EPILOG

     Pet i po meseci kasnije, u sedmom mesecu trudnoće, Bron Lamija je krenula jutarnjim dirižablom severno od prestonice do Grada Pesnika, na Konzulovu oproštajnu zabavu.
     Prestonica, koju su domoroci, svemirski putnici u poseti i Proterani sada podjednako zvali Džektaun, izgledala je belo i čisto u jutarnjoj svetlosti dok je dirižabl napuštao kotvište u središtu i hitao severozapadno uz reku Huli.
     Najveći grad na Hiperionu pretrpeo je dosta u vreme borbi, ali sada je glavnina bila ponovo izgrađena, a većina od tri miliona izbeglica sa plantaža fiberplastike i iz manjih gradova na južnom kontinentu odabrala je da ostane, uprkos nedavnom pojačanom zanimanju Proteranih za fiberplastikom. I tako je grad rastao kao iz vode, sa osnovnim službama kao što su elektricitet, kanalizacija i kablovska HTV služba, da bi upravo stigao do odgajališta smeštenih na vrhovima brda između svemirske luke i starog grada.
     Ali zgrade su bile bele u jutarnjoj svetlosti, prolećni vazduh bogat obećanjima, a Bron je videla grube useke novih drumova i užurbanost rečnog saobraćaja dole kao dobar znak za budućnost.
     Borbe u Hiperionovom svemiru nisu trajale još dugo posle uništenja Mreže. Faktička okupacija Proteranih u svemirskoj luci i prestonici prerasla je u priznavanje smrti Mreže i zajedničku upravu sa Zakonodavnim Većem u sporazumu koji su sačinili prvenstveno Konzul i Guverner-General Teo Lejn. Ali za skoro šest meseci od smrti Mreže, jedini saobraćaj u svemirskoj luci svodio se na padobrodove ostataka flote SILE koji su se još nalazili unutar sistema i česte planetne izlete iz Roja. Više nije bilo neobično videti visoke prilike Proteranih kako kupuju na Trgu Džektaun, ili njihove egzotičnije verzije kako piju kod 'Cicerona'.
     Bron je boravila kod 'Cicerona' u proteklih nekoliko meseci, odsevši u jednoj od većih soba na četvrtom spratu starog krila gostionice dok je Sten Leveski ponovo gradio i širio oštećene odeljke legendarne građevine. "Bogamu, ne treba mi pomoć trudnih žena!" vikao bi Sten svaki put kada bi mu se Bron ponudila, ali ona bi neizostavno završila tako što bi obavila neki posao dok je Leveski gunđao i mrmljao. Bron je možda i bila trudna, ali je i dalje bila Lusijanka i mišići joj nisu sasvim atrofirali posle samo nekoliko meseci provedenih na Hiperionu.
     Sten ju je odvezao tog jutra do tornja-kotvišta i pomogao joj da ponese prtljag i paket koji je donela za Konzula. Onda joj je gostioničar pružio i sopstveni paketić. "To je prokleto, dosadno putovanje Bogu iza leđa", zarežao je. "Moraš imati nešto za čitanje, ha?"
     Poklon je bio reprodukcija izdanja Pesama Džona Kitsa iz 1817, koju je u kožu uvezao sam Leveski.
     Bron je postidela diva i oduševila putnike koji su ih posmatrali zagrlivši ga tako da su mu rebra zakrckala. "Dosta, prokleta bila", promrmljao je on dok je trljao bok. "Reci toj ništariji Konzulu da hoću da ga vidim da se dovukao natrag pre nego što budem predao tu bezvrednu gostionicu svom sinu. Reci mu to, O.K.?"
     Bron je klimnula glavom i mahala sa drugim putnicima ljudima koji su došli da ih prate. Onda je nastavila da maše sa osmatračkog mezanina dok se vazdušna lađa razvezivala, oslobađala balasta i tromo kretala iznad krovova.
