EMERSON

     Predivan predeo, predivan!
     Još od onog prelepog zalaska sunca, on svira serenade zvezdama i vulkanu koji, u daljini, mumla i brunda... i iskričavim tačkama bivših gradova na najvećem mesecu, koji je sad samo delimično osvetljen tako da izgleda kao srp. To su sada mrtvi gradovi, u vakuumu, davno napušteni.
     Emerson se okreće ka istoku, odakle će doći novi dan. Utonuo u topli umor, stojeći na visovima koji štite uzane livade Ksija, on se suočava sa kreštavo-drečavom invazijom zore.
     Sam.
     Čak i one ženske koje jašu konje provedoše ovu zoru u svojim šatorima. A gle kakva je zora: to je doba kad sunce, nabreklo, baca jedan zrak za drugim, i svakim zrakom sve više rasteruje sve one boje koje je noć, u bekstvu, napustila; one se predaju, odnosi ih nezaustavljiva plima. Nadiru talasi nove svetlosti, a u njoj mnogo prelomljenih slojeva, različitih, kao da u talasima dolaze krhotine stakla.
     Njegovo nekadašnje ja možda bi smatralo da je gledanje takvih prizora isuviše bolno, da je neizdrživo; jer on je bio inženjer, sav u logici, večito je sve klasifikovao, uvek znajući šta je stvarno. Pametni Emerson, majstor za popravljanje oštećenih stvari. Taj bi se možda pokolebao pred ovom ofanzivom svetlosti. Pred zbunjujućom olujom zraka koji bole.
     Ali sad mu je to kao lahor u poređenju sa drugim njegovim agonijama, posle onog pada na planetu Jijo. Tada mu je iz glave bukvalno iščupan deo mozga; u poređenju sa tim, ovaj uragan višestruke svetlosti samo je mala iritacija, jedva primetna. Osećaj je kao da pedesetak mačića pokušava da ga ogrebe, pri čemu njihove kandžice jedva nešto malo, minimalno bockaju njegovu grubu, žuljevitu kožu.
     Emerson širi ruke, otvara se ka ovoj začaranoj krajini, čije boje prosecaju kroz mnoge zapreke u njegovom umu, spaljuju prepreke, oslobađaju iz zarobljeništva i otupelosti mnoštvo slika.
     Litice: vide se slojevi stena, sedimentnih. Trepere pod naletom svetlosti koja ima neke svoje slojeve, sasvim drugačije. On vidi eksplozije u kosmosu. Vidi svetove gotovo sasvim potonule, u kojima samo pojedina ostrvca štrče iz vode, obla, nalik na metalne pečurke. Vidi kuću od leda, koja se pruža u krug oko jedne zvezde što se žari crvenim sjajem; duž cele jedne orbite. Bledi sjaj te zvezde dođe žiteljima te kuće taman kao ukroćena vatrica u kaminu.
     Ti prizori, i nebrojeni drugi, lelujaju ispred njega. Svaki zahteva punu pažnju, svaki kaže za sebe da je istinita slika iz prošlosti. Ali većina toga je opsena, jasno je to njemu.
     Falanga devojaka, koje su golišave i zavodljive, ali ipak i delimično pod oklopom, šiba račvastim munjama po zmajevima koji sa dahom izbacuju oganj; krvare zmajevi ognjeni, krvare dugama preko pustinjskog peska. Zanimljive su mu takve scene, ali ih on odbacuje; angažuje i svog reuga. Zajedničkim trudom, njih dvojica izostavljaju ono nevažno, ono fantastično, ono lako.
     Ostaje...
     ...mnogo.
     Sa jednog obližnjeg polja ohlađene lave, kristalne čestice odražavaju grube zrake koji u njegovom oku dočaravaju ogromne, daleke eksplozije. Pomućene su razmere stvari, proleću ogromni kosmički ratni brodovi i besna bitka ih grabi, razdire. Bojne grupe takvih brodova plotunima razaraju jedni druge. Čitave flote kosi samo jedan talas prostora previjen i gurnut u mukama napred.
     Ovo je uistinu bilo!
     Zna da je ovo istinita uspomena. Nezaboravna. Tako divno užasna da je ne može izbrisati ništa, ništa s ove strane groba.
     Zašto ju je onda privremeno izgubio?
     Emerson se upinje svim silama da sagradi reči kojima bi to objasnio. Jer reči imaju tu retku moć da postave uspomenu na pravo mesto.
     "Ja", reče on. "Sam. Video. Ovo."
