VI

     IZ DNEVNIKA DŽILIJAN BASKIN

     Možda moja odluka nije u celosti racionalna.
     Koliko je meni poznato, ovaj Alvin samo blefira, da bi izbegao izgnanstvo. Svi su izgledi da on pojma nema ko smo mi.
     Opet, nije nemoguće da je nekako pogodio istinu. Delfini se, ipak, pominju u mnogim zemaljskim knjigama, a on ih je čitao veliki broj. Obrise delfina mogu dobri posmatrači, ako se postave kako treba, naslutiti čak i kad on na sebi ima potpunu hodačku jedinicu sa šest nogu i oklopom. Ako je samo došao na tu misao, Alvin može, svojom bujnom maštom, stići do tačnog odgovora.
     Mi bismo mogli odlučiti da tu decu interniramo, iz predostrožnosti, u neko mnogo udaljenije mesto na jugu, ili u neki podvodni habitat. Tako bi neko vreme bili bezbedni, a u nemogućnosti da išta kažu. Tišt je nešto tako i predložila, pre nego što sam naredila da se Hikahi okrene i vrati decu ovamo.
     Priznajem da nisam nepristrasna. Nedostaju mi Alvin i njegovi drugari. Kad bi posvađane rase Pet galaksija samo uspele da stvore, između sebe, takvo drugarstvo...
     U svakom slučaju, to četvoro su dovoljno odrasli da sami odaberu svoju sudbinu.

     Dobili smo izveštaj od Makanijeve bolničarke. Pipoa je išla sankama da vidi jednog obolelog člana Kaove ekipe i usput je primetila još dve hrpe odbačenih svemirskih brodova; obe su manje od ove, ali trebalo bi da dobro posluže, ako uskoro odlučimo da izmestimo Brazdača odavde. Hanes je poslao dve ekipe tamo, da otpočnu pripremne radove.
     Moraćemo, i ovog puta, da se oslonimo na isto jezgro naše snage, to jest na istu grupu od pedesetak kvalifikovanih delfina. To su oni pouzdani, čija usredsređenost ne popušta nimalo ni posle tri godine svakojakih stresova. Oni koji se ne plaše sujevernih glasina o morskim čudovištima koja tobož vrebaju među mrtvim bujurskim mašinama.

     A što se tiče onih koji su nas gonili - ne vidimo više nikakve gravitonske potpise letelica, nigde nad morem, ili bar ne nad morem severozapadno od tih planina. To su, valjda, dobre vesti, ali ja zazirem i od tog predaha. Dva svemirska čamca ne mogu biti cela priča. Senzori su otkrili i jednu pravu leteću gromadu, brod zaista veliki; krstaricu. Nekih pet stotina kilometara severozapadno. Da li je ona u nekoj vezi sa te dve malene letelice koje su se srušile u blizini nas?
     Sigurno im je jasno da u ovom području postoji nešto zanimljivo.
     Činjenica da nisu odmah krenuli za tim tragom prilično je zastrašujuća.
     Kao da su, u svom samopouzdanju, uvereni da imaju na raspolaganju vremena koliko god hoće.

     Naša nis-mašina uspela je da razmeni samo još nekoliko reči sa tom takozvanom nur-zverčicom na koju je naš robotić naleteo na obali. To stvorenje nastavlja da nas drži u neizvesnosti, ponaša se prema našoj maloj izviđačkoj spravi kao da je to njegova igračka ili ulovljena slabija životinja koju će kinjiti ujedima i grebanjem. Pa ipak, nur nosi našeg robota u čeljustima prilično pažljivo, i uz to pazi da se fiber-kabl ne zaplete; dopušta nam da pogledamo dva srušena nebeska čamca, ali samo nakratko, tek koliko da nam pobudi radoznalost.
     Naša prva pretpostavka bila je da su ti 'nuri' samo jedna devoluirana verzija žive vrste koja se naziva titlal... i koja, samim tim, ne bi mogla da bude ni od kakvog značaja, osim kao prirodna zanimljivost. Ali ako su nuri/titlali zadržali i neki deo, makar i mali, svoje negdašnje sposobnosti govora, onda... ko zna šta su još, možda, zadržali?
     Ja sam neko vreme bila ubeđena da će nis-mašina biti naše najbolje sredstvo da se snađemo pri tom zbunjujućem susretu. Jer nur je ipak naš 'rođak', u nekom smislu reči.
     Ali porodične veze mogu dovesti i do suparništva srodnika ili do prezira između njih. Možda je naša mašina, koju su proizveli Timbrimi, naprosto pogrešan govornik.
     I to je jedan od razloga zbog kojih želim da se Alvin vrati.