     Sada, dok je lađa ostavljala za sobom predgrađa i skretala ka zapadu da prati reku, Bron je prvi put jasno videla planinski vrh na jugu gde se lice Tužnog Kralja Bilija još mrštilo na grad. Sveži ožiljak dugačak deset metara na Bilijevom obrazu, gde je laser zasekao za vreme borbe, sada je polako bledeo izložen vremenskim uslovima.
     Ali ono na šta je Bron obratila pažnju bila je veća skulptura koja je poprimala oblik na severozapadnoj litici. Čak i sa modernom opremom za sečenje pozajmljenom od SILE, rad je napredovao sporo, i veliki orlovski nos, teško čelo, široka usta i tužne, pametne oči upravo su počele da budu prepoznatljive. Mnoge izbeglice iz Hegemonije ostavljene na Hiperionu prigovarale su što se planini daje lik Meine Gledston, ali Ritmet Korber III, čukun-unuk vajara koji je stvorio lice Tužnog Kralja Bilija - i slučajno čovek kome je planina sada pripadala - rekao je, koliko god je mogao diplomatskije: "Ko vas jebe" - i nastavio sa poslom. Još godina, možda dve, i biće gotovo.
     Bron uzdahnu, protrlja svoj nabrekli stomak - u afektaciji koju je uvek mrzela kod trudnica, ali koju sada nikako nije mogla da izbegne - i ode nespretno do stolice na osmatračkoj palubi. Ako je ovoliki sa sedam meseci, koliki će tek da bude kad mi dođe termin? Bron baci pogled naviše uz nabreklu krivinu velikog gasnog omotača dirižabla iznad sebe i trže se.

     Putovanje vazdušnom lađom, sa dobrim vetrom u krmi, trajalo je samo dvadeset sati. Bron je deo puta odremala, ali najveći deo vremena provela je u posmatranju poznatih predela koji su se prostirali ispod nje.
     Sredinom jutra prošli su iznad Prevodnice Karla i Bron se osmehnula i potapšala paket koji je ponela Konzulu. Krajem popodneva, približavali su se rečnoj luci Najad i Bron je pogledala odozgo, sa tri hiljade stopa, staru putničku baržu koju su uzvodno vukle mante i ostavljale svoj trag u obliku slova 'V'. Zapitala se da li je to možda Benares.
     Preleteli su preko Ruba kada je u gornjem salonu bila servirana večera i počeli prelazak preko Mora Trave baš kada je suton potpalio veliku stepu bojom i kada su se milioni vlati trave namreškali pod istim onim lahorom koji je nosio vazdušnu lađu dalje. Bron je popila kafu u svojoj omiljenoj stolici u mezaninu, širom otvorila prozor i posmatrala kako se More Trave prostire kao senzualna čoja na bilijarskom stolu, dok je svetlost posustajala. Neposredno pre nego što su bile upaljene svetiljke na palubi mezanina, bila je nagrađena prizorom vetrokola koja su se probijala sa severa ka jugu, uz njihanje fenjera na pramcu i krmi. Bron se nagnula napred tako da može jasno da čuje tutnjavu velikog točka i pucketanje platna poprečnog jedra dok su se kola oštro zanosila da bi zauzela novi ugao.
     Spremna postelja čekala ju je u kabini kada se Bron popela da se presvuče u kućnu haljinu, ali posle nekoliko pročitanih pesama našla se ponovo na osmatračkoj palubi i ostala tamo sve do zore, dremajući u svojoj omiljenoj stolici i udišući sveži miris trave odozdo.
     Pristali su u Hodočasnikovom Počinku dovoljno dugo da uzmu svežu hranu i vodu, obnove balast i izmene posade, ali Bron nije silazila da se prošeta. Mogla je da vidi radna svetla oko stanice žičare, a kada je putovanje konačno nastavljeno, vazdušna lađa kao da je pratila niz tornjeva-nosača za kabl ka Masivu Uzde.
     Bio je još mrkli mrak dok su prelazili preko planina i jedan stjuart došao je da zatvori hermetičke, dugačke prozore dok je pritisak u odeljcima rastao, ali Bron je još mogla povremeno da vidi kabine žičare koje su dole prelazile od jednog vrha do drugog između oblaka, kao i ledena polja koja su blistala na svetlosti zvezda.
