LESTER KEMBEL

     Dvoje Visokih mudraca čekalo je u jednom uzanom kanjonu, milju odatle: Lester Kembel i Uviđanje-oštro-kao-nož, plava Gheuenka koja je među šest naroda Jijoa bila možda i najomiljenija, zbog toga što je bila poznata po saosećajnosti.
     I ovde su, u kanjonu, postojale uređene staze, kamenite, ali glatke i čiste, zato što je ovaj deo kanjona spadao u domen Duden Mese. Dno kanjona bilo je pokriveno lepo uređenim, održavanim livadama, između kojih su promicale prilike sa po dva velika točka na telu. Ovi G'Keki bili su bolničari i negovatelji, zaduženi da neguju 'zaštićene' - naime, one pojedince koji su na sveti način mentalno retardirani i koji time obećavaju da bi šest rasa Jijoa mogle imati dugoročnu budućnost, u skladu sa zahtevom iz svetih Spisa.
     Nekoliko tih koji su 'blaženi nišči duhom' okupilo se oko Uviđanja-oštrog-kao-nož, mumlajući ili mljackajući ponešto na svojim mentalno zaostalim verzijama raznih galaktičkih jezika. Huniši, uglavnom, i Uri; pred Larkovim očima priđe im i jedna crvena Gheuenka. Na livadama su, nedaleko odatle, bili i oni 'kupasto naslagani' - Trekiji. Oni su polako, klizavo prilazili preko trave, mehurajući iz sebe pomalo, kroz ovaj ili onaj ventil, srećne smradove. I svakoga od njih je Uviđanje-oštro-kao-nož pomalo pogladila ili potapšala, spretno, kao da su njene oštre štipaljke-hvataljke nežne ruke.
     Lester je posmatrao svoju koleginicu, znajući, sa osećanjem krivice, da on sam nikada neće moći da ispolji takvu dobrotu i da se pri tome tako iskreno, u sebi, raduje. Blaženi nišči duhom bili su nadmoćna bića, kojima su se ostali njihovi saplemenici divili: dokaz da i oni mogu poći za glaverima, silaznom Stazom iskupljenja.
     Pa, trebalo bi, znači, da se radujem dok ih gledam ovakve, reče Lester sebi.
     A ja ne samo što se ne radujem nego mrzim da dolazim ovamo.
     Retardirani pripadnici svih šest rasa životarili su u jednostavnim skloništima pod zidovima kanjona, pod brižnom negom ovdašnjih G'Kekija, kao i nekolicine dobrovoljaca koji su se doselili iz raznih mesta, sa čitavog Nagiba, samo da bi se posvetili tom poslu. Kad god se u nekom leglu ili selu Gheuena, Huniša ili Ura našao mladi pripadnik sklon naivnosti - dakle, nadaren da se ponaša kao životinja koja ništa ne zna, takvog srećnika su slali ovde, da tu dobije smeštaj, hranu, i da bude proučavan.
     Postoje samo dva načina da izmeknemo kletvi koju su nam ostavili naši preci, pomisli Lester, boreći se da u te svoje misli i sam poveruje. Jedan je ono što traži Larkova grupa jeretika: da naprosto prestanemo da se razmnožavamo i da na Jijou uskoro zavlada mir. Druga je ovo: zaborav ove vrste. Silazak u pred-inteligentno stanje. Da se operemo sasvim i da budemo spremni za neki novi ciklus Uzdizanja. Pa, ako naiđe neki bolji pokrovitelj, mogla bi nas zadesiti i nekakva sudbina bolja od ove.
     Tako su nalagali sveti Spisi, čak i posle svih kompromisa postignutih posle dolaska Zemljana i Svetog jajeta. Kad se ima u vidu u kakvoj su situaciji svih šest rasa, i kako će jezivo biti kažnjeni ako/kada ih pronađe neki od galaktičkih Instituta, kakav bi drugi cilj mogli imati?
     Ali ne mogu, ne mogu ja ovo, priznade Lester sebi. Ne mogu da se radujem gledajući ovo mesto. Zemaljske vrednosti ne daju mi da ove ovde vidim kao izvrsna bića. Oni zaslužuju blagost i sažaljenje - ali ne divljenje.
     U tome se sastojala njegova lična jeres.
