DŽILIJAN

     "Otkrio sam nekoliko zanimljivih stvari", reče Nis mašina Džilijan, koja se probudila iz kratkog indukovanog sna. "Prva se odnosi na tu divno raskošnu mašinu urođenika, koju je sagradila i kojom rukuje ta urska spetljanka, Urijel."
     Sedeći u zatamnjenoj kancelariji, Džilijan je gledala holo snimak točkova, čekrka i diskova, koji su se vrteli stvarajući raskošnu predstavu svetlosti i pokreta. Nedaleko od Džilijan, pradrevni leš 'Herbi' kao da je takođe posmatrao isti prizor. Igra senki učinila je da zagonetno mumifikovano lice izgleda kao da se zabavlja.
     "Dozvoli da pogađam. Urijel je napravila računar."
     Nis je reagovao iznenađeno. Njegova spirala upletenih linija stegla se u čvor.
     "Znala si?"
     "Naslućivala sam. Na osnovu onoga što ova jijoanska mlađarija priča, zaključila sam da Urijel ne bi traćila vreme na nešto neupotrebljivo ili apstraktno. Ali bi htela da pruži svome narodu nešto izuzetno. Jednu stvar koju su njeni preci bespogovorno morali da odbace."
     "Posedovanje kompjutera. Dobra poenta, doktore Baskin. Urijel nije mogla stremiti ka nekom višem cilju osim da bude kao Prometej. Da svome narodu donese vatru računanja."
     "Ali bez digitalne svesti", ukaza ona. "Kompjuter čije se prisustvo ne može otkriti."
     "Uistinu. Nisam našao da se išta slično pominje igde u našoj jedinici Galaktičke biblioteke, ovoj koju smo zaplenili. Zato sam pogledao pretkontaktno izdanje Enciklopedije Britanike iz godine 2198. Tamo sam pronašao da su postojali mehanički analogni računski aparati i da su na Zemlji, u jednom kratkom razdoblju, čak bili u usponu; a u njima su bile upotrebljene mnoge od ovih tehnika koje vidimo u Urijelinoj 'dvorani stakla koje se vrti'!"
     "Pamtim da sam nekad čula nešto o tome. Možda je Tom nešto pomenuo."
     "A da li je pomenuo da se ista stvar može postići i pomoću jednostavnih elektronskih kola? Pomoću mreža otpornika, kondenzatora i dioda. Ti delovi mogu simulirati veoma raznovrsne jednačine. Međusobnim povezivanjem takvih jedinica moguće je dobiti mašinu koja će rešavati pojedine skromnije probleme.
     Što nas navodi na pomisao da bi takav sistem mogao imati i vojnu primenu. Na primer, oružja za iznenadni napad, bez ikakve digitalno svesne kontrole, samo sa 'sistemom za navođenje' koji se ne može otkriti."
     Nis hologram izvede zabacivanje spirala koje Džilijan protumači kao sleganje ramenima.
     "Ali, opet, da je to stvarno bilo moguće, odavno bi ušlo, na ovaj ili onaj način, u Biblioteku."
     Ove reči pokazale su da i Timbrimi pate od jedne sveprisutne pojave - od sklonosti da se veruje da je, u proteklih dve milijarde godina, već urađeno sve što vredi raditi. Za takvu pretpostavku najčešće se pokazivalo da je, zaista, istinita. Ipak, ljudskoj rasi nije se dopadala.
     "Pa, dobro", reče Džilijan, nastojeći da podstakne dalji razgovor. "Jesi li dokučio šta to Urijel pokušava da izračuna?"
     "Oh, da." Linijski motiv se vrteo zamišljeno.
     "Naime, možda jesam", reče Nis mašina.
     "Zapravo..." zaključi Nis, "...nisam."
     "U čemu je problem?"
     Klinaste izbočine pojaviše se na spiralama: Nis mašina se nervirala.
     "U tome što Urijel koristi algoritme zemaljskog porekla."
     Džilijan klimnu glavom.
     "Prirodno", reče ona. "Sve Urijeline matematičke knjige su iz tog njihovog razdoblja koje se naziva 'Veliko štampanje'. Tada je poplava ljudskog znanja zahvatila ovu planetu. Uglavnom su to bili pretkontaktni tekstovi. Dogodilo se nešto veoma slično delovanju galaktičke civilizacije na Zemlju. Na Jijou, mi smo bili ti koji su nahrupili sa velikom količinom znanja i potopili ranija verovanja."
