37.

     Hodamo čitav dan, Hant i ja, i blizu večeri pronalazimo gostionicu sa hranom postavljenom za nas - piletina, pirinčani puding, karfiol, porcija makarona i tako dalje - iako tu nema ljudi, nema nikakvog traga ljudima osim vatre u ognjištu koja jarko bukti kao da je tek upaljena, i hrane još tople na štednjaku.
     Hanta to izbezumljuje; to, i strašni simptomi apstinencione krize koje trpi zbog gubitka veze sa datasferom. Mogu da zamislim njegov bol. Za osobu rođenu i odgojenu u svetu gde je informacija uvek pri ruci, komunikacija sa svakim moguća, a svaka udaljenost merljiva korakom kroz dalekobacač, ova iznenada regresija u život kakvim su živeli naši preci mora da je kao kada se čovek najednom probudi slep i obogaljen. Ali posle mahnitanja i gneva u prvih nekoliko sati hodanja, Hant se konačo primiruje, uzdržano smrknut.
     "Ali potreban sam CEO!" vikao je tog prvog sata.
     "Potrebne su joj i informacije koje sam hteo da joj prenesem", rekao sam ja, "ali tu se ne može ništa učiniti."
     "Gde smo mi to?" upitao je Hant deseti put.
     Već sam mu objasnio da postoji alternativna Stara Zemlja, ali znao sam da sada misli na nešto drugo.
     "Mislim da smo u karantinu", rekao sam ja.
     "Srž nas je dovela ovamo?" upitao je Hant.
     "To mogu samo da pretpostavim."
     "Kako da se vratimo?"
     "Ne znam. Pretpostavljam da će se pojaviti dalekobacač čim budu smatrali da je bezbedno da nas puste iz karantina."
     Hant opsova. "Zašto mene da stave u karantin, Severne?"
     Slegnuh ramenima. Pretpostavljao sam da je to zbog onoga što je čuo da sam rekao na Pacemu, ali nisam bio siguran. Nisam bio siguran ni u šta.
     Put je vodio kroz doline, vinograde, krivudao je preko obronaka i izvijao se kroz udoline gde se povremeno moglo videti more.
     "Kuda vodi ovaj put?" pitao je Hant neposredno pre nego što smo otkrili gostionicu.
     "Svi putevi vode u Rim."
     "Ozbiljan sam, Severne."
     "I ja sam ozbiljan, M. Hante."
     Hant odvali labavi kamen sa druma i baci ga daleko u žbunje. Negde se oglasi ptica.
     "Vi ste već bili ovde?" Hant je to zapitao tonom punim optužbe, kao da sam ga ja oteo. Možda i jesam.
     "Ne", rekoh. Ali Kits jeste, umalo što ne dodah. Moja transplantovana sećanja navirala su na površinu i gotovo me savladavala utiskom gubitka i preteće smrtnosti. Tako daleko od prijatelja, tako daleko od Fani, njegove jedine i večne ljubavi.
     "Sigurni ste da ne možete da pristupite datasferi?" upita Hant.
     "Siguran sam", odgovorih. Nije me pitao za megasferu i ja mu tu informaciju nisam ni poudio. Prestravljen sam od ulaska u megasferu, od toga da se tamo izgubim.
     Gostionicu smo pronašli u sumrak. Bila je ugneždena u maloj udolini i dim se dizao iz kamenog dimnjaka.
     Dok smo jeli, sa tamom koja je pritiskala okna i svetlom koje je dopiralo samo od treptaja vatre i dve sveće na kamenom kaminu, Hant reče: "Ovo mesto tera me da poverujem u duhove."
     "Ja verujem u duhove", rekao sam tada.

     Noć. Budim se u kašlju, osećam vlagu na golim prsima, čujem kako Hant petlja oko sveće i na njenom svetlu spuštam pogled da bih ugledao krv na koži, krvave mrlje na posteljini.
     "Bože", dahće Hant prestravljen. "Šta je to? Šta se dešava?"
     "Krvarenje", uspevam da izustim pošto me sledeći napad kašlja ostavlja slabijeg i još više zamazanog krvlju. Pokušavam da ustanem, padam natrag na jastuk i pokazujem mu na lavor sa vodom i peškir na oćnom stočiću.
     "Prokletstvo, prokletstvo", mrmlja Hant i traži moj komlog kako bi dobio medicinski izveštaj. Komloga nema. Bacio sam Hojtov beskorisni instrument ranije tokom dana, dok smo hodali.
     Hant skida sopstveni komlog, podešava monitor i obavija mi ga oko ručnog zgloba. Izveštaj mu ne znači ništa, osim što signalizira žurnost situacije i potrebu za neposrednom medicinskom negom. Poput mnogih ljudi svog pokolenja, Hant nikada nije video bolest ili smrt - to je bila stvar za profesionalce koji su se njome bavili daleko od očiju stanovništva.
     "Nema veze", šapućem ja posle napada kašlja, dok me slabost prekriva kao kameni jorgan. Ponovo mu pokazujem na peškir i Hant ga vlaži, briše mi krv sa grudi i mišica, pomaže mi da sednem na stolicu dok on ne ukloni isprskane čaršave i prekrivače.
     "Znate li šta se dešava?" pita on, sa stvarnom brigom u glasu.
     "Da." Pokušavam da se osmehnem. "Preciznost. Versamilituda. Ontogenska rekapitulativna filogenija."
     "Govorite jasno", kaže oštro Hant dok mi pomaže da se vratim u postelju. "Šta je izazvalo krvarenje? Kako ja mogu da vam pomognem?"
     "Čašu vode, molim." Srčem, osećam ključanje u grudima i grlu, ali uspevam da izbegnem novi nalet kašljanja. Utroba kao da mi gori.
     "Šta se dešava?" pita Hant ponovo.
     Govorim sporo, pažljivo, postavljam svaku reč na mesto kao da stupam na tle po kom su posejane mine. Kašalj se ne vraća. "To je bolest zvana jektika", kažem. "Tuberkuloza. Završna faza, sudeći po ozbiljnosti krvarenja."
     Hantovo lice baseta pobelelo je. "Zaboga, Severne. Nikada nisam čuo za tuberkulozu." Podiže ručni zglob kao da želi da konsultuje komlog, ali na njegovom ručnom zglobu nema ničega.
     Vraćam mu instrument. "Tuberkuloze nema već vekovima. Izlečena je. Ali Džon Kits ju je imao. Umro je od nje. A ovo kibridno telo pripada Kitsu."
     Hant ustaje kao da je spreman da jurne na vrata i potraži pomoć. "Srž će nam sada svakako dopustiti da se vratimo! Ne može nas držati ovde, na ovom praznom svetu, gde nema medicinske pomoći!"