     Prešli su preko Utvrđenja Hronos odmah posle zore; kamenje zamka nije izgledalo nimalo toplo čak ni okupano ružičastim svetlom. Onda se pojavi visoka pustinja, Grad Pesnika zablista beo sa strane za pristajanje i dirižabl se spusti ka tornju-kotvištu smeštenom na istočnom kraju tamošnje nove svemirske luke.
     Bron nije očekivala nikoga ko bi je sačekao. Svi koji su je poznavali mislili su da će ona doleteti sa Teom Lejnom u njegovom letaču kasnije po podne. Ali Bron Lamija je smatrala da je putovanje vazdušnom lađom pravi način da putuje sama sa svojim mislima. I bila je u pravu.
     Ali dok su zatezali kabl kotve i spuštali rampu, Bron ugleda poznato Konzulovo lice u maloj gužvi. Do njega je stajao Martin Silenus, mrštio se i čkiljio u jutarnjem svetlu na koje nije navikao.
     "Proklet bio taj Sten", promrmlja Bron, setivši se da su sada uspostavljene mikrotalasne veze i da su novi komunikacioni sateliti na orbiti.
     Konzul je sačeka zagrljajem. Martin Silenus zevnu, rukova se s njom i reče: "Nisi mogla da nađeš neko nezgodnije vreme da dođeš, a?"

     Uveče je priređen prijem. Nije samo Konzul odlazio sledećeg jutra - većina preostale flote SILE polazila je natrag, a znatan deo Roja Proteranih išao je sa njima. Desetak padobrodova stajalo je raštrkano na malom polju blizu Konzulovog svemirskog broda dok su Proterani bili u svojoj poslednjoj poseti Vremenskim Grobnicama, a oficiri SILE poslednji put svraćali do Kasadove grobnice.
     Sam Grad Pesnika sada je imao gotovo hiljadu stalnih stanovnika; mnogi od njih bili su umetnici i pesnici, mada je Silenus rekao da su većina poseurs. Dvaput su pokušali da izaberu Martina Silenusa za gradonačelnika; dvaput je odbio i sočno opsovao svoje nesuđeno glasačko telo. Ali stari pesnik i dalje je upravljao stvarima, nadgledao restauraciju, izglađivao sporove, delio smeštaj i dogovarao letove za snabdevanje iz Džektauna i mesta na jugu. Grad Pesnika više nije bio Mrtvi Grad.
     Martin Silenus govorio je da je kolektivni IQ bio viši dok je mesto bilo napušteno.
     Banket je održan u novoizgrađenom paviljonu za obedovanje; velika kupola odjekivala je smehom dok je Martin Silenus čitao skaredne pesme i dok su drugi umetnici izvodili skečeve. Pored Konzula i Silenusa, Bronin okrugli sto razmetao se sa pet-šest gostiju Proteranih, uključujući i Slobodnjakinju Gengu i Središnjeg Minmuna, kao i Ritmeta Korbera III, odevenog u proštepana krzna i visoku konusnu kapu. Teo Lejn je zakasnio, sa izvinjenjima, ispričao publici najnovije viceve iz Džektauna i došao za sto kako bi im se pridružio za dezert. Lejna su odnedavno pominjali kao mogućeg gradonačelnika Džektauna na izborima koji treba da se održe u četvrtom mesecu - izgleda da se njegov stil dopadao i domorocima i Proteranima - a Teo do sada ničim nije pokazao da bi odbio tu čast ako bi mu bila ponuđena.
     Posle dosta vina na banketu, Konzul je tiho pozvao njih nekoliko gore u brod, na muziku i još vina. Otišli su, Bron, Martin i Teo, i seli visoko na brodski balkon dok je Konzul veoma trezno i sa osećanjem svirao Geršvina, Struderija, Bramsa, Luzera i Bitlse, a onda ponovo Geršvina, završivši konačno Rahmanjinovim predivnim Klavirskim koncertom br. 2 u C-molu, od čije je lepote srce zastajalo.
