LARK

     Ono za šta se Lark molio, nije se dogodilo. Zidovi se nisu rasprsli, razneti bojevim glavama iz lokalne radinosti ili vrištećim šrapnelom megabua. Ništa od toga: zvuk detonacija ostao je dalek, a onda je posustao. Drhtaji u podu, od jofurskih odbrambenih topova, promenili su tempo: sad kad je nestao element iznenađenja, nisu više pucali neprestano i mahnito, nego samozadovoljno, povremeno, kao da su pristižući projektili samo uzgredna smetnja.
     Onda se spusti tišina. Sve je bilo završeno.
     On ispusti fragment Svetog Jajeta, a ispusti i Lingovu. Privuče kolena k sebi, obuhvati ih oberučke i poče se pomalo njihati napred-nazad, sav ojađen. Još nikad nije bio tako razočaran što je živ.
     "Vuuuuh, ovo je bilo blizu!" odahnu Ling, očigledno uživajući u činjenici da je živa. Lark joj to ne zameri, nimalo. Ona se možda još nada nekakvom bekstvu ili pomišlja da bi u nekoj galaktičkoj razmeni zarobljenika mogla biti oslobođena. Sve bi ovo moglo postati samo epizoda u njenim memoarima.
     Epizoda, kao što sam i ja epizoda, pomisli on. Jedan pametan dečak iz džungle, sa kojim se, jednom prilikom, upoznala. Na Jijou.
     Njegov stari prijatelj Harulen možda bi našao vedru stranu čak i u ovom neuspehu. Sad će razbesneli Jofuri možda likvidirati sva razumna živa bića na ovoj planeti, a ne samo svoje krvne neprijatelje, G'Kekije. Ali zar se to ne bi savršeno uklopilo u Larkova verovanja? U Larkovu jeres?
     Tačno je, pomisli on, da ovih šest rasa ne smeju biti ovde; ali, opet, ne zaslužuju uništenje. Želja je moja bila da učinimo ono što učinjeno biti mora, ali časno, mirno i po sopstvenom izboru. Nenasilno. A pogledaj samo - kolike požare napravismo. Zapalismo goru i polje.
     "Vidi!"
     On baci pogled ka Lingovoj, koja je ustala i pokazivala prstom ka Evasku. Ta naslaga prstenova tresla se i sad, ali jedan torus u sredini prolazio je kroz grčeve zaista veoma jake. Na dve suprotne strane torusa pojavile su se pulsirajuće izbočine, koje su ga počele rastezati toliko da više i nije bio okrugao.
     Oba muškarca stadoše nedaleko od Lingove, zureći sa nevericom u izbočine koje su postajale sve veće. Videlo se naprezanje tih izbočina, koje se toliko pojačalo da najzad postade jasno da samo još jedna membrana sprečava da nešto iziđe iz Evaska. Jofurske noge ispod osnovnog torusa počeše da 'pumpaju' i razgibaju se.
     Sve troje ljudi odskočiše unazad kad Evask na tim nogama potrča hitro prvo ka oklopnim vratima, onda na suprotnu stranu, i tako tri puta. Onda on klonu na sredini zatvorske prostorije, kao da su svi torusi odjednom postali dodatno mlitavi.
     Jedno srednji prsten nastavi da bubri i nadima se.
     "Šta onaj radi?" upita Lingova zapanjeno.
     Lark je morao prvo da proguta; tek onda je mogao da odgovori.
     "Vlenuje se. Ti bi rekla: porađa se. Trekiji to ne rade često jer to ugrožava jedinstvo njihove kupe. Trekiji najčešće proizvode embrione u obliku pupoljaka koje onda puštaju da rastu samostalno, na gomili truleži."
     Ran je gledao sa nevericom. "Porađa se? Ovde?" Sticao se utisak da on o životnom ciklusu Jofura zna uglavnom samo jedno - kako mu izgleda kraj.
     Lark shvati da sadašnja Evaskova katatonija nije samo posledica iznenadnog raketnog napada. Šok zbog napada poslužio je kao okidač za drugi grčeviti događaj, koji se verovatno pripremao još odavno.
     Membrane počeše da se cepaju. Jedan novorođeni purpurno crveni prsten, velik gotovo kao Larkova glava, stade da se provlači napolje, puzanjem i migoljenjem. Sa suprotne strane rodio se još manji prsten, drugačije crvene boje, grimizne, koji se istisnuo kroz rupu nalik na sluzavi čir, a onda povukao za sobom dugačke smrdljive konce od nečeg uljastog. Oba novorođena torusa spuznuše ljigavo niz bokove svog konusa-roditelja, a onda preko metalnog poda, u potrazi za senkama.
     "Lark, ovo bi trebalo da pogledaš", reče Ling.
     Bilo mu je vrlo teško da otrgne pogled od poprilično gnusnog, ali i očaravajućeg prizora masnih novonastalih 'uštipaka'. Ode, pomalo se teturajući, do Lingove, koja pokaza prstom nadole.
     "Kad je, pre jedne dure, onako protrčao levo-desno... ostavio je ovaj trag na podu."
     Pa šta? Trekiji to često rade, pomisli Lark, videći na metalnoj ploči mrlje nalik na prosutu mast.
     Žmirnu i prepoznade angliska slova. Jedno, dva, tri... ukupno četiri.