     Spuštam glavu natrag na meke jastuke i osećam perje ispod jastučnice. Možda je upravo to razlog da me drže ovde. Videćemo sutra, kada stignemo u Rim."
     "Ali vi ne možete da putujete! Nećemo mi ujutro nikuda!"
     "Videćemo", kažem i sklapam oči. "Videćemo."

     Ujutro pred gostionicom čeka vetura, mala kočija. U nju je upregnuta velika, siva kobila koja koluta očima dok joj prilazimo. Dah životinje diže se u hladan jutarnji vazduh.
     "Da li znate šta je ovo?" kaže Hant.
     "Konj."
     Hant podiže ruku ka životinji, kao da će ona puknuti i nestati kao mehur od sapunice kada joj dodirne sapi. Ona ne nestaje. Hant trza ruku natrag dok kobila maše repom.
     "Konji su izumrli", kaže on. "Nikada nisu ponovo ARN-ovani u postojanje."
     "Ovaj izgleda sasvim stvarno", kažem ja, dok se penjem u kočiju i sedam tamo na usku klupu.
     Hant oprezno zauzima mesto kraj mene, dok mu se dugački prsti trzaju od uzbuđenja. "Ko vozi?" pita on. "Gde su kontrole?"
     Nema uzdi, a sedište za kočijaša prazno je. "Da vidimo zna li konj put", predlazem, i u tom trenutku mi krećemo ležernim korakom, dok kočija bez opruga poskakuje po kamenju i brazdama grubog druma.
     "Ovo je nekakva šala, zar ne?" pita Hant i zuri u besprekorno plavo nebo i daleka polja.
     Kašljem što kraće mogu u maramicu koju sam napravio od peškira pozajmljenog iz gostionice. "Moguće", kažem. "Ali, opet, šta nije šala?"
     Hant ne obraća pažnju moje mudrovanje i mi tutnjimo dalje, drmusamo se i poskakujemo ka odredištu i sudbini koja nas čeka, kakva god ona bila.

     "Gde su Hant i Severn?" pita Meina Gledston.
     Sedeptra Akasi, mlada crnkinja koja je drugi ađutant Gledstonove po važnosti, nagnu se bliže, tako da ne ometa tok vojnog brifinga. "I dalje nemamo nikakvih vesti, M. Vrhovna."
     "Nemoguće. Severn je imao tragača, a Li je kročio na Pacem pre gotovo jedan sat. Gde su, do đavola?"
     Akasijeva pogledava na faksblok koji je otvorila na stolu. "Obezbeđenje ne može da ih pronađe. Tranzitna policija ne može da ih locira. Dalekobacačka jedinica registrovala je samo da su ukucali šifru za TC2 - ovamo - kročili, ali ne i stigli."
     "Nemoguće."
     "Da, M. Vrhovna."
     "Hoću da razgovaram sa Albedom ili nekim drugim većnikom AI čim se ovaj sastanak završi."
     "Da."
     Obe žene ponovo obraćaju pažnju na brifing. Taktički Centar Doma Vlade pridodat je Ratnoj Sobi Komandnog Cetra Olimp i najvećoj senatskoj prostoriji za brifing pomoću vizuelno otvorenih kvadratnih portala osnovice petnaest metara, tako da su tri prostora stvorila jednu pećinsku i asimetričnu oblast za konferencije. Holoi Ratne Sobe kao da su se uzdizali u beskraj na kraju prostora, gde se nalazio displej, a kolone podataka lebdele svuda duž zidova.
     "Četiri minuta do cislunarnog prodora", reče admiral Sing.
     "Njihovo dalekometno oružje moglo je da raznese Rajsku Kapiju dugo pre ovoga", reče general Morpurgo. "Izgleda da se malo ustežu."
     "Nisu se mnogo ustezali prema našim bakljobrodovima", reče Garion Persov iz Diplomatije. Grupa se okupila sat ranije, kada je borbeni poredak na brzinu prikupljene flote od desetak bakljobrodova Hegemonije Roj u jurišu začas uništio. Dalekometni senzori preneli su najkraću moguću sliku tog Roja - grozd užarenih tačkica sa kometolikim fuzionim repovima - pre nego što su bakljobrodovi i njihove sonde prestali da emituju. Užarenih tačkica bilo je veoma, veoma mnogo.
     "To su bili ratni brodovi", reče general Morpurgo. "Već satima emitujemo da je Rajska Kapija otvorena planeta. Možemo se nadati da će pokazati uzdržanost."
     Holografske slike Rajske Kapije okruživale su ih: tihe ulice Blatoravni, slike obale iz vazduha, orbitalne slike sivosmeđeg sveta sa stalnim prekrivačem oblaka, cislunarne slike baroknih dodekahedrona sfere singularnosti koji su povezivali sve dalekobacače i teleskopski snimci svemira, UV i rendgenske slike Roja u naletu - sada mnogo većeg od skupa užarenih tačkica, na manje od jedne astronomske jedinice udaljenosti. Gledstonova pogleda fuzione repove ratnih brodova Proteranih, masivno okretanje njihovih farmi asteroida i svetova u mehurima, treperavo od zaštitnih polja, njihove složene i čudnovato neljudske gradske komplekse sa nultom gravitacijom, i pomisli: Šta ako grešim?
     Životi milijardi ljudi zavisili su od njene vere u to da Proterani neće okrutno uništiti svetove Hegemonije.
     "Dva minuta do prodora", reče Sing jednoličnim glasom profesionalnog ratnika.
     "Admirale", reče Gledstonova, "da li je neophodno uištiti sferu singularnosti čim Proterani prodru kroz naš cordon sanitaire? Zar ne možemo da sačekamo još par minuta kako bismo procenili njihove namere?"
     "Ne, CEO", odgovori Admiral smesta. "Dalekobacačka veza mora biti uništena čim se nađu u dometu brzog napada."
     "Ali ako vaši preostali bakljobrodovi to ne učine, admirale, preostaju nam i dalje veze unutar sistema, fetlinijski releji i tempirana sredstva, zar ne?"
     "Da, M. Vrhovna, ali moramo biti sigurni da su svi dalekobacači uklonjeni pre nego što Proterani preplave sistem. Nema kompromisa sa ionako tanušnom bezbednosnom marginom."
     Gledstonova klimnu glavom. Shvatala je potrebu za krajnjim oprezom. Kad bi samo bilo još vremena.
     "Petnaest sekundi do prodora i uništenja singularnosti", reče Sing. "Deset... sedam..."
