SARA

     Doktor Faust bio je faca
     zaposlio celu gomilu mudraca
     bičem ih terao da cupkaju sitno
     u koju državu, nije bitno
     u Škotsku, Frančiju ili u Španiju
     ili u Tunis i Mauritaniju!

     Emersonova pesma razlegala se kroz Dvoranu diskova koji se vrte, gde su trunčice prašine svetlucale u uzanim mlazevima ritmičke svetlosti.
     Sari se nije svidelo pominjanje nasilja - bičevanja - u pesmi, ali čoveku sa zvezda očigledno su prijali ovakvi povremeni ispadi, koji su dolazili iz nepoznatih zakutaka njegovog oprženog mozga. Počeo se smejati, a sa njim i cela gomila malih mužjaka Ura koji su trčkarali za njim, pentrajući se kroz mnogobrojne skele Urijeline fantastične mašine i pomagali mu u podešavanju mnogih osetljivih delova. Mali Uri su se cerekali Emersonovom grubom humoru i pokazivali odanost tako što su se naprosto bacali među zarotirane staklene tanjire da pritegnu kaiš ovde, čekrk tamo, u skladu sa Emersonovim hitrim znacima, koje je davao rukama, prstima.
     Jednom inženjer, uvek inženjer, pomisli Sara. Ponekad ju je ovaj Emerson podsećao na njenog oca, koji je umeo da provede i po nekoliko dana ćuteći i samo radeći oko svoje voljene vodenice za izradu hartije. Nelou je više prijala poezija maljeva i valjaka za pulpovanje nego da gleda gotov proizvod, beli papir koji je omogućavao pismenost na jednom svetu varvara.
     Pade joj na um jedna paralela.
     Hartija je u skladu sa potrebama svih šest naroda Jijoa, pomisli ona; njima je bio potreban jedan sistem za čuvanje memorije koji će biti nevidljiv iz kosmosa. Ali i Urijelina mašina ima slične odlike - to je analogni kompjuter, ne upotrebljava nimalo elektriciteta, ne poseduje digitalnu svest, pa se, zbog toga, ne može otkriti iz kosmosa. Osim toga - Galaktici nikad ne bi mogli ni da zamisle jednu takvu kitnjastu skalameriju.
     Bio je to kompjuter izuzetno lep, na neki bizaran način. Nikakvo čudo da je, videvši ga kroz pukotine u svom delirijumu, nekoliko sledećih dana sanjala jednačine i grafičke krive. Kad god neki od ovih diskova dođu u međusobni dodir, brzina rotiranja jednog zavisi od toga na kojoj tački, koliko daleko od osovine, dodiruje površinu drugog: što dalje od osovine, to brže. Ako se poluprečnik jednog kruga menja kao nezavisno promenljiva veličina, onda se brzina rotacije onog drugog točka menja kao zavisno promenljiva veličina. Zamisao čudesna u svojoj jednostavnosti... ali pakleno teška da se sprovede u praksi bez nekoliko godina strpljivog rada, nebrojenih pokušaja i pogrešaka.
     Urijel je na tu zamisao prvi put naišla u jednoj staroj knjizi sa Zemlje - koncept je bio zaista vučji, a upotrebljen je bio u nekom davnom američko-evro-azijskom ratu. Uskoro posle toga, ljudska bića su otkrila digitalne računare i napustila ovu tehniku sa točkovima. Ali ovde, na planini Guen, kovačica kenta-Urkinja proširila je taj koncept do obima nikad ranije dostignutog. Veliki deo svog bogatstva, ali i svoje strasti, uložila je u osposobljavanje ove aparature za rad.
     Ima tu i urske žurbe, pomisli Sara. One žive tako kratko; Urijel se sigurno plašila da će umreti pre nego što dovrši ovu mašinu, a u tom slučaju, šta bi njena naslednica radila sa svim ovim?
     Gusta mreža stubova, lukova i bambusovih skela držala je osovine i točkove, da budu u tačnim međusobnim položajima i odnosima. Taj trodimenzioni lavirint širio se ispred Sare u svim pravcima, ispunjavajući maltene svaki kutak ogromne kamene dvorane. U nekim davnim vremenima ovo je bio rezervoar tečne magme koja se onda prosula niz moćne bokove planine. A sad je opet rezervoar, ali ispunjen jednom sasvim drugačijom stvaralačkom snagom.
