LARK

     Troje uhapšenih ljudskih bića posmatralo je, u svojoj zatvorskoj ćeliji, panoramu uništenja. Reagovao je svako drugačije.
     Lark je zurio u holoscenu sa istim onim sujevernim drhtajima koje je osetio i pre nekoliko meseci, kad se prvi put suočio sa galaktičkom tehnologijom. Ove slike kao da su zahtevale da još u mladosti naučiš odgovarajuće načine gledanja; da stekneš takve navike. Objekti koje bi on trebalo da prepozna - Rimerske planine, na primer - imali su neko klizavo svojstvo. Čudnovata presavijanja perspektive dočaravala su daleko više nego što bi čovek mogao videti kroz prozor iste veličine... kad bi prozor mogao da lebdi iznad Svetog Jajeta.
     "Vaša zadrtost, pojedinačna i zajednička", reče, u ćeliji, visoka naslaga prstenova, "dovela vas je do ovoga."
     "Uništavanje gradova nije bilo dovoljno da vas ubedi", nastavi Jofur Evask, "zato što vaši takozvani sveti Spisi ionako propovedaju da su sva opipljiva materijalna dobra uzaludna. Ali zato ćete sada gledati kako naša korveta zadaje udarac onome što je vaš istinski temelj."
     Užarena igla zabode se u Sveto Jaje. Već sledećeg trena talasi bola obuhvatiše Larkova prsa. On, sa krikom, pade unazad, poče cepati odeću, sve u pokušaju da se odmakne od kamene amajlije koja mu je, na tankom kožnom kaišu, visila oko vrata. Ling je nastojala da mu pomogne, ali nije razumela šta mu je, odakle toliki bol.
     Ova patnja mogla je biti i smrtonosna; ali ona prestade isto onako naglo kao što je i počela. Zrak-sekač se ugasio. Ostade samo zadimljena rana, zasek u boku Svetog Jajeta.
     Evaskov glas klobučao je nešto zadovoljno o 'signalu' i o 'zadovoljavajućoj predaji'.
     Lark je nagužvao tkaninu potkošulje oko tog komadića Svetog Jajeta, da amajlija ne bi više bila ni u kakvom dodiru sa njegovim telom. Tek posle toga opazi da se nalazi u ležećem položaju, sa glavom na Linginom krilu, i da ga ona gladi po glavi i govori mu da će sve proći.
     Aha, bogami će sve proći, pomisli Lark, prepoznajući tu dobronamernu laž. Ali prijao mu je njen gest, toplina dodira.
     Njegov pogled se opet izoštri, i Lark vide da ga Ran gleda. U očima krupnog Danika mirovao je hladan prezir. Ruganje, čak, zato što je Lark tako reagovao na 'ranjavanje' jedne najobičnije kamenčine. Prezir prema Lingovoj zato što ona prlja ruke sa nekim tamo urođenikom. Podsmeh što su šest rasa pristale na kapitulaciju tako lako: na bezuslovnu predaju, samo da bi spasile jednu gromadu paranormalno aktivnog minerala. A Ran je već dokazao da je spreman da žrtvuje i sebe i sve svoje ratne drugove, samo da bi zaštitio pokroviteljsku rasu. Očigledno, smatrao je da svaki niži stepen hrabrosti zaslužuje prezir.
     Ma, idi ti ljubi Rothenima noge, pomisli Lark. Ali ne reče to glasno.
     Taj nebeski čamac, po Evasku 'korveta', okrenuo se od Jajeta. Preneta slika pokazala je da se kamera uzdiže i kreće ka dalekim planinskim zupcima.
     Prema terenima koji su Larku bili nekako poznati. Trebalo bi da ih prepozna...
     A, pa, Lester... pomisli Lark. Ovi lete prema Lesteru Kembelu... i prema šumi bua.
     Tako, dakle. Mudraci su odlučili da izruče Jofurima svoj tajni projekat - nešto na čemu su radili već mesecima - samo da bi spasli Sveto Jaje.
     Pa, nije veliko iznenađenje, pomisli Lark. Sveto Jaje je naš sveti kamen. Svetilište naše, a i prorok u njemu. Vidovnjak naš.
     Opet i bio je iznenađen.
     Ovakva kapitulacija bila je, zapravo, poslednje što bi on očekivao.