SARA

     Ona plovi kroz oblak matematike.
     Svud oko nje plove lukovi i preseci kupe, žare se kao da su načinjeni od neke trajne vatre. Meteori prosecaju prostor, ostavljaju za sobom gorucave stazice koje, ipak, pokazuju glatku pravilnost gravitacije.
     Onda se i neki drugi oblici, veći, kudikamo dostojanstveniji, pojavljuju iza ovih veselih linija. Ona pretpostavlja da bi to mogle biti planete; ali putanje im nisu eliptične nego su parabolične. Svaka ima svoj referentni okvir, koji nalaže drugačije (drugačije nego drugi referentni okviri) kretanje svih masa.
     Uzdizanje, spuštanje...
     Uzdizanje, spuštanje...
     To je jedan ples. Govori o jednoj izgubljenoj nauci, koju je ona studirala jednom, davno. Tekst je bio slabo poznat; izvučen iz nekog kutka arhive u Biblosu. Naziv teksta, naslov, plovi negde kroz njen delirijum: orbitalna mehanika. Da li to znači da se teškim zamasima i kruženjima sunaca i meseca može upravljati kao mehanizmom neke vetrenjače ili vodenice?
     Nejasno je Sara svesna i fizičkog bola. Ali bol dopire do nje kao kroz debele slojeve neke stare odeće, kao nešto neprijatno što osećaš, iako je na samom dnu najdonje ladice u ormanu za odeću i posteljinu. U nozdrvama, međutim, ima jake mirise trekijevskih melema, koji ublažuju svaki bol osim jednog - a to je bol saznanja. Pretrpela sam oštećenja.
     Ponekad se ona pribere čak toliko, da čuje govor... nekoliko šuškavih uriških glasova... sažeto i mrzovoljno izražavanje Kurta eksplozera... i još jedan glas, čiju je krutu, pedantnu brilijantnost upoznala u nekim srećnijim danima.
     Purofski, reče ona sebi, u jednoj takvoj prilici; mudrac koji poznaje tajne.
     Ali šta će on ovde?
     ...i gde je to ovde?
     U jednom trenutku uspela je da otvori oči; da samo malo razmakne očne kapke; to u nadi da reši zagonetku. Ali začas je zaključila da sigurno još sanja. Jer svakako ne može postojati mesto kao to koje joj se pričinilo da vidi kroz izmaglicu - svet stakla koje se vrti. Vaseljena poluprovidnih tanjirića, diskova i točkova koji se naginju jedni ka drugima pod čudnim uglovima i odsijavaju ritmično isprekidanim mlazićima svetlosti.
     Dovoljno da joj se zavrti u glavi. Sara je opet sklopila oči, ali ta matica rotacija nastavila se u njenoj glavi, sada u obliku apstrakcija.
     Jedan sinusoidni talas ispuni njenu prednju pozornicu uma, ali to više nije bio onaj statični oblik koji je znala kao nešto mastilom nacrtano u knjigama. Ovaj prolazi ispred nje, giba se gore-dole kao talasići u barici; jedina slobodno promenljiva veličina izgleda da je vreme.
     Uskoro se tom prvom talasu pridružuje druga sinusoida, sad su dve, ali frekvencija ove nove je dvostruko veća. Uskoro ulazi i treća kriva, njeni usponi i padovi nailaze još zbijenije. Novi ciklusi se međusobno uklapaju i preklapaju, kombinuju, nastaje jedan novi niz - transform dotadašnjeg gibanja - a zbir svih sinusoida gradi se ka jednom novoj složenoj krivi koja je sva nešto zupčasta, sa mnogo visova i oštrih udubina, kao planinski lanac.
     Iz poretka... haos, pomisli ona.
     Planine je navode da se seti onoga što je poslednje videla pre nego što se 'prosula' sa planinske stazice niz bok vulkana, pre nego što je počelo ono njeno tumbanje preko oštrog kamenja prema reci vatre.
     Sevalo je sa jednog dalekog planinskog vrha, reče Sara sebi. Kratko, dugo, pa onda: srednje-kratko-kratko...
     Kodirani govor, prenet svetlosnom signalizacijom, otprilike kao galaktički drugi...
     Reči su bile hitne, govorile su o tajnosti i bitkama...
     S vremena na vreme, grozničavo, nasumično šetanje njenog uma bilo je prekidano blagim dodirom po čelu - toplom mokrom krpicom, ili nečijom blagom rukom. Prepoznavala je izdužene, vitke oblike Pritinih prstiju, ali bila je tu i još jedna tekstura, dodir nekog muškarca koji je pipkao njene obraze i ruke celom dužinom, ili je ponekad samo držao za šaku.
     Kad je, jednom prilikom, počeo i da joj peva, bilo joj je jasno da je to Neznanac... Emerson. Jasno već po njegovom čudnom naglasku, po načinu na koji su stihovi tekli kroz melodiju - glatko iz njegove memorije: kao objedinjen tok. Jasno se čulo da on, pevajući, ne razmišlja ni o jednoj pojedinačnoj reči, ili grupi reči. Međutim, to što je pevao nije bila neka od onih zemaljskih balada sa čudnim sinkopama, bila je to jijoanska narodna balada, svakom poznata jer se pevala i kao uspavanka. U detinjstvu je Sari to pevala majka, kad god je Sara bila bolesna - a kasnije je Sara istu tu baladu tiho pevala tom čoveku iz svemira, dok se, posle svog rušenja sa neba, borio da ostane u životu.

     Jedan je zvuk koji se umbla, za početak tek,
     dva znači dve ruke, da te nose u ljudski vek.
     Tri debela prstena hukću, pomažu nam ceo dan,
     četiri oka se njišu na pipcima i čuvaju nam san.

     Pet štipaljki izrezbariće tebi kutiju za poklone,
     šest znači da jure kopita, a i ruke iznad prerije,
     sedam je broj nekih skrivenih misli koje leže u dubini,
     a osam je kamen koji nam dobro misli, u blizini.

     Čak i ovako polusvesna, znala je nešto važno. On ne bi to mogao da peva da reči nisu sačuvane duboko u njemu, izvan oštećenih zona njegovog mozga. A to znači da je ona dodirnula te delove njega, u ono vreme kad su njih dvoje bili u obrnutim ulogama.
     Ni svi melemi na svetu - niti sva hladna lepota matematike - ne bi mogli učiniti za Saru tako mnogo, kao to jedno saznanje. I ono što ju je konačno dozvalo bilo je saznanje da je nekome nedostajala dok nije bila tu.