemena;
     - kako su se Dver i ostali zarekli da će staviti na kocku svoje živote, ionako otpisane, da bi izborili kakvu-takvu priliku za opstanak barem tog malenog divljeg plemena... četiri ljudska bića protiv jedne mašine-ubice... i kako su u tom kockanju pobedili, ali uz visoku cenu.
     "I krajnje neverovatno, rekla bih ja", glasio je komentar Džilijan Baskin. Ona okrete glavu i obrati se trećem entitetu u kancelariji.
     "Ti si neprestano bio prisutan. Reci mi, da li si se imalo potrudio da pomogneš Dveru i ostalima? Ili si uvek bio samo beskorisno smetalo?"
     Pošto je završio izlaganje svoje tužne pripovesti, Dver se sada, iznenađujući i samog sebe, od srca nasmeja. Beskorisno smetalo? Savršeno tačan opis! Džilijan Baskin, očitno, razume nure.
     Blatko je ležao na gornjoj površini jednog staklenog sanduka u kome je bilo izloženo nešto i gladio svoje krzno. A to nešto u sanduku bile su čudnovate veštačke tvorevine, osvetljene otpozadi, sa etiketama ispred sebe, kao drevna blaga u muzeju u Biblosu. Malo svetlosti padalo je i u podnožje još jednog eksponata, koji je u blizini stajao uspravno. Dver oceni da je to mumija. Kad su bili dečaci, Lark je jednom prilikom pokušao da zaplaši Dvera pokazujući mu jezive slike ljudskih tela iz zemaljskih davnih vremena, tela koja su bila posle smrti preparirana umesto da se razgrade i uklone po zakonu. Ova mumija izdaleka je ličila na ljudsko biće, ali je Dver dobro znao da to, tu, ljudsko biće nije.
     Na ovaj Džilijanin prekor, Blatko prestade da liže krzno i odgovori veoma širokim osmehom, uz jedno dahtanje. Dver, opet, zamisli šta bi taj pogled mogao značiti.
     Ko, ja? Gospođice, zar ne znaš da sam ja vodio celu bitku i spasao celu družinu, sve sam samcit?
     Posle iskustva sa telepatskim mulk-paucima, Dver nije odbacio mogućnost da je ovo nešto više od mašte. Pokuša da se, umom, obrati ovom nuru. Nur ne pokaza nikakvu reakciju. Time, međutim, ništa nije bilo dokazano.
     I Džilijan je ovih dana oprobala različite tehnike da navede nura da progovori. Prvo je zatražila od Alvina da neprestano zasipa Blatka umblanjem i umblastim pevanjem, zatim je odvojila mladoga Huniša od njega i ostavila Blatka samog, zaključanog u ovoj kancelariji, gde mu je samo pradrevna mumija činila društvo. Posle je Nis mašina dosađivala nuru, stalno mu nešto pričajući utanjenim glasom, na jednom dijalektu sedmog galaktičkog jezika, uz čestu upotrebu reči rođače dragi.
     "Pokušao je i Danel Ozava da priča s njim", reče Dver Džilijan.
     "Je li? A da li je to tebi izgledalo čudno?"
     On klimnu glavom. "Postoje narodne priče o nurima koji govore... ali i o raznim drugim stvorenjima koja, tobož, govore. Ali nikad nisam očekivao tako nešto od jednog mudraca."
     Ona pljesnu šakom po sredini radnog stola.
     "Mislim da sam shvatila."
     Džilijan ustade i poče se šetkati - jednostavan postupak, ali ona je to činila elegantnim pokretima lovca. Podsećala ga je na ligerku koja se šunja prema plenu.
     "Mi tu rasu nazivamo titlal", reče ona. "Tamo odakle ja dolazim, titlali itekako pričaju; ne prestaju. Oni jesu u nekakvom srodstvu sa Nis mašinom, zato što su Nis mašinu napravili naši saveznici, Timbrimi."
     "Timb... a-ha, mislim da sam čuo za njih. Pa, zar nisu oni prva rasa sa kojom je Zemlja stupila u kontakt, kad su naše lađe krenule..."
