DŽILIJAN

     Početne vežbe, one za zagrevanje i razgibanje, završene su. Njeno telo lebdi prožeto toplim peckanjem od glave do pete.
     Sada je Džilijan spremna za prvi duboki pokret. Taj se naziva 'naruškan', što znači 'zvezda petokraka'. Treba, u jednoj ravni, ispružiti ruke, noge i vrat u pet pravaca koji su međusobno podjednako ugaono odmaknuti.

     Disciplina tela leži u središtu bestežinske joge; tako je Džilijan učila na Zemlji, kad su ona i Tom studirali veštine opstanka u Pet galaksija. Učitelj im je bio Džejkob Demva. "Telo učestvuje u svemu što radimo", govorio im je taj ostareli majstor špijunaže. "Mi ljudi volimo da mislimo da smo racionalna bića. Ali osećanja uvek prethode razumu."
     Ovo je delikatna faza. Potrebno je da Džilijan opusti napetost iz svoga tela, tako da čitava njena koža postane kao senzitivna antena. A ipak, ona se ne može opustiti sasvim. Ne, ako bi to značilo ispoljavanje onog jada i one usamljenosti koji ostaju zarobljeni u njoj.

     Ležeći u bestežinskoj zoni, u kojoj je sasvim zaštićena od gravitacije Jijoa, Džilijan dopušta da se njeno telo, u vodoravnom lebdenju, odazove privlačnoj sili izvesnih predmeta izvan te zone; a ti predmeti nalaze se drugde u brodu, kao i na raznim mestima na Jijou. Njihov uticaj prolazi kroz zidove, deluje primetno na njene živce čija je osetljivost sada povećana.
     'Stavke sudbine' - tako je jedan od zagonetnih Onih Starih opisao tu vrstu stvari, tokom Brazdačeve kratkotrajne posete fraktalnom sistemu.
     Nikad nije uspela da ostvari susret sa onim koji je izgovorio takve reči. Glas je dolazio sa velike daljine, kroz gargantuansku građevinu sačinjenu od zupčastih masiva vodoničnog leda. Fraktalni sistem bio je jedno divovsko stanište, u prečniku kao Sunčev sistem, sa majušnim crvenim suncem u središtu. Nijedan progonitelj ne bi nikad našao Brazdača u tako ogromnom predelu, kad bi stanovnici Fraktalnog sistema dali dozvolu za jedno takvo skrivanje.
     "Vaš brod nosi težak teret", rekao je taj glas negde iz vodoničnog leda. "Veću natovarenost sudbinom nikada nismo otkrili."
     "Onda razumete zašto smo došli", odgovorila je Džilijan, dok je Brazdačevo vitko korito promicalo pored div-planina fantastičnog kristala, između kojih su zjapile, naizmenično, udubljene crne senke planetnih veličina. Brod je izgledao kao zrnce polenovog praha izgubljeno u kolosalnoj šumi.
     "Itekako razumemo", glasio je, tada, odgovor. "Vaše namere nama su sasvim jasne. Vaš zahtev je dirljiv. Razmatra se. U međuvremenu, zar nam možete zameriti ako odbijamo vaš poziv da se lično pojavimo na vašoj lađi? Ili da makar i dodirnemo njeno korito? Korito nedavno napadnuto opakom vrstom svetlosti?
     Mi koji boravimo ovde povukli smo se iz previranja Pet galaksija. Iz svih flota i svih zvezdanih bitaka, i svih političkih spletki. Možda će vam biti ukazana pomoć koju tražite; možda i ne. Odluka o tome još nije doneta. Ali ne očekujte oduševljenu dobrodošlicu. Jer vaš tovar nanovo budi mnoge gladi, mnoge hitnosti i mnoge nezgodne opsesije iz mladosti."
     Pokušavala je da glumi nevinašce. "Značaj našeg tovara je precenjen. Mi ćemo ga rado predati nekome ko bi bio nepristrasan i mudar."
     "Ne govori tako!" prekorio ju je taj govornik. "Nemoj na sve otrove koje ste uneli među nas nadodavati još i iskušenje!"
     "Otrove?"
     "Vi nosite blagoslove u tom vašem tovarnom prostoru... i prokletstva. Plašimo se posledica koje će vaš dolazak imati po naš drevni mir."
     Kasniji događaji pokazali su da je Brazdač našao pribežište, ali samo tokom nekoliko tanušnih nedelja. Posle toga Fraktalni sistem počeli su potresati grčevi. Užasne varnice preskakale su po strukturama gde je trebalo da obitavaju kvadrilioni žitelja. Kristalne staklene bašte, u prečniku velike kao Zemljin Mesec, razletale su se na komade, izlažući dotad zaštićenu biomasu svemirskom tvrdom vakuumu. Odvaljivale su se krhotine velike kao Jupiter, a porozne kao karton; u njima su bili milioni prozora... koji su ostajali osvetljeni. I tumbale su se kroz svemir kao ledenjaci otkinuti ogromnom olujom; i sudarale se između sebe, ili naletale na planinske lance leda i raspadale se u nečujne uragane ledenog praha. To je pratila kakofonija nesložnih glasova.
     Jadna vučja deca... moramo pomoći Zemljanima...
     Ne! Izbrišite ih pa da se vratimo tihom snevanju.
     Primedba! Zašto ih ne pritisnuti da nam kažu sve što znaju...
     Tako je. A to znanje prenećemo našoj mlađoj braći u Alijansi čekača...
     Ne! Nego Naslednicima...
     Abdikatorima!...
     Džilijan je dobro zapamtila zaprepašćenje koje je osetila pred tom olujom sitničavosti i zagriženosti.
     To li je slavna 'nepristrasnost' veoma starih?
     Ipak, kad se činilo da je sve izgubljeno, intervenisale su, ali samo na kratko, neke snage koje su imale razumevanja.
     Ovo ledeno carstvo nije ono mesto koje tražite.
     Saveti su vama potrebni, mudri i nepristrasni. Tražite ih od onih koji su još stariji i još mudriji.
     Tamo gde se plime svijaju zbijeno da odagnaju noć.