     "Ja. Ja sam. Bio. Tamo."
     Okreće se, hoće još. Eno, u onom pravcu je nešto... Zaravan, a na njoj istumbane stene. Ništa naročito. Ali kroz nju je provučena spirala jedne galaksije, koju Emerson gleda odozgo: točak u okretanju. Ali on sve to gleda iz jednog plitkog prostora gde retko dospe ijedna plima kosmosa. Iz jednog tajnog prostora neuznemirenog talasima vremena.
     Najzad je neko i tu došao, vođen više radoznalošću nego mudrošću. Uljez u grobnoj tišini.
     "Neko?" kaže Emerson.
     Pronalazi mnogo bolju reč.
     "Mi."
     Onda još jednu, mnogo bolju.
     "Brazdač!"
     Okreće glavu samo malo, najmanje, i vidi svoju lađu, provučenu kroz kamenite slojeve jedne mese. Kao vitka gusenica, iz koje ponegde vire klinasta 'peraja' pomoću kojih se po potrebi usidruje za ovu Vaseljenu... u kojoj, međutim, Brazdač ima mnogo neprijatelja rešenih da ponište sve ono što taj brod predstavlja, zastupa. Emerson sa nostalgijom zuri u svoju letelicu. Sva je u ožiljcima i zakrpama. Neke od tih zakrpa stavljao je on lično, svojim rukama. Lepotu tog brodskog korita mogu da vide samo oni koji vole tu letelicu.
     "Voleo je", izgovara Emerson.
     Reči imaju moć da izazovu velike pomake u njegovom umu. On sad osmatra horizonte, traži ljudsko lice. Ono koje je obožavao, ne nadajući se da za uzvrat ikad dobije išta osim prijateljstva. Uzalud: u zasenjujućim predelima oko Emersona to lice se ne nalazi.
     Emerson uzdahne. Smatra da je, za sad, sasvim dovoljan uspeh i ako uspe da sredi one misli koje je uspeo da vrati iz zaborava. Od naročito velike koristi je jedna korelacija. Čim boli znači da je uspomena stvarna.
     Šta bi ta činjenica mogla značiti?
     I upravo od samog tog pitanja - bol! Bol! Kao da mu se lobanja rasprsla.
     Šta ako je upravo to bila nečija namera? Ne dozvoliti Emersonu da se seti?
     Kao da ga sto noževa probode. Ovo najnovije pitanje bilo je najgore! Nije smeo to da pita! Nikad!
     Emerson obema šakama stiska glavu, pouka mu je zakucana pravo u mozak, kao čekićem: nikad! nikad! NIKAD!
     Zabacuje se, na kolenima, unazad, i urla. To je arlauk ranjene zveri. Razleže se preko stena. Zvuk lepeta kao oborena ptica... ali zadržava se ipak u vazduhu, tren pre pada na zemlju.
     I uzleće ponovo, iz okreta, i uzvraća... kao smeh!
     Emerson riče, tuli, zavija.
     Prezirom.
     Radošću pobune.
     Sav u suzama, postavlja baš to pitanje iznova i iznova, i greje se na slavnoj divoti odgovora, i zna, tek sad, da nije kukavica. Njegova amnezija nije bila histerično bežanje od neprijatne stvarnosti. Nije on drhtavo uzmakao od prošlih trauma.
     Ono što se desilo sa njegovim umom nije bilo nimalo slučajno.
     Ali ugrađena blokada opire se tome; inhibicija se ne da tek tako poništiti. Vrelo olovo sliva se niz njegovu kičmu. U glavi sve bubnja; prsa samo što se ne raspadnu. On, međutim, srlja pravo napred, juriša bezobzirce, sa nekim brutalnim olakšanjem.
     "Neko je... uradio... ovo."
     Pred njim se pojavljuju, iz razlomljenog stenovitog materijala mese, oči. Hladne oči; blede; mlečne. Tajanstvene, drevne, varljive. Mogle bi veoma zaplašiti nekoga ko ima šta da izgubi.
     "Neko je... meni... ovo... uradio", kaže Emerson.
     Stiska pesnice. Obrazi - voda. Vidi da se boje rastapaju, oseća da se njegove oči pune tečnim bolom. Ali to više nije važno.
     Nebitno je, sada, šta vidi ili ne vidi.
     Najednom je postalo bitno ono što zna.
     Samo to.
     Sad se Neznanac oglašava samo jednim krikom, koji se stapa sa ovim bezvremenim brdima.
     Krikom prkosa.