     Onda su sedeli u prigušenoj svetlosti, gledali iznad grada i doline, pili još malo vina i razgovarali do kasno u noć.
     "Šta očekuješ da zatekneš u Mreži?" upita Teo Konzula. "Anarhiju? Vladavinu rulje? Povratak u život Kamenog doba?"
     "Sve to i još više, verovatno", osmehnu se Konzul. On zavrte konjak u čaši. "Ozbiljno, bilo je dovoljno mlazeva pre nego što je fetlinija isključena da bismo znali da će uprkos nekim stvarnim problemima na većini svetova Mreže stvari biti u redu."
     Teo Lejn je sedeo i pijuckao vino iz iste one čaše koju je doneo iz paviljona za obedovanje. "Zašto misliš da je fetlinija isključena?"
     Martin Silenus frknu. "Bog se umorio od našeg škrabanja grafita po zidovima njegove kuće."
     Razgovarali su o starim prijateljima i pitali se kako je Otac Dire. Čuli su za njegov novi posao u jednoj od poslednjih uhvaćenih fetlinijskih poruka. Setili su se Lenara Hojta.
     "Mislite li da će on automatski postati Papa kada Dire premine?" upita Konzul.
     "Sumnjam", reče Teo. "Ali će bar dobiti priliku da ponovo živi ako ta kruciforma viška koju Dire nosi na grudima još deluje."
     "Pitam se hoće li doći po svoju balalajku", reče Silenus, sviruckajući na instrumentu. U prigušenom svetlu, pomisli Bron, stari pesnik još je ličio na satira.
     Razgovarali su o Solu i Rejčel. U proteklih šest meseci, na stotine ljudi pokušalo je da uđe u Sfingu; jednome je uspelo - tihom Proteranom po imenu Mizenspešt Amenjet.
     Stručnjaci Proteranih proveli su više meseci analizirajući Grobnice i trag vremenskih plima i oseka koji je ostao. Na nekim građevinama, hijeroglifi i čudnovato poznato klinasto pismo pojavili su se posle otvaranja Grobnica i omogućili, ako ništa drugo, ono približno nagađanja svrhe pojedinih Vremenskih Grobnica.
     Sfinga je bila jednosmerni portal u budućnost o kojoj je govorila Rejčel/Moneta. Niko nije znao kako ona bira one koje želi da propusti, ali među turistima je bilo popularno da pokušaju da prođu kroz portal. Nije otkriven nikakav trag ili naznaka sudbine Sola i njegove kćerke. Bron je shvatila da često misli na starog naučnika.
     Bron, Konzul i Martin Silenus nazdraviše Solu i Rejčel.
     Grobnica od žada izgleda da je imala nekakve veze sa džinovskim gasnim svetovima. Niko nije bio propušten kroz njen portal, ali egzotični Proterani, stvoreni i odgajani tako da žive u jupiterskim naseobinama, stizali su svakodnevno da pokušaju da uđu. Stručnjaci Proteranih i SILE zajedno su iznova i iznova isticali da Grobnice nisu dalekobacači, već neki sasvim drugačiji oblik kosmičke veze. Turiste je to bilo baš briga.
     Obelisk je ostao crna tajna. Grobnica je još svetlela, ali nije imala vrata. Proterani su nagađali da unutra još čekaju vojske Šrajkova. Martin Silenus je smatrao da je Obelisk samo falusni simbol ostavljen u dekoru doline posle nešto premišljanja. Drugi su mislili da on možda ima neke veze sa Templarima.
     Bron, Konzul i Martin Silenus nazdraviše Pravom Glasu Drveta Hetu Mastinu.
     Ponovo zaptiveni Kristalni Monolit bio je grobnica pukovnika Fedmana Kasada. Dešifrovane oznake urezane u kamen govorile su o kosmičkoj borbi i velikom ratniku iz prošlosti koji se pojavio da pomogne da se porazi Bog Bola. Mladi regruti iz bakljobrodova i napadačkih nosača gutali su svaku reč. Kasadova legenda raširiće se kada se ti brodovi budu vratili svetovima stare Mreže.