     Požurite, mladi. Iskoristite ovu priliku. Bežite dok možete.

     I najednom se otvorila putanja, samo jedna, za bekstvo, ispred zemaljskog broda - pukotina u ogromnom lavirintu sleđenog vodonika; kroz nju se, na dohvat takoreći, videla crnina zvezdama posuta. Brazdač je imao na raspolaganju samo nekoliko trenutaka da projuri tuda... izlazak odveć iznenadan i kratkotrajan za Emersona D'Anita, koji je već jurnuo u herojsko, očajničko samožrtvovanje.
     Jadni Emerson. Nesložne klike otimale su se o njega, a onda ga je progutao blesak svetlosti.

     Sve se to sada vraća u Džilijaninu svest kao masa, ali ne niz, uspomena; vraća se kao jedna zaustavljena celina, van vremena. A nadasve jedna fraza:
     "Stavke sudbine."
     Utonula u trans, Džilijan oseća kako je na razne strane vuku pojedini predmeti. Oni isti koji su u Fraktalnom sistemu uzrokovali toliko nevolja.
     Ti predmeti glade njene udove - udove Naruškane - ne fizičkom silom, nego strašnom važnošću njihovog postojanja.

     Najednom više nije Naruškan nego je Abhuša - a ta reč bi u prevodu značila 'onaj koji pokazuje, pokazivač'. Njena leva šaka odmotava se ka jednoj masivnoj kocki - ka prenosivom ogranku velike Galaktičke biblioteke. Ta kocka čuči u hladnoj magli, dva hodnika daleko. Džilijan nežno prevlači prste svojih misli preko jedne facete tog objekta. Preko one u koju je urezan spiralni simbol sa zracima. Za razliku od minimalno programiranih jedinica koje su članovi vučjeg klana mogli sebi priuštiti, ovo je jaka mašina, napravljena za potrebe moćnog zvezdoletnog klana. Da Brazdač nije ništa drugo postigao, nego da je samo došao kući sa ovim blagom, moglo bi se reći da se Zemlji to skupo putovanje isplatilo.
     Ali druge stvari u Brazdačevom tovaru takve su da ova kocka izgleda ponajmanje važna.

