EMERSON

     Krivicu pripisuje samome sebi. Bio je zanesen u razmišljanja o dalekim vremenima i mestima. Zato nije hitro reagovao kad je Sarin pad počeo.
     Do tog trenutka, Emerson je postizao napredak u borbi da svoju prošlost složi i uklopi, deo po deo. A to nije lak zadatak kad čoveku nedostaje parče mozga - i to upravo ono parče koje je ranije služilo da 'podmaže' svaku misao i potrebu za izražavanjem.

     Čvrsto usađene inhibicije borile su se protiv njegovog napora da se seti; svaki pokušaj kažnjavale su divljački, tako da je Emerson od bola samo stenjao i preznojavao se. Ali zato su mu, neko vreme, pomagale ovdašnje neobične panorame. Rikošetirajuće boje, polutečni predeli, pomogoše da pojedine uspomene iziđu iz niša u kojima su, okovane, dotad čamile.
     Jedna uspomena pojavila se odjednom, cela; prava erupcija. Stara, iz detinjstva. Neki susedi imali su velikog psa, nemačkog ovčara, koji je voleo da lovi pčele.
     Taj pas se šunjao za svojim plenom na vrlo ne-pseći način, puzeći i trzuckajući se kao neka smešna, prevelika, trapava mačka, ali ipak je na taj način sustizao, kroz cvetne leje i visoke trave, svog insekta, koji ništa nije slutio. Onda bi u jednom trenu skočio i sklopio čeljusti oko neuporedivo slabijeg plena.
     Kao dečak, Emerson je zurio, zapanjen i oduševljen, dok je iza ovčarevih još iskeženih zuba pčela počinjala da zuji ljutito. Onda je prekidala protest i zabadala žaoku. Pas bi, na to, frknuo, napravio grimasu, i kinuo. Kratkotrajni bol, ali zatim, očiti trijumf. Lov na pčele davao je smisao njegovom uštrojenom življenju u predgrađu.
     Emerson se pita: zašto ova metafora daje tako jaku rezonanciju? Zar je on kao taj pas koji prenebregava užasan bol da bi postizao pobedu za pobedom?
     Ili je on kao ta pčela?
     Seća se Emerson i ponekog odlomka o nadmenim bićima koja prostreliše njegov mozak i baciše na Jijo zapaljenu olupinu u kojoj se nalazilo njegovo telo. Jasno mu je kako ta bića sagledavaju njegovu rasu, ljudsku: kao insekte.
     Dočarava sebi sliku: krenuo je on, sa oštrom žaokom, rešen da natera One Stare da barem kijaju. Sanja kako će on njih naučiti da ubuduće mrze ukus pčela.
     Ove svoje mukotrpno izborene uspomene Emerson niže u jedan lanac. U ogrlicu, u kojoj, međutim, ima mnogo više praznih mesta nego bisera. Najlakše dolaze događaji iz detinjstva, iz dečaštva i iz godina obuke u teragenskoj izviđačkoj službi...
     Čak i kad je karavan konja izišao iz zemlje ubadajućih boja i krenuo strmom planinskom stazom, Emerson se nastavio prisećati, uz pomoć drugih alata - kao što su muzika, matematika, i znaci rukama, koje je tako uspešno razmenjivao sa Priti, makar da je njihov smisao bio: šala do šale, svaki put do krajnosti primitivna, često i vulgarna. A kad god karavan stane da se odmori, Emerson se prihvati svog bloka za skiciranje i izvlači oblike iz podsvesti: crta nestrpljivim i jakim zamasima, snažnim krivinama, ali ipak se pojave neki oblici iz mračnog vremena.
     Brazdač...
     Taj brod se pojavljuje na hartiji, maltene crta sebe; valjak, ali nacrtan sa ljubavlju, iz koga strše, kružno, 'rogovi' koji su, zapravo, peraja za prenos verovatnoće. 'Transferatori probabiliteta.' Ali on crta tu lađu kao podvodnu - okruženu lebdećim morskim travuljinama - a to je abnormalno za jedan brod koji je napravljen za duboki svemir; vrlo normalno, međutim, u kontekstu nekih drugih uspomena koje se pojavljuju i popunjavaju lanac.
     Kitrup...
     Taj užasni svet, gde se Brazdač zavukao ne bi li našao pribežište pošto se jedva spasao iz jedne zasede i pošto je doznao da se stotinu flota pokrenulo; pošlo u poteru; i u rat za pravo na hvatanje baš Brazdača.
     Kitrup. Planeta čiji su okeani otrovni... ali ipak zgodna da se na njoj brod koliko-toliko popravi, jer je samo pet-šest članova posade imalo noge; svi ostali bili su delfini, koji bolje rade u vodenom ambijentu. Pametni, temperamentni delfini. Koje bi, uostalom, skrovište bilo pogodnije, posle katastrofe na...
     Morgranu...
     Koji je prelazna tačka. Najbezbedniji od petnaest načina da se putuje od zvezde do zvezde. Jednostavno zaroniš ka prelaznoj tački, ali iz tačno određenog pravca i udaljenja, pod savršeno odmerenim uglom, i izroniš pokraj neke druge prelazne tačke, u nekom udaljenom delu zvezdanog točka. To je uspeo da izvede čak i spori zemaljski brod Vesarius - što bi značilo Ludi - ali pukim slučajem, pre nego što je ljudski rod usvojio tehniku za to iz galaktičke nauke.
     Razmišljanja o Morgranu dovode u njegove misli Kipirua, najboljeg pilota koga je Emerson ikada video - kakav je to virtuoz bio! - kako je izveo Brazdača iz opasnosti, krmanoškom ekstravagancijom koja je šokirala one koji su im bili namestili 'sačekušu'. Brazdač se bacio nazad u dimenzijsku maticu, daleko od svemirske bitke koja se tek rasplamsavala...
     ...kao i ona druga bitka, nekoliko nedelja kasnije, iznad Kitrupa. Divne, svetlucave flote, flote koje su veliko blago uzvišenih klanova, a koje su nasrnule jedna na drugu, razdirući se međusobno, uništavajući u trenu ponosita blaga mnogih svetova. Emersonova ruka leti, on crta lučne eksplozije po listu ove urođeničke hartije, koja se pod navalom njegove olovke cepa ponegde; ne uspeva da dočara veličanstveno divljaštvo čiji je očevidac svojevremeno bio...
     Jahači se opet penju u sedla, Emerson presavija i sklanja crteže. Drago mu je što reug prikriva suze kojih u njegovim očima ima puno.
     Kasnije, kad se nađu pred vulkanskom kalderom iz koje izbija vodena para, on se najednom seti jednog drugog bazena, koji je bio načinjen presavijanjem prostora samog... Bilo je to Plitko Zvežđe. Brazdačev poslednji izviđački i geografski zadatak pre polaska na Morgran. U Galaktičkoj biblioteci stajalo je da u Plitkom zvežđu ne postoji ništa vredno pažnje.
     Koja je onda inteligencija ili koje je predosećanje navelo kapetana Kraidaikija da krene na tako neizglednu lokaciju?
     Mora biti da je tokom nebrojenih eona bar još neko naleteo, makar čistom slučajnošću, na armadu napuštenih ratnih brodova koju je Brazdač tamo otkrio - i koja je uzrok svih potonjih nevolja. Emerson je sad u mogućnosti da se priseti kako su izgledale te utihle galije neba, ogromne poput Meseca, ali maltene providne, kao da se ne mogu sasvim odlučiti da li treba da postoje ili da ne postoje.
     Ova uspomena boli na drugi način. Sva je isparana tragovima kandži, kao da je pre izvesnog vremena naka spoljašnja inteligencija zavirivala baš u tu jednu uspomenu, do najsitnijeg detalja, možda sa ciljem da pročita raspored zvezda u pozadini. Da ustanovi gde se tačno, u toj galaksiji, nalaze ti brodovi.
     Emerson smatra da je to očitavanje najverovatnije bilo neuspešno. Sazvežđa nikada nisu bila njegova posebnost.