     Tako se i dogodilo da Džilijan nedavno doživi nešto sasvim neobično - da raspravlja o književnoj vrednosti dela Žila Verna sa dvoje izrazito ne-ljudskih mladih bića koja se zovu 'Alvin' i 'Hak' i čije ličnosti, zaista, nemaju mnogo veze sa galaktičkim normama temeljite običnosti.
     Nis se saglasi, naklonom svog (sada) tornada čipkastih linija.
     "Uviđate moju teškoću, doktore. Iako Timbrimi imaju naklonosti prema Zemljanima, moji tvorci su, ipak, uzdignuti da budu građani Galaksije, koja ima neke svoje zajedničke tradicije. Iako su pojedinosti mog programiranja izuzetni, ja sam dizajniran po dobro poznatim, dokazanim načelima, posle eona galaktičkog iskustva sa sve boljim digitalnim kompjuterima. Te su zamisli u sudaru sa zemaljskim predrasudama..."
     Džilijan zakloni usta šakom i malo se zakašlja. Nis se nakloni ka njoj.
     "Pardon. Sa zemaljskim tradicijama, htedoh reći."
     "Možeš li navesti neki primer?"
     "Mogu. Razmotri samo suprotnost između pojmova diskretnosti i kontinuiteta.
     Po galaktičkoj nauci, sve i bilo šta možemo postići aritmetikom. Prebrojati, podeliti, upotrebiti integrale, kao i racionalne razlomke. Složeni aritmetički algoritmi omogućuju nam da razumemo ponašanje zvezde, na primer, tako što zvezdu podelimo u veoma veliki broj vrlo sitnih delova, modelujemo svaki delić jednostavno, a onda rekombinujemo sve te deliće u celinu. To je digitalni pristup."
     "On zahteva ogromne količine memorije i ogromnu 'sirovu snagu' za izračunavanje", reče Džilijan.
     "Tačno, ali bar to se može nabaviti sasvim jeftino, u ogromnim količinama, za svaki zadatak koji bi u praksi mogao iskrsnuti.
     A pogledaj pretkontaktnu 'vučju' rasu. Tvoju, ljudsku. Proveli ste mnogo vekova kao polucivilizovana bića, mentalno spemna da postavljaju složena pitanja, ali bez ikakvog pristupa tranzistorima, kvantnim prekidačima, binarnoj obradi brojeva. Sve dok vaši veliki mudraci Taring i fon Nojman nisu konačno pokazali snagu digitalnih kompjutera, matematičari Zemlje - mnogo pokolenja njih - morali su da se snalaze sa olovkom i hartijom.
     Ishod? Mešavina blistavog i nerazumnog. Apstraktna diferencijalna analiza i kabalistička numerologija. Algebra, astrologija, geometrijska topologija. Veliki deo tog amalgama bio je zasnovan na zamislima za koje se izdaleka vidi da su besmisleni, kao što su to kontinuitet ili iracionalni brojevi - stvarno su iracionalni! - ili zapanjujuća zamisao da postoje beskonačnosti podeljivo malog, i to u slojevima, jedna ispod druge."
     Džilijan uzdahnu, izražavajući time jednu staru osujećenost.
     "Najbolji umovi Zemlje", reče ona, "pokušali su da objasne našu matematiku, ubrzo posle kontakta. Pokazivali smo, ponovo i ponovo, da ona ima svoju unutrašnju doslednost i da uspešno dejstvuje."
     "Ali ne postiže ništa što ne bi mogle, za samo nekoliko trenutaka, nadmašiti ovakve računske mašine kao što sam ja. Galaktički naučnici odbacili su sve te vaše pametne jednačine kao trikove i varljive 'prečice', ili kao apstraktna buncanja divljaka."
     Ona klimanjem glave potvrdi da je to bilo tako.
     "Tako nešto se desilo u jednoj ranijoj prilici, znaš", reče Džilijan. "U dvadesetom veku Zemlje, posle Drugog svetskog rata, pobednici su se brzo pocepali u dva suprotstavljena tabora. Ti stručnjaci koje pominješ - Taring i fon Kako-beše - radili su na Zapadu, doprinoseći da počne naša digitalna revolucija.
