LARK

     Visoki gospodar sa zvezda delovao je podjednako impozantno u košulji i pantalonama od platna seoske ručne izrade kao i ranije u onoj crnoj i srebrnoj uniformi. Ranova široka pleća i masivne ruke navodile su na zamišljanje nemogućih oprobavanja snaga... Recimo: kako bi bilo da organizujemo rvačku borbu između tog Rana i jednog potpuno odraslog Huniša?
     Onda bi se malo manje pravio važan, pomisli Lark; ovi vanjijoanci nisu ni po čemu suštinski nadmoćni. Iza Ranove velike fizičke snage, a i velike nadmenosti stoji ista ona tehnologija koja je Lingovoj dala lepotu boginje. Bio bih i ja tako snažan, pomisli Lark, i mogao bih da živim trista godina... da nisam rođen u ovoj divljini, Bogu iza leđa.
     Ran je govorio angliski sa oštrim daničkim naglaskom i sa prizvukom nekog brujanja i mrmora u glasu, kao što su govorile njegove gazde, Rotheni.
     "Usluga koju tražite rizična je, a i drska", reče Ran. "Možete li mi navesti jedan dobar razlog da sarađujem sa vama?"
     Na njega su motrili stražari jijoanske teritorijalne milicije. Zvezdani gospodar sedeo je prekrštenih nogu u jednoj pećini iz koje se pružao pogled na čitavu Duden Mesu, čije su se rampe stapale sa okolnom šumom zato što su bile odlično kamuflirane, zaogrnute blur platnom. Iza te naseobine G'Kekija, daleke planinske grbine kao da su se talasale: šume divovskog bua njihale su se na vetru. U neposrednoj blizini ovog planinskog grotoa vijorili su se mlazevi vodene pare iz vulkanskih fumarola; tu se oslobađala geotermalna energija. Mudraci su se nadali da će u pećini, tako zaklonjenoj, njihov zarobljenik biti nedostupan tuđinskim osmatračkim instrumentima.
     Ispred Rana je ležala hrpa ploča u obliku romba. Na svakoj je bio pečat Galaktičke biblioteke. Bile su to iste one smeđe ploče koje su Lark i Uthen pronašli u razvalinama baze Danika.
     "Mogao bih navesti nekoliko razloga", zareža Lark potmulo. "Polovina Gheuena koje znam leže bolesni ili na samrti od neke gnusne bakterije koju ste vi, kopiladi jedna, pustili..."
     Ran to odbaci jednim pokretom ruke.
     "Vaša pretpostavka. Koju poričem."
     Larku se grlo zatvori od besa. Čak i suočen sa obiljem dokaza, Ran je tvrdoglavo odbijao da poveruje da su Rotheni načinili i oslobodili genocidne klice. Ranije je o istom pitanju govorio: 'To što vi tvrdite jeste koještarija, protivno je blagoj i plemenitoj prirodi naših gospodara.'
     Larkove prve reakcije na to bile su, tada: zaprepašćenje, neverica. 'Blaga' i 'plemenita' priroda? Pa, zar ovaj isti Ran nije bio prisutan kad je Blor, zlosrećni portretist, fotografisao jedno rothensko lice bez maske, i kad je Ro-ken reagovao tako što je naredio plamenu smrt za sve svedoke?
     Zalud je Lark recitovao tačku po tačku optužnice, isto kao u razgovoru sa Lingovom. Ovaj krupni čovek toliko je prezirao sve jijoansko, da nijedan logičan argument nije hteo da uzme u obzir.
     Ili je, pomisli Lark, od početka upetljan u taj zločin, pa sad misli da mu je najbolja odbrana da sve poriče.
     Lingova je sedela pokunjeno na 'panju' od jednog odlomljenog stalagmita; nije mogla svog donedavnog vođu da pogleda u oči. Lark i ona došli su da zatraže Ranovu pomoć tek kad se pokazalo da ona, sama, ne može pomoću svoje informativne pločice da čita te delove Biblioteke.
     "E, pa, dobro", reče Lark. "Ako te pravda i samilost ne mogu ubediti, možda će pretnja moći."