     Zraci svetlosti imali su pametno smišljenu ulogu u ovom plesu matematike. Odbijali su se od odabranih diskova, samo nekih; nailazili su u kratkim impulsima. Padali su, najzad, na jedan pojas crnog peska, prosutog po podu i zatapkanog tako da mu površina bude ravna. I posle svakog udara svetlosnog zraka, crni pesak se na tom mestu malo pomicao, uzdizao. Na mestu gde su zraci najčešće padali, pojavljivao se upadljiv reljef - čitavi maleni brežuljci peska.
     Mehanizam pomoću koga se ovo dešavalo zadivio je Saru.
     Urijel je, pomisli ona, uspela da upotrebi čak i el-krabice.
     Na Jijou se znalo da pojedine obale 'penušaju' u vreme grmljavinskih oluja. Ta malena bića panično su reagovala, ritajući se u pesku.
     Mi smo mislili da reaguju na statički elektricitet u vazduhu, reče Sara sebi; ali, vidiš, očigledno reaguju na kratke udare svetlosti. Moram to kazati Larku, jednog dana.
     Onda Sara uvide još nešto.
     Možda su te krabice takođe 'namestili' bujurski genetički inženjeri, pomisli ona. Možda su bioinženjeringom stvorili sebi te majušne sluge i pustili ih u prirodu, pre nego što su otišli sa Jijoa. A ta stvorenjca su zadržala svoju jedinstvenu osobinu.
     Kakva god da je bila prvobitna namena el-krabica, one su sada služile Urijelinim potrebama. Urijel se šetkala u blizini, nervozno pomičući sve četiri svoje noge sa kopitima; svetlosni zraci poigravali su po crnom pesku, iskričili. Nijedan pojedinačni sev nije mnogo značio. Ali ukupno uzdizanje peska u jednoj oblasti značilo je zbirni rezultat. Na taj način, ponovnim i ponovnim nailaženjem zraka na ista mesta, rešenje složenih numeričkih problema postajalo je vidljivo. Blizu crne peščane površine sedela je, na visokoj stolici bez naslona, šimpanzica Priti, sa beležnicom u rukama. Isplaženog jezika, skicirala je i kopirala ono na pesku, srećnija nego što ju je Sara ikad videla.
     Iako je toliko upečatljive domišljatosti ušlo u ovu mašineriju, jednačine koje su ovde rešavane nisu bile osobito duboke. Sara je, pišući olovkom, već došla do nekoliko grubih procena budućih rešenja, sa verovatnim odstupanjem od desetak odsto, koristeći nekoliko jednostavnih De Lansijevih aproksimacija. Ali Lester Kembel je zahtevao tačnost, i to za raznovrsne granične uslove - veliki broj tih uslova, za razne nadmorske visine, što znači i različite vazdušne pritiske. Za to su, ipak, bile bolje tablice, izračunate mašinski.
     Sad, bar, znam čemu sve ovo služi, pomisli Sara.
     Dočara sebi, u mislima, žurni rad hiljada osoba ispod ogromno visokih stabala bua. Čitave brigade radnika. Kiselinski rastvori cure u blizini. Tihe rasprave na arhaičnim dijalektima nauke.
     Možda su svi ludi, svi oni tamo, a naročito Lester, pomisli Sara; ovo što su zapeli da urade, najverovatnije će se završiti katastrofom; jedini ishod biće još mnogo opakiji stav nejijoanaca. Dedinger će pogledati sve ovo - kao i sve te semafore, jedrilice, balone i druge inovacije - i kazaće da su to sve uzaludna bacakanja ukletih.
     Pa ipak, reče ona sebi, kako je veličanstven ovaj poduhvat. Ako uspe, znaću da sam bila u pravu o ovih šest naroda. Našu sudbinu nisu prorekli sveti Spisi, a ni Dedingerova pravovernost... pa ni Larkova, baš.
     Pokazualo se, pomisli Sara, da je naša sudbina nešto jedinstveno.
     Uostalom, ako treba da padnemo, ja sam za to da barem padnemo pokušavajući.