     Bron, Konzul i Martin Silenus nazdraviše Fedmanu Kasadu.
     Prva i druga Pećinska grobnica kao da nisu vodile nikuda, ali Treća se, izgleda, otvarala u lavirinte na raznim svetovima. Posle nestanka nekoliko istraživača, uprava Proteranih za istraživanja podsetila je turiste da lavirinti leže u različitim vremenima - moguće čak i stotinama hiljada godina u prošlosti ili budućnosti - kao i u različitim svemirima. Zabranili su pristup pećinama, osim za kvalifikovane stručnjake.
     Bron, Konzul i Martin Silenus nazdraviše Polu Direu i Lenaru Hojtu.
     Šrajkova Palata ostala je misterija. Bedemi sa telima nestali su kada su se Bron i ostali vratili nekoliko sati kasnije; unutrašnjost grobnice bila je iste veličine kao i ranije, ali sa jednim jedinim vratima od svetlosti koja su gorela u njenom središtu. Svako ko bi prošao kroz njih nestao bi. Niko se nije vratio.
     Istraživači su proglasili unutrašnjost za zabranjenu zonu dok su radili na dešifrovanju slova urezanih u kamenu, ali veoma erodiranih pod dejstvom vremena. Do sada, bili su sigurni u tri reči - sve na latinskom jeziku Stare Zemlje - prevedene kao 'KOLOSEUM', 'RIM' i 'REPOPULACIJA'. Već je naraslo predanje o tome da se portal otvara ka nestaloj Staroj Zemlji i da se tamo prevoze žrtve drveta trnja. Stotine su i dalje čekale.
     "Vidiš, jebote", reče Martin Silenus Bron, "da nisi toliko žurila da me oslobodiš, vratio bih se kući."
     Teo Lejn se nagnu napred. "Zar biste zaista odabrali da se vratite na Staru Zemlju?"
     Martin se osmehnu svojim najslađim osmehom satira. "Ni za jebenih milion godina. Bila je dosadna dok sam živeo tamo i ostaće uvek dosadna. Ovo je mesto gde se stvari dešavaju." Silenus nazdravi sam sebi.
     U neku ruku, shvati Bron, to je bilo istina. Hiperion je bilo sastajalište Proteranih i bivših građana Hegemonije. Same Vremenske Grobnice značile su buduću trgovinu, turizam i putovanja dok se ljudska vasiona prilagođavala životu bez dalekobacača. Ona pokuša da zamisli budućnost onako kako su je videli Proterani, sa velikim flotama koje šire ljudska obzorja, sa genetski skrojenim ljudskim bićima koja kolonizuju gasne džinove, asteroide i svetove surovije od preteraformiranog Marsa ili Hebrona. Nije to mogla da zamisli. Bila je to vasiona koju će možda videti njeno dete... ili njeni unuci.
     "O čemu razmišljaš, Bron?" upita Konzul kada se tišina rastegla.
     Ona se osmehnu. "O budućnosti", reče ona. "I o Džoniju."
     "Ah, da", reče Silenus, "o pesniku koji je mogao da bude Bog, ali nije."
     "Šta mislite da se desilo sa drugom ličnosti?" upita Bron.
     Konzul mahnu rukom. "Ne vidim kako bi mogla da preživi smrt Srži. A ti?"
     Bron odmahnu glavom. "Samo sam ljubomorna. Ispada da ga je videlo mnogo ljudi. Čak mi je i Melio Arundez rekao da ga je sreo u Džektaunu."
     Oni nazdraviše Meliju, koji je pet meseci ranije otišao prvim kovit-brodom SILE koji se vraćao ka Mreži.
     "Svi su ga videli osim mene", reče Bron, namrštivši se nad svojim konjakom i shvativši da mora da uzme još antialkoholnih prenatalnih tableta pre nego što legne. Shvatila je da je pripita: to nije moglo da naškodi bebi ako uzme tablete, ali na nju je nesumnjivo uticalo.