     Abhuša se prenosi na desnu šaku, otvara dlan, kao cvet koji traži toplotu kao protivtežu drevnoj hladnoći kocke.
     Prema mladosti, koja je suprotna starosti.
     Džilijan čuje svog malog kućnog pomoćnika, Kipija, kako se vrzma po njenim ličnim prostorijama i dovodi ih u red. Vodozemac iz životinjske vrste zvane kiki, koja je rodom sa vodene planete Kitrup, on u radu koristi svih šest svojih živahnih udova otprilike podjednako. Ovo prati vesela muzika sinkopiranih cvrkutanja i zvižduka. Lako je pratiti, čak i pomoću Džilijaninog vrlo skromnog paranormalnog dara, Kipijeve površinske misli. To je um na predsapientnom nivou, ispunjen smirenom radoznalošću. Izgleda da je Kipi blaženo nesvestan da je i njegova mlada rasa upetljana u ovu krizu koja potresa pet galaksija.
     - Šta je sledeće? - Baš se pitam šta?
     - Šta je sledeće? Šta?
     - Šta je sledeće? - Nadam se da je nešto dobro.
     To isto i Džilijan žarko želi. Da bi rasa kikija bila spasena, Brazdač mora pronaći neki kutak Vaseljene gde se galaktičke tradicije još održavaju. U idealnom slučaju, našla bi se neka stara, dobronamerna rasa sa dugom tradicijom i dubokim korenima, sposobna da prigrli i zaštiti ovu vrlo mladu amfibijsku vrstu dok žarki vetrovi fanatizma duvaju zvezdanim putevima.
     Neku rasu koja zaslužuje da bude pokrovitelj kikija, pomisli Džilijan; da im pomogne... Na način kako ljudima nikad niko nije pomogao... pa da jednog dana kikiji stanu na svoje noge.
     Već je ranije odustala od svake nade da bi Tera mogla usvojiti kikije, uvesti ih u svoj mali porodični krug sačinjen od ljudi, neo-šimpanza i neo-delfina. Bila je to prva pomisao u vreme kad je Brazdač na Kitrupu hitro dograbio i ukrcao jednu malu, ali za razmnožavanje sposobnu populaciju kikija. Zrele predsapijentne vrste su retkost; ova je bila izuzetan nalaz. Ali u ovim vremenima Zemlja ne može ni sebe da odbrani pouzdano, a kamoli da preuzima još i nove odgovornosti.