     Samo jednu stvar još nije razumela. Ona zavrte glavom i promrmlja: "Zašto baš ja?"
     Kurt, eksplozer grada Tareka, ponašao se kao da je ovom projektu očajnički potrebna baš Sara, navodno zbog njene profesionalne stručnosti. Ali u vreme kad je njihova skupina dospela iz Ksija na vrh ove planine, Urijelina mašina bila je već gotovo sasvim osposobljena. Priti i Emerson pomagali su da analogni računar dobro radi, pomogle su i knjige koje je Kurt na leđima doneo iz Biblosa. Sara zaključi da ona, sama, zapravo malo ili nimalo doprinosi.
     "Kad bi mi samo neko rekao zašto je Urijel zvala mene."
     Odgovor dođe sa ulaza kompjuterske dvorane.
     "Zar je to zaista jedina stvar koju želiš znati? Ali to je lako, Saro. Uopšte te nije zvala Urijel!"
     Govorio je čovek osrednje visine, dežmekast, sa pramenovima bele kose na glavi i sa bradom nekako raznobojnom, koja je uvek stajala nakostrešeno kao da ga je udario grom. U njegovoj luli gorucalo je, polako, lišće kauša; tu naviku imali su uglavnom Huniši (i to muškarci Huniši, ne Huniškinje), a vrlo retko ljudi, zato što su isparenja kauša za pluća većine ljudi malčice prejaka. Mudrac Purofski ostade, iz učtivosti, na otvorenim vratima. Pri svakom izduvavanju dima okretao je glavu i nastojao da dim ode u hodnik.
     Ona se nakloni starijem učenjaku, koji je među svojim kolegama bio poznat kao najjači um Zajednice jijoanskih naroda.
     "Majstore, ako Urijeli nisam potrebna, zašto sam uopšte pozvana? Kurt je predstavio stvari kao da je moj dolazak od životnog značaja."
     "Je li? Od životnog? Pa, tako i jeste, Saro. Po drugoj liniji."
     Pogled Purofskoga pratio je svetlucanje zraka na rotirajućim diskovima. Po izrazu njegovog lica videlo se da ceni Urijelino dostignuće. Jednom prilikom, u ranijim vremenima, isti taj Purofski je rekao: "Matematika mora davati i neke neposredno korisne rezultate da bi se za nju našlo finansiranje. Pa, ako za neka vrata ne umemo naći ključ, ali ih možemo korisno 'razvaliti' velikom količinom primitivnog računanja, učinićemo to."
     Ali je Purofski, ipak, proveo život tragajući za ključevima.
     "Ja sam poslao po tebe, draga", objasni ostareli mudrac posle nekog vremena. "Izgubili smo nešto vremena zato što si se onako nesmotreno prosula niz planinu, ali sad si se oporavila, pa mislim da je vreme da ti objasnim zašto si ovde."

     Napolju je još bio dan, ali u planetarijumu, gde se Sara nađe, vladala je noć. Zvezdana prostranstva širila su se po zidovima i plafonu oko nje, projektovana sa staklenih foto-slajdova, kroz pametno nameštena sočiva. Ovaj planetarijum sagradila je Urijelina prethodnica, da bi i urski narod, čiji vid je prilično slab, mogao podrobno istraživati sazvežđa. Mudrac Purofski sada je nosio zvezde na licu i togi, kao ukrase, a među maglinama na zidu iza njegovih leđa isticao se jedan veliki potpuno crni prostor tačno u obliku čoveka... Njega.
     "Trebalo bi na početku da objasnim šta sam radio tokom ovog vremena od kad si ti otišla iz Biblosa... Zar je stvarno prošlo više od godinu dana od tad, Saro?"
     "Da, majstore."
     "Hmmm. Godina prepuna događaja. Pa ipak..."
     Nekoliko trenutaka pomicao je vilicu levo-desno. Onda je odmahnuo glavom.
     "Kao i ti, izgubio sam volju da se bavim mojim ranijim poljem izučavanja. Posle izvesnog vremena, odlučio sam da proširim klasične, pretkontaktne geometrodinamičke formalizme dalje od stanja u kome su bili kad je Kivot polazio iz Sunčvog sistema."
     Sara je zurila u njega.