     "Idem nazad", objavi ona i ustade, zagrlivši Konzula. "Moram rano da ustanem kako bih posmatrala vaše lansiranje u osvit."
     "Sigurno ne želiš da prenoćiš u brodu?" upita Konzul. "Gostinska soba ima lep pogled na dolinu."
     Bron odmahnu glavom. "Sve stvari su mi u staroj palati."
     "Popričaću s tobom pre nego što krenem", reče Konzul i oni se ponovo zagrliše, brzo, pre nego što ijedno od njih bude primorano da primeti Bronine suze.
     Martin Silenus otprati je do Grada Pesnika. Oni zastaše u osvetljenoj galeriji ispred apartmana.
     "Da li si zaista bio na drvetu ili je to bio samo stimsim dok si spavao u Šrajkovoj Palati?" upita ga Bron.
     Pesnik se ne osmehnu. On dodirnu grudi tamo gde ga je probo čelični trn. "Jesam li bio kineski filosof koji sanja da je leptir, ili leptir koji sanja da je kineski filosof? Da li me to pitaš, malena?"
     "Da."
     "Tako je", reče Silenus tiho. "Da, bio sam oboje. I oboje je bilo stvarno. I oboje je bolelo. A ja ću te doveka voleti i slaviti zbog toga što si me spasla, Bron. Za mene, ti ćeš uvek biti u stanju da hodaš po vazduhu." On joj podiže ruku i poljubi je. "Ideš li unutra?"
     "Ne, mislim da ću na koji minut još prošetati po vrtu."
     Pesnik je oklevao. "U redu je. Bar mislim da jeste. Imamo patrole - mehaničke i ljudske - i naš Grendel-Šrajk još se nije pojavio na 'bis'... ali pazi se, O.K.?"
     "Ne zaboravi", reče Bron, "ja sam ubica Grendela. Hodam po vazduhu i pretvaram ih u staklene gobline kako bi se razbili."
     "Aha, ali nemoj odlutati izvan vrtova. O.K, malena?"
     "O.K.", reče Bron. Ona dodirnu stomak. "Pazićemo."

     Čekao je u vrtu, tamo gde svetlost nije sasvim dopirala, na mestu koje kamere nisu sasvim pokrivale.
     "Džoni!" prodahta Bron i brzo kroči napred po kamenoj stazi.
     "Ne", reče on i odmahnu glavom, možda malo tužno. Izgledao je kao Džoni. Potpuno ista riđosmeđa kosa i oči boje lešnika, čvrsta brada, visoke jagodice i blagi osmeh. Bio je odeven pomalo čudno, sa debelom kožnom jaknom, širokim pojasom, teškim cipelama, štapom za hodanje i grubom vunenom kapom, koju je skinuo kada mu je prišla bliže.
     Bron stade na manje od metar. "Naravno", reče ona jedva čujnije od šapata. Ona posegnu da ga dodirne i ruka joj prođe kroz njega, iako nije bilo nimalo treperenja ili nejasnosti holoa.
     "Na ovom mestu još postoji izobilje polja metasfere", reče on.
     "Aha", složi se ona, iako nije imala ni najmanje pojma o čemu on to govori. "Ti si drugi Kits. Džonijev blizanac."
     Niski muškarac se osmehnu i pruži ruku kao da želi da joj dodirne nabrekli stomak. "Tako dođem neka vrsta strica, zar ne, Bron?"
     Ona klimnu glavom. "Ti si bio taj koji je spasao bebu... Rejčel... zar ne?"
     "Zar si mogla da me vidiš?"
     "Ne", prodahta Bron, "ali osetila sam da si tamo." Oklevala je na sekund. "Premda ti nisi onaj o kome je Umon govorio - Empatija, deo ljudske UI?"
     On odmahnu glavom. Uvojci mu zablistaše na mutnom svetlu. "Otkrio sam da sam ja Onaj Koji Dolazi Ranije. Ja utirem put za Onu Koja Podučava, a plašim se da je moje jedino čudo bilo to što sam podigao bebu i sačekao da neko dođe po nju."
