ALVIN

     Delfini nisu dali nikakvo ime ovoj planini odbačenih zvezdoplova. Ovoj ogromnoj hrpi kosmičkih krševa, poreklom iz više civilizacija, koja sada trune na dnu Midena.
     Hakica želi da ovo mesto nazovemo Atlantida. Ja, međutim, smatram da je to nemaštovito.
     Ja sam više za naziv koji je veliki Klark dao jednom mitskom mestu divljenja i strave: Sedam sunaca. Tamo je moj imenjak našao drevne ostatke koje su titani odbacili; naime, oni su, na odlasku odatle, ostavili i svoje sad nepotrebne sluge i svoje stvari.
     Ostatke moćne prošlosti, koji sad leže izgubljeni, a iznad njih - grad i zvezde.

     Ne provodimo više onako mnogo vremena zajedno. Mi iz luke Vufon. Mi, četvoro kompanjona i pustolova. Razišli smo se, svako na svoju stranu, svako za svojom opsesijom.

     Ur-rona provodi vreme tamo gde bi se i moglo očekivati - u mašinskoj sali. Žustro uči o mašinama za let do zvezda. Zbližila se neverovatno sa Hanesom Suezijem, stalno nešto šuškaju kao dvoje zaverenika. Mislim da ovi delfini ne mogu da mu pomognu tako dobro kao ona; Urkinje su bolje u delikatnoj koordinaciji ruka-oko. Zato je Sueziju drago što je dobio takvu pomoćnicu.
     To je, ujedno, i najsuvlje mesto na ovoj zvezdanoj krstarici koja je inače u mnogim svojim delovima do pola puna vode. Ali meni se čini da bi Ur-rona išla u mašinsku dvoranu sve i kad bi morala da gazi kroz vodu do kolena. Njoj, kovačici, naprosto je mesto tamo.
     Suezi se nadao da bismo mi mogli predložiti neki način da se brodsko korito oslobodi debelog sloja ugljenika koji se nahvatao po njemu. Narodna predanja govore o zvezdanoj gareži, o čađi koja je otežavala korito svakog šunjalačkog broda posle bliskog provlačenja pored Izmunuti. Ali nikad nisam čuo da je ijedan klan pokušao to da sastruže. A i zašto bi, kad smo svi mi potopili svoje lađe ubrzo posle dolaska ovamo?
     Uostalom, zašto oni ne bi naprosto osposobili jednu od tih kršina koje leže svud oko njih, ako žele da pobegnu?
     Ur-rona kaže da su Suezi i doktor Baskin razmatrali tu zamisao, ali su zaključili da je to brodovlje u odveć lošem stanju. Da je moglo da leti, Bujuri ga ne bi ostavili nego bi ga povezli sa sobom; dabome.
     Ur-rona, sa svoje strane, misli da u zamenu za svoju pomoć njima dobije od njih neku pomoć... Naime, da obavi, ipak, onaj zadatak zbog kog smo i poslati u podmorje. Da pribavi ono po šta smo, u Snu Vufona, krenuli sa stene Terminus. Urijel je tada zatražila od nas da donesemo jednu skrivenu zalihu nečega što bi navodno pomoglo našim visokim mudracima da se odbrane od nezvanih zvezdanih gostiju.
     Sad, kad znamo više o uljezima - znamo da je prvo došla krstarica Rothena, a za njom bojni brod Jofura - čini se da je slabo verovatno da bi nam to, što smo po dnu mora tražili, moglo pomoći protiv sila tako uzvišenih i bogolikih. A što se tiče Urijel i naših roditelja, oni odavno misle da smo mrtvi; još od kad se cev za vazduh otkinula sa Sna Vufona.
     Ur-rona je na neki način u pravu. Obaveza je obaveza.
     Jasno je meni zašto doktor Džilijan Baskin smatra da je poželjnije da mi ne stupimo u kontakt sa našim narodom. Ja, međutim, moram pokušati da je ubedim u suprotno.