     Abhuša se opet pomiče, prolazi kroz novu transmutaciju. Postaje Popoš. Jedno Džilijanino stopalo pecka jako, oseća neko novo prisustvo u sobi. Ovaj uljez donosi sa sobom samouvereno-nadmoćnu ironiju, kao prejako 'natrackan' parfem. To je rotirajući hologram Nis mašine. Uleće on u njene lične, ekskluzivne odaje, netaktičan kao što je za njega tipično.
     Tom je mislio da je dobra zamisao da ponesu sa sobom tu timbrimijsku napravu. Tako su i učinili, kad je ova zlosrećna ekspedicija polazila sa planete Zemlje. Zarad uspomene na Toma - zarad toga što joj on toliko nedostaje - Džilijan suzbija svoju ljutnju zbog takvog upadanja u stan. Veštačko biće progovara na svoj glatki način.
     "Naša podmornica, udarni odred i novi zarobljenici u njoj biće ovde kroz nekoliko sati", intonira Nis roto-holo. "Hoćemo li razmotriti planove za saslušanje zarobljenika, doktore Baskin? Ili ćeš taj teški posao da prepustiš jednoj skupinici tuđinske dečurlije?"
     Ta drska mašina kao da je nešto posebno ljuta još od kako je Džilijan prenela prevodilačke dužnosti na Alvina i na onu Hak. Ali prevođenje od tad ide baš dobro. A što se tiče zarobljenih Jofura i ljudi, Džilijan već zna šta treba da ih pita.
     Osim toga, ona ima svoj način da se pripremi. Kao što je stari Džejk nekada govorio: "Kako išta predvideti ako se prvo ne prisetimo?"
     Njoj je potrebno da neko vreme bude sama, bez ovog Nisa i bez Hanesa Suezija i bez stotinu nervoznih delfina koji stalno dolaze kod nje sa nekakvim zahtevima kao da im je ona majka. Ponekad taj pritisak svih njih kao da deluje na nju teže nego što mračne okeanske vode pritiskaju ovu planinu skršenih zvezdoplova na dnu ponora.
     Odgovoriti ovom Nisu sada, verbalno, značilo bi upropastiti čitav trans, zato Džilijan priziva Kopou, koja je empatijski glif. Ništa naročito - Džilijan nema urođeni dar Timbrima - ali dovoljno da prenese Nisu blagu sugestiju koja znači otprilike: idi zavuci se u neki kutak kiber-prostora i sledećih sat-dva bavi se pokušajima da se razmnožavaš sam sa sobom; a ja ću te već pozvati.
     Entitet čini nešto: krc-pljuc; kao, buni se. Neke dalje reči. Ali ona pušta da te reči protiču kroz nju kao pena na morskom žalu. Za to vreme Džilijan nastavlja svoju vežbu, pomak sebe u novu kompasnu iglu. Ovaj pravac... tih kao smrt.
     Nastavlja se Abhuša, poseže ka jednom mrtvom telu koje stoji (ukipilo se). U uglu njene kancelarije, kao faraonska mumija, okružena poljima za očuvanje koja nimalo nisu popustila posle tri godine i miliona parseka; zahvaljujući tim poljima mumija ostaje sasvim kako je bila. Kao što je bila još od kad je Tom Orli oteo taj drevni leš iz ogromne napuštene lađe koja bludi kroz Plitko zvežđe.
     Tom je oduvek imao taj dar da pronađe skupocene suvenire. Ali ovaj je od svih naj.
     Herbi.
     Ironično ime, za jednoga od Praotaca... ako je zaista to... za mumiju staru možda dve milijarde godina, koja i jeste uzrok svih Brazdačevih nevolja.
     Glavni uzrok ovog ratovanja i previranja koje je zahvatilo desetak spiralnih krakova.
     Ma, trebalo je da ga se otresemo na svetu Oaka, zna Džilijan. Predati Herbija Bibliotečkom institutu, eto šta je (zvanično) trebalo učiniti. Ono bezbedno.
     Ali zvaničnici sektorskih ogranaka: sve je to korumpirano. Primaju mito. Mnogi bibliotekari odavno su pogazili svoje zakletve, bore se između sebe; pocepali se na osnovu rasnih ili klanovskih pripadnosti. Nailazi Brazdač sa blagom - oni počinju rat, otimaju se: ko će zgrabiti za sebe.
     Tako je bekstvo postalo, još jednom, dužnost.
     Ne može se dozvoliti nijednoj galaktičkoj kliki da prisvoji vašu tajnu, rekao je Teragenski savet.
     To je jedina komanda koju je Brazdač dobio sa Zemlje od kad se udaljio toliko. Ta jedna rečenica i još dve. Džilijan ih zna, dakako, napamet.
     Ispoljiti pristrasnost u korist bilo koga moglo bi da dovede do katastrofe.
     To bi moglo značiti potpuno uništenje zemaljskog klana.

     Stavke sudbine vuku je za udove, reorijentišu njeno lebdeće telo, koje leži licem prema gore. Džilijan otvara oči, ali ne vidi metalne ploče plafona nego vidi prošlost.
     Plitko zvežđe. Falanga svetlucavih globula, varljivo lepih, nalik na poluprovidne mesece ili na lebdeće mehuriće u nekom snu.
     Onda, zaseda na Morgranu... plamene eksplozije, moćni bojni brodovi mnogobrojni kao zvezde, a svi u nastojanju da u svoje mreže uhvate komarca.
     Prelaz na Kitrup: komarac je tamo pobegao. A tamo je izgubljeno toliko mnogo... mnogo čega. Tamo je ostalo i više od pola njene duše.
     Gde si, Tome Orli? - razmišlja ona. Da li još živiš negde u prostoru i vremenu?
     Onda Oaka, zelena Oaka puna izdaje, gde su Instituti pretrpeli neuspeh.
     I Fraktalni sistem, gde su Oni Stari pokazali da ne postoji starosna granica za perfidnost.
     Ova misao kao da razonođuje Herbija.
     "Oni Stari?" kaže on. "Iz moje perspektive, ti žitelji jedne divovske snežne pahuljice takođe su samo novorođenčad, kao i vi!"
     Naravno, taj glas dolazi isključivo iz njene mašte; to je stavljanje reči u jedna mrtva usta koja su mogla reći tako nešto još u ono doba kad na Zemlji nije bilo ničeg živog osim, možda, nešto bakterija u okeanu... i kad je starost Sunčevog sistema bila tek polovina ove današnje.
     Džilijan se osmehuje samo malo, Abhuša se transformiše u Kuntatu - onu koja se smeje usred oluje vakuumskih zraka koji strele kroz nju.