     Oštar smeh krupnog čoveka.
     "Koliko talaca možeš na taj način potrošiti, varvarine mladi? Imate samo nas troje, i to je sve što vas razdvaja od paljbe sa neba. Tvoje pretnje ne deluju baš ubedljivo."
     Lark se osećao kao žbunski leming u suočenju sa ligerom. Ipak, on nastavi, naginjući se bliže.
     "Stvari su se izmenile, Rane. Mi smo se ranije nadali da vas damo Rothenima u zamenu za izvesne ustupke. A sada je taj brod zarobljen, nalazi se u jednom mehuru, kao da je zaliven. Zajedno sa celom svojom posadom. Mi ćemo sad pregovaratio sa Jofurima. A njih, naslućujem, neće biti mnogo briga da li si ti malčice izubijan, kad te njima predamo."
     Ranovo lice ostade bez ikakvog izraza. Lark zaključi da je i to poboljšanje.
     Ling se umeša.
     "Molim te. Taj pristup je besmislen", reče ona. Ustade i priđe svom kolegi Daniku. "Rane, mi ćemo možda morati doživotno da ostanemo kod ovog naroda, ili da prihvatimo sudbinu koju nam Jofuri dodele, kakva god bila. Neki lek bi pomogao da budemo bolji sa ovih šest rasa ovde. Njihovi mudraci su obećali da će nam dati aboliciju, ako nađemo uspešan lek brzo."
     Ranova nema grimasa bila je takva da za njeno tumačenje nije bio potreban nikakav reug. Nije mu se nimalo dopalo da mu neki tamo divljaci opraštaju njegove zločine.
     "Postoje, uostalom, i fotogrami", reče Lingova. "Pripadaš užem krugu Danikenovaca - dakle, moguće je da si i ranije video pravi izgled rothenskog lica. Ali mene je šokiralo. Očito, te slike, u suštini fotografije, daju ovdašnjim žiteljima neku pregovaračku prednost. Ako si i sad veran našim gosp... veran Rothenima, moraš uzeti u obzir te slike."
     "A kome bi ih oni mogli pokazati?" upita Ran i tiho se nasmeja. Onda pogleda Larka, a izraz lica mu se izmeni. "Ne biste, valjda..."
     "Da li bismo ih predali Jofurima? Zašto bismo se trudili oko toga? Oni mogu da razlome vaš brod kao orah i da ga otvore kad god požele; štaviše, mogu da izvrše disekciju vaših gospodara - da ih rastave do nukleinskih kiselina. Suoči se sa istinom, Rane, to maskiranje je propalo. Jofurski namotaji čvrsto stežu tvoje gospodare."
     "Voljene pokrovitelje ljudske rase!"
     Lark slegnu ramenima. "Nije uopšte važno da li je to istina ili ne. Ako Jofuri požele, mogu postići da se protiv Rothena izrekne anatema u svih Pet galaksija. Kazna bi mogla biti porazno ogromna."
     "A šta će biti sa vaših šest rasa?" uzvrati Ran besno. "Svi vi skupa, i svaki pojedinačno, kriminalci ste, takođe. Svi se suočavate sa kaznom - na samo ljudska i druga bića na Jijou, nego i vaše matice, glavnina svake od tih rasa - dakle, i planete odakle ste poreklom!"
     "Ah, da", reče Lark. "Ali mi smo to oduvek znali. Mi odrastamo raspravljajući o našim tmurnim perspektivama s tim u vezi. O krivici. To daje jednu posebnu boju našem inače vrlo prijatnom pogledu na život." On se nasmeši ironično. "Ali pitam se da li jedan optimista kao što si ti, koji zamišlja za sebe da je deo neke veličanstvene sudbine, može jednako kao mi da se pomiri sa gubitkom svega što je poznavao i voleo."
     Danikov izraz lica postade, najzad, mračan.
     "Rane", reče mu Ling. "Moramo svi da stanemo iza nečeg zajedničkog."
     On je pogleda prekorno, kao sa visine. "Bez Ro-kenovog odobrenja?"
