ALVIN

     Pokazalo se da, ipak, nisam morao ništa da objašnjavam mojim roditeljima. Džilijan i Urijel objasnile su im sve pre nego što je došlo vreme za polazak.
     Rekle su: svih šest rasa treba da bude zastupljeno, u svakom slučaju, ma kakva da bude sudbina broda.
     Uostalom, rekle su, Alvin je zaslužio da ide. I on i njegovi prijatelji.
     Ko bi bio pozvaniji da priča o Jijou?
     Mu-fauvg i Joug-vajuo nisu imali izbora, morali su prihvatiti moju odluku. Zar je boravak na Jijou bio bezbedniji nego bitka sa Jofurima u kosmosu? Osim toga, kod mene se već dogodilo mitarenje kičmenih pršljenova. To znači da odluke o svom životu donosim samostalno.
     Majka mi okrete leđa. Ja pogladih bodlje na njenim pršljenovima, ali ona progovori, ne okrećući se.
     "Hvala ti što si se vratio iz mrtvih", promrmlja. "Učini nam čast tako što ćeš i ti imati dece. Prvorođenom daj ime po tvom pra-ujaku, koji je bio kapetan Auf-Vuhuša. Ciklus mora biti nastavljen."
     To reče i dopusti mojoj sestri da je odvede. Bio sam dirnut, ali i zbunjen ovim njenim zapovestima; pitao sam se kakva bi to čuda morala da se dogode, pa da se ja nađem u mogućnosti da te zapovesti poslušam.
     Otac je, Bog ga blagoslovio, zadržao više filozofski stav. Gurnuo je u moje ruke jedan ranac, potpunu njegovu zbirku knjiga novotalasnih autora koji su se afirmisali u nedavnoj renasansi ovdašnje književnosti. To su huniški, urski i g'kekijevski pisci koji su u poslednje vreme počeli da se iskazuju, na štampanim stranicama, na načine dotad neviđene. "Ovo treba da te podseća da ljudi ne upravljaju našom kulturom baš u potpunosti. Naša harmonija ne sastoji se samo od jedne linije, sine moj."
     "Znam, tata", rekao sam. "Nisam ja baš potpuno smotan."
     On klimnu glavom, uz jedno duboko umblanje. "Kaže se da smo mi Huniši bili lažni moralisti i poprilično zlovoljni, pre nego što je naš brod uspeo da se došunja na Jijo. Narodno predanje kaže da nismo posedovali nijednu reč koja bi značila 'zabavljati se'.
     Ako je to istina - i ako sretneš, tamo, neke naše tupe i konzervativne rođake - ispričaj im o moru, Hf-vajuo! Kaži im kako jedro hvata vetar; i kakvi se zvuci pri tome čuju, zvuci koje nijedna mašina ne može oponašati.
     Nauči ih da osete ukus morskog spreja na jakom vetru. Pokaži im sve ono što naši pokrovitelji nikad nisu.
     Biće to naš poklon - dar od nas, sretnih ukletih - onima koji na nebesima radosti ne znaju."
     Drugi su se rastajali lakše.
     Gheuenima je sasvim normalno da svoje mužjake šalju na daleka, rizična putovanja koja bi mogla doneti nekakvu korist gheuenskom leglu. Štipkova majka se ipak potrudila da u njegov oklop ugravira i ugradi neke ponosite intarzije i da ga isprati slavno.
     Urkinje uglavnom gledaju posao koji su izabrale, odanosti za koje su se opredelile i sebe. Ur-rona nije morala da trpi nikakvu suzama natopljenu sentimentalnost. Dobrim delom zbog kiše, ona i Urijel oprostile su se začas. Urijel je verovatno sagledala čitavu stvar kao jednu dobru poslovnu razmenu. Ovako: jeste da gubi svoju najbolju šegrtkinju, ali zato dobija prikladnu nadoknadu.
     Urijel se daleko više uznemirila zbog Tjugovog odlaska. Ali tu se ništa nije moglo. Zemljanima je bio potreban jedan Treki, i to ne bilo koji, nego najbolji alhemičar koga mogu dobiti. Nikakva hrpa već proizvedenih grudvi trekijevskih tvari ne može biti zamena za prisustvo živog, pravog apotekara Trekija. Osim toga, srećno je znamenje je da pođe bar po jedan predstavnik svake rase.
     Hakicini usvojitelji, koji su Huniši, a ne G'Keki, nastojali su da izraze žaljenje što ona još jedanput odlazi, i bili su iskreni, jer im je ona bila draga; ali tu neke velike tuge nije bilo. Huniši nisu ljudi. Mi Huniši ne možemo preneti potpunu telesnu vezanost na nekog ko nije od našeg roda. Naše naklonosti su dublje, ali uzanije nego kod Zemljana. Možda time nešto gubimo.
     I tako smo se nas petoro opet ukrcali, sada kao službeni i zvanični izaslanici svojih naroda. I kao odrasli. Ja sam prošao kroz mitarenje, Štipko je ponosito pokazivao svoj kloason. Ur-rona se nije ulepšavala kao za dopadanje mužjacima, ali svi smo primetili da jedna od njenih kesa za porod više nije devičanski bela, nego 'porumenela' svežim nijansama plave boje zato što se unutra meškoljio njen prvi muž i svojom težinom razvlačio kesu u željeni oblik.
     Hak je sa sobom ponela sopstveni amblem zrelosti - jednu uzanu drvenu cev, na oba kraja zapečaćenu voskom. Iako izgleda vrlo skromno, ta cevkica bi mogla biti najvažnija stvar koju smo poneli sa Nagiba.
     Hufu je čučala na mom ramenu dok sam zakoračivao u kit-podmornicu. Zapazio sam da onaj titlal toliko nalik na nura, Blatko, koji je takođe pošao s nama, ima izrazito pokunjeno lice i držanje. Da li su ga ostali titlali poslali u izgnanstvo zato što je počinio izdaju - dopustio da njihova prastara tajna bude otkrivena? Ili je, naprotiv, dobio (kao mi) počast da za Jijo živi ili za Jijo pogine?
     Sara Kulhan stajala je između svoje šimpanzice i ranjenog čoveka sa zvezda, dok su se velika vrata zatvarala. Ta vrata odsekoše od nas dokove pod lanternama, naše primorsko 'malo mesto' i nebo gromovito.
     "Dobro", glasio je Hakicin komentar, "sad je bar udobnije nego kad smo prvi put ronili, u onom glumpavom, starom, izdubljenom balvanu."
     Štipkovi nožni ventili zasviraše neslaganjem. "A ti bi htela udobno? Jadna mala G'Kekica htela bi da se vozi na mojim leđima i ja da je ututkavam u krevet?"
     "Dosta vas dvoje tano", reče Ur-rona odsečno. "Norala je Ifni da dovuče gonilu neznalica da mi vudu družina."
     Hufu se nameštala udobnije dok sam ja umblao. Osećao sam neko čudno, otupelo zadovoljstvo. Ta koškanja između mojih prijatelja možda su jedini sastojak našeg života koji se nije izmenio od onih dana kad smo bili deca i kad smo tek sanjali o budućim pustolovinama u Snu Vufona. Lepo je znati da će neke stvari ostati nepromenljive kroz vreme i prostor.
     Avaj, Hak nije pomenula onu pravu razliku između naše prve plovidbe pod talase mora i ove sadašnje.
     U ono doba, iskreno smo verovali da imamo dobre izglede da se vratimo kući.
     Sad smo znali da nemamo.