LARK

     Zajedno su se snalazili, njih dvoje, otprilike kao jedan poluslep. Tumarali su niz hodnike prepune memljivih mirisa, po tuđinskom zvezdanom brodu punom neprijatelja. Ling je znala više nego Lark o zvezdanim brodovima, pa ipak Lark je bio taj koji ih je 'izvlačio' da ne budu potpuno izgubljeni.
     Na zidovima je bilo vrlo malo ili nimalo simbola, tako da je njihovo poznavanje nekoliko galaktičkih jezika bilo, za snalaženje u brodu, maltene beskorisno. Ali je zato iz svakog zatvorenog otvora strujao jedinstven miris, malo drugačiji od svih drugih mirisa u brodu; to se, izbliza, moglo osetiti. Lark je, kao rođeni Jijoanac, stalno njuškao i povremeno uspevao da nasluti bar najpribližnije značenje nekih od tih mirisa... otprilike onako uspešno kao što pametno četvorogodišnje dete uspeva da 'pročita' ulične natpise u velikom gradu.
     Jedan gorki miris podsetio ga je na Trekije proktore na Svetkovini okupljanja; tako su mirisali kad su prilazili da prekinu neku tuču ili da savladaju ratobornog pijanca.
     Taj miris kao da je govorio: obezbeđenje! Lark povede Lingovu daleko od tog hodnika.
     Ona je, međutim, bila u prednosti u odnosu na njega zato što je imala u vidu jedan određeni cilj kome je težila, a da to on nije ni znao. Larku je glava bila toliko ispunjena mijazmom raznih mirisa, da je rado prepustio Lingovoj tu odluku. Računao je da će ih svaka staza na kraju ipak dovesti - gde nego u zatvorsku ćeliju. Onu istu.
     Još tri puta su sretali po jednog usamljenog Jofura. Oblačići mirisa iz purpurnog Trekčića bili su dovoljni da ih neprijatelj svaki put prenebregne. I vrata su se pred njima svaki put otvarala. Ovaj Askov poklon bio je, u tom pogledu, neverovatan. Možda čak i preterano dobar.
     Ne mogu verovati da će nam ovi trikovi još dugo uspevati, reče Lark sebi, dok su zalazili još dublje ka srcu bojnog broda.
     Moglo se pretpostaviti da je Ask očekivao da će bekstvo trajati možda jednu miduru - dovoljno da se uhapšenici probiju do nekog izlaza i da iskoče na Jijo. Takođe se moglo očekivati da će posada, ranije ili kasnije, primetiti bekstvo i da od tog trenutka ni Treki 'raskovnik' više neće moći da im pomogne. Jer, Jofuri će sigurno preduzeti protivmere.
     Onda Lark postavi jednu pretpostavku.
     Možda nisu dali uzbunu, pomisli on; možda misle da smo već iskočili iz broda!
     To se i moglo desiti.
     Svako od tih suočenja sa svetlucavom hrpom debelih 'pojaseva za spasavanje' u vlažnoj atmosferi nekog hodnika ostavljalo je u Larku sve jači osećaj jeze. On je čitavog života imao u svom okruženju i Trekije, ali sve do ovih trenutaka nije stvarno uvideo koliko različita mora biti njihova svest. Nepojamno: jedna sapijentna osoba gleda pravo u tebe i ne vidi te, naprosto zato što odišeš onim pravim mirisom, onom aromom koja jemči bezbedan prolazak...
     Na sledećoj raskrsnici onjušio je podozrivo sva tri hodnika koji su im bili na raspolaganju i našao onaj jedini pokazatelj koji je Lingova želela - jednostavni miris čije je značenje bilo: život. Pokazao je prstom na tu stranu; ona klimnu glavom.
     "Tako sam i mislila. Raspored nije bitno drugačiji nego u teretnjaku modela 70. Njima je to u sredini broda."
     "Njima je šta u sredini broda?" upita Lark. Ali ona je već grabila napred. Dvoje ljudskih bića u bekstvu, sa samo dve alatke u rukama: ona je nosila ranjenog grimiznog Trekčića-raskovnika, on većeg, purpurnog.
     Kad se sledeća vrata otvoriše, Lingova u prvi mah ustuknu, jer je svetlost unutra bila drečavo jaka - mnogo jača nego u polumračnim hodnicima. Vazduh je, međutim, mirisao mnogo bolje. Nije bio do zagušljivosti pun olfaktornih poruka nerazumljivih za Larka. Larkov prvi utisak bio je da se unutra nalazi neka velika dvorana prepuna živih boja.
     "Upravo kao što sam se nadala", reče Ling, klimajući glavom. "Raspored je standardan. Možda ipak ima nade za nas."
     "Nade - za šta?"
     Ona opet pogleda u tu dvoranu. Prišavši bliže, Lark vide da je to uistinu ogromna dvorana, sa nebrojenim ukrštenim potpornim gredama... i preobiljem svakovrsnog rastinja koje je raslo ispod i oko tih greda i puzalo po njima, visilo sa njih u obliku draperija.
     "Nade da ostanemo živi", reče ona. Uze ga za ruku i povede ga unutra.
     Okružila ih je džungla, ali pravilno sređena, geometrijski podeljena u odeljke. Police i galerije sa zelenilom dizale su se jedna iznad druge, u visine; opsluživale su ih mašine koje su se kretale polako, uglavnom po šinama. Svuda široko lišće, viseće lijane, prava 'pobuna' svetlucavih gomolja i prilepnica. Niz neke od upletenih zelenih kablova curkala je voda; dvoje ljudi potrčaše pravo do najbližeg takvog curka. Laptali su žedno, žurno.
     Sad je Lark razumeo značenje onog mirisa koji ih je doveo dovde.
     U središtu pakla, našli su malu oazu. U tom trenutku, bila im je raj.