     "On je odveden daleko odavde. Čak ni Lark ne zna gde. U svakom slučaju, ja sam uverena da sad moramo činiti što je najbolje za ljudski rod... za Zemlju... bez obzira na Rothene."
     "Ne može biti jednih bez drugih!"
     Ona slegnu ramenima. "U tom slučaju, pragmatizam. Ako mi pomognemo ovima, oni će možda pomoći nama."
     Krupni muškarac frknu skeptično. Ali posle nekoliko dura, on nožnim palcem malo ćušnu hrpu memorijskih ploča iz galaktičke Biblioteke. "Pa, i mene vuče radoznalost. Ovo nije iz biblioteke naše stanice. Prepoznao bih ja onu boju oznaka. Već si pokušala da dobiješ pristup?"
     Ling klimnu glavom.
     "Onda bih možda mogao ja pokušati."
     Ran opet pogleda Larka.
     "Znaš kakav je rizik, čim uključim moj čitač?"
     Lark klimnu glavom. Lester Kembel je to već objasnio. Taj maleni ručni čitač informacija odavaće signalima postojanje svoje elektronske svesti; ali, to će biti veoma slabi signali. Najverovatnije će biti prikriveni vulkanskim aktivnostima koje u Rimerskom gorju večno traju: mikrozemljotresima, gejzirima, fumarolama.
     Pa ipak, pomisli Lark, svi naseljenici, kako je ko dolazio na Jijo - G'Keki, Glaveri, Uriši i tako redom, pa na kraju i ljudi - poslaše svoje brodove i svu svoju elektroniku na dno Midena. Ni jedan jedini kompjuter nisu zadržali. Opasnost je, reče on sebi, sigurno bila veoma stvarna.
     "Hajde, nemoj držati prerano došlima lekcije o tom riziku", reče on krupnom čoveku. "Naši životi plove na jednom jedinom tumbanju Ifnine kockice. Znamo da tu nema ni govora o nekoj dobitnoj kombinaciji.
     "Naš cilj je samo da odložimo, koliko god je moguće, trenutak kad ćemo izgubiti."

     Hranu im je donosio Džimi, jedan od blaženih niščih duhom koji su boravili u pribežištu za iskupljenje. Džimi beše veseo ljudski momak, krupan maltene kao Ran, ali daleko blažeg ponašanja. Džimi je doneo i cedulju od Mudraca Kembela. Emisari upućeni Jofurima stigli su do Livade okupljanja i sad pokušavaju da stupe u vezu sa tim najnovijim uljezima.
     Poruka je bila napisana rukom. Imala je i dodatak: 'Ima li napretka?'
     Lark načini grimasu. Nije mu bilo jasno šta bi u ovom slučaju bio 'napredak', ali je slutio da ga nema.
     Ling i Ran počeše da stavljaju jednu po jednu romboidnu ploču bež boje u čitač koji je Ranu, za ovu priliku, vraćen. Dvoje Danika zajedno su gledali, poprilično zbunjeno, lavirinte svetlucavih simbola koji su se počeli pojavljivati na displeju.
     Knjige iz epohe pre Kivota opisivale su kako izgleda lutanje kroz digitalni svet - kroz vilajet nebrojenih dimenzija, mogućnosti, i korelacija, gde bilo koja simulacija može poprimiti i opipljivu stvarnost. Naravno, opisi nisu isto što i neposredno iskustvo. Ali, pomisli Lark, ja nisam neki ostrvljanin iz priča o kapetanu Kuku, zapanjen što vidi pušku i kompas. Imam ja neke zamisli o mogućem i nemogućem, znam nešto matematike.
     Nadao se, barem, da je tako.
     Onda se i zabrinu. Šta ako ovo dvoje Danika samo glume? Prave se da su naišli na teškoće, da bi odugovlačili?
     Vremena više nije bilo mnogo. Uskoro će umreti Uthen, a za njim i mnogi drugi Larkovi hitinski prijatelji. I još gore: nove glasine stigle su sa obale, priča se da mnogi žitelji huniških sela šmrču i hripe, i da im se na kesama na grlu pojavljuju naprsline zbog neke nove, čudne bolesti.
