BLEJD

     Severozapad. Kakva je meta mogla odvući pažnju tuđina na tu stranu?
     Mnogo koja meta.
     Gotovo sve što ja poznajem i do čega je meni stalo, zaključi Blejd. Dolo moje malo i grad grad Tarek i grad Biblos.
     Iza Rimera se uzdigao sledeći mesec, bledi mesec Torgen. Pri njegovoj svetlosti Blejd je malčice bolje video odlazeći jofurski čamac; ali znao je da će ga sasvim izgubiti sa vidika dugo pre nego što agresor stigne nad bilo koju od tih meta. Sada je Blejdu bilo savršeno svejedno na koju stranu će ga vetar nositi, samo se nadao da neće biti prinuđen da posmatra satiranje još jednog mesta koje je voleo.
     Sitna isprekidana svetlucanja dozivala su se po planinskim vrhuncima uokolo napadača, dodajući između sebe izveštaje o napredovanju neprijatelja. Blejd prevede pokoju reč ili rečenicu na galaktičkom drugom. Vide da to nisu reči nego uglavnom brojevi.
     Divno, reče on sebi. Majstori smo mi u merenju i opisivanju našeg kraha i zatiranja. To nam ide od ruke.
     Borbeni hormoni nestajali su iz njega kao oseka. Blejd je polako postajao svesniji svojih fizičkih neugodnosti. Nervi su pulsirali na mestu gde je jedna urska kukica otrgla oklopne ploče sa kože, izlažući hladnom vazduhu ogoljene slojeve mesa. Žeđ ga je grizla uveliko; čežnjivo je razmišljao koliko bi lakše podneo sve ovo kad bi samo bio robusni sivi.
     Balon iziđe iz oblasti uzlazne vazdušne struje i prestade se penjati. Još koji trenutak i počeće, naravno, da se spušta... uskoro i da pada. Na predeo zupčastog mraka.
     Čekaj malo, reče on sebi. Pokuša da izoštri vid ka daljinama.
     Zar su stali? - upita se.
     Uskoro je znao da su stali. Brodić Jofura lebdeo je iznad jednog mesta, upalio je reflektor i njime počeo da šara po onome ispod sebe.
     Izgleda da nije ni Biblos, a ni Tarek, reče Blejd sebi. Nego je... hm, ništa. Jer onamo nema ničeg. Ono je područje gde postoji samo beskorisna šuma gigabua. Divljina.
     Zurio je tako kad se nešto poče dešavati sa planinom ispod nepomičnog brodića. Stotine crvenih plamičaka izbijalo je posvuda iz zemlje, kao kad se barski gasovi pale zbog iskrica statičkog elektriciteta. Ali tamo nije bilo ni jezera, ni bara. Pa ipak, pojava se širila u talasima kroz veliko prostranstvo guste šume.
     Šta li Jofurčine rade sada? - zapita se on. Koje li im je to oružje?
     Treptaji su postajali sjajniji, izduživali se u plamičke duž desetina i stotina stabala tog divovskog bambusa. Brodski reflektor nastavio je da luta po tom prostranstvu, kao da je hipnotisan: jijoanska stabla, čitave ogromne šume njih, izbacuju vatru iz svojih donjih delova i dižu se polako.
     Grmljavina stiže do Blejdovog sluha. Tada on shvati.
     Pa, to ne rade Jofuri! - reče on sebi. Ovo su...
     Nebeski čamac najzad pokaza uznemirenje; sažimajući svetlost u svetlosni mač, saseče jedan uzlazeći stub gigabua na komade.
     A već sledećeg trenutka stotine hektara severozapada digoše se u ognju uzletanja. Rafali - talasi - hiljade projektila uzdizalo se sada munjevito. Od njihove tutnjave tresla se noć.
     Rakete! - pomisli Blejd. Ono su rakete!
     Ogromna većina promaši svoj cilj. Ali ovde kao da preciznost nije ni bila bitna, nego masovnost juriša. Čamac nije stigao da saseče više od nekoliko, a nije stigao ni da uzmakne; prvih pet-šest okrznuše neprijatelja, eksplodirajući u neposrednoj blizini Jofura.
     Jedna ogromna raketa tresnu svojim vrhom posred sredine čamca, ali bojeva glava izneveri. Eksplozije nije bilo. Ali zamahom i udarom raketa zgužva čitav jedan deo čamca, koji poče da se tumba i kovitla besmisleno po vazduhu.
     Nebrojene druge bojeve glave eksplodirale su prerano ili prekasno, ili su rakete skretale s putanje, survavale se na okolne prostore, eksplodirale 'među svojima', puneći noć bleštavim, ali beskorisnim svetlom. Tako su se ogromno napromašivale, da se u jednom trenutku činilo da će pogođeni brodić Jofura uspeti da se stabilizuje i odvuče nekud.
     Ali jedna od malo kasnije uzletelih zaokrete kao da zna i vidi gde je meta, zari se usred čamca i - kroz njega. Začu se cik razderanog metala.
     Eksplozija, zasenjujuća, raskide i rastrže utrobu čamca u hiljade komada. Blejd hitro okrete vizirski pojas da poštedi zaslepljeni deo; drugim delom pojasa vide kako prednji i zadnji kraj čamca padaju, kao dve šolje prepune ognja, kako se kovitlaju ka šumskom tlu.
     Eto još drosa za čišćenje, reče Blejd sebi, koristeći taj izraz, 'dros', koji je svim Jijoancima značio: onaj krš zaostao možda od Bujura ili od bilo koga, ono slupano i staro što mora da se pretvori u šljaku, ili baci mulk-pauku, ili izruči na dno morskog ponora.
     Požari su se širili po šumama i gorama. Nekoliko planina bilo je zahvaćeno. Ali Blejdovo telo bilo je zadovoljno da živi za ove trenutke, da urla pobedom i likovanjem, i zviždi i peva iz svih pet nožnih ventila, nastojeći da nadviče tutnjavu i pucnjavu 'vatrometa' koja se nastavljala; da doklikne do zvezda.
     Svojim gheuenskim čulom vida pratio je istovremeno sudbinu još hiljada raketa, od kojih su neke nastavile put u nebo, ka gornjim slojevima atmosfere, ostavljajući crvenoplamene dimne potpise celim putem. Druge su krivudale kojekuda i bilo kuda, eksplodirale kad se njima htelo.
     A kad su se putanje svih preostalih savile uglavnom sve na istu stranu i iz dalekih nebeskih prostranstava zaokrenule polako na dole, ka jednom mestu na Jijou, Blejd se, ispod svog balona, raspeva i razmlatara još jače: jer stotine bojevih glava su stremile, padale kao dažd sa neba... prema Livadi okupljanja.