RETI

     Oslabljena posle pola miliona godina spavanja pod vodom, Retina 'antička' olupina šklapotala je, vrištala, rasklimavala se još gore. Prinuđena da se napregne svim silama, urlikala je kao smrtno ranjena zver.
     Reti je uzvraćala jednakim vrištanjem. Čineći to, ujedno je grčevito pritiskala šake na uši. Bila se vezala za jedan od stubova na kojima su počivali svodovi. Sad kao da su je 'bombardovale' okrutne pesnice nekog razmlataranog diva, bacale je o taj stub ponovo i ponovo. Pri svakom takvom bacakanju, konopci i električni kablovi kojima se vezala zasecali su dublje u njenu kožu.
     Iz kese koju je nosila na opasaču izvi se dugački Jiiov vrat i uzdiže se talasavo pred njeno lice.
     "Ne plač žena! Ne brin žena!"
     Ali te njegove otcijukane reči izgubile su se u oluji zvukova. A ubrzo i on poče da kuka na visoki, tanki, talasavi, urski način.
     Užasnuta da će ostati u brodu kao u zamci, Reti poče žestokim kretnjama da odvezuje uzlove sa sebe, nastojeći da se oslobodi.
     Nije ni primetila da su izjurili iz mora i odapeli se strelovito kroz atmosferu. Mala holosimulacija pokazala je belu penu morskih talasa svud uokolo, do dalekih horizonata i do peskovitih obala; a zatim, gornje strane oblaka.
     Reti je puzila, vukući se potrbuške, u pravcu vazdušne komore; videla je samo uzani tunel ispred sebe, tunel kroz maglu bola.