     Džilijan klimnu glavom. "Da. I pokazalo se da smo u tome imali veoma mnogo sreće. Ima, doduše, i mnogo drugih časnih i poštenih rasa u Pet galaksija. Nemoj zbog ove sadašnje krize misliti da su svi zli, ili svi religijski fanatici. Reč je naprosto o tome da u načinu razmišljanja većine modernih alijansi preovlađuje konzervativno stanovište. Oni večito insistiraju na oprezu; tek posle dugih razmišljanja odluče se, eventualno, na nekakvu akciju. O našem slučaju, bojim se, razmišljaće toliko dugo da uopšte neće stići da nam pomognu.
     Ali", nastavi ona, "to ne važi za Timbrime. Oni su hrabri i odani prijatelji. Uz to, po mišljenju mnogih velikih klanova i Instituta, Timbrimi su sasvim ludi."
     Dver sede uspravnije; ovo ga je zainteresovalo, ali i dovelo u nedoumicu. "Ludi?"
     Džilijan se nasmeja. "Pa, ja mislim da bi se mnoga ljudska bića složila sa tom tvrdnjom. Ima jedna legenda koja to ilustruje. Priča se da je Veliki vladar Vaseljene, zgranut zbog neke timbrimijske neozbiljnosti, jednog dana povikao: 'Ovi Timbri-mimbri moraju biti naj-nervirajuća stvorenja koja se zamisliti mogu!'
     "A Timbrimi ništa toliko ne vole kao izazov. Pa, kad je on to rekao, zaključili su da je to poziv njima da se dokažu ako mogu. I zato, kad su stekli zvanični patronski status, to jest dozvolu da i oni nekome budu pokrovitelji, trampili su dve savršeno normalne klijentske rase za pravo da uzmu pod svoje pokroviteljstvo jednu predsapientnu rasu sa kojom niko nije hteo da ima posla."
     "Za nure", reče Dver, nagađajući. "To jest, za titlale."
     "Tačno, za njih. Jer su titlali stvorenja čija se glavna radost u životu sastoji u tome da iznenade, zbune ili 'pređu' nekog drugog. A to rade tako virtuozno, da Timbrimi, u poređenju sa njima, izgledaju tromi i dosadni. To nas vodi do nekih pitanja. Kako su titlali dospeli na Jijo i zašto ne govore?"
     "Pa, ne govore ni naše šimpanze, ovde na Jijou, a tvoja Nis sprava je pokazala slike sa Zemlje na kojima šimpanze govore."
     "Hmmmm. Da, ali to je lako objasniti. Šimpiji su se tek, polako, osposobljavali za govor, u doba kad je Kivot poletao sa Zemlje; a Kivot je bio onaj brod koji je doneo vaše pretke na Jijo. Bilo je lako, u tom trenutku, malo suzbiti govornu sposobnost šimpanza, da bi ljudi mogli da se pretvaraju da, tobože..."
     Ona pucnu prstima. "Pa, naravno." Tokom jednog trenutka, njen osmeh podsetio ga je na Saru, njegovu sestru: ona je umela tako da se ozari kad, posle dugog rada na nekom apstraktnom problemu, najednom uvidi blistavo rešenje.
     "Samo nekoliko godina posle uspostavljanja kontakta sa galaktičkom civilizacijom, vođe Zemlje znale su da smo 'uskočili' baš kad ne treba - u neverovatno lošem trenutku. Naši su izgledi bili: u najboljem slučaju da nekako preživimo i da postepeno naučimo složena pravila jedne praiskonske, ali vrlo opasne civilizacije; a u najgorem..." Ona slegnu ramenima. "Iz tog razloga, oni su hteli da postupe predostrožno, što je bila sasvim prirodna želja, pa su poslali jednu 'rezervnu' koloniju da se sakrije negde. Da zaseje seme čovečanstva, neopaženo, da bi bar neko preživeo ako se Zemlji dogodi najgore."
     Njen izraz lica privremeno se natmuri, a Dveru nije bila potrebna nikakva 'vilinska' senzitivnost da razume. Jer, tamo napolju, onostran zvezde Izmunuti, planeti Teri otprilike se već i događalo najgore; ali je Brazdač dobegao baš na Jijo i time izložio uništenju i poslednju ljudsku 'rezervnu' naseobinu.
     To je, dakle, mislio Danel, reče Dver sebi; to je mislio kad je govorio da ljudska bića 'nisu došla na Jijo da bi krenula Stazom iskupljenja.' Hteo je da kaže da smo rezervni primerci, da bi rasa opstala... kao i ovi jadni G'Kekiji ovde.
