KA

     Činilo se kao da je u podmorskom habitatu nastala gužva: pet delfina okupilo se oko malog holo-displeja, gledajući prenos uživo jednog vojnog napada. Slike te daleke ofanzivne akcije bile su mutne, ali su dirale srce.
     Iako su se čak troje delfina gurali levo od njega - Brukida, Žaki i Mopol - Ka je bio nekako jače svestan da se desno od njega nalazi Pipoa. Ona je odgurivala vodu grudnim perajima da bi se održavala u povoljnom položaju da jednim okom gleda prenos. Pipoino prisustvo narušavalo je Kaovu mentalnu i hormonalnu ravnotežu, a naročito u onim trenucima kad je poneka zalutala vodena struja dovodila do toga da se njihova tela ovlaš dodirnu. Ka je smatrao da to na ironičan način dokazuje kako je višestruka priroda njegovog uma: osoba koju on najviše želi da vidi ujedno je osoba čije se blizine najviše plaši.
     Na sreću, prizor na ekranu skretao im je pažnju. Prenošen je tankom optičkim kablom iz špijunske kamere koja se nalazila nekoliko stotina kilometara daleko, na jednom peskovitom mestu na obali mora; na slici se video deo mora zvani Procep. Nebo je bilo prekriveno teškim oblacima koji kao da su se nešto ljutili; od njihovog durenja dan se pretvorio u suton. Ali kontrast na slici bio je pojačan, pa se moglo videti da se ispod plave vode hitro kreće nekoliko prilika, sve bliže obali.
     Najednom iz velikih, penušavih morskih talasa kao da je izbila erupcija: na svetlost dana probila su se šestonoga čudovišta čija su tela bila vodoravni valjci sa velikim pljosnatim proširenjima na kraju. Čudovišta su pretrčala plažu i red peščanih dina, a zatim jurnula u slankastu priobalnu močvaru, pucajući iz lasera. U pratnji napadača bila su tri vitka leteća robota; sa njih je još curila morska voda dok su se ustremljivali na iznenađenog neprijatelja.
     Uporište neprijatelja sastojalo se uglavnom od jednog primitivnog platnenog šatora naslonjenog na jedan oboreni, razlupani svemirski brod. U blizini je lebdeo samo jedan robot-stražar, koji sada ciknu i poče se besno uzdizati ka pridošlicama... a onda se pretvori u gromadu šljake koja, pušeći se užareno, pade u močvaru da se u njenom klobučanju gasi polako. Preživeli Jofuri mogli su samo stajati bespomoćno dok su im napadači prilazili i opkoljavali ih. Njihove očne ćelije treperile su nezadovoljno na debelim, oblim prstenovima naslaganim kupasto: zurili su ošamućeno, sa nevericom. Kakvo poniženje! Zar njih, njih da zarobe obični delfini!
     Najmlađa rasa u vučjem klanu Zemljana.
     Ka se osećao baš dobro dok je posmatrao kako njegovi drugari 'prevrću kafanski sto' na ove toliko omražene gomile masnih uštipaka. Jofurska alijansa nemilosrdno je gonila Brazdača po zvezdanim stazama. Ova današnja mala pobeda prija gotovo isto koliko i ona mnogo veća, na svetu zvanom Oaka, gde je posebni odred odlučnim napadom s leđa uništio jednu protivničku bazu i oslobodio Brazdača iz klopke.
     Ali, reče Ka sebi, tada nisam gledao prenos iz daljine; bio sam tamo i pilotirao sam čamcem koji je pokupio inženjera D'Anita. Celim putem izvrdavao sam neprijateljsku paljbu.
     U tim danima on je još bio poznat kao Srećni Ka.
     Sada je, zajedno sa Pipoom i ostalima, gledao kako poručnica Tišt izmahuje levom, pa desnom rukom svog metalnog oklopa za hodanje. Bilo je to naređenje ostalima da poteraju zarobljenike iz močvare, preko peska, na obalu, gde iz jakih talasa izroni nešto nalik na kita i razjapi moćne, ogromne čeljusti.
     Iako su bili pod zaštitom gustih oblaka, napadači su morali ovu fazu da završe što pre, da njihovo prisustvo ne bi bilo otkriveno.
     Jedan od zarobljenih Jofura gadno se spotakao u probijanju kroz žestoko talasanje morske vode; malo je nedostajalo da se debeli torusi od kojih je bio sačinjen otkinu jedan od drugoga, da im se pocepa njihovo sluzavo zajedništvo. Mopol poče oduševljeno cvrkutati, srećan što se neprijatelj našao u nevolji; i stade pljuskati repnim perajima tako jako da kapljice poleteše u izobilju do niskog plafona njihovog skloništa.