     Hajde, vas dvoje - htede on da vikne. Šta je tako teško u snalaženju u jednom malo lepšem kompjuterskom indeksu? Zašto ne pronađete...
     "Šifrovano je!" uzviknu Ran, odbacivši jednu romboidnu bibliotečku ploču sa informacijama. Nastavi psovkama na nekom grlenom tuđem jeziku.
     "Tako sam i mislila", reče Ling. "Ali računala sam da bi ti, kao član Unutrašnjeg..."
     "Ma, ne kažu oni sve ni nama u Unutrašnjem krugu. Međutim, znam glavne okvire rothenskog koda. Ali ovaj je drugačiji." On se namršti. "Pa ipak, nekako poznat."
     "Možeš li ga provaliti?" upita Lark. Zurio je sad i on u lavirint simbola koji su plovili vazduhom.
     "Ne pomoću ovog primitivnog čitača. Treba nam nešto krupnije. Pravi računar."
     Lingova se uspravi, pogleda Larka kao neko ko zna. Prepusti, međutim, odluku njemu.
     Lark naduva obraze i poče izduvavati vazduh. "Hrrr-mmm", reče on. "Mislim da bi se to moglo srediti."

     Mešovita četa teritorijalaca vežbala je pod obližnjim drvećem. Izgledali su hrabri, tako namazani prugama maglenih ratnih boja. Ali Gheuena je u tim redovima bilo malo; a trebalo je da baš oni posluže kao oklopna snaga teritorijalaca, naoružana strašnim štipaljkama-sekačima. Lark ih vide samo pet.
     Kao jedan od vrlo malog broja Jijoanaca koji su ikada leteli tuđinskim vazduhoplovom i videli tuđinske alate izbliza, Lark je znao koliko je sreće bilo u dosadašnjem ratovanju Jijoanaca; i da je ona pobeda na Livadi okupljanja bila pravo čudo. Tada su koplja, puške i arbalesti potukli dva robota zvezdoletnih bogova. Tako neverovatna dobra sreća nikako se ne bi mogla zadesiti još jednom. Pa ipak, bilo je razloga da se vojna obuka nastavlja. Dobrovoljci bar imaju šta da rade, pomisli Lark; osim toga, dok to rade neće se ponovo razbuktati nijedna od onih starih svađa između nas. Šta god da se desi - bez obzira na to da li ćemo morati pognutih glava da primimo dodeljenu sudbinu, ili ćemo se boriti do poslednjeg - neslogu ne možemo dozvoliti, nijednog trenutka.
     Lester Kembel ih pozdravi pod jednim šatorom koji je bio razapet nadomak vrućeg izvora. Voda je kipila i klobučila se u izvoru.
     "U veliki rizik idemo, čineći to", reče ljudski mudrac.
     "Zar imamo izbora?" upita Lark. Odgovor pročita u Kembelovim očima.
     Imamo, glasio je odgovor; možemo pustiti da Uthen i nebrojeni drugi Gheueni poumiru, ako je to cena koju treba platiti da svi ostali prežive.
     Larku se ni najmanje nije dopadalo da bude mudrac; naprotiv, mrzeo je to. Gadio se onog načina razmišljanja koji se od mudraca zahteva: naime, obaveze da se odlučiš između dva zla, pri čemu u svakom slučaju budeš kriv za užasne posledice onog što si odabrao kao manje zlo.
     Kembel uzdahnu. "Pa, hajde da bar pokušamo. Ne verujem ja da će to uopšte hteti da se uključi."
     Pređoše za jedan grubi drveni sto sklepan od balvana precepljenih napola. Kembel i njegovi pomoćnici, i to ljudi i Urkinje, počeše da upoređuju nekoliko svetlucavih predmeta sa ilustracijama u drevnim knjigama. Ran se zaprepašćeno zagleda u te predmete, koji su doneti u ovo planinsko sklonište čak sa obala jednog dalekog kaustičnog jezera.
     "Pa, zar vi Jijoanci niste odbacili svu svoju digitalnu..."