     "Emersone, ne moraš ići."
     Njegova glava se trgne: ovo je naletela uspomena koja je nedavnija, mlađa, i to mnogo meseci mlađa, od onih sa Morgrana ili Kitrupa.
     Emerson pogledom prelazi preko ukupne panorame zemlje sa mnogo boja; sada je vidi odozgo, sa znatne visine. Najzad pronalazi, u svetlucavim talasićima, to lice. Njeno lice. Zabrinuto; lice koje nosi na sebi teret stotinu života, ali i tajne koje se po svaku cenu moraju sačuvati. Ona opet progovara, i te reči mu se vraćaju cele, zato što ih nije ni čuvao u onim delovima mozga koji treba da pamte obične, svakidašnje razgovore.
     Naime, sve što je ona ikada rekla njemu, zvučalo mu je kao muzika.
     "Potreban si nam ovde. Hajde da nađemo neki drugi način."
     Ali nije bilo drugog načina. Čak ni Džilijanin ironični timbrimijski kompjuter nije uspeo da predloži nikakav drugi način. Emerson se ukrcao u naknadno osposobljenu thenanijansku lovačku letelicu i krenuo da se očajnički kocka sa sudbinom.
     Gleda, sad, te prošle događaje, nada se da će videti u Džilijaninim očima isti onaj izraz koji je imala kad se pozdravljala sa Tomom prilikom nekog Tomovog polaska na vrlo opasnu misiju.
     Vidi zabrinutost, vidi da joj je stalo do njega, vidi čak i naklonost. Ali to, sve zajedno, nije isto.

     Emerson otrže pogled od pustinje, bojama namučene, okreće glavu ka istoku, ka vidicima manje uznemirujućim. Daleke planine sa mnogo zatalasanih oblika koji su dodatno ublaženi zelenim šumama.
     Onda sa jednog visokog planinskog vrhunca nešto sevne! Pa, još nekoliko puta, u nizu. Ritam koji kao da nešto govori...
     Emerson to posmatra zainteresovano, ali bez uzbuđenja. U tome ga prekida nečiji krik straha; ali još čitav jedan trenutak Emerson ostaje isuviše udaljen, isuviše spor u okretu. Čak i ne vidi Sarin pad sa staze. Međutim, sledeći krik, Pritin, probija se kroz njega kao buktinja gurnuta kroz paučinu.
     Sad se iz njegovog grla otkida Sarino ime, izgovoreno neuobičajeno jasno, razgovetno. A nenamerno. Njegovo telo najzad stupa u akciju, skače, juri za njom.
     On leti niz zupčastu strminu. Vaseljeni upućuje prkosnu misao: Samo se usudi da mi uzmeš još jednog prijatelja!