     "Nisi pomogao meni... sa Šrajkom? Da lebdim?"
     Džon Kits se nasmeja. "Ne. A nije ni Moneta. To si bila ti, Bron."
     Ona žustro zavrte glavom. "To je nemoguće."
     "Nije nemoguće", reče on tiho. On posegnu da joj ponovo dodirne stomak i ona zamisli da može da oseti pritisak njegovog dlana. On šapnu: "Ti, još nedirnuta nevesto mira/Ti, pastorče tišine i sporog vremena..." On podiže pogled ka Bron. "Majka One Koja Podučava svakako može da iskaže neke prerogative", reče on.
     "Majka..." Bron je najednom morala da sedne; pronašla je klupicu tačno na vreme. Nikada ranije u životu nije bila nespretna, ali sada, sa sedam meseci trudnoće, nije postojao graciozni način da sedne. Ona pomisli, nevezano, na dirižabl koji je tog jutra pristajao uz kotvište.
     "Ona Koja Podučava", ponovi Kits. "Nemam pojma šta će to podučavati, ali to će izmeniti vasionu i pokrenuti zamisli koje će biti žive i za deset hiljada godina."
     "Moje dete?" izusti ona, boreći se malo za vazduh. "Džonijevo i moje dete?"
     Kitsova ličnost protrlja obraz. "Spoj ljudskog duha i AI logike za kojim su Umon i Srž tako dugo tragali i umrli, ne shvativši to", reče on. On kroči napred. "Želim samo da budem u blizini kada bude podučavala to što treba da podučava. Da vidim učinak koji će to imati po svet. Ovaj svet. Druge svetove."
     Bron se vrtelo u glavi, ali razabrala je nešto u njegovom tonu. "Zašto? A gde ćeš ti biti? Šta nije u redu?"
     Kits uzdahnu. "Srž je nestala. Datasfere su ovde premale da me sadrže čak i u svedenom obliku... izuzev AI na brodovima SILE, a tamo mislim da mi se ne bi dopalo. Nikad nisam umeo da primam naređenja."
     "Zar ne postoji nijedno drugo mesto?" upita Bron.
     "Metasfera", reče on i osvrnu se. "Ali ona je puna lavova, tigrova i medveda. A ja još nisam spreman."
     Bron prihvati to tako. "Imam jednu zamisao", reče ona. I kaza mu je.
     Slika njenog ljubavnika priđe bliže, obgrli je i reče: "Vi ste čudo, madam." On kroči natrag u senke.
     Bron odmahnu glavom. "Samo obična trudnica." Ona položi ruku na nabreknuće ispod haljine. "Ona Koja Podučava", promrmlja. A onda, Kitsu: "U redu, ti si arhanđeo koji nam sve najavljuje. Koje ime da joj nadenem?"
     Pošto nije dobila odgovor, Bron podiže pogled.
     Senke su bile prazne.

     Bron je bila u svemirskoj luci pre nego što se sunce diglo. Nije to baš bilo veselo grupno opraštanje. Pored uobičajene tuge pozdravljanja, Martin, Konzul i Teo lečili su se od mamurluka pošto tablete za 'dan posle' nisu mogle više da se nabave na post-Mrežnom Hiperionu. Samo je Bron bila lepo raspoložena.
     "Prokleti brodski kompjuter ponaša se uvrnuto čitavo jutro", progunđa Konzul.
     "Kako to?" osmehnu se Bron.
     Konzul se začkilji u nju. "Zatražim da prođe kroz propisnu listu provere pred lansiranje, a glupi brod mi izrecituje stihove."
     "Stihove?" reče Martin Silenus, podigavši jednu satirsku obrvu.
     "Aha... sluštajte..." Konzul i uključi komlog.
     Glas koji je Bron poznavala reče:

     Dakle, zbogom, vas tri Duha! Bez sve šale
     Glava mi je sada u svežoj cvetnoj travi;
     Jer mi nije stalo ni do kakve slave,
     Ja sam samo jagnje koje gnjila farsa davi!