     "Jesmo", reče Lark. "Naši preci su odbacili svu svoju digitalnu tehnologiju. Ovi komadi su zaostali od Bujura."
     "Nemoguće. Bujuri su odstupili pre pola miliona godina!"
     Lark mu sažeto ispriča sudbinu jednog ludog mulk-pauka koji je voleo, kao kakav fetišista, da prikuplja i čuva artefakte. Prepriča mu dugi život jednog pauka koji je bio dizajniran da uništava, a koji je ipak proveo stotine hiljada godina čuvajući pojedine predmete u čaurama načinjenim od zgusnutog vremena.
     U poslednjih nekoliko dana, alhemičari Treki iznašli su formulu za rastvaranje tih zlatasto-poluprozirnih čaura. Sadržaji pojedinih čaura na taj način su 'prosuti' natrag u stvarni svet. Imali smo, pomisli Lark, mnogo sreće: pravi stručnjaci zatekli su se u blizini.
     Sada su ti Trekiji, umornog izgleda, stajali ispred šatora i ispuštali pomalo žute pare iz svojih hem-sint prstenova.
     Ran pogladi rukom jedan od tako oslobođenih predmeta, crni trapezoid koji je, videlo se, bio 'stariji brat' njegovog prenosivog čitača.
     "Meni se čini da kristali sa energijom u ovoj stvari nisu zahvaćeni entropijom", reče Ran. "Ovo izgleda neoštećeno. Da li je vama poznato - da li radi?"
     Lark slegnu ramenima. "A da li ti poznaješ ovaj tip čitača?"
     "Pa, galaktička tehnologija je uglavnom standardna", reče Ran. "Takva je bila još mnogo pre nego što je ljudski rod nastao. To se odnosi i na ovu stvar ovde, koja je starija od ljudske rase. Nisam imao prilike da radim sa modelima ovako jakim, ali..." Nebeski čovek sede za sto, dohvati pradrevnu napravu i pritisnu jedno maleno ispupčenje na njoj.
     Iz mašine najednom krenuše mlazevi svetlosti koji dohvatiše maltene do 'krova' šatora. Visoki mudrac Kembel, kao i čitava njegova ekipa, ustuknuše, svi kao jedan. Urkinje počeše da frkću i da izvijaju i namotavaju svoje dugačke vratove. Ljudska bića, tehničari, za to vreme su, manje-više prikriveno, činili svakojake pokrete, na primer ukrštanja rukama, da 'oteraju zlo'.
     Divno, reče Lark sebi; čak i ovi Lesterovi đaci, načitani, puni stručnosti... čak i kod njih je stručnost samo jedan tanak sloj na površini ličnosti. Noktom bi se mogla sagrebati, zaključi Lark.
     "Bujuri su uglavnom govorili gal-treći", reče Ran. "Ali gal-drugi praktično je univerzalan. Probaćemo prvo njega."
     Ran nastavi da govori, ali sada samo na galaktičkom drugom. Bio je to jezik brz, sav od prekraćenih reči, od pucketavih, šištavih i grlenih zvukova. Ran ga je izgovarao tako brzo i sa tako mnogo stručnih izraza kompjuterskog komandovanja, da se Lark brzo izgubio u tim zvucima: nije mogao da prati. Osim što je govorio, zvezdani gospodar je i pokretao ruke: bukvalno je posezao među slike koje su lebdele ispred njega. Ling mu je pomagala, oberučke je grabila i izbacivala sve ono što je Larku bilo nepotrebno. Uskoro je prostor kompjuterskih slika u vazduhu bio oslobođen svega osim jedne grupe lebdećih dodekaedara. Na svakoj stranici svakoga od njih talasali su se redovi teksta u proticanju.
     "Strašni su programeri bili ovi Bujuri", reče Ran, vrativši se nakratko na gal-šesti. "Mada je biološko pronalazaštvo bilo njihova glavna strast, nisu nimalo zanemarivali digitalne umetnosti."
     Lark okrete glavu i pogledom potraži Lestera. A taj je na udaljeni kraj stola počeo slagati loptaste senzor-kamenove u piramidalnu hrpu; bili su kao brdašce svetlucavih opala. Zatim se mudrac, nervozno tapkajući nogom, zagleda u te prozirne kamenove, rešen da primeti prvu trunčicu upozoravajućeg plamsanja u njima.