     Brzo dođe trenutak da se ona rve sa još jednom nevoljom nalik na one dotadašnje: kako postići da Brazdač pobegne, opet, tik ispred čopora razbesnelih pasa-goniča koji pristižu. Ovog puta biće potreban zaista majstorski trik, jer na Jijo je sletela jofurska krstarica, a Brazdačevo korito natovareno je, još i sad, slojem čađi.
     Traži se čudo.
     Kako nam uđoše u trag? - čudi se ona.
     Jijo je izgledao kao savršeno skrovište, razmišlja Džilijan; svi naši tragovi dovde, osim jednog, bili su kvantno kolabirani, a taj jedan je provučen kroz atmosferu divovske ugljenične zvezde. Sve ovdašnje rase prerano došlih poslužile su se tim trikom uspešno; stigle su i niko im nije ušao u trag. Gde smo mi pogrešili?
     Optužbe o tome ko je za šta kriv neumesne su u bestežinskoj jogi.
     Narušavaju spokojnu vedrinu.
     Žao mi je, Džejk, misli ona. Uzdiše; zna da je i ovaj trans propao. Pa, ništa; izroniće i baciće se na posao. Možda će Hikahi, koji se vraća posle uspešne akcije na kopnu, doneti neke korisne informacije.
     Žao mi je, Tome, nastavljaju se njene misli; možda će doći vreme kad ću moći da pročistim svoj um dovoljno da te čujem... ili da bacim komadić sebe tamo gde si otišao, ma gde to bilo.
     Džilijan ne dopušta sebi da zamisli onu verovatniju mogućnost - da je Tom mrtav, kao i kapetan Kraidaiki, kao i svi ostali koje je ona morala ostaviti, napustiti, na Kitrupu. Stigla je da im ostavi samo jedno vozilo, laki svemirski čamac, kao jedinu nadu za započinjanje nekog eventualnog putovanja kući.
     Proces izlaska iz transa nastavlja se. Meditacione en-forme povlače se u svoj prvobitni status apstrakcija, ispuštaju Džilijan malo-pomalo nazad u svet neprijatnih činjenica.
     Ali gle...
     Tokom ovog pripremanja za izlazak, Džilijan najednom postaje svesna da i neka peta sila vuče njeno telo. Gladi joj potiljak, izaziva bockavo osećanje u njenim vratnim pršljenovima i u korenu kose na glavi. Ona je već doživljavala taj osećaj, ali nikad ovoliko jako. Sad je poziva jedno prisustvo koje nije u neposrednoj blizini, čak nije uopšte u brodu - ne, ovo je negde izvan Brazdača - izvan ovog izbrazdanog brodskog korita. Negde drugde na planeti Jijo.
     Osećaj dolazi u nekim ritmovima, rezonantno, kao vibracija u gustom kamenu.
     Kad bi samo Kraidaiki bio ovde, razmišlja Džilijan, verovatno bi mogao da uspostavi neki odnos sa tom silom, kao što je uspostavio sa onim jadnim bićima koja su živela ispod zemlje na Kitrupu; a da je Tom tu, našao bi načina da dešifruje ovo.
     Počinje naslućivati - ovo je nešto drugo. Druga vrsta stvari. Ispravlja svoj raniji utisak. Shvata...
     Nije ovo nikakvo prisustvo na Jijou, niti ispod kore Jijoa, nego je to planeta sama. Neki vid samog Jijoa.
     Nju sada Naruškan usmerava kao iglu kompasa, i ona oseća, najednom, snažno komešanje u sebi, koje ničim nije izazvala. Posle nekog vremena uspeva da sredi taj utisak. Prepoznavanje dolazi kao zora: sviće, lagano.
     Polako i neodlučno - kao davno izgubljeni prijatelj koji nije siguran da li će i sad biti dobrodošao - nada se kriomice uvlači opet u njeno srce, nošena tom kamenitom kadencom.