15.

     Prvi put u dvadeset četiri časa Moris Spenser se opustio. Sve što je moglo biti učinjeno, preduzeto je. Ljudi i oprema već su krenuli prema Port Rorisu (sreća što se Žil Brak zadesio u Klavijusu... bio je jedan od najboljih kamermana u ovom poslu i često su radili zajedno). Kapetan Ensom je vršio proračune na kompjuteru i zamišljeno posmatrao karte obrisa planina. Posada (svih šestoro) bila je pozvana iz barova (sva tri) i obaveštena da je došlo do još jedne promene puta. Na Zemlji je potpisano bar deset ugovora i poslato telefaksom, a velike sume novca su već promenile vlasnike. Finansijski čarobnjaci Međuplanetnih vesti sračunaće, naučničkom preciznošću, koliko mogu da naplate ostalim agencijama za priču, a da ih ne nateraju da iznajme vlastite brodove; to, u stvari, teško da bi iko učinio, jer je Spenser bio u prevelikoj prednosti. Nijedan protivnik nije mogao da stigne do Planina za manje od četrdeset osam časova; on će tamo biti za šest.
     Da, bilo je krajnje prijatno raditi polako, smireno i sa uverenjem da je sve pod kontrolom i da se odvija onako kako je želeo. Zbog takvih trenutaka vredelo je živeti i Spenser je znao kako najbolje da ih iskoristi. Oni su bili njegov lek protiv čireva... koji su, i posle stotinu godina, bili profesionalna bolest komunikacijske industrije.
     Za njega je, međutim, bilo tipično da se opusti dok radi. Ležao je, s pićem u jednoj šaci, i tanjirom sendviča pored druge, u malom salonu za osmatranje u Zgradi za ukrcavanje. Kroz dvostruko staklo mogao je da vidi mali dok sa koga je Selena otplovila pre tri dana. (Nikako nije mogao da se odupre tim pomorskim izrazima koji nisu odgovarali ovoj situaciji.) Bio je to samo komad betona koji se protezao dvadeset metara napolje u varljivu ravninu prašine; fleksibilna cev kroz koju su putnici mogli da prođu od Luke do lađe, najvećim delom bila je nabrana, poput kakve džinovske harmonike. Sada je bila otvorena prema vakuumu, ispražnjena i delimično spljoštena... Sepnser nije mogao da se otme utisku da je to veoma depresivan prizor.
     Bacio je pogled na sat, a onda prema tom neverovatnom obzorju. (Da je neko tražio od njega da pogodi, kazao bi da je udaljen najamanje stotinu kilometara, a ne dva ili tri.)
     Nekoliko minuta kasnije, odraženi sjaj Sunca privuče mu pogled. Eno ih, penju se preko ivice Meseca. Biće ovde za pet minuta, izići će iz vazdušne komore za deset. Imaće dovoljno vremena da pojede taj poslednji sendvič.
     Doktor Louson nije ničim pokazao da ga je prepoznao kada ga je Spencer pozdravio; nije se iznenadio, jer su prethodni kratki razgovor vodili u gotovo potpunoj tami.
     "Doktor Louson? Ja sam šef biroa Međuplanetnih vesti. Mogu li da snimam."
     "Samo trenutak", umeša se Lorens. "Poznajem čoveka iz Međuplanetnih. Vi niste Džo Lionard..."
     "Tačno; ja sam Moris Spenser... zamenio sam Džoa prošle nedelje. Mora se ponovo priviknuti na Zemljinu gravitaciju... inače će zaglaviti ovde za ceo život."
     "Brzi ste, nema šta. Javili smo se pre samo jednog sata."
     Spenser je mislio da će biti najbolje da ne pominje kako se ovde nalazi najveći deo dana.
     "I dalje me zanima mogu li da snimam", ponovi on. Bio je veoma savestan što se ovoga tiče; pojedini novinari rizikovali su i snimali bez dozvole, ali ako vas uhvate, gubite posao. Kao šef biroa, morao je da se drži pravila koja su štitila njegovu profesiju... i javnost.
     "Ne sada, ako nemate ništa protiv", reče Lorens. "Moram organizovati gomilu stvari, ali dr. Lousonu će biti drago da porazgovara sa vama... on je obavio najveći deo posla i zaslužuje sve pohvale. Možete me citirati što se toga tiče."
     "Ovaj... hvala", promrmlja Tom, kome je bilo strašno neprijatno.
     "Dobro... vidimo se kasnije", reče Lorens. "Biću u lokalnoj inženjerskoj kancelariji i živeti na tabletama. Ali vi biste mogli malo da odspavate."
     "Ne dok ja ne završim s vama", ispravi ga Spenser. Zgrabio je Toma i poveo ga u pravcu hotela.
     Prva osoba na koju su naleteli u predvorju veličine deset kvadratnih metara bio je kapetan Enson.
     "Tražio sam vas, gospodine Spenser", reče on. "Sindikat svemirskih radnika stvara neprilike. Znate za pravilo da mora proteći izvesno vreme između dva putovanja. Pa, čini se..."