     Pokuša da gleda levo, desno, negde drugde. Ali na sve strane samo debilni 'blaženi'. U jednoj takvoj grupi, ljudska bića. Posedali u krug ispod jednog ilhuna drveta. Sede sa prekrštenim nogama. Šake na kolenima. Napevaju nešto jednolično, glasovima dubokim, zvučnim. Muškarci i žene jednako. Blagi osmesi, pogled izvan žiže - znači, to je ta mentalna jednostavnost koja se ovde traži. Ali, pardon! Lester zna... oni lažu!
     Pre mnogo godina krenuo je i on tim putem. Tehnike meditacija pozajmljene iz starih zemaljskih religija. Sedeo je ispod jednog drveta tačno takvog, oslobađao svoj um svih svetovnih opsesija, disciplinovao sebe da bi doznao Istinu. Neko vreme činilo se da uspeva. Stekao je sledbenike, akolite; za njih je bio Prosvetljeni, Iluminatus; tako su ga i zvali. Vaseljena sva jasna, svetla oko njega; zvezde - sveta vatra. Kao da se polako ujedinjavao sa svim stvorenjima na Jijou, pa čak i sa kvantnim česticama u kamenju oko njega. Živeo je u harmoniji, i bilo mu je potrebno samo vrlo malo hrane, tek vrlo malo reči, a imena još manje.
     Takvo vedro spokojstvo... Nedostaje mu i sad, ponekad.
     Ali posle nekog vremena uvideo je da je ta bistrina oko njega - sterilna praznina. Jedno ništa; prija, ali nema veze sa nekakvim iskupljenjem za nešto. Niti se tako mogao iskupiti on, niti ljudski rod.
     Ovih ostalih pet rasa ne silaze Stazom iskupljenja pomoću nekakve discipline uma, ne usredsrede se, ne 'tragaju' ni za kakvim dokučenjem. Kad si video glavera da meditira pokraj nekog trulog panja punog ukusnih crva? Ne. Njih maloumnost zove k sebi sama, oni u nju tonu prirodno. Oni žive svoju nevinost.
     Kad Jijo bude jednog dana opet otvoren za civilizaciju, neki veliki klan rado će usvojiti novu podvrstu glavera, izvešće ih opet na Visoki put, i tad će glaveri - opet glaveri - možda imati više sreće nego prvi put.
     Ali ti pokrovitelji neće uzeti nas. Nijedan stariji galaktički klan ne želi samozadovoljne majstore zen meditacije, spremne da sledećeg trenutka počnu da objašnjavaju 'kako smo mi stigli do prosvetljenja'. Nije to ona neispisana ploča po kojoj se može početi pisati. Nego je 'jednostavnost' na stamenim temeljima ličnog ponosa. Gordost.
     Naravno, sve bi to mogla biti prazna razmišljanja. Ako je jofurski brod došao u ime velikih Instituta objedinjene civilizacije Pet galaksija, ove šume uskoro će biti prepune inspektora, koji će samo da sabiraju, sabiraju: koliko je štete počinjeno tokom dve hiljade godina štetočinstva na jednom svetu koji je trebalo da bude ostavljen na ugar. Jedini bezbedni biće glaveri, pošto su se oni na vreme dočepali bezbednosti. Ostalih šest rasa imaće da plate za svoje neuspelo kockanje.
     Ali, pomisli Lester Kembel, šta ako ovi nisu došli u ime Instituta?
     Za Rothene se ispostavilo da su kriminalci, otimači gena. Zar ne bi i ovi Jofuri mogli biti nešto slično? U tom slučaju masovno ubistvo svih svedoka, potpuni genocid, može još biti 'na dnevnom redu'. Klan G'Kekija, naročito, užasnut je najnovijim vestima sa Livade okupljanja.
     Ali, opet, mogla bi se napraviti nekakva pogodba, reče on sebi. Ili bi Jofuri mogli naprosto da odu, a ovo ovde sve da ostave kako su i zatekli.
     U tom slučaju, ovakvi bolničko-stambeni centri postali bi, opet, glavna nada za budućnost... za pet, samo pet od ovih šest rasa.
     Lesterove tmurne misli prekide neko, vukući ga za rukav.
     "Mudri Kembel? O-oni... gosti. Za tebe... Mis'im..."
     Mladi čovek, širokih i prostranih obraza, blede kože, plavook. Vrlo visok, džin maltene, ali nije izgledao tako, jer se kretao veoma pogrbljeno. Prstima desne ruke neodređeno je kuckao po desnoj slepoočnici, pokušavajući, valjda, da salutira.
     Lester mu se obrati blagim rečima na angliskom, jedinom jeziku koji je ovaj momak ikada uspeo naučiti.
     "Kaži, Džimi? Šta je bilo?"