     "Ali", reče ona, "ja sam mislila da je tvoja namera da pretkontaktnu zemaljski fiziku pomiriš sa galaktičkim znanjem. Da dokažeš da su Ajnštajn i Li načinili samo grube, ali ipak tačne aproksimacije... kao što je Njutn predaproksimovao Ajnštajna."
     I to bi bio nepojamno težak zadatak - a mnogi bi čak rekli: beznadežno težak. Po izveštajima koji su na Zemlju stizali sa Kivota, vanzemaljski stručnjaci, koje je Teragenski savet unajmio da podučavaju Zemljane modernoj nauci, nisu nimalo rado gledali na teoriju relativnosti prostora i vremena. Galaktički instruktori otpisivali su, kao predrasudu, kosmologiju koju su ljudi 'odgajili u kućnoj radinosti' - i na osnovu koje su načinili primitivne sonde koje i sad gamižu između zvezda nekim jadnim podsvetlosnim brzinama. Tek kad je ljudski brod Vesarius pao kroz jednu neotkrivenu hiperanomaliju, duga izolacija čovečanstva se okončala; sve do tog dana, naslednici Ajnštajna nisu našli baš nikakav način da putuju brže od svetlosti - iako razni metodi za to postoje (i leže u memoriji Galaktičke biblioteke) već milijardu godina.
     Posle kontakta, ljudi su se grčili da kupe, iz treće ruke, neki olupani hiperbrod; a stari matematički modeli Hokinga, Persela i Lija ostadoše po strani, odbačeni. Pokušaj Purofskoga da ipak dokaže ispravnost pretkontaktne fizike bio bi vrlo čudan i po svemu sudeći beznadežan.
     "Dobio sam, u početku, neke ohrabrujuće rezultate", reče Purofski sada. "Preformulisao sam seresimijski egzaltovani otklon transfera u termine kompatibilne sa staromodnim tenzorskim računom."
     "Zaista?" Sara se, u invalidskim kolicima, nagnu malo napred. "Pa, kako si renormalizovao sve one kvazisimultane beskonačnosti? Za tako nešto, praktično bi morao da pretpostaviš..."
     Ali stariji mudrac uzdiže ruku; nije želeo sad da zalazi u pojedinosti.
     "Biće vremena napretek za to, kasnije, ako budeš još zainteresovana. Za sad, neka bude dovoljno da kažem da sam ubrzo uvideo jalovost tog pristupa. Mora biti da Zemlja sada ima specijaliste koji shvataju zvanične galaktičke modele bolje nego što ću to ja ikada moći. Oni imaju na raspolaganju ogranke Galaktičke biblioteke, kao i zaista moderne kompjuterske simulacije; time oni rade. Pretpostavimo da ja konačno uspem dokazati da je Stara fizika bila pristojan, premda ograničen pristup? To bi prijalo našem ponosu, možda, pokazalo bi da je vučja rasa bila na dobrom putu i da je to postigla samo svojim snagama. Ali ne bi bilo nikakvih novih rezultata."
     Purofski odmahnu glavom. "Ne, odlučio sam da idem na sve ili ništa. Da se bacim napred kroz stari prostorvremenski pristup i da pokušam da rešim jedan problem koji je od značaja za Jijo... poznat kao 'Zagonetka osam kosmoplova'."
     Sara žmirnu.
     "Misliš, 'Zagonetka sedam kosmoplova', zar ne?" upita ona. "Pitanje kako se moglo desiti da sedam razumnih rasa doleti na Jijo u malim vremenskim razmacima, takoreći uzastopce, a da niko ne bude primećen? Pa, zar to nije rešeno?" Ona uperi prstom u najblistaviju tačku na zidu. "Pre dvadeset vekova Izmunuti je počela da zasipa okolni svemir ugljeničnim prahom. U tolikim količinama da mi, više od jedne svetlosne godine udaljeni, imamo šuplji grad i izmenjene meteorološke prilike. Ta oluja uništila je sve robote-čuvare koje je Institut za migracije ostavio na orbiti Jijoa. Zato su šunjalački brodovi mogli da se uvuku na Jijo neopaženi."
