NELO

     Nije znao koji je prizor od koga tužniji.
     Na mahove je priželjkivao da se čamac prevrnuo tokom one navrat-nanos jurnjave niz brzake; da nije doživeo ovo. Da ovako u starosti gleda ove strahote.
     Pola dana mukotrpnog veslanja bilo im je potrebno da se vrate uzvodno do sela Dolo. Kad su najzad stigli do hrpe balvana koja je nekada bila gradsko pristanište, mladi veslači bili su već uveliko premoreni. Seljani su pohitali niz blatnjave nagibe i pomogli im da izvuku brodić na obalu. Arijanu Fu izneli su na rukama na čvrsto tle. Jedan stameno građeni Huniš prenebregao je Nelove proteste: poneo ga je kao detence i pustio ga da stane na noge tek kod korenova jednog moćnog garu drveta.
     Mnogi preživeli vrzmali su se pokunjeno tamo-amo, a drugi su načinili radne odrede čiji je prvi zadatak bio da prikupe sav otpad. Ponajpre leševe. Sveti zakon zahtevao je da se svako mrtvo telo odmah podvrgne ekološkoj obradi.
     Nelo vide mrtvace poređane u dugačak red, na zemlji. Bili su to, naravno, većinom ljudi. On tupo uvide da među njima leže i majstor stolar i vodoinstalater Jobi. I mnoge druge zanatlije ležale su blatnjavi i polomljeni na mokroj crnoj zemlji; a mnogi su naprosto nestali, odneti bujicom nizvodno, kad je jezero provalilo kroz njihove vodenice i radionice. Za razliku od toga, farmeri na garu-drveću nisu pretrpeli gotovo nikakve gubitke. Njihov život na granama div-drveća zaštitio ih je kad se brana srušila.
     Niko nije govorio, ali su mnogi pogledi pratili hod starog papirdžije. A Nelo je odmicao lagano duž reda i dozvolio bi sebi samo da zastenje ili da mu se lice malo trzne kad god bi prepoznao nekog svog radnika, ili šegrta, ili starog prijatelja. Kad je stigao do kraja, nije zastao, niti se okrenuo; nastavio je da hoda u istom smeru, ka onome što je donedavno bilo središte njegovog života.
     Vodostanje u jezeru bilo je nisko, reče on sebi; možda bujica nije uništila baš sve.
     Dočekala ga je dezorijentacija, jer izgledalo je, u prvi mah, da je prenet daleko od svog rodnog sela. Tamo gde su nekad blistale mirne vode, sad su blatne ravnice ležale, više od tri kilometra široke i dugačke. Njegova voljena brana bila je provaljena na jednom, bližem kraju; tu je sad hučala reka.
     Ovdašnjim Gheuenima ta brana i dom bili su isto. Sad je njihovo leglo bilo presečeno napola, i mogla mu se lako videti unutrašnjost: čist poprečni presek. Razaranje je preseklo odaju za larve tačno napola. Ekipe ošamućenih odraslih plavih Gheuena još su radile na odvlačenju preživelih 'crvića' što dalje od okrutnog sunca, na bezbednije mesto.
     Prestrašeno i nerado, Nelo poče premeštati pogled sa jezera ka mestu gde je nekad stajala njegova slavna radionica hartije, a uz nju elegantni vodenički točak.
     Od njegove kuće i radionice, kao i od rezervoara za pulpu ništa nije ostalo, osim ponekog drvenog stubića iz temelja.
     Ovaj prizor mu pocepa srce. Ali odvraćanje pogleda nije pomagalo. Nedaleko odatle, samo malo nizvodno, vide grupu plavih Gheuena koji su mlitavo radili uz obalu reke, nastojeći da ispetljaju jedno gheuensko telo iz nekakve mreže. Upravo po tom njihovom odsustvu žurbe znao je da u mreži leži neka mrtva gheuenska osoba. Možda se neko zapetljao u tu, nekakvu, prepreku i udavio.
     Sa tugom prepoznade leš. Bila je to ženka, starija, njemu dobro poznata - Drvogriza lično. Još jedan prijatelj je, dakle, izgubljen. Ovo je bio, štaviše, udarac za sve one u gornjem toku Rone koji su cenili dobre, mudre savete.
     Onda prepoznade i 'mrežu' koja je tako opako upetljala žrtvu da se, na kraju, čak i plava Gheuenka udavila. Mnogo metalnih žica, mnogo komadića drveta. Nešto iz Nelove kuće.
     Melisin klavir, reče Nelo sebi; onaj dragoceni klavir, za čiju izradu sam onoliko platio.
     Ote mu se jecaj, tek sad. Sad mu više nije ostalo baš ništa, nigde na svetu... osim jedne stvari. Osim nade, nejake nade da bi njegovo troje dece moglo biti još u životu, negde, negde. I da bar deca neće morati da gledaju ovakve stvari.
     A gde bi moglo da bude to 'negde'? Koje bi mesto moglo biti bezbedno, kad zvezdane lađe mogu da se okome s neba i razbiju u trenu ono što je stvarano trudom pet pokolenje?
     Nečije reči trgoše ga iz tmurnih razmišljanja o samoubistvu.
     "Ja nisam ovo uradio, Nelo."
     Okrete se i vide u blizini još jedno ljudsko biće. Njegov kolega, zanatlija; približno istih godina. Henrik eksplozer, onaj čiji je sin otišao sa Sarom i Neznancem na putovanje u daleke zemlje. U prvi mah ove reči nije najbolje razumeo. Proguta pljuvačku; posle nekoliko trenutaka nađe snage da odgovori.
     "Naravno da nisi ti. Kažu da je doleteo nebeski brod..."
     Eksplozer odmahnu glavom. "To kažu budale ili lažovi. Ili neki koji uopšte ne umeju da ocene vreme, ili oni koji su bili u dosluhu s njim."
     "Kako to misliš?"
     "Jedan nebeski čamac jeste nadleteo Dolo, to je istina, i dobro nas osmotrio. Onda je otišao svojim putem. Čitavu miduru kasnije sišla je banda, većinom farmera. Odvalili su poklopac sa jednog od mojih naboja, ispod jednog od dokova kod brane, i potpalili buktinjom."
     Nelo je žmirkao. "Šta kažeš?" Zurio je, treptao očima. "Pa, ko je..."
     Henrik odgovori samo jednom rečju.
     "Jop."