     Momak proguta i poče se usredsređivati svom snagom.
     "Mis'im... gosti... za tebe... došli. Mudri Kemb..."
     "Lark je došao? I ona danička ženska?"
     Žustro klimanje glavom.
     "Da-da, gospodine. Ja ih poslo u... šušu. U šupu. Za goste. Da čekaju. Tebe i onu Mudru. Je l' tako?"
     "Da, dobro si postupio, Džimi." Lester ga prijateljski stisnu za mišicu ruke. "Vrati se tamo kod njih i reci im da ja dolazim."
     Široki osmeh, iscerenost, zapravo. Mladić se okrete i klimavo otrča istim putem kojim je i došao, maltene se spotičući od silne želje da bude koristan.
     Postoje, doduše, i ovakvi ljudi; mi i njih držimo u ovom naselju, pomisli Lester. Oni su naše 'pomoćno odeljenje'...
     Prastari školski izraz. Eufemizam, dakako. Zvuči tako neobično, daje čudan osećaj na jeziku, kada se kaže na Jijou. Na prvi pogled, reklo bi se da ljudska bića kao što je ovaj Džimi odgovaraju zahtevima Iskupljenja. Umno jednostavniji stvorovi. Nevini. Naši idealni izaslanici koji će krenuti Stazom.
     On pogleda blažene nišče duhom u grupi oko Uviđanja-oštrog-kao-nož. Uri, Huniši, sad i jedan mentalno zaostali G'Keki. 'Svaki svoga blaženoga pošaljite.' To su, na Stazi, vođe.
     Ali, reče Lester sebi, po merilima datim u svetim Spisima, ovo nisu pod-normalni pojedinci; nisu umno oštećeni. Naprotiv, ovi su vođe. A za Džimija to niko ne može reći. Možemo mi imati koliko god hoćemo saosećanja prema njemu, ostaje činjenica da je on oštećen, nepotpun. I to svako može videti.
     Možemo mi njega da volimo, da mu pomažemo, budemo njegovi prijatelji.
     Ali nas taj neće voditi nikud.
     Lester dade signal svojoj koleginici, plavoj Gheuenki. Naprosto je odmahnuo glavom, ali na jedan određeni uriški način; to je značilo 'Stigli su oni na koje smo čekali'. Ona uzvrati rotiranjem kupole za gledanje, opet na određeni način, tako da se stekao utisak brzog namigivanja koje bi na jeziku gal-drugom značilo 'Dolazim'.
     Lester se okrete i pođe tamo kuda je otrčao Džimi. Nastojao je da preusmeri svoje misli na nove šine, na sadašnju krizu. Na problem jofurskog bojnog broda. Postoje hitni planovi, o kojima se mora porazgovarati sa mladim jeretikom i sa tom ženom sa zvezda. Predlog je užasan - neverovatan i mračno opasan - ali od to dvoje se mora zatražiti da pristanu.
     Ali, prolazeći pored kruga ljudskih bića, videći njihovu meditaciju, slušajući kako jednolično, duboko napevaju... uočivši da je to sve ljudi zdravi, pravi i pametni, ali da su svi oni napustili svoje porodice, farme i zanate, gde su mogli biti od koristi, samo da bi u ovoj zaklonjenoj dolini glumili mentalno zaostale i besposličili... Lester oseti da gubi usredsređenost; ogorčenje ga je ponelo kao talas. Poče im misliti što-šta, izrazima koji su nedostojni (znao je to) jednog Visokog mudraca. Ali ti žestoki izrazi sami su navirali.
     Moroni, i ovi što 'meditiraju'; to su jedine dve vrste stvorenja koje naša rasa šalje u ovu dolinu, reče on sebi. Nema tu nijednog istinski blaženog. Ne po merilima svetih Spisa. Ljudska bića skoro nikad ne učine nijedan istiniti korak silaženja niz Stazu iskupljenja. Ur-jah i ovi ostali samo se pretvaraju, iz učtivosti, da nam veruju; ali nismo ih stvarno obmanuli. Oni samo žele da budu u dobrim odnosima s nama, i zato i oni glume; glume da veruju da i ljudska bića imaju, stvarno, ovu opciju, silaznu, da je i za ljude otvoren put ka spasenju.
     A nije otvoren, reče on sebi. Nije otvoren. Nama je dopalo ovo jalovo glumatanje.
     Može stići ili ne stići strašni sud sa zvezda, ali ljudi na ovoj planeti, svejedno, stoje već osuđeni.