     Najednom svi holoi bakljobrodova i sondi zasjaše ljubičastom, crvenom i belom bojom.
     Gledstonova se nagnu napred. "Je li to otišla sfera singularnosti?"
     Vojnici zagrajaše, tražeći još podataka, prebacujući slike na holoe i ekrane. "Ne, CEO", odgovori Morpurgo. "Bakljobrodovi su napadnuti. Ono što vidite jeste preopterećenje njihovih odbrambenih polja. Ah... tamo."
     Središnja slika, možda iz niskog orbitalnog relejog broda, prikazivala je pojačani prizor dodekahedronske zaštitne sfere singularnosti, još nedirnutih trideset hiljada kvadratnih metara površine, kako još sija na oštrom svetlu sunca Rajske Kapije. A onda, odjedom, sjaj se pojača, najbliže lice strukture kao da postade užareno i utonu u sebe, a maje od tri sekude kasije sfera se raširi dok je singularnost zarobljena u njoj bežala i proždirala samu sebe kao i sve ostalo u prečniku od šest stotina kilometara.
     Istog trena, većina slika i mnoge kolone podataka nestadoše.
     "Sve dalekobacačke veze su uništene", objavi Sing. "Podaci unutar sistema sada se prenose samo preko fetlinijskih predajnika."
     Vojnici zagrajaše u odobravanju i olakšanju, dok se od desetak senatora i političkih savetnika koji su bili prisutni čulo nešto sličnije uzdahu i tihom stenjanju. Svet Rajska Kapija upravo je bio amputiran od Mreže... a to je bio prvi takav gubitak jednog sveta Hegemonije za više od četiri veka.
     Gledstonova se okrenu Sedeptri Akasi. "Koliko sada treba vremena za putovanje od Mreže do Rajske Kapije?"
     "Pod Hokingovim pogonom, sedam meseci brodom", reče ađutantkija bez pauze za pristupanje, "sa nešto više od devet godina vremenskog duga."
     Gledstonova klimnu glavom. Rajska Kapija sada se nalazila devet godina daleko od najbližeg sveta Mreže.
     "Odoše naši bakljobrodovi", objavi Sing. Imali su pogled sa jednog od orbitalnih osmatrača, prenošen nestalnim slikama lažnih boja i veoma brzim fetlinijskim mlazevima koje je kompjuter obrađivao u hitrom nizu. Slike su bile vizuelni mozaici, ali uvek su nagonile Gledstonovu da pomisli na najranije neme filmove iz osvita Doba Medija. Ali ovo nije bila nikakva komedija sa Čarlijem Čaplinom. Dva, zatim pet, potom osam bleskova brilijantne svetlosti procvetaše na zvezdanom polju iznad ruba planete.
     "Emitovanje sa HS Niki Vajmart, HS Terapin, HS Kornet i HS Endru Pol prestalo je", izvesti Sing.
     Barbra Den-Gidis podiže ruku. "Šta je bilo sa ostala četiri broda, admirale?"
     "Samo su četiri pomenuta imala mogućnost FTL veze. Osmatrači potvrđuju da su radijske, mejzerske i širokofrekventne komunikacione veze sa ta preostala četiri bakljobroda takođe prestale. Vizuelni podaci..." Sing prekinu i pokaza na sliku prenetu sa automatizovanog osmatračkog broda; osam krugova svetlosti koji su se širili i gasnuli, zvezdano polje puno furioznih repova i nove svtlosti. Najednom čak i ta slika nestade.
     "Svi orbitalni senzori i fetlinijski releji uništeni su", reče general Morpurgo. On mahnu i crnilo zameniše slike ulica Rajske Kapije sa neizbežnim niskim oblacima. Avioni su dodali snimke iznad oblaka - nebo poludelo od pokretnih zvezda.
     "Svi izveštaji potvrđuju potpuno uništenje sfere singularnosti", reče Sing. "Prethodnice Roja sada ulaze na visoku orbitu oko Rajske Kapije."
     "Koliko je ljudi tamo ostalo?" upita Gledstonova. Nagla se napred, sa laktovima na stolu, ruku prekrštenih i čvrsto stisnutih.
     "Osamdese šest hiljada sedam stotina osamdeset devetoro", reče ministar odbrane Imoto.
     "Tu se ne računa dvanaest hiljada marinaca dalekobačenih tamo u protekla dva sata", dodade general Van Zajdt.
     Imoto klimnu glavom generalu.
     Gledstonova im zahvali i ponovo obrati pažnju na holoe. Kolone podataka koje su lebdele iznad i njihovi izvodi na faksblokovima, komlogovima i stonim panelima sadržavali su važne podatke - broj letelica Roja koji se sada nalazio unutar sistema, broj i tipove brodova na orbiti, projektovane orbite za kočenje i vremenske krivulje, analize energije i uhvaćene poruke - ali Gledstonova i ostali posmatrali su srazmerno neinformative i nepromeljive fetlinijske slike kamera na površini i u vazdušnim letelicama: zvezde, vrhove oblaka, ulice, pogled sa Stanice za generisanje atmosfere iznad Promenade Blatoravni, gde je i sama Gledstonova stajala pre manje od dvanaest sati. Tamo je bila noć. Perčini džinovskih papratnica pomerali su se na nemirnom lahoru koji je duvao sa zaliva ka kopnu.
     "Mislim da će pregovarati", govorila je senatorka Rišo. "Najpre će nas dovesti do fait accompli, osvojiće devet svetova, a onda pregovarati i pregovarati uporno kako bi došli do nove ravnoteže saga. Hoću reći, čak i da oba njihova invaziona talasa uspeju, biće to dvadeset pet svetova naspram gotovo dve stotine u Mreži i Protektoratu."
     "Da", reče šef diplomatije Persov, "ali nemojte zaboraviti, senatorko, da su tu obuhvaćeni i neki od strateški najvažnijih svetovi... ovaj, na primer. TC2 se na rasporedu Proteranih nalazi samo sto trideset pet sati iza Rajske Kapije."
     Senatorka Rišo pogledom natera Persova da sedne. "Veoma sam svesna toga", reče ona hladno. "Samo govorim to da Proterani ne mogu imati na umu istinsko osvajanje. To bi sa njihove strane bilo čista ludost. Niti će SILA dopustiti drugom talasu da prodre tako duboko. Ova takozvana invazija svakako je samo prelid za pregovore."
     "Možda", reče senator Roankvist sa Nordholma, "ali takvi pregovori obavezno bi zavisili od..."
     "Čekajte", reče Gledstonova.