     Lark okrete glavu na drugu stranu. Ispred šatora nikog. Teritorijalci su otišli, cela jedinica.
     Niko pametan i ne bi ostao u blizini, kad se preduzima nešto ovako, pomisli Lark.
     Ran progunđa neku psovku.
     "Nadao sam se", reče on Larku, "da će biti neka standardna komercijalna šifra, upotrebljavana širom Pet galaksija, i da će je mašina odmah prepoznati. I da će možda samo ponešto biti izmenjeno u šifri, zbog posebnih zahteva neke rase ili saveza.
     Ali", nastavi Ran, "kompjuter kaže da ne prepoznaje ovu kriptografiju, primenjenu u memorijskim pločicama koje ste mu dali. Štaviše, kaže da je tehnika šiftovanja u njima... potpuno nova."
     Lark je znao da je to blago uvredljiva reč među velikim, starim zvezdanim klanovima.
     "Možda se neki novi obrazac razvio posle odlaska Bujura sa Jijoa?" upita Lark.
     Ran klimnu glavom. "Pa, da, pola eona je dugo, čak i po galaktičkim merilima."
     Lingova žustro upita: "Možda je šifra sa Tere?"
     Krupni čovek je sledećih nekoliko trenutaka samo zurio u nju. Onda progovori na angliskom.
     "Da, to bi objasnilo ovaj moj utisak da mi je taj kod nekako blizak. Ali zar bi ijedan Rothen upotrebio kodove zemaljskih bića? Znaš ti kakvo je njihovo mišljenje o tehnologiji vučje rase. A naročito o ma kom proizvodu onih Teragensa, koji odbijaju da poveruju..."
     "Rane", ubaci Lingova, prigušenim glasom. "Ove memorijske ploče možda nisu pripadale Ro-kenu niti Ro-poli."
     "Nego kome? Kažeš da ih nikad nisi videla. Nisam ni ja. Preostaje samo..."
     Ran žmirnu, a onda tresnu teškom pesnicom po neravnoj površini precepljenih balvana. "Moramo provaliti ovo! Ling, hajde da uključimo celu snagu ove mašine u samo taj jedan zadatak, dešifrovanje ovog koda."
     Lark zakorači bliže. "Da li ste sigurni da je to mudro?"
     "Ti bi hteo lekove za te boleštine tvoje sabraće divljaka? Šta reći, jofurski brod je seo na ruševine naše stanice, a i na naš brod koji leži zarobljen. Ovo vam je možda jedina prilika."
     Bilo je prilično jasno da Ran ima još neki razlog za ovu iznenadnu revnost. Ali to kao da nije smetalo ostalima, jer svako je imao neki razlog da želi istu stvar - za sada.
     Lester bez oduševljenja klimnu glavom. Bilo je to odobrenje. On se onda vrati bdenju nad senzornim kamenovima.
     Uthene, pomisli Lark, Uthene, ovo činimo za tebe.
     Sledećeg trenutka morao je uzmaknuti još nekoliko koraka jer prostor iznad hrapavog, sklepanog drvenog stola popuni se velikim brojem novih simbola, hijeroglifa, oznaka, koji su se sudarali kao snežne pahulje u arktičkoj mećavi. Bujurska mašina bacila je sve ogromne snage svog digitalnog intelekta na rešavanje jedne složene zagonetke.
     Ran je radio; njegove šake uletale su u razmahane digitalne piruete kompjutera. A na njegovom licu bio je pritajen, ali žestok bes. Ona vrsta besa koja je mogla doći samo iz jednog izvora.
     Izdaje.

     Tek posle jedne midure rada, relikvijski kompjuter saopštio je preliminarne rezultate. Do tada se Lester Kembel već premorio od svog zadatka; bio je sav mokar od znoja, hripao je sa svakim dahom. Ali još nije dopuštao nikom drugom da preuzme stražarsku dužnost nad senzorskim kamenovima.
