20.

     Lorens je shvatio da sada više nije bilo vremena za brigu oko igloa na naduvavanje i ostalih finesa koje bi omogućile udoban boravak u Moru Žeđi. Bilo je važno jedino sprovesti te cevi za dovod vazduha do lađe: inženjeri i tehničari moraće da se znoje u skafanderima dok se posao ne obavi. Njihova muka neće dugo potrajati. Ako ne uspeju da završe posao u roku od pet do šest časova, mogu se slobodno vratiti kući i prepustiti Selenu svetu prema kome je dobila ime.
     U radionicama Port Rorisa postizana su još neviđena i nezabeležena čuda improvizacije. Kompletno postrojenje za klimatizaciju, sa rezervoarima tečnog kiseonika, zatim upijače vlage i ugljen-monoksida, kao i regulatore temperature i pritiska trebalo je razmontirati i natovariti na sanke. Kao i malu bušilicu koju im je šatl dobacio iz geofizičkog odeljenja u Klavijusu. Isto tako i instalacije koje su morale proraditi pri prvom pokušaju, jer više neće biti prilike ni za kakva preinačenja.
     Lorens nije ni pokušavao da požuruje svoje ljude; znao je da to nije potrebno. Držao se u pozadini, proveravao pristizanje opreme iz skladišta i radionice na skije i pokušavao da se seti svih nevolja koje bi mogle iskrsnuti. Koje alatke će im biti potrebne? Da li su imali dovoljno rezervnih? Da li je splav poslednji natovaren na skije kako bi prvi mogao biti skinut? Da li će smeti da počnu sa pumpanjem kiseonika u Selenu pre nego što prispoje odvodnu cev? Te i stotinu drugih pojedinosti... neke trivijalne, neke od životne važnosti... prošle su mu kroz um. Nekoliko puta pozvao je Peta da se raspita oko nekih tehničkih stvari, kao što su unutrašnji pritisak i temperatura, odnosno da li je već eksplodirao ispusni ventil u kabini (nije, verovatno se zaglavio usled prašine) i da se posavetuje oko najboljeg mesta na kome bi trebalo probušiti krov. Pet je svaki put odgovarao sve sporije i sve teže.
     Uprkos svim pokušajima da stupe u vezu s njim, Lorens je odlučno odbijao da razgovara sa novinarima koji su se narojili oko Port Rorisa i zakrčili pola zvučnih i vizuelnih kanala između Zemlje i Meseca. Dao je jednu kratku izjavu u kojoj je objasnio stanje i šta on namerava da preduzme u vezi s tim; ostalo je prepustio administraciji. Njihov je posao bio da ga zaštite kako bi mogao da nastavi neometano da radi; stavio je to jasno do znanja šefu za turizam i spustio je slušalicu pre no što je Dejvis uspeo da se usprotivi.
     Nije, razume se, imao vremena da baci pogled na TV, ali je čuo da je doktor Louson brzo sticao ugled prave zvezde. Pretpostavio je da je to delo onog novinara iz međuplanetnih vesti u čije ruke je gurnuo astronoma; momak bi trebalo da je veoma srećan zbog toga.
     Taj momak, međutim, nije osećao ništa slično. Visoko na bedemima Nedostižnih planina, čiji je naziv tako ubedljivo opovrgao, Moris Spenser je polako išao prema sramoti koju je izbegavao celog svog radnog veka. Potrošio je sto hiljada stolara da dovuče Aurigu ovamo... a izgleda da posle svega ipak neće imati priču.
     Sve će biti gotovo pre nego što će skije uspeti da stignu; do toliko odlagane operacije spasavanja, koja bi milijarde držala prikovane za ekrane, nikada neće doći. Malo je onih koji bi mogli da odole programu koji prikazuje kako je dvadeset dvoje muškaraca i žena otrgnuto iz kandža smrti; ali niko neće biti voljan da gleda vađenje mrtvih.
