VUBEN

     Razbijen. Točkovi sasečeni ili otkinuti. Iz njegove lobanje curka tečnost za podmazivanje. Motivatorska vretena pokidana; elektricitet preskače u zemlju pod njim, prazni se polako.
     Vuben leži slomljen pokraj svog božanstva. Oseća kako život ističe.
     Čudo je što je uopšte živ. Kad je jofurski nebeski čamac zasekao svojim zrakom okrutno u Sveto Jaje, Vuben je bio uglavnom zaklonjen; većim delom tela izvan vidika neprijatelja, jer se uspeo sakriti iza obline Jajeta. Ali slobodan prostor u Gnezdu, onaj oko Jajeta, delovao je kao neki kružni rov; užarena snaga eksplozije proširila se kroz taj rov. Tako kanalisani udarni talas sustigao je Vubena, čije je bekstvo bilo presporo, daleko presporo.
     Sav skljokan leži Vuben sada, svestan dve činjenice.
     G'Kekijima, ako ih uopšte ima preživelih, biće potreban novi visoki mudrac.
     Druga činjenica:
     Sveto Jaje ostalo je živo.
     Ovo drugo nije mu jasno. Zašto Jofuri nisu dotukli Sveto Jaje? Nesumnjivo su imali čime.
     Možda im je nešto skrenulo pažnju.
     Možda će se oni vratiti.
     Ili su na neki istančan način navedeni da odustanu?
     Ritmovi i obrasci Svetog Jajeta nešto su slabiji, ali, gle, jasniji nego ikad. Vuben se pita da li se to, možda, njemu samo čini da je tako, zbog približavanja smrti. Zbog izbačenih vretena, možda. Jer neka od njegovih vretena prosuta su iz tela, polegla su kao draperija po kamenitom licu - pa, možda, hvataju neke vibracije koje se normalnim čulima ne bi mogle uhvatiti.
     Kristalna bistrina ga priziva, ali Vuben oseća da se ne može osloboditi, jer ga život, pomamnom upornošću, ipak drži. Zato mudraci i mistici nikad nisu mogli uspostaviti potpuno jedinstvo sa svetim ovoidom, uviđa on sada. Smrtna bića - pa čak i Trekijevci kao što je on - moraju se pobrinuti da se život nastavi; kad ne bi toga bilo, igra postojanja ne bi mogla valjano biti igrana. Ali upravo to isto nastojanje da se bude živ predstavlja i zapreku. Nameće čulima određene predrasude. Čini da postaneš prijemčiv za šum, za svakovrsnu buku.
     On se sad oslobodi svega toga i bi mu drago, na neki način. Kapitulacija raščišćava put; predaja otvara jednu stazu, kojom Vuben sada leti napred. Zahuktao se on kao dečkić koga su pustili iz točkova za obuku. Vozi se i vozi, vrte se njegovi točkovi razdragano niz jednu veoma strmu strminu za čije postojanje nikada ranije nije znao, a čije krivine se menjaju na predivno zloslutne načine.
     Vuben oseća kako svet oko njega postaje providan. Na sve strane rascvetavaju se jasnoće. On sad počinje da uviđa veze.
     U legendama G'Kekija, kao i u ljudskim predanjima, prikazuje se kako bogovi govore svojim prorocima, i to onima koji su baš na rubu smrti. Ali ovaj veliki kamen ne govori nikakvim glasom; ništa tu nije vokalizovano. Do Vubena ne stiže nijedna reč, a ni slika. Pa ipak, on uspeva da prati oblik Jajeta, njegovu vibrantnu ujedinjenost. Sveto Jaje ga uvlači u sebe, kao levak: nadole, nadole. Ka utrobi Jijoa.
     To je prvo iznenađenje. Samo na osnovu jajastog oblika, šest rasa je pretpostavilo de je Sveto Jaje samostalno, nezavisno, 'jedno nešto'; ovalni kamen rođen iz unutrašnje toplote Jijoa, ali sad po svemu pripadnik gornjeg sveta.
     Međutim, Jaje, to je sad očigledno, ostaje u vezi sa onim svetom ispod.
     Vubenov ošamućeni um opaža kakav je to vilajet ispod Nagiba... Ne vidi on to kao sliku, nego doživljava kao geštalt, kao mnoštvo sjedinjeno u duhu u jednu celinu. Obrasci užarenosti lave, razgranati kao dendriti, kao grančice u magmatskoj šumi; oni hrane i održavaju ovaj planinski lanac koji nastavlja da raste. Ta šuma magme pustila je korenje u bazene sasvim tečne, nezamislivo duboke i široke - u komore bez mere, gde se tečne stene naprežu pod mrvećim pritiskom jedne aktivne planete.
     Pa ipak, i u tim rezervoarima ostaju neka ustrojstva; istrajavaju. Vuben uviđa koja su. Zgranut je.
     Dros!
     Duboko ispod Nagiba, kreće se, roni, tone, ogromna ploča od kamena nešto težeg... to je okeanska ploča, okeansko dno, zapravo. Ta ploča zariva se, podvlači, a njen bazalt, eonima star, polako se rastapa i pridružuje konvekcionom kretanju slojeva magme. Taj proces nije za Vubena sasvim tajanstven. Gledao je on ilustracije u udžbenicima iz Biblosa. Podvlačenje pod kontinent, subdukcija. Ali ova okeanska ploča, dok se topi, ostavlja iznad sebe jednu vrstu otpada, jednu penastu prljavštinu, mešavinu vode, lakših elemenata...
     ...i nekih struktura.