     Za to vreme, celim Istokom vladao je samo jedan diktator; mislim da se zvao Čelik."
     "Da pogledam u Enciklopediji Britanici", reče Nis. "Aha, Staljin, što na ruskom jeziku znači 'Čelični'. Da, vidim sličnost. Staljin je sve do svoje smrti sprečavao razvoj ruske, to jest sovjetske nauke iz ideoloških razloga. Zabranio je rad u oblasti genetike, zato što je genetika suprotna komunističkim zamislima o mogućnosti usavršavanja. Takođe je zabranio rad na razvoju kompjutera, tvrdeći da su 'dekadencija'. Čak i posle Staljinove smrti, mnogi na istoku tvrdili su da je upotreba kalkulatora primitivna i neelegantna... dobra samo za brzo nabacivanje približnih procena. Za stizanje do istine potrebno je da se čovek posluži čistom matematikom, tvrdili su oni."
     "A, zato tako veliki broj majstora Stare matematike dolazi i danas, iz Rusije", reče Džilijan i tiho se nasmeja. "Ovo zvuči kao još jedna preokrenuta slika onoga što se desilo Zemlji posle kontakta."
     Nis je nekoliko trenutaka razmišljao o ovome.
     "Šta time nagoveštavaš, doktore Baskin? Da je Staljin bio donekle u pravu? Da ste vi Zemljani bili u pravu? Da ste bili na tragu nečega što je ostatku Vaseljene promaklo?"
     "Izgleda slabo verovatno, a? Pa ipak, zar nije ta minimalna mogućnost upravo onaj razlog zbog koga su tvoji tvorci uputili tebe na ovaj brod?"
     Izukrštane linije zakovitlaše se brže.
     "Dobra poenta, doktore Baskin."
     Džilijan je ustala i počela razgibati telo nizom vežbi. Ovo malopređašnje kratko razdoblje sna pomoglo joj je. Ali nije otklonilo stotinu problema sa kojima se trebalo sada suočiti.
     "Vidi", reče ona Nis mašini. "Vodi li sve to ka nekoj poenti? Zar ne možeš bar približno da oceniš šta to Urijel pokušava da izračuna?"
     Ona mahnu ka slici čekrka, kožnih kaiševa, rotirajućih diskova.
     "Ukratko rečeno, doktore Baskin, ne mogu. Doduše, mogu reći da ona oblikuje jedan skup simultanih diferencijalnih jednačina - kako bi se to reklo terminologijom vučje rase. Raspon numeričkih vrednosti koje se ovde razmatraju izgleda da je jednostavan, ja bih čak rekao trivijalan. Mogao bih sve to njeno kalkulisanje da nadmašim koristeći samo jedan kvadrilioniti deo moje sposobnosti procesovanja."
     "Pa, što to ne uradiš?"
     "Zato što ovaj problem zahteva da prvo otključam kodove jednog izgubljenog jezika. Da nađem ulaz, kamen zvani Rozeta, posle čega bi sve bilo u trenu jasno.
     Drugim rečima, trebalo bi da mi neko zemaljsko biće pomogne da shvatim na šta se te jednačine odnose."
     Džilijan slegnu ramenima.
     "Pa, onda, ništa", reče Nis. "Još jednom nismo imali sreće. U ovoj kanti stvarno nemamo više nijednog matematičara. Kraidaiki je imao običaj da se ponekad poigra Starom matematikom. Tom, isto tako. Znam da se time pomalo bavio Čarls Dart. Pa, i Takata-Džim..."
     Ona uzdahnu.
     "I Emerson D'Anit", reče Džilijan Baskin. "Taj je bio poslednji od Zemljana koji ti je mogao pomoći."
     Džilijan pođe ka svojoj konzoli za reference. "Ali ako pregledamo dosjea svih ostalih zaposlenih, možda ćemo u posadi naći nekoga ko barem..."
     "To neće biti potrebno", prekide je Nis mašina. "Jer postoji mogućnost da pitamo jednoga od stručnjaka koje upravo pomenusmo."
     Džilijan poče žmirkati. Nije mogla da veruje da je čula to što je čula.
