DŽILIJAN

     "Detonacija!" povika Brazdačeva oficirka za otkrivanje. "Jedna od naših blizinskih bombi upravo je opalila, gotovo tačno navrh jofurskog broda!"
     Komandni most se ispuni klicanjem neo-delfina. "Možda je to spljeskalo prokletnike", zacvrkuta jedan punonadežno.
     Džilijan zatraži tišinu.
     "Mir, svi. Petarda je to za njih, jedva da će im ogrebati boju." Ona duboko udahnu. Došao je bespogovorno presudni trenutak odluke. Prelazak u bespovratni deo plana.
     "Lansirajte jato!" naredi ona. "Diži je, Ka. Tačno kao što smo planirali!"
     "Razumem!" Duž pilotovih leđa primetiše se, nakratko, talasanja napetosti. Upravo je odašiljao komande niz svoj neuralni priključak. Brazdač je reagovao trenutno. Mašine dadoše punu snagu, prvi put posle više od godinu dana. Predivan je to zvuk bio, iako će ih već zbog samog tog postupka Jofuri sigurno primetiti čim se njihovi senzori oporave.
     Telemetrija je pokazivala da motivatori rade dobro. Džilijan baci pogled na ekrane koji su prikazivali mašinsku salu. Činilo se da je čak i Emerson D'Anit zanet u posao; njegovi dugački, tamni prsti prelazili su po kontrolama primarne rezonance. To je u Brazdaču i bio D'Anitov glavni posao, u mnogim ranijim prilikama kad su se morali 'vaditi' iz teških škripaca, raznih vrsta. U ovom trenutku sposobnost govora bila je nebitna. Primarnu rezonancu trebalo je kontrolisati fizičkim uvidom i majstorstvom dodira.
     Možda će ovog puta brod začuti pobednički povik Emersonovog bogatog baritona.
     Ako su sve popravke uspele, reče ona sebi. Ako budu bez problema radili svi rezervni delovi koje smo povadili iz olupina. Ako mamci rade kao što je planirano. Ako neprijatelj uradi ono što se mi nadamo... ako... ako...
     Iznad glave, poluloptasta kupola komandnog mosta, načinjena od napregnutog kristala, poče menjati boje. Potpunio crnilo podmorske provalije brzo je bledelo zato što je Brazdač grabio ka sve plićoj vodi; prosvetlilo se u kraljevsku plavu, a zatim brzo u prozirnu bledozelenu. Urlik motora u jednom trenu naglo promeni ton, jer je okean Jijoa, mada vrlo nerado, ispustio zvezdanu lađu iz svog teškog zagrljaja.
     Brazdač grunu iz mora u vazduh, eksplozivnom snagom: prštalo je na sve strane. Jer već se kretao brže od puščanog metka. Za brodom se uvis opružiše kovrdžava povesma pregrejane pare.
     Nismo više brod pod vodom, reče Džilijan sebi. Opet smo svemirski brod.
     Idemo, curo stara.
     Idemo! Idemo! Idemo!