     Štipko provodi najviše vremena kod Kipija, koji je pripadnik rase kiki. U jednom trenutku mi smo čak verovali da su gospodari ovog broda baš kikiji, vodozemci sa šest nogu/ruku. Oni to nisu, ali su, zato, nešto što je u Pet galaksija veoma na ceni - prava pravcijata predsapientna rasa. Štipko je crveni Gheuen, u suštini takođe vodozemac; njegova rasa prilagođena je na život u krajevima gde talasi naleću na kamenite obale. Zato između njih postoji amfibijski afinitet. Ali to je verovatno tek početak objašnjenja za naklonost Štipka prema Kipiju.
     Štipko bi, u stvari, hteo da sagradi novi batiskaf, za istraživanje Midena. I to ne samo odbačenih brodova, nego i za istraživanje odbačenih gradova. Jer, Bujuri su, na odlasku, odsecali građevine u temelju, građevine prepune čuda, i bacali ih cele u okean.
     Jasno je meni da se Štipku dopalo da bude kapetan, što je u Snu Vufona i bio, za kratko. Ovog puta, međutim, on bi da uzme novu posadu. Agilne, poslušne kikije, koji vole vodu; oni bi mu bili idealni. Mnogo bolji nego jedan Huniš previsokog rasta, jedna G'Kekica sklona preopširnim pričancijama i jedan Ur koji se užasava vode.
     Možda se Štipko nije odrekao ni nade da pronađe prava 'čudovišta'.

     Hak ne pristaje da veruje da se išta važno može desiti bez nje. Čim smo se vratili sa poručnicom Tišt, Hak se bacila na ozbiljan zadatak - saslušavanje Jofura, onih koje je Tišt sa odredom specijalaca zarobila u priobalnoj močvari kod olupine jofurskog letećeg izviđačkog čamca.
     Ako je verovati špijunskim i pustolovnim romanima, umetnost saslušavanja zasniva se dobrim delom na jezičkim trikovima. Prevariš saslušavanog, da se izbrblja, da kaže nešto što nikako nije hteo da oda. Hak zamišlja da je do genijalnosti pametna upravo u toj oblasti. Mislila je: Jofuri nisu mnogo različiti od Trekija. Izgledaju otprilike isto. Očekivala je da probije njihov tvrdoglavi 'zid ćutanja' i da ih navede da se raspričaju.
     Zamislite kako se šokirala kad se ukotrljala u njihovu zatvorsku ćeliju i kad su oni, ugledavši je, istog trena poludeli od mržnje i počeli se bacati ka njoj, da je rastrgnu! Zadržalo ih je, dabome, polje za suzbijanje uhapšenika; ali se soba ispunila smradom čiste mržnje.
     Pokazalo se, začudo, da je to korisno! Jer Jofuri su zaista prekinuli svoje zlovoljno ćutanje i raspričali se kao malo ko. Doduše, uglavnom su dovikivali uvrede, na gal-drugom i gal-petom. Uskoro se u sobu ušunjala ona vrtuljka Nis mašine i počela da im podmeće insinuacije i podmukle, ali glatko i uljudno izgovorene, nagoveštaje...
     Da ste videli kako je Hakica okrenula sva četiri pipka na svojoj glavi i zagledala se tako, sa sva četiri oka, u Nis vrtuljku kad je ta hologramska šara nagovestila da bi Jofuri mogli za nagradu dobiti upravo Hakicu da je pojedu, ako sarađuju u istrazi! I uskoro su među kletvama i osvetničkim zakletvama i uvredama počeli da promiču i komadići korisnih informacija. Ime njihovog broda, na primer; vojni čin njihovog kapetana-vođe. I još jedna bitna činjenica. Njihova bojna lađa, inače mnogo jača i veća od Brazdača, došla je na Jijo sama.
     Hakica sad kaže da je od prvog trenutka znala da je ponuda Nis mašine bila čist blef. Štaviše, kaže da je saslušanje fenomenalno uspelo. Kao da je to, otprilike, bio njen plan od početka.
     Mogao sam ja da komentarišem (ali sam znao da mi ne bi bilo pametno) o zelenom znoju koji se pojavio na njenim pipcima, oko očiju. Da, da. Posle tog saslušanja, otišla je odmah da se okupa.