     Usred svega toga, našla sam vremena i za dodatno istraživanje o Herbiju.
     Nažalost, nema načina da pogodimo kakav je bio profil izotopskog inputa, pre nego što je 'Herbi' umro. Ali hemijska kiselinska analiza uzoraka uzetih sa te drevne mumije nagovestila je znatno manji vremenski raspon nego što bi se reklo na osnovu tragova delovanja kosmičkih zraka na ono brodsko korito u koje je Tom prodro, u Plitkom Zvežđu.
     Drugim rečima, reklo bi se da je 'Herbi' mlađi nego svemirski brod u kome ga je Tom pronašao.
     To bi moglo značiti nekoliko stvari.
     Šta ako je Herbi naprosto leš nekog pljačkaša grobova, lopova koji se ušunjao na taj brod samo koji milion godina pre nas, a ne posetilac od pre milijardu ili dve milijarde godina?
     Ali ta nepodudarnost mogla bi biti posledica onih čudnih polja koja smo našli u Plitkom Zvežđu, oko te sablasne zvezdane flote, koja je upravo zbog njih bila gotovo sasvim nevidljiva. Možda spoljašnji slojevi tih ogromnih, nemih brodova doživljavaju vreme drugačije nego unutrašnji slojevi.
     Zato se pitam šta je, zapravo, bilo sa poručnikom Jahapa-Džinom, koji je poginuo baš od tih polja, i čije smo telo morali ostaviti tamo. Šta ako jednog dana neka buduća ekspedicija izvuče odatle jedan dobro očuvan delfinski leš, pa pojuri po čitavoj Vaseljeni, tvrdeći da je otkrivena rasa Praroditelja, Praotaca?
     Tako bi najmlađa rasa bila proglašena, greškom, za narod najstariji. Kakva bi to šala bila.
     Šala na račun takve ekspedicije, i delfina, ali i na naš račun.
     Herbi se ne menja nimalo. A ipak, zaklela bih se da namah primetim kako se smeška.

     Naša ukradena jedinica Galaktičke biblioteke ponekad počne da se ponaša uvrnuto i nerazumljivo. Da nisam maskirana, verovatno mi ne bi rekao ništa. Čak i ovako, obučena kao admiral thenanijanske flote, nailazim na otpor: Biblioteka počinje da vrda, da izbegava neposredne odgovore, kad joj pokažemo one simbole koje je Tom prekopirao na drevnom, napuštenom brodu.
     Jedan od tih hijeroglifa liči na amblem koji se danas nalazi na svakoj biblioteškoj jedinici u poznatoj Vaseljeni: na veliki spiralni točak. Ali u toj varijanti, oko središta se svija ne pet, nego čak devet krakova! Preko ove stilizovane galaktičke spirale nabačeno je osam koncentričnih ovala, tako da celina liči na metu za gađanje.
     Ja ništa takvo nisam videla nikada ranije.
     Kad insistiram na odgovorima, naša ne baš zakonito pribavljena arhiva kaže da je taj simbol 'veoma star...' i dodaje: 'Tumačenje tog simbola mimetički ne preporučuje se...'
     E, još kad bi neko znao šta to znači.
     Rizikovaću da mi neko zameri da sam pripisivala ljudske osobine toj mašini, pa ću napisati da Biblioteka tada počinje da gunđa, kao da ne voli da je neko uvlači u zabunu. Moram reći da sam takvo ponašanje viđala i ranije. Istraživači koje je poslao Teragens ustanovili su da pojedini ogranci Galaktičke biblioteke reaguju 'osetljivo' na izvesne teme, kao da ne vole da zalaze u neke stare fajlove, kao da je to suviše naporno... Postoji i mogućnost da Galaktička biblioteka naprosto ne voli da prizna da postoje neke stvari koje ni ona ne zna.
     Podseća me to na jednu raspravu u kojoj je naspram mene i Toma učestvovao Džejk Demva; bila je to jedna od onih prilika kad smo sedeli do kasno u noć i pokušavali da rastumačimo ovu Vaseljenu.
     Džejk je imao teoriju da je istorija Pet galaksija, iako navodno seže milijardu i više godina u prošlost, zapravo tačna samo za poslednjih, približno, stotinu pedeset miliona godina, a da događaje ranije od toga prikazuje netačno.
     "Kako idemo u dublju prošlost, eon po eon", govorio je Džejk, "osećamo sve jači ukus pažljivo sastavljenih izmišljotina."
     Naravno, ima dokaza da su razumna bića koja su disala kiseonik letela svemirom i u vreme deset puta starije od toga. Valjda su barem neki od događaja navedenih u prastarim arhivama autentični. Ali mnogo toga je i 'prefarbano', sumnje nema.
     Jeziva pomisao, jer veliki instituti moraju, po definiciji, da se bore za čistu istinu, uvek. I za kontinuitet. Ko je onda odlučio da se ne preporučuju 'memetička pretraživanja' po nekim istinitim fajlovima?
     Opet, čini mi se i da je to prilično apstraktna tema, danas, kad su Brazdač, ali i cela planeta Jijo suočeni sa neposrednim, strahovitim pretnjama. Ali meni sve nešto izgleda da se svi konci sustiču u jednu čvornu tačku ovde negde, na dnu jednog planetnog groblja brodova, gde tektonske ploče lagano melju istoriju i pretvaraju je u rudu.
     Uhvatila nas je, i melje nas, mašina neuporedivo ogromnija nego što smo u prvi mah zamišljali.