     "Potrebna je dugotrajna uvežbanost da bi neko mogao opaziti ono žarenje koje je, u stvari, jedina opomena", objasni on. "U ovom trenutku, ako opustim oči, ja uspevam opaziti jedan blagi sjaj između dva kamena u najnižem sloju; ali, jedva."
     Dugotrajna uvežbanost? - upita se Lark, koji je zavirio u krhku piramidu i i začas primetio to blago žarenje. Ličilo je na prigušeni plamičak u posudi gde Treki spaljuju posmrtne ostatke nekog svog saplemenika da bi ih kroz plamen vratili kruženju materije u prirodi, dakle, Jijou.
     Kembel nastavi da opisuje, kao da Lark nije primetio ništa.
     "Jednog dana, ako bude vremena, naučićemo te da opažaš ove pasivne rezonancije, Lark. U ovom slučaju, izaziva ih bojni brod Jofura. Njegovi veliki motori sada miruju, maltene ugašeni, četrdeset liga daleko odavde. Na nesreću, čak i to stvara dovoljno pozadinske buke da maskira neko eventualno dodatno narušavanje mira."
     "Kao što bi bilo?" upita Lark.
     "Kao što bi bio start još nekog gravitonskog repulsora... koji bi se zaputio, recimo, ka nama."
     Lark tmurno klimnu glavom. Kao što bogata Urkinja nosi u kesama ispod miške dva svoja muža (onda kad u tim istim kesama nije njen mnogobrojni porod), veliki zvezdani brodovi uvek su nosili u sebi druge brodove, mnogo lakše i manje, ali hitre - i spremne za trenutno lansiranje, spremne da odrade neki smrtonosni zadatak. To je Lestera Kembela, od svih opasnosti, zabrinjavalo ponajviše.
     Lark razmisli: da li da se pridruži ostalima, koji su netremice gledali kako dvoje Danikenovaca 'ratuju' sa uzvitlanim softverskim demonima u potrazi za matematičkim ključem jedne šifre. Ali kakva bi korist bila da i on zuri u nešto što mu je nerazumljivo? Odluči da gleda senzorske kamenove. Sagnu se i zapilji se u njih izbliza. Znao je da svaka i najmanja iskrica sjaja u tim providnim loptama mora biti odjek neke titanske sile, kakva je, na primer, ona koja pokreće njihovo Sunce.
     Neko vreme nije uočavao ništa osim tog plavičastog sjaja koji je značio lađu Jofura. Onda oseti na svom telu jedan drugi ritam, tačno usklađen sa nečujnim pulsiranjem tačke plavkastog sjaja u kamenu. Isti ritam... ali ovo je bilo nešto prislonjeno uz njegov grudni koš, iznad gruvajućeg srca.
     Kliznu rukom u tuniku i dograbi amajliju - onaj komadić Svetog jajeta koji mu je visio na kožnom kaišu oko vrata. Kamen je bio topao. Iz dure u duru u njemu kao da se pojačavala neka kadenca, nalik na otkucaje srca. Širilo se to kroz Larkovu stisnutu šaku, i uz ruku, kao vibracija, bolno.
     Šta bi moglo biti zajedničko Svetom jajetu i motorima jedne galaktičke krstarice? - zapita se Lark. Osim što su obe te pojave rešile, izgleda, da me muče do smrti?
     Začu, negde u daljinama, Ranov gnevni povik. Krupni Danik udarao je pesnicom tako da je čitav masivni sto, od balvana skovan, vibrirao. Malo je nedostajalo da se providna piramida pred Larkom sruši.
     Kembel ode da vidi šta je to Ran doznao. Lark nije imao tu mogućnost. Stisnulo ga je nešto, kao paraliza, što se širilo iz pesnice njegove desne ruke, ka ramenu, kroz prsa i celo telo, ka povijenim nogama, jer on je sad bio sasvim sagnut ka piramidi.
     "Nnnn-hhhhhh..."
     Pokušavao je da progovori, ali nijednu reč nije uspevao da uobliči. Paraliza se sastojala, zapravo, u iščeznuću njegove volje da se pomakne.