     Tako je glasila Spenserova hladnokrvna analiza situacije sa stajališta izveštača, ali on je u istoj meri bio nesrećan i kao ljudsko biće. Strašno je bilo to što je sedeo ovde na ovoj planini, samo pet kilometara od nesreće koja je pretila, a nije mogao da učini apsolutno ništa da je spreči. Gotovo se stideo svakog udisaja, znajući da se ti ljudi tamo dole guše. Po ko zna koji put se zapitao postoji li bilo šta što bi Auriga mogla učiniti da im pomogne (razume se, nije mu promakao značaj koji bi to imalo kao vest), ali sada je bio siguran da može biti samo promatrač. To neumoljivo More onemogućavalo je svaku pomoć.
     I ranije je izveštavao sa mesta na kojima su se događale razne nesreće; ali ovog puta se osećao neouobičajeno, kao lešinar.

     Na Seleni je sada bilo veoma mirno... toliko mirno da je čovek morao da se bori protiv sna. Kako bi bilo prijatno, pomisli Pet, kada bi mogao da se pridruži ostalima koji srećno sanjaju svuda oko njega. Zavideo im je... i ponekad bio ljubomoran na njih. Tada bi nekoliko puta povukao iz zalihe kiseonika koja se smanjivala i stvarnost bi se ponovo obrušila na njega kada bi shvatio u kakvoj je opasnosti.
     Sam čovek nikada ne bi uspeo da ostane budan, niti da pazi na dvadeset muškaraca i žena i daje im kiseonik svaki put kada bi se pojavili znaci otežanog disanja. On i Mekenzi ponašali su se kao da su psi čuvari jedan drugome; svaki je onog drugog po nekoliko puta sprečio da ne zaspi. Ne bi im bilo tako teško da su imali dovoljno kiseonika, ali njihova jedina boca se velikom brzinom praznila. Izluđivalo ga je to što je znao da u glavnim rezervoarima lađe ima još mnogo tečnog kiseonika, ali da ne mogu nikako da ga iskoriste. Automatski sistem je odmeravao količine koje je ubacivao na isparavanje, a potom u kabinu, gde je istog časa postojao zagađen usled sada već nepodnošljive atmosfere.
     Petu vreme nikada ranije nije tako sporo proticalo. Činilo mu se potpuno neverovatno da je prošlo samo četiri časa od kada su on i Mekenzi ostavljeni da čuvaju svoje uspavane saputnike. Mogao se zakleti da su ovde već danima, da danima tiho pričaju i svakih petnaest minuta nazivaju Port Roris, proveravaju pulseve i disanje i škrto dele kiseonik.
     Ali ništa ne traje večno. Preko radija, iz sveta koji nijedan od njih dvojice nije verovao da će ponovo videti, stigla je vest na koju su čekali.
     "Krećemo", začu se umoran, ali odlučan glas glavnog inženjera Lorensa. "Sad još samo morate izdržati naredni sat... do tada ćemo već biti nad vama. Kako se osećate?"
     "Veoma umorno", polako odvrati Pet. "Ali možemo izdržati."
     "A putnici?"
     "Isto."
     "Dobro... Zvaću vas svakih deset minuta. Ostavite prijemnik uključen, na najjače. To je ideja medicinskog odeljenja... ne žele da rizikuju da zaspite."
     Treštenje duvačkih instrumenata stalo je da odzvanja licem Meseca, a zatim se prenelo do Zemlje i dalje ka dalekim oblastima Sunčevog sistema. Hektor Berlioz nije mogao ni sanjati da će, dva veka pošto je komponovao Rakošijev marš, njegov uzbuđujući ritam doneti nadu i dati snagu ljudima koji su se borili da prežive na jednom drugom svetu.
     Kada je muzika stala da odzvanja kabinom, Pet je pogledao dr Mekenzija, usiljeno se osmehnuvši.
     "Možda je staromodno", primeti on, "ali pali."