     Za razliku od ostalih, ne mogu sasvim da odagnam sumnju.
     Da li smo se opredelili za pravu stranu?
     Hm, činilo se da postoje dobri razlozi da svoju sudbinu povežemo sa sudbinom ovih begunaca. Jedan od ovdašnjih šest naroda je ljudski narod, što znači da su nam ovi delfini, valjda, kao rođaci. Njihov Brazdač ima više sličnosti sa našim potopljenim šunjalačkim brodovima nego one dve ohole ratne lađe koje su svojom težinom pritisnule naše Rimersko gorje. Uostalom, ja sam odrastao čitajući zemaljsku beletristiku; uvek budem sentimentalan i navijam za slabije.
     Ipak, moram bar jednim kutkom svog uma biti na distanci, rezervisan. Moja vernost je, u osnovi, na strani moje porodice, mog naroda i mog zvezdanog klana... i na strani visokih mudraca Zajednice šest naroda Jijoa.
     Bar neko od nas četvoro mora imati u vidu šta su naši stvarni prioriteti. Jer, može doći čas kad oni neće biti podudarni sa prioritetima naših domaćina.

     A kako sam ja uspevao da ostanem aktivan i zauzet sve ovo vreme?
     Kao prvo, uvežbavao sam se u brzom prolaženju kroz memorijske baze ovog broda; izvlačio sam najsažetije podatke o istorijskim događajima u Pet galaksija u razdoblju od našeg Velikog štampanja, pa do danas. Tako sam dobio jednu destilovanu priču. To vam je raj za ovakvog kao što sam ja - pasioniranog lovca na informacije.
     Međutim, stalno mi je u mislima i ona druga, mnogo veća zaliha podataka... ona velika kocka zaogrnuta hladnom izmaglicom. Često poželim da se odšunjam u tu hladnu sobu i počnem postavljati pitanja tom ogranku Galaktičke biblioteke - koji sadrži tako mnogo znanja da, u poređenju s tim, cela naša arhiva u Biblosu nije ni koliko bukvar za Huniša dvogodišnjaka.
     Kad smo se vraćali sa površine, upoznao sam Reti. To je jedna prgava, gorda ljudska devojka, čije bi ilegalno pleme divljaka uzdrmalo celu Zajednicu Jijoa - bila bi to takva senzacija, takva skandalčina! - da su normalna vremena. Popričao sam i sa Dverom Lovdžijom, koga zovu i Šumac. Pamtim njegovu posetu Vufonu, pre nekoliko godina. Dver je čavrljao o svojim pustolovinama čekajući da doktor Makani previje sve njegove rane; onda je, premoren, zadremao. Uskoro se i Reti 'srušila' u san; uz nju se privio njen maleni 'muž', naslonivši vitku kentaursku glavu na njena prsa.

     Ali glavni posao bio mi je da umblam.
     Da, to. Da umblam za jednog nura.
     Moja kućna ljubimica Hufu ne zna kako da shvati tog pridošlicu koji se zove Blatko. Kad su se njih dvoje prvi put videli, reakcija je bila tačno ona normalna za dvoje nura koji se ne poznaju: oboje su uzmakli malo i počeli da šište. Toliko je to normalno bilo, da sam se počeo pitati nije li me prevarilo pamćenje - da li mi se pričinilo - da li sam ikada stvarno čuo da Blatko govori?
     Meni je poveren zadatak da održavam njegovo dobro raspoloženje sve dok on ne odluči, opet, da progovori.

     Valjda nešto dugujem ovim osobama - Džilijani Baskin, Tišt, ostalim delfinima.
     Spasli su nas iz provalije... mada možda ne bismo nikada ni pali, da se oni nisu mešali u naša posla.
     Izlečili su moju povređenu kičmu... doduše, povređena je kad su oni razlupali San Vufona.
     Preokrenuli su našu 'običnu pustolovinu' u epopeju... ali nas ne puštaju kući, tako da ne možemo ispričati nikom.
     Dobro, do vraga. Umblaću tom smešnom nuru. On stalno gladi i doteruje svoje krzno. Zvuk voli; čini se, štaviše, da je 'izgladneo' baš za zvukom umblanja, posle više meseci društva samo ljudskog.
     Kad je blizu, osećam da je, ipak, drugačiji. Isto to zapazio sam u očima još ponekih nura, ali samo izuzetno, na dokovima Vufona.
     Jednu uglađenu oholost.
     Neku vrstu lenje nadmenosti.
     Utisak je da postoji neka velika šala, a on zna koja. On zna, a ti ne možeš znati sve dok ne budeš sto posto 'ispaljen', a to će biti na kraju šale.