     Kolone podataka sada su pokazivale da se više od stotinu ratnih letelica Proteranih nalazi na orbiti oko Rajske Kapije. Tamošnje površinske snage imale su uputstva da ne pucaju sve dok same ne budu napadute i nikakva delatnost nije se mogla videti na trideset i nešto prikaza prenošenih fetlinijom u Ratnu Sobu. Najednom, međutim, prekrivač oblaka iznad Grada Blatoravni zasja kao da je neko uključio džinovske reflektore. Desetak širokih snopova koherente svetlosti zabode se u zaliv i grad, nastavivši sa prividom reflektora, tako da se Gledstonovoj učini da su džinovski beli stubovi podignuti između tla i tavanice od oblaka.
     Ta opsena naglo se okonča kada vihor plamena i uništenja izbi u podnožju svakog od tih stotinu metara širokih stubova svetlosti. Voda u zalivu proključa i ogromni gejziri pare zakloniše bliže kamere. Pogled sa visine prikazivao je kako vek stare kamene zgrade u gradu eruptiraju u plamen i implodiraju kao da su zahvaćene tornadom. Vrtovi i trgovi Promenade čuveni širom Mreže planuše, eksplodiraše zemljom i letećim otpacima kao da ih ore nevidljivi plug. Perčini papratnica starih dva veka poviše se kao pred uraganskim vetrom, planuše i nestaše.
     "Laseri sa bakljobrodova klase Bauers", reče admiral Sing u tišini. "Ili njihov ekvivalent kod Proteranih."
     Grad je goreo, eksplodirao, razrovan u krš stubovima svetlosti, a onda ponovo bio rascepljen nadvoje. Te fetlinijske slike bile su bez zvučnih kanala, ali Gledstonova je zamišljala da može da čuje krike.
     Jedna po jedna, kamere na tlu se zacrneše. Pogled sa Stanice za generisanje atmosfere nestade u belom blesku. Kamere u vazduhu već su nestale. Dvadesetak slika na tlu zatrepta i zgasnu, jedna u strašnom naletu grimizne boje zbog koje su svi u prostoriji bili primorani da protrljaju oči.
     "Eksplozija plazme", reče Van Zajdt. "Niski megatonski raspon." Bio je to pogled na protivvazdušni odbrambeni kompleks SILE:Marinci severno od Međugradskog Kanala.
     Najednom se sve slike izgubiše. Priliv podataka se okonča. Svetla u prostoriji počeše da se pale kako bi potisnula tamu tako iznenadu da su svi ostali bez daha.
     "Primarni fetlinijski predajik je gotov", reče general Morpurgo. "To je bila glavna baza SILE blizu Hajgejta. Ukopana pod našim najačim zaštitnim poljem, ispod pedeset metara kamena i deset metara zališčastih legura."
     "Oblikovani nuklearni naboji?" upita Barbra Den-Gidis.
     "Najmanje", reče Morpurgo.
     Senator Kolčev ustade, dok mu je lusijanska krupna prilika zračila gotovo medveđom snagom. "U redu. Ovo nije nikakva prokleta igra oko pregovora. Proterani su upravo pretvorili jedan svet Mreže u pepeo. Ovo je potpuni rat, bez milosti. U pitanju je opstanak civilizacije. Šta ćemo sad?"
     Sve oči okrenuše se ka Meini Gledston.

     Konzul je izvukao polusvesnog Tea Lejna iz olupine letača i oteturao se deset metara dalje sa mladićevom rukom prebačenom preko ramena, pre nego što se srušio na travu ispod drveća kraj obale reke Huli. Letač se nije zapalio, ali ležao je smrskan uz srušeni kameni zid gde se konačno zaustavio. Komadi metala i keramičkih polimera ležali su razbacani duž obale i napuštene avenije.
     Grad je goreo. Dim je zaklanjao vidik sa druge strane reke, a ovaj deo Džektauna, Stari Sektor, izgledao je kao da je u njemu upaljeno nekoliko lomača tamo gde su se debeli stubovi crnog dima uzdizali ka niskoj tavanici od oblaka. Borbeni laseri i tragovi projektila nastavili su da prosecaju izmaglicu, uz povremene eksplozije kod napadačkih padobrodova, padobranskih folija i mehurova zaštitnih polja koji su i dalje padali kao pleva oduvana sa nedavno požjevenog polja.
     "Teo, da li si dobro?"
     Guverner-General klimu glavom i pomeri se kako bi gurnuo naočari uz nos... a onda zastade, shvativši da su mu naočari nestale. Krv mu je tekla niz čelo i ruke. "Udario sam glavu", reče on omamljeno.
     "Moramo da upotrebimo tvoj komlog", reče Konzul. "Da pozovemo nekoga ovamo da nas pokupi."
     Teo klimnu glavom, podiže ruku i namršti se na ručni zglob. "Nema ga", reče on. "Nema komloga. Moramo potražiti u letaču." On pokuša da ustane.
     Konzul ga povuče natrag. Tu su se nalazili u zaklonu od nekoliko ukrasnih stabala, ali letač je bio izložen i njihovo spuštanje nije bilo ikakva tajna. Kozul je načas ugledao nekoliko oklopljenih vojnika koji su se kretali okolnim ulicama dok se letač prevrtao kao palačinka pred samo prinudo spuštaje. Mogli su to biti teritorijalci, Proterani ili čak marinci Hegemonije, ali Konzul je pretpostavljao da su laki na obaraču bez obzira na to kome su odani.
     "Pusti to", reče on. "Doći ćemo do telefona. Zvaćemo konzulat." On se obazre i prepozna deo sa skladištima i kamenim zgradama gde su se srušili. Nekoliko stotina metara uzvodo, stara katedrala stajala je napuštena, sa zgradom oronulom i naherenom iznad reke.
     "Znam gde smo", reče Konzul. "Ima samo blok ili dva do 'Cicerona'. Hajdemo." On prebaci Teovu ruku preko glave i ramena, povukavši povređenog čoveka na noge.
     "'Ciceron' je dobar", promrmlja Teo. "Prijalo bi mi piće."
     Džangrljanje flešetne vatre i prštanje energetskog oružja kao odgovor dopre iz ulice južno od njih. Konzul preuze na sebe onoliko Teove težine koliko je mogao i krenu upola da hoda, upola da se tetura uskom stazom kraj reke.

     "Oh, prokletstvo", šapnu Kozul.
     'Ciceron' je goreo. Stara kafana i gostionica - stara koliko i Džektaun, mnogo starija od najvećeg dela prestoice - izgubila je u plamenu tri od svoje četiri oronule zgrade na dokovima i samo je odlučna brigada gostiju sa kofama spasavala poslednji odeljak.