     Pipoa uputi Kau kratku poruku sonarom; zvučalo je to kao jedno kratko 'klik!', ali sadržalo je čitavu rečenicu, 'Eto vidiš, na to sam mislila', iskazanu skraćenim trinarnim.
     Ka klimnu glavom. Kod Mopola je nestao svaki trag bolesti. Pacijent je u ponašanju ispoljavala praiskonsko oduševljenje. Nesumnjivo je priželjkivao da i sam učestvuje u napadu, da malo namuči mučitelje.
     Pipoa se, naravno, ljutila što je morala prevaliti ovoliki put, vozeći se u podvodnim 'sankama-jednodelfinkama' kroz nepoznate vode ispod kojih su vrebale zastrašujuće zvučne senke... samo da bi dala dijagnozu: kingri groznica. Ta reč, 'kingri', bila je izvedena iz jedne drevne angliske reči, 'malinger', što je značilo: zabušavati, izvlačiti se kao simulant od rada i dužnosti. Delfini su, kao svemirska posada, veoma dobro znali da indukuju kod sebe svakojake simptome trovanja hranom, samo da ne bi morali da se 'smaraju' nekim dosadnim poslovima.
     "Tako sam i miss-lio od poč-četka", rekao joj je Ka nešto ranije, čim je čuo dijagnozu. "Ali Makani je htela da ipak-k-k pošššalje jednu bolničarku, za svaki slučaj; to je bila njena odluk-ka."
     Te reči nisu primetno ublažile Pipoino nezadovoljstvo.
     "Posao vođe je da podstiče", grdila ga je ona. "Ako je posao težak-k-k, treba da podstičeš jošššš jače."
     Ka je i sad 'brideo' pri pomisli na njene prekore. Ali taj događaj ga je i zbunjivao, jer Mopol nije imao nikakav shvatljiv razlog da glumi da je bolestan; koje god druge mane da je imao, po lenjosti nije bila poznat. Uostalom, život u ovom isturenom uporištu bio je prijatniji nego na Brazdaču, gde si veliki deo vremena morao da dišeš neprijatnu oksi-vodu i da spavaš neprestano uznemiravan nenormalnim zvučnim efektima koji se pod visokim pritiskom vode razležu kroz okeanske provalije oko tebe. Ovde su talasi kao svila, loviš ribu do mile volje - a ukusna je - uhodiš malo neke tamo protivnike, ali ti je posao pun raznovrsnosti, pa vreme lako prolazi. Zašto bi Mopol glumio da je bolestan, ako to znači povratak u tesno dubinsko boravište u kome nema drugog društva osim matorog Brukide?
     Na ekranu, pet-šest zbunjenih Jofura uterano je u podmornicu, dok se na obali poručnica Tišt savetovala sa dva lokalna ljudska bića obučena u blatnjave dronjke - sa nekim mladim muškarcem i jednom još mlađom devojkom. Videlo se koliko su premoreni i pocepani. Muškarac je hramao u hodu; u rukama je grčevito stiskao luk i tobolac strela. Njegova pratilja držala je na prsima nekog malog polupanog robota.
     Brukida najednom dreknu: prepoznao je tog robota, koga je svojim sopstvenim trudom napravio. Bio je to špijunski robot-izviđač, napravljen pre nekoliko meseci i poslat na kopno. Da bi bio manje upadljiv u zavirivanju u tuđa posla, napravljen je da izgleda kao omanja jijoanska ptica.
     Mladi čovek pokazao je ispruženom rukom ka vrhu najveće od obližnjih dina i rekao nekoliko reči koje kamera nije mogla preneti. Istog trena tri zemljanska ratna robota poleteše kao iz praćke odapeta i uzvinuše se da opkole vrh te dine. Tamo ostadoše da lebde oprezno. Posle nekoliko trenutaka iz jedne rupe poče da se uzdiže nešto sa čega se slivao pesak. Pojavi se jedan robot, nešto veći, sa vidljivim brazgotinama od nekih ranijih susreta žestoke vrste. U vazduhu, taj opkoljeni robot zastade, oklevajući, kao da nije siguran da li da se preda ili da počini samouništenje. Konačno ipak otkliznu niz dinu ka obali, gde su delfinski ratnici u egzo-hodačkim oklopima upravo unosili u podmornicu dvoja nosila na kojima su bila još dva ljudska muškarca. Tek ta dvojica bila su blatnjava do očiju. Ali ispod debelog blata primećivalo se, ipak, da jedan od njih ima uniformu galaktičke izrade. Zarobljeni robot pođe za tim nosilima, u podmornicu.