     Nestajte mi iz očiju i budite opet
     Maskolike prilike na urni za snove;
     Zbogom! Još vizija imam ja za mrak,
     A vizija dnevnih, bledih, pun je sada svet;
     Nestajte, Utvare! Natrag u svoj vilin svlak,
     U oblake, bez nade za povratke nove!

     Teo Lejn reče: "Kvar na AI? Mislio sam da tvoj brod nosi jednu od najistančanijih inteligencija izvan Srži."
     "I nosi", reče Konzul. "Nije u kvaru. Izvršio sam punu kognitivnu i funkcionalnu proveru. Sve je u redu. Ali daje mi... ovo! On pokaza na očitavanje zabeleški u komlogu.
     Martin Silenus pogleda Bron Lamiju, pažljivo osmotri njen osmeh, a onda se ponovo okrenu ka Konzulu. "Pa, čini se da ti se brod opismenio. Ne brini za to. Praviće ti društvo tokom dugog putovanja donde i natrag."
     U nastaloj pauzi, Bron podiže glomazni paket. "Poklon za odlazak", reče ona.
     Konzul ga odvi, najpre sporo, a onda kidajući i cepajući omot kako se presavijena, izbledela i otrcana prostirka pomaljala. On pređe rukama po njoj, podiže pogled i progovori glasom punim osećanja. "Gde... kako si..."
     Bron se osmehnu. "Jedna lokalna izbeglica pronašla ju je ispod Prevodnice Karla. Pokušavala je da je proda na pijaci u Džektaunu kada sam ja slučajno naišla. Niko nije bio zainteresovan da je kupi."
     Konzul duboko udahnu i pređe rukom preko šara na hoking-prostirci koja je odnela njegovog dedu Merina na sudbonosni sastanak sa njegovom bakom Siri.
     "Plašim se da više ne leti", reče Bron.
     "Vlakna za letenje moraju se ponovo napuniti", reče Konzul. "Ne znam kako da ti zahvalim..."
     "I nemojte", reče Bron. "To je za sreću na putovanju."
     Konzul odmahnu glavom, zagrli Bron, rukova se sa ostalima i pope se liftom u brod. Bron i ostali vratiše se do terminala.
     Na Hiperionovom nebu boje lapis-lazulija nije bilo oblaka. Sunce je obojilo daleke visove Masiva Uzde dubokim tonovima i obećalo toplinu danu koji se rađao.
     Bron se osvrnu prema Gradu Pesnika i dolini iza njega. Vrhovi viših Vremenskih Grobnica jedva su se videli. Jedno krilo Sfinge uhvati svetlost.
     Uz malo buke i samo naznaku vreline, Konzulov brod boje abonosa vinu se na čistom plavom plamenu i uzlete ka nebu.
     Bron pokuša da se seti pesama koje je upravo pročitala i poslednjih stihova najdužeg i najboljeg nedovršenog dela njene ljubavi:

     Anon jurnu kraj jarkog Hiperiona;
     Dok mu je odežda plamtela, vijorila za petama,
     Pa riknu, kao u zemaljskoj vatri,
     Te preplaši krotke eterične Sate,
     Zatrese im bela, golubija krila. On nastavi da bukti...

     Bron oseti topao vetar u kosi. Okrenu lice ka nebu i mahnu, ne pokušavajući da sakrije ili obriše suze, pa zamaha žestoko dok se divni brod naginjao i uspinjao ka nebesima na svom žestokom plavom plamenu da bi - poput dalekog uzvika - iznenada probio zvučni zid; prasak se prolomio pustinjom i stao da odjekuje kod dalekih vrhova.
     Bron dopusti sebi da plače i ponovo mahnu, nastavi da maše, Konzulu koji je odlazio, nebu i prijateljima koje nikada više neće videti, delu svoje prošlosti i brodu koji se gore uzdizao kao savršena strela od abonosa ispaljena iz luka nekog boga.
     On nastavi da bukti...