     "Vidim Stena", reče Konzul i pokaza na ogromnu priliku Stena Leveskog koji je stajao blizu početka reda ljudi sa kofama. "Ovamo." Konzul pomože Teu da sedne ispod bresta kraj staze. "Kako glava?"
     "Boli."
     "Odmah se vraćam, idem po pomoć", reče Konzul i krenu što je brže mogao uskom stazom prema ljudima.
     Sten Leveski zurio je u Konzula kao da je ugledao duha. Lice krupnog muškarca bilo je isprugano prljavštinom i suzama, oči su mu bile razrogačene, gotovo bez prepoznavanja. 'Ciceron' je pripadao njegovoj porodici već šest pokolenja. Sada je padala blaga kiša i činilo se da je požar pred porazom. Muškarci povikaše duž reda kada nekoliko greda iz spaljenih odeljaka popada u žar podruma.
     "Tako mi Boga, nema ga više", reče Leveski. "Vidite? Deo koji je dozidao deda Jirži? Nema ga više."
     Konzul zgrabi grmalja za ramena. "Stene, treba nam pomoć. Teo se nalazi tamo, dole. Povređen. Letač nam se srušio. Treba da stignemo do svemirske luke... da telefoniramo od tebe. Hitno je, Stene."
     Leveski odmahnu glavom. "Nema više telefona. Frekvencije komloga sasvim su zagušene. Prokletstvo, rat je." On pokaza na spaljene odeljke stare gostionice. "Prokletstvo, sve je nestalo. Sve."
     Konzul stisnu pesnicu, jarostan od pukog osujećenja. Ostali muškarci muvali su se okolo, ali Konzul nikoga nije prepoznao. Na vidiku nije bilo zvaničnika SILE ili teritorijalnih snaga. Najednom neki glas iza njega reče: "Ja mogu da vam pomognem. Imam letača."
     Konzul se hitro okrenu i ugleda muškarca u poznim pedesetim ili ranim šezdesetim godinama, sa prljavštinom i znojem na licu i sa talasastom kosom. "Sjajno", reče Konzul. "Biću vam veoma zahvalan." On zastade. "Poznajemo li se?"
     "Dr Melio Arundez", reče čovek koji je već krenuo ka putu na kome je ležao Teo.
     "Arundez", ponovi Konzul i požuri da ga stigne. To ime čudnovato mu je odjekivalo u glavi. Neko koga je poznavao? Neko koga bi trebalo da poznaje? "Zaboga, Arundez!" reče on. "Vi ste bili prijatelj Rejčel Vejntraub kada je ona došla ovamo, pre više decenija."
     "U stvari, njen savetnik na univerzitetu", reče Arundez. "Poznajem vas. Vi ste krenuli sa Solom na hodočašće." Oni stadoše tamo gde je Teo sedeo i još se držao rukama za glavu. "Moj letač se nalazi tamo", reče Arundez.
     Konzul je mogao da vidi mali 'Viken Zefir' za dve osobe parkiran pod drvećem. "Sjajno. Odvešćemo Tea u bolnicu, a onda treba smesta da odem u svemirsku luku."
     "Bolnica je pretrpana do ludila", reče Arundez. "Ako već pokušavate da dođete do svog broda, predlažem da tamo odvedete i Guvernera-General i smestite ga u brodsku ambulantu."
     Konzul zastade. "Otkud znate da mi se tamo nalazi brod?"
     Arundez zatvori vrata i pomože Teu da legne na usku klupu iza prednjih samooblikujućih sedišta. "Znam sve o vama i o ostalim hodočasnicima, M. Konzule. Mesecima već pokušavam da dobijem dozvolu da odem u Dolinu Vremenskih Grobnica. Ne biste poverovali koliko sam bio osujećen kada sam saznao da je vaša barža tajno isplovila na hodočašće, sa Solom na palubi." Arundez udahnu duboko i postavi pitanje koje se očito plašio da postavi ranije. "Da li je Rejčel još živa?"
     On joj je bio ljubavnik u vreme kada je bila odrasla žena, pomisli Konzul. "Ne znam", reče on. "Pokušavam da se blagovremeno vratim i pomognem joj, ako to uopšte mogu."
     Melio Arundez klimnu glavom i smesti se na vozačko sedište, pa mahnu Konzulu da uđe. "Treba da odvedemo Tea... Guvernera-Generala... u konzulat, dom vlade ili kako to već sada zovu."
     Arundez odmahnu glavom. "Konzulata više nema, pogodio ga je zalutali projektil, ako je verovati kanalu sa najnovijim vestima. Svi zvaničnici Hegemonije otišli su u svemirsku luku radi evakuacije pre nego što je vaš prijatelj uopšte krenuo da vas traži."
     Konzul pogleda polusvesnog Tea Lejna. "Hajdemo", reče on Arundezu tiho.
     Letač upade u vatru ručnog oružja dok su preletali preko reke, ali flešeti samo zadobovaše po oplati, a jedan jedini ispaljeni energetski zrak zaseče vodu ispod njih i podiže oblak pare visok deset metara. Arundez je upravljao kao ludak - skretao, poskakivao, vrludao, propadao i povremeno okretao letača oko ose poput tanjira koji klizi po moru klikera. Pojasevi sedišta zategoše se oko Konzula, ali on je i dalje osećao kako mu se diže želudac. Iza njih, Teova glava pomerala se mlitavo tamo-amo na klupi kabine, pošto se čovek prepustio nesvestici.
     "Centar je u haosu!" viknu Arundez iznad rike potisnika. "Pratiću stari vijadukt do autostrade ka svemirskoj luci, a onda preseći iznad seoskih predela u niskom letu." Oni napraviše piruetu oko građevine u plamenu koju je Konzul zakasnelo prepoznao kao svoju staru stambenu zgradu.
     "Da li je autostrada ka svemirskoj luci otvorena?"
     Arundez odmahnu glavom. "Tu nemamo nikakvih izgleda. U proteklih trideset minuta tamo su se spuštali padobranci."
     "Da li Proterani pokušavaju da unište grad?"
     "Ne. Mogli su to da izvedu sa orbite bez sve ove frke. Čini se da ulažu kapital. Većina njihovih padobrodova i padobranaca spušta se najmanje dva klika dalje."
     "Da li im se to suprotstavljaju naši teritorijalci?"
     Arundez se nasmeja i pokaza bele zube, u suprotnosti sa preplanulom kožom. "Oni su sada na pola puta između Endimiona i Port Romesa... mada izveštaji od pre deset minuta, pre nego što su komunikacione linije zagušene, tvrde da su i ti gradovi napadnuti. Ne, ono malo otpora što vidite pruža nekoliko desetaka pripadnika SILE:Marinci ostavljenih da čuvaju grad i svemirsku luku."