     Poslednji u redu za ukrcavanje ostadoše poručnica Tišt i dvoje za hodanje sposobnih ljudskih stvorenja. Mladi čovek je oklevao još trenutak, posmatrajući sa strahopoštovanjem divovski ulazni otvor koji je pred njim zinuo kao usta neke pregladnele div-zveri. Devojka je, međutim, zračila srećom. Grleći 'pticu', potrčala je najbrže što su je noge mogle nositi kroz silovito komešanje morskih talasa, na ulaznu rampu; praktično se bacila unutra.
     Najzad ostade samo poručnica Tišt. Ali ona je sad zurila dole. Pokaza se da tamo postoji još jedno stvorenje, maleno, koje je ležalo dokono na obali kao da ima na raspolaganju sve vreme na svetu. Taj stvor je natenane čistio i sređivao svoje glatko krzno. Tišt se preko zvučnika na oklopu obrati tom čudnom biću.
     "Dakle? Ideššš ili ne ideššš, prilika je poslednja sad-d-d."
     Ka nikako da se pomiri sa time: dve nedelje je motrio iz prikrajka na huniške jedrenjake koji su kretali iz luke Vufon i primećivao te male prilike kako trčkaraju kroz konope i po jarbolima i prečkama. Nijednog trenutka mu nije palo na um da bi ta krznata stvorenja mogli da budu titlali - jedna od klijentskih galaktičkih rasa; a pokrovitelji titlala bili su Timbrimi, najveći prijatelji Zemlje.
     Kako sam i mogao da se setim? - pomisli sad Ka. Oni kad su sa Hunišima, ponašaju se kao pametne životinje, a ne kao razumna bića.
     U dnevniku mladoga Huniša, pustolova Alvina, pisalo je da se na Jijou za ove titlale kaže da su 'nur-zverčice'. Takođe: nuri nikada ne govore. Nijedan.
     Ali ovaj na obali je progovorio! I to sa timbrimijskim naglaskom, štaviše.
     Pa zar je moguće, upita se Ka, da je šest rasa ovde živelo toliko vekova ne znajući da se još jedna banda prerano došlih nalazi među njima; zar je moguće da su titlali toliko vremena glumili budale i da se nijednom nisu odali?
     Činilo se da je maleni titlal spreman da spokojno natčeka Tišt, ili da to glumi da bi isprobao strpljenje delfina. Onda se najednom začu još jedan, novi glas, iz ulaznog grotla podmornice. Oko kamere okrete se tamo i uhvati u vidno polje jednu visoku, vrlo mršavu, belu priliku, sa rukama krljuštavim još od ramena i sa organom nalik na meh ispod donje vilice; a taj meh je pulsirao i emitovao duboko, rezonantno brujanje.
     Pa, to je Alvin, reče Ka sebi. Mladi autor memoara zbog kojih je Ka nekoliko puta ostao budan do kasno u noć da bi ih pročitao u celosti, željan da sazna što više o toj neobičnoj civilizaciji izbeglica.
     On to sigurno sada 'umbla' u pravcu ovog titlala, pomisli Ka.
     Nekoliko trenutaka posle toga glatko stvorenje već je čučalo na leđima delfinkinog oklopa, koji se hitro pokrenuo: Tišt je požurila da se ukrca. Iscereno lice titlala kao da je govorilo: pa, dobro, ako baš navaljujete...
     Ulazna vrata se zatvoriše i podmornica uzmače brzo i utonu pod talase. Ali slike sa obale ne prestadoše.
     Ostavši najzad sasvim sam, Brazdačev mali robot-izviđač okrete svoje špijunsko oko opet ka peščanim uzvisinama. Ispod kamere poče promicati peskoviti teren. Robot je tražio pogodno mesto za osmatranje, odakle bi mogao nadzirati razbijeni nebeski čamac kao i mesto gde se, pod blatom i gomilom upletenih korozivnih pipaka, naslućivala olupina drugog, većeg nebeskog čamca.
     Bez sumnje, Džilijan Baskin i brodski savet Brazdača bili su veoma zainteresovani da vide ko će biti eventualni sledeći posetilac ovog razbojišta.