     Već godinama je Lark pokušavao da postigne nešto što su pojedini hodočasnici ostvarivali lako, u onim danima u godini kad pripadnici svih šest rasa pokušavaju da se duhovno sjedine sa darom Jijoa, čudesnom kamenom zagonetkom, divovskim Svetim jajetom. Nekima je ono davalo svoj blagoslov: obrasce za navođenje, duboke, dirljive. Utehu za muke izbegličke.
     Larku, nikad. Nikad grešniku.
     Do sada.
     Ali umesto da se na njega spusti transcendentni mir, Lark oseti gorčinu kao da mu se metal rastvara u ustima. U ušima strašno grebanje, kao da neko protiskuje velik kamen kroz cev čiji je prečnik nedovoljan za to. Zbunjenom Larku činilo se da prazni prostori između pojedinih providnih kamenova pred njegovim licem postaju ogromni, međuplanetni, vakuumski: ponori bez ikakvog dna. Ili kao da su ti poludragi kamenovi meseci koji se u nebesima masivno, ali graciozno provlače jedan pored drugog.
     Pred njegovim hipnotisanim očima, iz svilenastog plamsanja poče se izdvajati malena izbočina, kao da na grančici ruže počinje novi pupoljak. Ta nova izraslina se pomicala, izdvojila se od svog roditelja, počela je puziti po površini jednog providnog kamena, prešla je kroz prazninu do drugog, nastavila. Polagano, nagore.
     Sve minimalno, sve diskretno. Bez pooštrene osetljivosti koju je u ovom 'napadu' imao, Lark, možda, ne bi ništa primetio.
     Nešto ide ka nama, reče on sebi.
     Ali se uspe oglasiti samo kataleptičkim krkljanjem.
     Iza Larka, novi zvuci besa - Ran je zaista divljao zbog nekog novog saznanja. Prilike su se uskomešale oko razbesnelog tuđina... Lester Kembel i straža, teritorijalci. Na Larka niko nije obraćao ni najmanju pažnju.
     On poče očajnički tragati za mestom gde volja boravi. Za središtem volje. Za onim delom sebe koji može da naloži stopalu da zakorači, oku da pogleda na drugu stranu, glasu da izgovori nešto. Ali njegova duša ostade zarobljenik bezbojne grudvice vatre, koja se nastavila pomicati ležerno ka njima.
     To treptanje privuklo je njegovu pažnju, ali sad nije imalo nameru da ga pusti.
     Zar je to tvoja namera? - upita on Sveto jaje, napola u molitvi, napola prekorno.
     Upozoriš me na opasnost, reče on. A onda mi ne daš da povičem to?
     Da li je prošla još jedna dura, ili deset? Iskrica je plovila već kroz sledeći kamen. Uz neznatno pucketanje preskočila je još jedan prazan prostor. Još koliko takvih, do vrha piramide? A koja će senka ispuniti nebo iznad ovog šatora, kad se to desi?
     Najednom, nešto ogromno zaista ispuni Larkovo vidno polje. Obris loptast, mutan i ogroman pred njegovim očima izvan žiže.
     Taj upadni objekat mu se obrati rečima.
     "Oooaj... mudri Kulhan... je l' ti dobro?"
     Lark je nemo pozivao upadača da se pomakne samo još malo dalje. Još malo levo, Džimi, reče on u sebi; još malo levo!
     Plamičak, dobrodošlom naglošću, iščeze, zaklonjen okruglim licem Džimija niščeg duhom - blagoslovenog, dakle - sa zabrinutim izrazom. Džimi dodirnu Larkovo preznojeno čelo.
     "Mož ti dones nešto, Mudri? Vode? A?"
     Oslobođen hipnotičke zamke, Lark najzad nađe svoju volju... koja ga je čekala na istom mestu gde je oduvek i bila.
     "Uhhhhh..." odahnu on.
     Pokrete ustajali vazduh u plućima, poče grabiti sveži. Bol se naglo probudi u njegovom zgrčenom telu, ali on to potisnu, uloži svu snagu u jedan uzvik, dve jednostavne reči.
     "Svi... napolje!"