     "Dakle, Proterani nisu ni uništili ni osvojili svemirsku luku?"
     "Još ne. Bar ne do pre nekoliko minuta. Ubrzo ćemo videti. Drž'te se!"
     Vožnja od desetak kilometara do svemirske luke po VIP autostradi ili nebeskim trasama iznad nje trajala je obično nekoliko minuta, ali Arundezov obilazak, prilaženje sa uzdizanjem i spuštanjem, preko brda, kroz doline i između stabala, dodali su putovanju i vreme i uzbuđenja. Konzul je okrenuo glavu da bi osmotrio obronke i straćare izbegličkog logora u plamenu koji su mu brzo promicali s desne strane. Muškarci i žene bili su zgureni uz stenje i pod niskim stablima, prekrivši glave dok je letač prolazio kraj njih u brišućem letu. Jednom je Konzul video odeljenje SILE:Marinci ukopano na vrhu brda, ali njihova pažnja bila je usmerena na brdo na severu, sa kog je stizala snažna laserska paljba. Arundez istog trena ugleda marince i oštro skrenu letačem ulevo, pa ga spusti u usku jarugu samo nekoliko sekundi pre nego što su nevidljive makaze presekle krošnje na grebenu iznad njih.
     Konačno, oni izbiše uz riku preko poslednjeg grebena, a zapadne kapije i ograde svemirske luke pojaviše se pred njima. Perimetar je plamteo plavim i ljubičastim sjajem zaštitnih i presretačkih polja i oni su bili još jedan klik daleko kada vidljivi laser uskog snopa zapalaca, pronađe ih, a glas preko radija reče: "Neidentifikovani letaču, smesta se spusti ili ćeš biti uništen."
     Arundez se nasmeja.
     Linija stabala deset metara dalje kao da se namreška i oni se odjednom nađoše okruženi utvarama u aktiviranim kameleonskim polimerima. Arundez otvori kapke kabine, a jurišne puške uperiše se u njega i Konzula.
     "Odstupite od mašine", reče bestelesni glas iza kamuflažnog treperenja.
     "Dovodimo Guvernera-Generala", uzviknu Konzul. "Moramo ući unutra."
     "Kad bismo se zezali", odbrusi glas sa jasnim naglaskom Mreže. "Napolje!"
     Konzul i Arundez žurno otkopčaše pojaseve i krenuše napolje, kada glas sa zadnjeg sedišta oštro reče: "Poručniče Miler, to ste vi?"
     "Ah, da, ser."
     "Prepoznajete li me, poručniče?"
     Kamuflažno treperenje se depolarizova i mladi marinac u kompletnom borbenom oklopu obreo se na manje od metar od letača. Lice mu se nije videlo od crnog vizira, ali zvučao je kao mladić. "Da, ser... ovaj... guverneru. Izvinjavam se što vas nisam prepoznao bez naočara. Povređeni ste, ser."
     "Znam da sam povređen, poručniče. Zbog toga su me ova gospoda i dopratila ovamo. Zar ne prepoznajete bivšeg Konzula Hegemonije na Hiperionu?"
     "Izvinite, ser", reče poručnik Miler i mahnu svojim ljudima da se vrate među stabla. "Baza je odsečena."
     "Naravno da je baza odsečena", zaškrguta Teo zubima. "Ja sam overio ta naređenja. Ali sam takođe odobrio evakuaciju svog neophodnog osoblja Hegemonije. Vi jeste dopustili tim letačima da prođu, zar ne, poručniče Miler?"
     Oklopljena ruka podiže se kao da bi da počeše glavu pod kacigom i vizirom. "Ovaj... jesam, ser. Ah, potvrđujem. Ali to je bilo pre jedan sat. Evakuacioni padobrodovi su otišli i..."
     "Onda mi dajte kapetana Luelina", reče Teo. On se zanese, pa se pridrža za naslon Konzulovog sedišta. Lice mu je bilo veoma bledo i prekriveno krvlju.
     "Ah... taktički kanali su neupotrebljivi, ser. Proterani nas ometaju na širokim frekvencijama pomoću..."
     "Poručniče", reče oštro Teo tonom koji Konzul nikada ranije nije čuo od svog mladog prijatelja, "vizuelno ste me prepoznali i skanirali moju usađenu ličnu kartu. Sada nas ili pustite na pistu ili streljajte."
     Oklopljeni marinac osvrnu se načas prema liniji stabala kao da razmišlja da li da naredi svojim ljudima da otvore vatru. "Padobrodova više nema, ser. Ništa se više neće spustiti ovamo."
     Teo klimnu glavom. Krv mu se sasušila i zgrušala na čelu, ali sada mu je novi potočić pocurio sa linije skalpa. "Uzapćeni brod još se nalazi u uzletnoj jami broj devet, zar ne?"
     "Da, ser", odgovori Miler i konačno stade mirno. "Ali to je civilni brod i ne bi imao nikakvih izgleda da dođe do svemira sa svim tim Proteranima..."
     Teo mahnu oficiru da ućuti i pokaza Arundezu da poveze prema perimetru. Konzul baci pogled napred ka graničnim linijama, presretačkim i zaštitnim poljima, a verovatno i potisnim minama na koje će letač naići za deset sekundi. On vide kako marinac poručnik maše i u ljubičastim i plavim poljima energije pred njima pojavi se otvor nalik na zenicu. Niko ne otvori vatru. Pola minuta kasnije prelazili su preko piste svemirske luke. Nešto veliko gorelo je na severnom perimetru. S njihove leve strane, grupa prikolica i komandnih modula SILE bila je istopljena u lokvu nabubrele plastike.
     Tamo je bilo ljudi, pomisli Konzul i ponovo bi primoran da sprečava podizanje želuca.
     Uzletna jama broj sedam bila je uništena i njeni kružni zidovi od ojačanog desetcentimetarskog ugljenik-ugljenika bili su razneti unaokolo kao da su od kartona. Uzletna jama broj osam buktala je onim usijanim žarom koji ukazuje na granate s plazmom. Uzletna jama broj devet bila je nedirnuta i pramac Konzulovog broda jedva se video iznad zida jame kroz treperenje zaštitnog polja treće klase.
     "Da li je zabrana ukinuta?" reče Konzul.
     Teo leže natrag na tapaciranu klupu. Glas mu je bio gotovo nerazgovetan. "Aha. Gledstonova je odobrila spuštanje kupolastog polja za zadržavanje. Ovo je obično zaštitno polje. Može se premostiti komandom."