     "Molim vas, kapetane... ne sada. Sredite to sa pravnim odelenjem Međuplanetnih vesti... pozovite Klavijus 1234... tražite Harija Danciga... on će to izgladiti."
     Proterao je uz stepenice Toma Lousona koji se uopšte nije protivio (bilo je čudno što hotel nije imao liftove, ali oni su bili nepotrebni na svetu na kome je čovek težio svega nešto malo više od desetak kilograma), a zatim u svoj apartman.
     Pored toga što je bio krajnje mali i bez ijednog prozora, apartman se mogao nalaziti u bilo kom jeftinom hotelu na Zemlji. Jednostavne stolice, kauč i sto bili su proizvedeni od najmanje moguće količine materijala... uglavnom od fiberglasa, jer kvarca je bilo na Mesecu u velikim količinama. Kupatilo je bilo sasvim normalno (pravo olakšanje, posle onih varavih toaleta u uslovima slobodnog pada) ali zato je krevet izgledao pomalo zbunjujuće. Pojedinim posetiocima sa Zemlje bilo je teško da spavaju pri samo jednoj šestini uobičajene gravitacije i zarad njih preko kreveta se mogao rasprostrti elastični čaršav koji su na mestu zadržavale lake opruge. Cela ta stvar mirisala je na ludačku košulju i tapacirane ćelije.
     Još jedna vedra stvarčica bilo je upozorenje iza vrata, koje je obaveštavalo na engleskom, ruskom i kineskom:

     OVAJ HOTEL JE POD NEZAVISNIM PRITISKOM, U SLUČAJU DA DOĐE DO KVARA U KUPOLI, BIĆETE SAVRŠENO BEZBEDNI. AKO SE TO DOGODI, MOLIMO VAS DA OSTANETE U SVOJOJ SOBI I SAČEKATE DALJNJA OBAVEŠTENJA. HVALA.

     Spenser je nekoliko puta pročitao to upozorenje. I dalje je smatrao da je osnovna informacija mogla biti sročena na prikladniji, veseliji način. Ovim rečima nedostajalo je šarma.
     Upravo u tome se na Mesecu i sastojala cela nevolja. Borba protiv sila prirode bila je tako žestoka da nimalo energije nije preostajalo za graciozno življenje. To se najviše uočavalo u kontrastu između savršene delotvornosti tehničkih službi i onog 'lako ćemo' koje se sretalo u svim ostalim vidovima života. Ako se požalite na telefon, instalacije, vazduh (naročito na vazduh!) to vam poprave za nekoliko minuta. Ali samo pokušajte da vas brzo usluže u rastoranu ili baru...
     "Znam da ste veoma umorni", poče Spenser, "ali voleo bih da vam postavim nekoliko pitanja. Nadam se da vam neće smetati da snimam?"
     "Ne", odvrati Tom kome je već odavno sve prestalo da smeta. Otromboljeno je sedeo u stolici, mehanički pljuckajući piće koje mu je Spenser sipao, očigledno ne osećajući ukus.
     "Govori Moris Spenser, Međuplanetne vesti, razgovaram sa doktorom Tomasom Lousonom. Doktore, trenutno znamo samo to da ste vi i gospodin Lorens, glavni inženjer, na zemaljskoj strani, pronašli Selenu i da su ljudi na njoj dobro. Kako bi bilo da nam kažete, bez ulaženja u tehničke pojedinosti, kako ste... grom i pakao!"
     Uhvatio je čašu koja je lagano padala tako da se nije prosula nijedna kap, a zatim je prebacio zaspalog astronoma na kauč. Pa, nije smeo da se žali; ovo je bila jedina stvar koja nije išla po planu. A možda mu je i to išlo na ruku; jer niko drugi nije mogao pronaći Lousona... a još ga manje intervjuisati... dok spava u onome što su u hotelu Roris, sa finim smislom za humor, nazivali luksuznim apartmanom.

     Šef turističkog biroa u Klavijus Sitiju konačno je uspeo sve da ubedi da nikog nije favorizovao. Olakšanje koje je osetio kada je čuo da je Selena pronađena brzo je splasnulo kada su ga nazvali, jedan za drugim, Rojterov Vreme-Prostor. Triplantetne publikacije i Lunarne vesti da pitaju kako su Međuplanetne uspele da prve provale priču. Priča je već bila u opticaju, čak i pre no što je stigla do štaba administracije, zahvaljujući Spenserovom pažljivom praćenju radio-poruka koje su stizale sa skija.
     Sada kada je bilo očigledno šta se dogodilo, sve ostale službe vesti prestale su da budu sumnjičave i počele su da se dive Spenserovoj sreći i njegovoj preduzimljivosti. Proći će još izvesno vreme dok ne shvate da je on u svom prostranom rukavu krio jedan još veći adut.