     "Hrrrmmmm... da, Saro, to je dobro razmišljanje, ali nije dovoljno dobro. Na osnovu zidnih natpisa nađenih u nekoliko bujurskih ruševina, mi znamo da su ovaj planetni sistem nekada opsluživale dve prelazne tačke. Mora biti da se onoj drugoj dogodio kolaps posle odlaska Bujura."
     "Pa, da; ali zato gambit sa Izmunuti i uspeva! Samo jedan prilazni put, a i taj jedan skriven; a zna se, po rasporedu rada velikih Instituta, da oni još čitav jedan eon neće pregledati ovaj sistem. Mora biti da je to poprilično jedinstvena situacija."
     "Jedinstvena. Hrrmmm i baš zgodna. Toliko zgodna, zapravo, da sam ja odlučio da pribavim sveže podatke."
     Purofski se okrete prema planeterijumskoj projekciji; preko njegovog lica, sada u senci, pređe neki udaljeni izraz. Posle nekoliko dura, Sara uvide: čovek je sigurno 'odlutao' u misli. Ta vrsta rasejanosti možda je prerogativ genija u izolovanim dvoranama Biblosa, ali sad nervira jer on je maločas toliko podstakao njeno zanimanje! Zato mu se Sara obrati oštrim tonom.
     "Majstore! Novi podaci su ti bili potrebni, kažeš. Zar se pomoću Urijelinog jednostavnog teleskopa može videti išta relevantno?"
     Učenjak zatrepta, onda nagnu glavu na jednu stranu i osmehnu se. "Znaš, Saro... Neobična je podudarnost da smo i ti i ja proveli ovu godinu jureći neke nekonvencionalne ideje. Ti nešto iz lingvistike i sociologije - da, pratio sam tvoj rad sa zanimanjem. A ja sam pokušavao, vidiš, da sklopim jednu tajnu prošlosti pomoću grubih naprava skrpljenih od parčića prekovanog bujurskog metala i rastopljenog peska.
     Koleginice Saro, da li si znala da sam ja, fotografišući Izmunuti, pukim slučajem snimio i ova dva zvezdana broda? Ta dva koji nam toliku frku napraviše gore na severu? Uhvatio sam i jedan, a kasnije drugi, kad su ulazili na orbitu... ali moja upozorenja nisu stigla do visokih mudraca na vreme." Purofski slegnu ramenima. "A što se tiče tvog pitanja. Da, uspeo sam ponešto da saznam, pomoću ovih aparata koji postoje na planini Guen.
     Razmisli ponovo o jijoanskim jedinstvenim uslovima, Saro. Kolaps druge prelazne tačke... ugljenična erupcija Izmunuti... Neizbežna privlačnost prikrivenog, izolovanog sveta za prerano došle begunce.
     I još ovo: kako je bilo moguće da stvorenja sa umovima tako živahnim kao što su Bujuri ne opaze na vreme prve simptome tih promena u kosmosu neposredno do njihovog Jijoa?"
     "Pa, Bujuri su se pokupili i otišli pre pola miliona godina! Možda tad nije bilo nikakvih simptoma. Ili je bilo, ali veoma tananih."
     "Možda. Tu ulazi moje istraživanje. A pridružiće se i tvoja stručnost, nadam se. Jer ja podozrevam da su prostorvremenske anomalije morale biti primetne, još tad."
     "Prostorvremenske...?" Sara shvati da je ova upotreba termina iz arhaične zemaljske fizike bila namerna. Sad je bio red na nju da se zagleda u zvezdano polje i tako provede nekoliko dura, razabirući se među implikacijama.
     "Ti govoriš... o efektu sočiva, zar ne?"
     "Bistra curica", odgovori mudrac, tonom odobravanja. "Da, a ako sam ja uspeo da ih opazim..."
     "Onda su ih morali opaziti i Bujuri i predvideti..."
     "Kao da čitaju iz otvorene knjige! I to nije sve. Zvao sam te da dođeš ovde da bi potvrdila još jednu, kudikamo zloslutniju pretpostavku."
     Sara oseti kako joj se talasić jeze penje uz kičmu kao ledeni insekt sa milion nožica.
     "Da?" upita ona.
     Mudrac Purofski na trenutak zaklopi oči. Kad ih opet otvori, bile su obasjane očaranošću.
     "Saro, ja mislim da su oni planirali sve ovo, od samog početka."