     "Šta si rekao?"
     "Dala si ti meni još jedan zadatak - da ustanovim u šta je blenuo onaj mesožderno-sapientni, navodno, titlal, koji se zove Blatko, po završetku sastanka brodskog saveta. Da bih to postigao, poboljšao sam poslednju sliku naše špijunske kamere, onu snimljenu u deliću sekunde neposredno pre nego što su ose privatničarke pokrile objektiv.
     Molim da posmatraš pažljivo, doktore."
     Na velikom displeju u vazduhu sada se pokazala poslednja jasna slika dobijena od izgubljenog robotića. Džilijan oseti da je oči bole od slike razmahanih krila ose u krupnom planu. Ali to nije dugo potrajalo, jer Nis mašina poče zumirati ka jednom uglu tog vidnog polja, mimo ose privatničarke. Širio se, postepeno, jedan deo slike, a u njemu mašinerija Urijel kovačice - kitnjasto čudo čiste domišljatosti i dovitljivosti.
     Pa, i ja sam prošla kroz jedan kurs Stare matematike, pomisli Džilijan; mogla bih se malo potruditi da eventualno nešto pomognem. Nis mi može nabaviti pretkontaktne tekstove. Njemu je potrebno samo jedno naše naslućivanje. Intuicija 'vučje' rase...
     Njene misli skrenuše ka živopisnom uvećanju i poboljšanju slike. Oko nje kao da su se dizale skele, prožete senkama koje su, opet, bile probijene jakim tačkama svetlosti.
     Ovaj se baš potrudio, pomisli ona; valjda je imao razloga.
     Videla je cilj prema kome se zumiranje usmeravalo: jedan skup senki koje su imale blage krivine živih bića u osetljivoj ravnoteži među izukrštanim skelama. Neke od prilika bile su malene, sa po četiri tanke noge i dve još tanje ruke sa po nekoliko laktova na svakoj ruci i sa nekakvim alatom u rukama.
     To su mali Uri, pomisli ona; muškići. Tehničari zaposleni na održavanju?
     Ali nad njima se uzdizao jedan mnogo veći obris. Džilijan šumno udahnu: čovek! Nesumnjivo čovek.
     Pa, da, priseti se ona; ljudi su takođe Urijelini saveznici i vešti tehničari. I dobro se pentraju; prava stvar, za poslove održavanja u ovakvom ambijentu.
     Nis neće moći još dugo da poboljšava sliku ovoliko zrnastu, pomisli ona.
     Tempo uveličavanja se usporio, a preostale senke ljuštile su se nerado pod navalom ogromne računarske snage. Uskoro Džilijan vide da je na slici nesumljivo neki muškarac; videlo se to po obliku ramena i vrata. Muškarac koji ispruženom rukom nešto pokazuje, možda neki posao koji će malene Uronje morati da obave.
     Muškarac dugačke kose, vide ona. Kosa mu je začešljana ulevo, preko nekog surovog ožiljka na glavi. Rana na slepoočnici...
     Zurila je još nekoliko trenutaka u zboranu površinu rane.
     Sledećeg trenutka slika se razbistri, pokazujući osmeh.
     Prepoznavanje zapljusnu doktora Baskin kao ogroman talas ledene vode.
     "Bože! Pa - nije moguće!"
     Nis je sad naprosto gugutao, tonom nekoga ko uživa u spletkama.
     "Potvrđuješ sličnost?
     Zaista bi se reklo da je to inženjer D'Anit.
     Naš član posade, za koga smo mislili da su ga ubili Oni Stari, u Fraktalnom sistemu.
     Čovek čiji je izviđački čamac progutala i prožderala jedna kugla svetlosti, upravo u trenutku kad je Brazdač polazio u bekstvo koje nas je dovelo, zaobilaznim putevima, ovde gde smo. Na Jijo."
     Ova timbrimijska mašina imala je jednu crtu zajedničku sa onima koji su je napravili: duboku ljubav prema iznenađenjima. Ovo zadovoljstvo sad izrazi vedrim brujanjem.
     "Često si pitala kako je moguće da nas je iko pratio čak do ovog zabačenog i beznačajnog kutka Vaseljene, doktore Baskin.
     Mislim da je to pitanje sad steklo novi nivo ubedljivosti."