     Preostalih od onoga što je, kao krš, pobacano u okeanske dubine! Pradrevne građevine; alatke, mašine, stvari odbačene mnogo stotina miliona godina pre nego što su Bujuri zakupili ovu planetu za sebe. I pre nego što su prethodnici Bujura to uradili.
     Same te stvari su nestale, rastopljene su, zgnječene i razmrljane, njihovi atomi odvučeni su pritiskom i toplotom na sve strane - to je disperzija. Ali na neki način nešto se i zadržalo. Magma zaboravlja, ali - ne sasvim. Ne sasvim.
     Dros, to je ono veštačko, bačeno da bi se planeta očistila. Vuben razmišlja, šokiran onim što proishodi. Kad bacimo naše kosti i alate u Miden, to bi trebalo da vodi ka sahrani i pročišćenju u vatrama Jijoa. Ne bi trebalo ništa da ostane!
     Međutim... ko je on da osporava Jijou pravo na pamćenje ponečega o svakoj rasi zakupaca koja je proboravila na planeti neko vreme, koristeći resurse i živa bića Jijoa, a onda se pokupila i otišla, po galaktičkom zakonu?
     Pa, jesi li ti to? - upućuje on Svetom Jajetu pitanje. Destilat tog pamćenja? Kristalizovana suština svih onih rasa koje su ovde nekada boravile, a sad ih više nema na Jijou ili ih nema uopšte?
     Transcendentna misao, ali misao koja ga čini tužnim. Vubenova sopstvena rasa, koja je u čitavoj Vaseljeni jedinstvena, sada je na rubu izumiranja. On bi rado da nađe neki oblik očuvanja, nekakvo sklonište od potpunog zaborava. Ali da bi jedna rasa bila zapamćena ovde, na jednom tektonski aktivnom svetu, mora na njemu boraviti veoma dugo.
     A njegova rasa je skoro celo svoje razdoblje sapijentnosti provela u kosmosu.
     Znači, tebi uopšte nije stalo do nas, živih bića, optužuje on Sveto Jaje. Ti postupaš kao onaj ludi mulk-pauk u planinama: okrećeš lice prošlosti.
     Ni sad nema odgovora u obliku reči ili slika. Umesto toga, Vuben doživljava dalje proširenje osećanja povezanosti. Uviđanje se naglo kreće uvis, kroz kanale toplote trenja, penje se nasuprot silazećih slapova pregrejane, vlažne stene, i najzad njegov um izranja u jednu hladnu kraljevinu mraka - u okeanovo najdublje, najprisnije mesto.
     Miden. Vuben oseća oko sebe čitave planine krša nabacanog posle nekoliko najnovijih talasa naseljavanja. Čak i ovde, među ostacima Bujura, Sveto Jaje kao da je u nekoj povezanosti. Vuben oseća da je neko uznemirio ovo veliko groblje prastarih instrumenata. Hrpe arhajskog otpada još podrhtavaju od nekog zadiranja, sasvim nedavnog.
     Nema gneva zbog toga. Niti ičeg tako površnog kao što je 'sopstveni interes'. Ali on oseća jednu reakciju koja je nalik na divovski refleks.
     More je tu uključeno u događaj. Uznemiravanje ovih naslaga drosa dovelo je do pomaka u nastajanjima talasa i plima. I toplote i isparavanja. Kao da uspavani div počinje da reaguje, ogromnom težinom, na jedan majušni svrab. Masivna oluja počinje se valjati preko morskog dna i kroz more vazduha, pristiže, da počisti, da vrati sve na svoje mesto.
     Vuben pojma nema šta je to tako uznemirilo Miden. Možda su Jofuri to uradili. Ili je problem u tome što su prestale isporuke drosa od šest rasa Jijoa? U svakom slučaju, misli su mu usporene, smrt već uveliko puzi iz mnogo pravaca ka središtu njegovog bića, uvlači se iz njegovih ekstremiteta. Sa svakom prolazećom durom, svetovne brige njemu znače sve manje.
     Ipak, uspeva da uobliči još nekoliko razumnih misli.
     Pa, zar smo mi za tebe samo to? - pita on planetu. Samo jedan svrab?
     Sad je njemu jasno da su Drejk i Ur-Čouna izveli hitru prevaru kad su, pre stotinak godina, objavili celom Jijou 'otkrovenje'. Ovo Jaje nije nikakav bog. Niti svesno biće. Ro-ken je dobro rekao da je to samo izvesna količina paranormalno aktivnog kamena, ali kompaktnija i sređenija nego paranormalno aktivne stene razbacane po Spektralnom toku. Destilat, koji je korisno poslužio ujedinjenju šest rasa.
     Korisno, na mnogo načina korisno... ali taj kamen ne zaslužuje da mu se upućuju molitve.
     Osećali smo ono što smo oduvek želeli da osećamo zato što je alternativa bila neprihvatljiva: suočiti se sa okolnošću da smo mi, prerano došli, sami. A bili smo oduvek sami.

     To je mogla biti Vubenova poslednja misao. Ali u tom završnom trenu stiže još nešto. Jedan majušni svetlac znanja koje se stopi sa njegovim neuronskim sevanjima koja već sasvim trnu. U tom uzanom trenu on oseća talas potpune sigurnosti u nešto.
     Ispod usnulih slojeva postoje drugi, dublji slojevi. Oni su svesni.
     Oni znaju.
     Očaj nije Vubenov poslednji saputnik. Naprotiv, tri osećaja nailaze u brzom nizu...
     Očekivanje...
     Zadovoljstvo...
     Svest da postoji jedan drevni plan koji se strpljivo sprovodi...