     Arundez spusti letača na betonsku ploču baš kada su svetla za upozoravanje pocrvenela, a sintetizovani glas počeo da opisuje oštećenja. Oni pomogoše Teu da iziđe i zastaše blizu zadnje strane malog letača, gde je niz flešeta proštepovao oblogu motora i kućište potisnika. Deo haube istopio se od preopterećenja.
     Melio Arundez potapša svoju mašinu jednom, a onda se obojica okrenuše da pomognu Teu da prođe kroz vrata uzletne jame i uđe u pupčanik za ukrcavanje.

     "Bože", reče dr Melio Arundez", ovo je predivno. Nikada još nisam bio ni u jednoj privatnoj međuzvezdanoj svemirskoj letelici."
     "Postoji ih samo nekoliko desetina", reče Konzul dok je postavljao osmotsku masku Teu na usta i nos i nežno spuštao riđeg muškarca u ambulantni tank sa hranljivim rastvorom za intenzivnu negu. "Koliko god bio mali, ovaj brod koštao je nekoliko stotina miliona maraka. Korporacijama i vladama planeta u Zabačenosti ne isplati se da koriste svoje vojne letelice u onim retkim prilikama kada moraju da putuju između zvezda." Konzul zapečati tank i porazgovara kratko sa programom za dijagnostiku. "Biće mu dobro", reče on konačno Arundezu, pa se vrati u holojamu.
     Melio Arundez stade blizu drevnog 'Stejnveja' i blago pređe rukom preko sjajne površine velikog klavira. Zatim baci pogled kroz providni deo oplate iznad uvučene balkonske platforme i reče: "Vidim vatre blizu glavne kapije. Bolje da se čistimo odavde."
     "Upravo na tome radim", reče Konzul i mahnu Arundezu da priđe kružnom kauču koji se pružao oko projekcione jame.
     Arheolog se spusti na jastuke i obazre se. "Zar ne postoje... kontrole?"
     Konzul se osmehnu. "Most? Instrumenti u kabini? Možda točak kojim bih mogao da krmanim. Ne. Brode?"
     "Da", začu se blagi glas niotkuda.
     "Imamo li odobrenje da uzletimo?"
     "Da."
     "Da li je ono zaštitno polje uklonjeno?"
     "Bilo je to naše polje. Povukao sam ga."
     "U redu, gubimo se onda do sto đavola odavde. Ne moram da ti saopštavam da smo usred rasplamsalog rata, zar ne?"
     "Ne. Pratio sam razvoj događaja. Poslednje svemirske letelice SILE upravo napuštaju Hiperionov sistem. Ovi marinci su ostavljeni i..."
     "Ostavi taktičke analize za kasnije, Brode", reče Konzul. "Odredi kurs za Dolinu Vremenskih Grobnica i nosi nas odavde."
     "Da, ser", reče brod. "Samo sam hteo da napomenem da snage koje brane ovu svemirsku luku nemaju mnogo izgleda da izdrže duže od još sat ili dva."
     "Primljeno", reče Konzul. "Sad uzleći."
     "Moram najpre da pustim ovu fetlinijsku poruku. Stigla je u 16.22:38:14 po standardnom vremenu Mreže, po podne."
     "Hej! Stani malo!" uzviknu Konzul, zamrznuvši holo poruku usred uspostavljanja. Polovina lica Meine Gledston visila je iznad njih. "Moraš ovo da pustiš pre nego što pođemo? Čije komande ti slušaš, Brode?"
     "Komande CEO Gledston. Vrhovna Izvršna uspostavila je prioritet nad svim brodskim funkcijama pre pet dana. Ova fetlinijska poruka poslednji je zahtev pre nego..."
     "Dakle, zato nisi reagovao na moje komande sa daljine", promrmlja Konzul.
     "Da", pročavrlja brod. "Baš sam hteo da kažem da je emitovanje ove poruke poslednji zahtev pre nego što se komanda ponovo vrati vama."
     "I onda ćeš raditi ono što ti budem govorio?"
     "Da."
     "Odnećeš nas tamo gde ti budem rekao?"
     "Da."
     "Nema skrivenih premošćavanja?"
     "Koliko ja znam, nema."
     "Pusti poruku", reče Konzul.
     Linkolnovski lik CEO Meine Gledston zalebde u središtu projekcione jame sa signalnim trzanjem i prekidima osobenim za fetlinijska emitovanja. "Drago mi je što si preživeo posetu Vremenskim Grobnicama", reče ona Konzulu. "Do sada svakako znaš da tražim od tebe da pregovaraš sa Proteranima pre nego što se vratiš u Dolinu."
     Konzul prekrsti ruke i zapilji se u sliku Gledstonove. Napolju je sunce zalazilo. Imao je još samo nekoliko minuta pre nego što Rejčel Vejntraub dođe do sata i minuta sopstvenog rođenja i jednostavno prestane da postoji.
     "Shvatam tvoju žurbu da se vratiš i pomogneš prijateljima", reče Gledstonova "ali u ovom trenu ne možeš ni na koji način pomoći detetu... stručnjaci u Mreži uveravaju nas da ni kriogenski san ni fuga ne mogu da zaustave Merlinovu bolest. Sol to zna."
     Sa druge strane projekcione jame, dr Arundez reče: "To je istina. Godinama su vršeni opiti. Ona bi umrla u stanju fuge."
     "...možeš pomoći milijardama ljudi u Mreži, koje misliš da si izdao", govorila je dalje Gledstonova.
     Konzul se nagnu napred, osloni laktove o kolena i bradu o pesnice. Srce mu je tuklo veoma bučno u ušima.
     "Znala sam da ćeš otvoriti Vremenske Grobnice", reče Gledstonova; njene tužne, smeđe oči kao da su zurile pravo u Konzula. "Srž je prorekla da će tvoja odanost Maui-Kovenantu... i sećanju na pobunu tvojih dedova... prevazići sve ostale činioce. Bilo je vreme da se Vremenske Grobnice otvore, a samo si ti mogao da aktiviraš uređaj Proteranih pre nego što se sami Proterani odluče na to."
     "Dosta mi je ovoga", reče Konzul i ustade, okrenuvši leđa projekciji. "Poništi poruku", reče on brodu, znajući da ga ovaj neće poslušati.
     Melio Arundez prođe kroz projekciju i zgrabi čvrsto Konzula za mišicu. "Saslušajte je. Molim vas."
     Konzul odmahnu glavom, ali ostade u jami, prekrštenih ruku.