     "Stigavši na Jijo, ljudi su, dabome, prikazivali inteligenciju 'šimpija' kao manju nego što stvarno jeste; jer, ako bi kolonija bila otkrivena, možda bi šimpanze, kao 'obične životinje', bili pošteđeni. Možda bi se, čak, mogli razbežati po jijoanskim šumama i tamo se stopiti s prirodom i živeti zaista kao životinje, tako da ih sudska veća velikih Instituta naprosto ne bi primetila."
     Džilijan se, u hodu, naglo okrete i pogleda Blatka. "Pa, mora biti da su i Timbrimi postupili tako! Znači, Timbrimi su se krišom ubacili na Jijo. Ali za razliku od Glavera - sada glavera - i ostalih šest rasa, nisu ostavili svoju naseobinu, nijednog Timbrima. Ostavili su samo... čopor titlala. Pa, i to potajno."
     "A prethodno su im oduzeli moć govora, baš kao mi šimpanzama." Dver zavrte glavom. "Ali ako je tako..." Pokaza ka Blatku.
     Džilijan se zakratko namršti. "U jednoj skrivenoj rasi, druga skrivena rasa? Potpuno sapientni titlali koji se skrivaju u populaciji nura? Zašto ne? Pa, i vaši mudraci mnogo štošta kriju od vas. Ako je Danel Ozava pokušao da razgovara sa Blatkom, to znači da je neko već znao za prisustvo ubačenih titlala, možda od samog početka, i čuvao tajnu mnogo vekova."
     Ona rasejano pruži ruku da pogladi nurovo glatko krzno. Blatko se prevrte na leđa, izlažući pogledu stomak.
     "A ključ je - šta?" upita ona tog stvora. "Neka kodna reč? Šifra? Nešto kao onaj timbrimijski glif za empatiju? Zašto si ono rekao Nis mašini, samo jednom, a onda opet zamuknuo?"
     I zašto si išao za mnom kroz pustinju i prašumu? - upita Dver, samo u mislima. Bio je oduševljeno zanet u ovu tajnu, iako je zbog nje i zbog svoje neprekidne klaustrofobije, počeo da oseća glavobolju koja se pojačavala.
     "Ja se izvinjavam", reče on, prekidajući Džilijanina glasna razmišljanja. "Možemo li se vratiti na ono što je razlog mog dolaska ovamo? Znam da se ti rveš sa problemima koji su veći i važniji od mojih i rado ću ti pomoći ako mogu. Ali ne vidim načina da, odapinjući strele iz ovog mog luka, poboljšam tvoju situaciju kod zvezdanih bogova.
     Ne tražim da izlažeš svoj brod ma kakvom riziku. Ali... ako postoji ikakav način da ja, recimo, isplivam na obalu... bilo bi dobro. Jer zaista imam neke obaveze koje moram da ispunim."
     Sledećeg trenutka titlal se prevrnuo i stao na noge; na njegovom uzanom licu videlo se jasno iznenađenje. Bodlje koje su kod njegove rase normalno skrivene u krznu iza ušiju sad su se ispružile čvrsto uvis, postajući veoma vidljive. Dveru se učini - bio je siguran, štaviše - da je na tren ugledao kako se nešto uobličuje u vazduhu iznad Blatka. Nekakvo isparenje, nalik na majušnu avet, koja progovori u svoje ime.
     Imam i ja, reče ta pojava, nesumnjivo odgovarajući na Dverove reči.
     Da ispunim.
     Dver protrlja oči. Ta prikaza je već nestala; a on bi je rado protumačio kao još jednu tvorevinu svoje mašte... kao posledicu zlostavljanja kroz koje je njegov nervni sistem prošao. Da, rado bi je otpisao, na neki takav način.
     Međutim, i Džilijan je, očito, videla isto. Žmirnula je nekoliko puta, onda prstom pokazala duboko zabrinuti izraz na Blatkovom licu... i počela da se smeje punim plućima, na sav glas.
     Dver se iznenađeno zagleda u nju. Zatim se poče i on smejati. Sve do tog trenutka nije bio siguran kako da oceni ovu prelepu Zemljanku. Ali osoba koja može ovako da 'pređe' Blatka mora biti dobra.