EMERSON

     Nije mu prijao silazak do vode. U luci je vladala prevelika oduševljenost.
     Sve ovo nije uopšte ličilo na radosni ponovni susret. Doduše, bili su tu Ka i drugi; prepoznao je dobrog starog Brukidu, Tusito i Vataceti. Svima je bilo, očigledno, drago što ga vide, ali su svi bili u takvoj žurbi da nije bilo ni govora o razmeni poseta ili o objašnjavnju šta se sve desilo.
     Možda je i bilo bolje tako. Emerson je bio poprilično postiđen.
     Postiđen što ne može da ih pozdravi kako treba, nego samo da izmuca, jedva, svačije ime... i povremeno otpeva deo neke pesme.
     Postiđen što ne može da im pomogne u sadašnjem naporu - u izvlačenju svakojakih tereta iz mora, u obučavanju Urijelinih pomoćnika za rad sa tim materijalom i u upućivanju svega toga na vrh planine Guen, pomoću vučnog 'tramvaja'.
     Nadasve postiđen što je njegovo samožrtvovanje bilo neuspešno, u onom titan-gradu od snega - u pahuljastoj metropoli čiji je prečnik bio jednak Sunčevom sistemu, a naziv: Fraktalni sistem.
     Plemenito i hrabro je izgledalo kad se on otisnuo u onaj samoubilački juriš u thenanijanskom izviđačko-borbenom čamcu, iz koga je pucao kao lud i nadao se da će izvršiti diverziju koja bi pomogla Brazdaču da pobegne. Poslednjim pogledom - dok su se polja sile sklapala svud oko njega - video je da Brazdač zaista beži, da to voljeno, izbrazdano korito uspešno klizi kroz otvor u prostranstvima kosmičkog leda. Molio se, tada, za uspeh.
     I mislio na Džilijan: kako će ona, možda, ponekad pomišljati na njega. Kao što većito misli na njenog Toma.
     Onda su ga Oni Stari izvadili iz čamca, podvrgli ispitivanju, bockanju i zavirivanju, osakatili ga i dali mu zaborav.
     I prevezli ga... Na Jijo.
     Obrisi događaja još su bili mutni, ali Emerson D'Anit je uviđao središnju zagonetku.
     Neuspeh je bio jasan: Brazdač nije pobegao, nego se dočepao ove zabačene planetice samo da bi i tu bio pronađen i sateran u klopku. Nova zla sreća za posadu koja nikad nije dobila poštenu priliku.
     Ali kad je to već tako...
     Zašto... mene... ovde...?
     Taj postupak Onih Starih nije imao nikakve logike. Preneti njega na Jijo, za Brazdačem... očigledna ludost.
     Svima bi bilo bolje da je on poginuo tamo, na Fraktalnom svetu, kao što je i planirao.

     Uzmuvala se cela populacija tog huniškog lučkog gradića. Sara je bila veoma zauzeta; veliki deo vremena provodila je u brzim razgovorima sa Urijel i u vatrenim raspravama sa nekim ljudskim naučnikom čije ime Emerson nikako nije uspevao da zapamti. - Taj je bio star i imao je sedu bradu.
     Česti su bili dolasci kurira, koji su donosili po jednu traku bledog papira sa prepisom semaforske poruke. Jednom je dogalopirala Urkinja kurirka, zadihana, očigledno potresena vestima koje je nosila. Bujica brbljanja, sa preovlađujućim tonovima razočaranja, širila se svud oko nje, a Emerson D'Anit uspe da razabere samo jednu reč - 'Biblos!'
     Svi su bili toliko uzdrmani i rasejani da na Emersona niko nije obratio mnogo pažnje kad je on nagovestio da bi rado ušao u tramvaj i popeo se opet do Urijeline kovačke radionice. Sara mu objasni, rečima, ali i mlataranjem ruku, da se on mora vratiti pre zalaska sunca; pristao je. Očigledno je nešto trebalo da se desi tada. Sara se pobrinula da Priti pođe istim tramvajem, da pazi na Emersona.
     Emersonu to nije smetalo. On se sa šimpanzom Priti slagao dobro. Imali su mnogo zajedničkog. Primitivni humor šimpanze, iskazan jezikom ručnih signala, često ga je zasmejavao.
