DVER

     Dim se spiralno izvijao u visine, sa mesta gde ovi padoše. Dver je dobro znao da nije pametno prilaziti im; jer sad je upravo najbolja prilika da se beži. Danički robot se sakrio u rupu u pesku, još ne izlazi; ne pokazuje ni najmanje zanimanje za svoje zarobljenike. Trebalo bi, dakle, pojuriti što dalje odavde.
     A ako Reti želi da ostane?
     Pa, neka ostane - zaključi on. Ako Dver, sam, uspe da prevali dug put do Sivih brda, Lena i Dženina bitće veoma srećne što im se on vratio. A pošto je njegov dobri, pouzdani luk opet čvrsto u njegovoj ruci, trebalo bi da taj povratak bude moguć. Jeste, on je i ovoj Reti potreban; ali one dve devojke na severu više zaslužuju njegovu odanost.
     Dverova čula još su odzvanjala od buke kratkotrajne vazdušne bitke u kojoj je zastrašujući novi nebeski čamac oborio Danički izviđački čamac. Obe te letelice sada leže iza ove najbliže dine; nebeske kočije, ko zna koliko moćne, ali sada na tlu, nepomične.
     Reti je insistirala da priđu bliže; da se prišunjaju i pogledaju ih.
     "Mora da doznamo šta je bilo." Opet njen govor, tih ali promukao.
     Dver je pogleda oštro, naznačavajuići time da je potrebna tišina. Reti, barem jednom (za promenu) posluša bez ikakvog raspravljanja. Sad je imao nekoliko trenutaka da razmisli.
     Lena i Dženina možda će biti bezbedne neko vreme, pomisli on; jer ovaj Kun neće moći da se vrati i da ih napadne. Ako ovde, na Jijou, Danici i Rotheni imaju ovako jakog neprijatelja, onda će nebeski bogovi biti zauzeti međusobnom borbom - dakle, neće imati vremena da jure nekakvu bandicu izbeglih ljudi po zabačenim brdima.
     Lena Strong biće dovoljno pametna, i bez saveta Danijela Ozave, da sklopi trojni pakt sa izbeglim Urišima i sa Retinim plemenom. Koristeći zaveštanje Danijela Ozave, to novo, kombinovano, trojno pleme moglo bi započeti jednu uspešnu novu civilizaciju u tim predelima divljine; seme bi moglo da se primi i da izraste u bujno cveće. Ako bi se na Nagibu desilo sve najgore, to jedno novo pleme moglo bi da opstane, pa čak, u nekoj budućnosti, i da nađe Stazu iskupljenja.
     Dver odmahnu glavom. Ponekad mu nije bilo lako da se usredsredi. Pogotovu sad. Jer, od kad je dopustio robotu da svoja gravitonska polja provede bukvalno kroz njegovo telo, pričinjavalo mu se da čuje, ili da umalo čuje, neke glasove... tuđe. Neki šapat. Na onaj način kao kad se ludi stari mulk-pauk ubacivao u njegove misli.
     U svakom slučaju, ova dina nije bila mesto na kome bi mogao dugo stajati i razmišljati o sudbini, izigravati mudraca. Štošta je jasno samo po sebi. Možda on ništa ne duguje ovoj Reti i možda je ona zaslužila da on nju ostavi da se sama bori sa svojom sudbinom. Ipak, on ne može to učiniti.
     I zato, iako nimalo oduševljen, on klimnu glavom toj devojci, a rukama vrlo naglašeno pokaza da ne smeju načiniti nijedan zvuk. Ona uzvrati zadovoljnim sleganjem ramena, koje je otprilike značilo: 'Svakako, ni zvuka neće biti, dok ja ne odlučim drugačije.'
     Dver okači luk i tobolac strela o jedno rame i pođe napred. Ubrzo leže i nastavi puzeći, od jedne do druge travnate izbočine, pokušavajući da izviri iza svake. Dopuzaše tako, po pesku, na krestu dine. Obazrivo virnuše iza busenja slane trave. Dole, u peščanoj udubini, bila su dva nebeska vozila. Ono manje bilo je razlupano, zadimljeno i napola utonulo u slanu močvaru na dnu udubine. Veće vozilo ležalo je na suvom pesku, nedaleko odatle, ali ni ono se iz bitke nije izvuklo sasvim bez oštećenja. Na jednom boku imalo je duboku rupu iz koje je podrigivao novi oblak čađi pri svakom pokušaju motora da opet prorade.
     Na ostrvcu peska u močvari ležala su dva čoveka, potrbuške, čineći samo neke nejake pokrete. Kun i Džes.
     Dver i Reti provedoše neko vreme kopajući za sebe nove rupe u pesku. Onda, dobro ukopani i skriveni, ostadoše da paze šta će biti dalje.