     REUG

     "Šta li..." reče Ran, jednako začuđen.
     Lark podiže ruku na čelo, gde je životinja u simbiozi s njim, reug, čekala svoj sledeći zadatak, a za to vreme se hranila, iz Larkovih vena, samo vrlo malo. Već pri prvom dodiru, reug spusti pred njegove oči providnu membranu i sve boje u toj sobi postadoše, za Larka, nešto drugačije.
     Do tog trenutka, drhtavi bokovi Jofura izgledali su kao mrljasti, ispreturani nered boja. Ali sada se video red slova, ispisanih u redovima preko nekoliko starih prstenova.

     lark jedan prsten otvara vrata uzmite ga vratite se našem narodu

     Cik bola, različit od svega što bi sisar mogao uzviknuti, prekide čitanje. Lark se okrete desno i viknu: "Prestani!"
     Ran je stajao nad jednim od dva tek vlenovana prstena; njegova desna noga bila je podignuta da još jednom nagazi to malo biće koje je drhtalo na podu, krvareći voštanim fluidima iz rasprsline na jednom boku.
     "A što da prestanem?" upita Danikenovac. "Vi prerano došli potpisali ste svima nama smrtnu presudu, ovim vašim primitivnim raketnim napadom. Što ne bismo malo i mi ubijali Jofure?"
     Lingova se ispreči pred svog nekadašnjeg kolegu i žestoko povika na njega. "Budalo! Lažove! Malopre si sprečio Larka, a sad ovo? Zar ne želiš da iziđemo odavde?"
     Ona se nagnu nad uzdrhtali prsten i pruži ruke dole ka njemu, nervozno, ali i sa ustezanjem.
     Lark se opet okrete ka kupi od naslaganih torusa... ka tom kompozitnom biću koje je, nekako, uspelo da opet postane Ask, bar do neke mere. Prva poruka je već bledela, ali se pojavila druga, koju Lark pročita.

     drugi morate dati Fhun dau ili Lesteru on oni mora moraju morate

     Novi krik, ali ljudski.
     Ling! - pomisli on. Okrete se i baci se da je brani.
     Držala je u jednoj ruci mali, ranjeni torus, a drugom rukom je pokušavala da zamahne preko ramena, da bi se odbranila od Rana koji joj je naskočio na leđa, obuhvatio je podlakticom oko vrata i počeo da steže taj zahvat, prekidajući joj disanje, a možda i krvotok prema glavi.
     Sad Lark povika besno, a Ran se vrlo lako okrete, držeći Lingovu ispred sebe kao štit i nastavljajući da je davi. Ranovo lice bilo je, pri tome, iskrivljeno od zadovoljstva. Lark napravi fintu u levo, a zatim jurnu desno i baci se na zvezdanog ratnika. Nije bilo vremena za finese; padoše sve troje na gomilu, gde se nije znalo šta je čija ruka ili noga.
     Mogla je to biti ravnopravna borba, da Lingova nije pala u nesvest. Ali čim je njeno telo klonulo, Lark ostade sam naspram borilačkih veština dobro uvežbanog, razbesnelog Rana. Stiže da ga udari nekoliko puta, ali uskoro se nađe sasvim u odbrani, jedva stižući da blokira udarce koje je Ran upućivao ka životnim tačkama. Najzad, videći da će nastradati, on dograbi Ranov široki trup rvačkim zahvatom i steže.
     Njegov protivnik bio je toliko pouzdan u sebe, da je našao vremena i da mu se podsmeva.
     "Divljak-darvinista", reče Ran, maltene u Larkovo uvo. "Majmun u devoluciji..."
     Lark uspe, grcajući, da prozbori takođe uvredu.
     "Rothensko svinjče..."
     Ran zareža i pokuša da ga ugrize za uvo. Lark izmače glavu u poslednjem trenutku, a onda, povratnim zamahom, udati Rana glavom i uspe da mu rascepi usnu.
     Najednom se oko glava obojice raširi strašan smrad, prodoran, daveći, mučan. Na tren se Lark upita: zar je moguće da se iz Rana širi takav telesni miris? Ili je ovo miris smrti?
     Ran oslobodi jednu ruku i poča njome da udara Larka sa strane. Bolelo je, ali taj bol kao da se udaljavao, a i udarci kao da su postajali nejasni i nepouzdani. I slika pred Larkovim očima poče se talasati... a grozni miris postajao je sve jači. Lark shvati da to deluje i na njegovog protivnika, podjednako...
     ...Pa, i više.
     Posle nekoliko trenutaka, Ranovi udarci prestadoše i taj čovek se stropošta. Lark ustade i uzmače, hvatajući vazduh. Kroz izmaglicu zatalasane svesti vide izvor smrada. Onaj ranjeni trekijevski novorođeni prsten popeo se na Ranovo rame. Odatle je štrcao dodatne količine neke otrovne supstance pravo u lice zvezdanom bogu.
     Trebalo bi da prestane, pomisli Lark polusvesno; onesvestiti Rana, da, ali prevelika količina ovoga mogla bi ga ubiti.
     Život je imao preimućstva, međutim. Boreći se protiv umora i protiv primamljivog pribežišta spavanja, Lark se zakotrlja po podu, bliže Lingovoj, nadajući se da u njoj ima života još dovoljno da se može dozvati natrag u ovaj svet.