     Komunikacijski centar u Klavijusu doživeo je mnoge dramatične trenutke, ali ovaj je bio jedan od najnezaboravnijih. Kao da su, pomisli šef Dejvis, slušali glasove s one strane groba. Pre nekoliko časova, svi ti muškarci i žene bili su smatrani mrtvima... a evo ih sada, u dobroj formi i veseli, kako se smenjuju ispod zakopanog mikrofona da pošalju poruke koje će ubediti prijatelje i rođake da su živi i zdravi - zahvaljujući sondi koju je Lorens ostavio da služi kao oznaka i antena, kako petnaest metara debeo sloj prašine ne bi mogao ponovo da odseče lađu od ostalog čovečanstva.
     Nestrpljivi reporteri morali su da sačekaju prekid u Seleninom emitovanju, pa tek onda da dobiju intervjue. Upravo je govorila gospođica Vilkins, diktirala je poruke koje su joj predali putnici. Svi u lađi mora da su žvrljali telegrame na poleđinama iscepanih vodiča, pokušavajući da sažmu najveću moguću meru obaveštenja u što manje reči. Ništa od ovog materijala nije smelo biti navođeno niti upotrebljavano; sve su to bile privatne poruke i upravnici telekomunikacija na tri planete obrušili bi se sa sjedinjenim besom na svakog reportera koji bi bio dovoljno lud da to iskoristi. Ako ćemo pravo, oni čak ne bi ni smeli da slušaju ovu liniju, na šta je oficir za komunikacije već nekoliko puta ukazao sa sve većom dozom ogorčenja.
     "...recite Marti, Janu i Ajvi da ne brinu za mene. Uskoro ću biti kod kuće. Upitajte Toma kako je prošao posao sa Eriksonom, pa mi javite. Sve vas voli... Džordž. Kraj poruke. Jeste li zabeležili? Selena zove... gotovo."
     "Lunarna Centrala zove Selenu. Da, sve smo uhvatili... postaraćemo se da poruke budu predate i emitovaćemo odgovore čim stignu. Možemo li sada razgovarati sa kapetanom Harisom? Gotovo."
     Nastupila je kratka pauza, tokom koje se jasno čula u pozadini buka u lađi... zvuk glasova koji se pomalo odzvanjali u tom zatvorenom prostoru, škripa sedišta, jedno prigušeno 'Izvinite'. Zatim...
     "Kapetan Haris zove Centralu. Gotovo."
     Mikrofon je uzeo šef Dejvis.
     "Kapetane Haris... ovde šef za turizam. Znam da svi želite da pošaljete neku poruku, ali ovde su prisutni predstavnici informativnih agencija i nestrpljivi su da popričaju sa vama. Ali pre svega, možete li mi dati kratak opis uslova u Seleni? Gotovo."
     "Pa, veoma je toplo, pa smo poskidali odeću. Ali mislim da se ne smemo žaliti na vrućinu, jer vam je ona omogućila da nas pronađete; a i navikli smo se na nju.
     Vazduh je još dobar, imamo dovoljno hrane i vode, mada je jelovnik... da tako kažem... jednoličan. Šta vas još zanima? Gotovo."
     "Upitajte ga kakav je moral... kako putnici sve to podnose?... Ima li nagoveštaja napetosti?" zanimalo je predstavnika Triplanetnih Publikacija. Šef za turizam je prosledio pitanje, mada s mnogo više takta. Izgleda da je ono izazvalo izvesnu zbunjenost na drugom kraju.
     "Svi se odlično drže", reče Pet, malo prebrzo. "Razume se, sve nas zanima koliko će vam vremena biti potrebno da nas izbavite. Možete li nam bar dati da naslutimo? Gotovo."
     "Glavni inženjer Lorens se trenutno nalazi u Port Rorisu, gde planira vaše spasavanje", odvrati Dejvis. "Čim bude mogao nešto pobliže da nam kaže o tome, javićemo vam. U međuvremenu, kako ispunjavate vreme? Gotovo."
     Pet mu ispriča, što je za posledicu imalo fantastično poboljšanu prođu Šejna, kao i izuzetno povećanje zanimanje za Pomorandžu i jabuku. Takođe je ukratko podneo izveštaj o sudskim procesima - koji su sada bili okončani sine die.
     "To mora da je bilo zanimljivo", primeti Dejvis. "više nećete morati da se oslanjate na vlastite izvore. Možemo vam poslati šta god zaželite... muziku, drame, rasprave. Samo recite šta... i mi ćemo to srediti. Gotovo."
     Pet nije žurio da odgovori. Radio-veza je već izmenila njihove živote, donela im je nadu i povezala ih sa njihovim voljenim. Ipak, na izvestan način, bilo mu je gotovo žao što se njihova usamljenost okončala. Osećanje solidarnosti koje je čoveku grejalo srce i koje ni ispad gospođice Morli nije uspeo ozbiljnije da poremeti već je predstavljalo izbledeli san. Više nisu sačinjavali jedinstvenu skupinu, koju je objedinjavala zajednička želja da prežive. Životi su im se sada ponovo usmerili prema raznim nezavisnim ciljevima i ambicija. Čovečanstvo ih je ponovo progutalo, kao što okean proguta kišnu kap.