     Čekanje nije dugo potrajalo. Na većem cilindru otvoriše se jedna hermetička vrata, naglo kao da se metal rasprsnuo. Pokaza se mračna unutrašnjost. Iz nje isplovi jedna prilika, usamljena, iznenađujuće poznatog izgleda: osmougaoni blok iz koga nadole vise ruke. Bliski srodnik oštećenog robota koji je Dveru i Reti bio već i predobro poznat. Ovaj je, međutim, bio sasvim druge boje, u naizmeničnim trakama plave i ružičaste. Iz nekog razloga Dvera su bolele oči pri pokušaju da gleda tu šaru.
     I ovaj robot imao je na dnu jedno izduženje nalik na rog. To je sigurno ono što njima omogućava da lete iznad kopna, ali ne i iznad vode, pomisli Dver. Ako su roboti slični, da li su i gazde slične? Da li su vlasnici ovog robota takođe ljudi?
     Ali ne, pokojni Danel Ozava svojevremeno je govorio da je mašinerija standardizovana u svih Pet galaksija, i da pola miliona zvezdoletnih rasa koriste, u suštini, istu tehnologiju, koja se menja veoma lagano, iz eona u eon. Ovaj novi leteći robot, dakle, mogao bi pripadati bilo kome.
     Automat se približi Kunu i Džesu i poče ih osmatrati uz upotrebu reflektora čiji je snop bio tako jaka da se dobro videlo i pri blistavom sunčevom svetlu. Odeća na njima poče se talasati, pretraživana providnim prstima. Onda se robot spusti još niže, ispružajući ruke sa štipaljkastim hvataljkama. Kun i Džes su ležali mlitavo, a robot je nastavio pretres i uskoro im uzeo nekoliko predmeta. Zatim se odigao i odmakao.
     Verovatno je dat neki signal, jer iz otvora na nebeskom čamcu poče se ispružati jedna rampa, ukoso nadole, u pesak.
     Hoće li neko da pođe kod ove dvojice? - zapita se Dver. Ko bi hteo da gaca po tom slanom blatištu? Ili će biti upotrebljen čamac?
     Čekao je spreman da posmatra kako niz rampu klompeta nekakvo svemirsko biće. Nešto sa trinaest nogu, možda, ili nešto što se vuče na tri stope nalik na puževske i ostavlja iza svake stope debeo trag sluzi. Za nekoliko velikih klanova znalo se da su neprijatelji ljudskog roda; znalo se, naime, još u vreme kad je Kivot leteo. Neprijatelji su bili legendarni Soroi ili insektoidni Tandui. Dver je ipak gajio i neku malenu nadu da bi mogli izići ljudi sa Zemlje, i baš oni, na ovoj ogromnoj udaljenosti od svoje matične planete, pohapsiti kriminalce, svoje rođake. Tamo negde u svemiru postoje i rođaci Huniša, i Ura, i Gheuena; zašto se ne bi oni pojavili. Imaju i brodove i resurse, i to ogromne, na raspolaganju.
     Pojaviše se prilike, tri, uvijajući se u hodu niz rampu.
     "Treki!" šapnu zapanjena Reti.
     Dver je samo zurio. Tri kupaste naslage prstenova, sve manjih i manjih ka vrhu; da. Ali ovi su izgledali kudikamo opasnije od Trekija. Imali su veoma razvijene toruse za manipulaciju, a o tim torusima i opasače na kojima su visili mnogobrojni alati. Stigoše brzo do blatne vode i zađoše u nju. Do tada su se prilično nespretno vukli na nogama-perajima, ali u vodi ta peraja proradiše na sasvim novi način, i trojica Trekija zaploviše neočekivano brzo i energično ka Kunu i Džesu.
     "Trekiji se valjda neće boriti, a?" šapnu Reti.
     Pretpostavlja se da su Trekiji miroljubivi, pomisli Dver. On zažali, sada, što nije bolje pazio kad je majka držala časove njemu, njegovoj sestri Sari i njegovom bratu Larku. A časovi su se sastojali u tome što je mati čitala iz nekih slabo poznatih knjižurina, u kojima je bilo više znanja nego što se đacima davalo u školi. Pokuša da se priseti. Ovi imaju ime. Zovu se... nekako. Naprezao se, uzalud. Ne seti se kako se ovakvi 'Trekiji', zapravo, zovu.
     Ali bio je siguran: postoji to ime. Štaviše, ulivalo je strah, u nekoj davnoj prošlosti.
     "Ja ne..." šapnu on, pa zastade. Zavrte glavom malo. "Ja ne bih rekao da su Trekiji. Ili, ako su neka vrsta Trekija, onda mi takve nismo videli već vrlo, vrlo dugo."