     "Sada se dogodilo ono najgore", reče Gledstonova. "Proterani hoće da okupiraju Mrežu. Rajska Kapija je uništena. Božji Gaj ima manje od jedan sat pre nego što ga invazija ne počisti. Neizostavno moraš da se sastaneš sa Proteranima u Hiperionovom sistemu i pregovaraš... da upotrebiš sve svoje diplomatske sposobnosti kako bi otvorio dijalog sa njima. Proterani ne odgovaraju na naše fetlinijske ili radio poruke, ali mi smo ih upozorili na tvoj dolazak. Mislim da će ti i dalje verovati."
     Konzul zastenja i ode do klavira, pa tresnu pesnicom po poklopcu.
     "Imamo samo minute, ne sate, Konzule", reče Gledstonova. "Zatražiću od tebe da najpre odeš Proteranima u Hiperionovom sistemu, a potom da pokušaš da se vratiš u Dolinu Vremenskih Grobnica ako baš moraš. Znaš bolje od mene za ishode ratovanja. Milioni ljudi izginuće nepotrebno ako ne budemo mogli da pronađemo siguran kanal kroz koji ćemo komunicirati sa Proteranima.
     Odluka je na tebi, ali molim te da razmisliš o mogućim posledicama za slučaj da ne uspemo u ovom poslednjem pokušaju da saznamo istinu i sačuvamo mir. Stupiću s tobom u vezu preko fetlinije čim dođeš do Roja Proteranih."
     Gledstonova slika zatreperi, zamagli se i izgubi.
     "Odgovor?" upita brod.
     "Ne." Konzul je hodao napred-nazad između 'Stejnveja' i projekcione jame.
     "Nijedna svemirska letelica niti letač nisu sleteli blizu doline sa nedirnutom posadom već više od dva veka", reče Melio Arundez. "Ona sigurno zna koliko su mali izgledi da odete tamo... da preživite Šrajka... a onda da se sastanete sa Proteranima."
     "Stvari su sada drugačije", reče Konzul, ne okrenuvši se da se suoči sa drugim čovekom. "Vremenske oseke i plime sasvim su pomahnitale. Šrajk odlazi tamo gde želi. Možda ni taj fenomen koji je ranije sprečavao spuštanje sa posadom sada više ne dejstvuje."
     "A možda će vaš brod sleteti savršeno, bez nas", reče Arundez. "Baš kao i toliko drugih."
     "Prokletstvo", viknu Konzul, obrnuvši se oko ose, "znali ste za rizike kada ste rekli da želite da mi se pridružite!"
     Arheolog mirno klimnu glavom. "Ne govorim o riziku po mene lično, ser. Spreman sam da prihvatim svaki rizik ako to znači da ću možda pomoći Rejčel... ili je makar ponovo videti. U vašem životu je možda ključ za opstanak čovečanstva."
     Konzul zatrese pesnicama kroz vazduh i nastavi da hoda napred-natrag, kao neka grabljivica u kavezu. "To nije pošteno! Već sam bio pion Gledstonove. Upotrebila me je... cinično... namerno. Ubio sam četvoro Proteranih, Arundez. Pucao sam u njih zato što sam morao da aktiviram njihov prokleti uređaj za otvaranje Grobnica. Zar mislite da će me dočekati raširenih ruku, u znak dobrodošlice?"
     Arheologove tamne oči zagledaše se u Konzula bez treptanja. "Gledstonova smatra da će oni pregovarati sa vama?"
     "Ko zna šta će oni uraditi? Ili, kad smo već kod toga, ko zna šta Gledstonova smatra. Hegemonija i njeni odnosi sa Proteranima više nisu moja briga. Iskreno želim propast i jednima i drugima."
     "Toliko da zbog toga celo čovečanstvo trpi?"
     "Ne znam ja šta je to čovečanstvo", reče Konzul jednolično, iscrpljeno. "Znam ko je Sol Vejntraub. I Rejčel. I povređena žena po imenu Bron Lamija. I Otac Pol Dire. I Fedman Kasad. I..."
     Blagi glas broda obavi se oko njih. "Severni perimetar ove svemirske luke probijen je. Započinjem završni postupak lansiranja. Molim vas da zauzmete mesta."
     Konzul se upola saplete o holojamu dok ga je unutrašnje zaštitno polje potiskivalo naniže i dok se okomiti diferencijal dramatično povećavao, pričvršćujući svaki predmet za mesto i štiteći putnike mnogo bezbednije nego bilo kakvi pojasevi ili kaiševi. Kada se nađu u stanju slobodnog pada, polje će popustiti, ali će i dalje služiti kao zamena za planetnu gravitaciju.
     Vazduh iznad holojame zamagli se i pokaza kako se uzletna jama i svemirska luka brzo gube ispod, dok se obzorje i udaljena brda trzaju i krive sa prolaskom broda kroz manevre izbegavanja pod osamdeset G. Nekoliko energetski oružja žmirnu ka njima, ali kolone podataka pokazaše da su se spoljna polja pozabavila njihovim zanemarljivim dejstvima. Onda se obzorje udalji i zakrivi dok se nebo boje lapis-lazulija smrkavalo u crnilo svemira.
     "Odredište?" upita brod.
     Konzul zatvori oči. Iza njih oglasi se zvončić, objavljujući da Teo Lejn može da se izvuče iz tanka za oporavak u glavnu ambulantu.
     "Koliko treba do sastanka sa elementima okupatorskih snaga Proteranih?" upita Konzul.
     "Trideset minuta do samog Roja", odgovori brod.
     "A koliko treba da stignemo u domet oružja njihovih napadačkih brodova?"
     "Upravo nas prate."
     Izraz na licu Melija Arundeza bio je smiren, ali prsti su mu pobeleli na naslonu kauča holojame.
     "U redu", reče Konzul. "Kreni ka Roju. Izbegavaj brodove Hegemonije. Najavi na svim frekvencijama da smo nenaoružani diplomatski brod koji traži da pregovara."
     "Tu poruku odobrila je i ostavila CEO Gledston, ser. Upravo se emituje na fetlinijskim i svim komunikacionim frekvencijama."
     "Nastavi", reče Konzul, pa pokaza na Arundezov komlog. "Da li vidite koliko je sati?"
     "Da. Šest minuta do tačnog trenutka Rejčelinog rođenja."
     Konzul se nasloni i ponovo zatvori oči. "Prevalili ste dugi put ni zbog čega, dr Arundez."
     Arheolog ustade, zanese se na sekund pre nego što je pronašao oslonac u simuliranoj gravitaciji, pa pažljivo priđe klaviru. Zastade tamo na trenutak i zagleda se kroz balkonski prozor u crno nebo i još brilijantni rub sve dalje planete. "Možda i nisam", reče. "Možda i nisam."