     U jednom trenutku Pritin komentar, naznačen uz upiranje prstom prema delfinima sa mehaničkim rukama, koji su, ozbiljni, radili mnoge poslove i krstarili lukom, glasio je: 'Te ribe su nam rodbina? A ja mislila da će biti ukusne za jelo.'
     Emerson se tome smejao na sav glas. Suparništvo između dveju klijentskih zemljanskih rasa bilo je, po svemu sudeći, neodoljivo, nagonski.
     Tokom vožnje uz planinu pregledao je ponešto od te mašinerije koju su Ka i ostali poslali, na njen zahtev, Urijeli. Uglavnom je ličila na otpad. Bili su to neki jadni, najslabiji galaktički kompjuteri, počupani iz standardnih konzola starih možda stotinama miliona godina. Mnogi su bili prekriveni rđom i ljigavilom morskih algi zbog dugotrajnog boravka ispod vode. U toj mešavini naprava, samo jedna osobina bila je zajednička: sve je to bilo koliko-toliko osposobljeno da se uključi. To se videlo po utikačima koji su bili prelepljeni trakama da ne bi došlo do slučajnog spoja. Ali po svemu drugom ta isporuka ličila je na nešto što treba odmah pobacati u smeće.
     Čeznuo je da čučne na pod tramvaja i da počne malo da majstoriše. Ali Priti zavrte glavom: nemoj. Imala je naređenje da upravo to ne dozvoli. Zato se Emerson D'Anit prepusti gledanju kroz prozor. Posmatrao je daleke, zbijene bedeme oblaka koji su, sluteći na veliku nepogodu, polako dolazili sa zapada.
     Maštao je o mogućnosti da pobegne, možda u Ksi, utočište pastoralno i tiho, skriveno u ogromnoj pustinji boje. Tamo bi jahao konje i uvežbavao se u muzici... možda bi popravljao primitivne, ali stvarno korisne alate, tek koliko da zaradi za život. I da može da laže sebe kako njegov život još ima nekakvu vrednost.
     Neko vreme se, na ovom Guenu, osećao kao čovek od vrednosti: pomagao je Urijeli da izvuče nešto iz one njene vrtuljkave staklarije. Ali sad je bilo jasno da više nikome, nizašta, nije potreban. Zato se počeo osećati kao da je svima na teretu.
     Tek će biti na teretu onima u Brazdaču, ako se vrati tamo. Biće samo jedna ljuštura. Fragment čoveka. Doduše, mamila ga je prilika da se izleči. Ali Emerson je bio dovoljno pametan da zna da su izgledi za tako nešto slabi. Kapetan Kraidaiki je jednom imao povredu sličnu njegovoj, pa brodski doktor nije mogla da 'zakrpi' tako obimnu povredu mozga.
     Doduše, kod kuće, možda... Na Zemlji...
     Naslika u svome umu taj plavi globus. Viziju lepote, od koje srce boli.
     Duboko u sebi, znade da je nikada više videti neće.
     Tramvaj najzad pristade u svoj 'dok' na vrhu planine. Emerson se pridruži ostalima u istovarivanju mašinerije. Onda pođe za Urkinjama i Gheuenima niz dugački, krivudavi hodnik prema toplijem vazduhu koji je odatle izbijao. Posle nekog vremena stigoše u jednu podzemnu prostoriju - u pećinu koja je na svom udaljenijem kraju imala otvor prema nebu, ka severu. Nagoveštaji boja videli su se daleko onostran, podsećali ga na Spektralni tok.
     Radnici su se vrzmali posvuda. Emerson vide skupine G'Kekija koji su žurno zašivali velike komade lakog, čvrstog platna. Maleni urski mužjaci sklapali su još mnogo manje, ručno izrađene ventile. Sivi Gheueni presavijali su svojim moćnim hvataljkama dugačke cevi. Prvi dahovi vulkanski zagrejanog vazduha već su tekli u jedan platneni svod koji su G'Kekiji još došivali. Izdizao se tu i tamo, a onda su se sva nadignuća ujedinila i pokazalo se nešto kao veoma velika poluloptasta vreća.
     Emerson je natenane razgledao sve te prizore oko sebe, a onda dar donet od delfina - naime, krš iz tramvaja.
     Osmeh mu se poče lagano širiti licem.
     Na njegovo veliko zadovoljstvo, Urkinje u kovačnici veoma rado prihvatiše njegovu ponudu da pomogne.