     Krv mu je življe pokuljala venama, a noga mu je sama počela da lupka u ritmu muzike. Sa lunarnog neba, obrušavajući se iz svemira, doprlo je marširanje armija, tutnjava konjice preko hiljadu bojnih polja, zov truba kojima su nekada narodi pozivani da krenu u susret svojoj sudbini. Svega toga već odavno nije bilo, i to je bilo dobro po svet. Ali ljudi su ostavili za sobom mnogo toga dobrog i plemenitog... primere junaštva i požrtvovanja, dokaze da muškarci mogu izdržati neviđene napore.
     Dok su mu se pluća borila sa ustajalim vazduhom, Pet Haris je bio svestan da mu je bilo potrebno upravo takvo nadahnuće iz prošlosti... ako je želeo da preživi taj beskrajni sat koji je pred njim.
     Na sićušnoj, prenatrpanoj palubi Prašnjavka Jedan glavni inženjer Lorens čuo je istu muziku i reagovao je na isti način. Njegova mala flota zaista je kretala u borbu protiv neprijatelja s kojim će se čovek suočavati do kraja vremena. Dok se bude širio kroz Vaseljenu s jedne planete na drugu, od sunca do sunca, prirodne sile će se svrstavati u bojne redove na stalno nove i neočekivane načine. Čak i Zemlja, posle svih tih eona, još je posedovala mnoge zamke za neoprezne, a na svetu koji su ljudi poznavali samo jedan ljudski vek, smrt je vrebala prerušena na hiljadu nevinih načina. Bez obzira na to uspeli ili ne da otmu Moru Žeđi njegov ulov, Lorens je bio siguran u jednu stvar... sutra će se već suočiti sa novim izazovom.
     Svaka skija vukla je po jedne sanke, na koje je bila natovarena oprema koja je izgledala teža i upečatljivija nego što je, u stvari, bila; pretežan deo tovara sačinjavala su prazna burad na kojima će lebdeti splav. Nisu poneli ništa što nije bilo stvarno neophodno; čim skinu teret sa Prašnjavka Jedan, Lorens će ga poslati pravo nazad u Port Roris po naredni tovar. Tada će moći da uspostavi šatl službu između mesta nesreće i baze, tako da, ako mu bilo šta hitno zatreba, nikada neće morati da čeka duže od jednog sata da to i dobije. Tako je, razume se, govorio optimista u njemu; kada stigne do Selene, možda više uopšte neće biti potrebe za žurbom...
     Kada su zgrade Luke zamakle ispod linije neba, Lorens je ponovio proceduru sa svojim ljudima. Nameravao je da izvede generalnu probu pre no što odjedre, ali to je bio još jedan plan koji su morali napustiti usled nedostatka vremena. Sada im je preostala još samo premijera.
     "Džons, Sikorski, Kolemen, Macui... kada stignemo na označeno mesto, istovarićete buriće i pravilno ih poređati. Čim to bude gotovo, Brus i Hodžis će pričvrstiti unakrsne članove. Dobro pazite da ne ispustite matice i zavrtnje i neka vam sve alatke budu pričvršćene za vas. Ako kojim slučajem padnete, nemojte da vas uhvati panika; možete da potonete svega nekoliko centimetara. Proverio sam.
     Sikorski, Džons... pomagaćete pri postavljanju poda, čim bude pričvršćen ram. Kolemen, Macui... biće odmah dosta prostora za rad... počnite da postavljate cevi za vazduh i da ih zavarujete. Grinvud, Renaldi... vi ste zaduženi za operaciju bušenja..."
     I tako se to nastavljalo, tačku po tačku. Najveća opasnost krila se, i Lorens je to znao, u skučenom prostoru, usled čega će njegovi ljudi smetati jedni drugima. Jedna jedina sitnica biće dovoljna da sav trud propadne. Lorens se još nečega strašno plašio, i to od trenutka kada su napustili Port Roris - da su zaboravili neku neophodnu alatku. Morio ga je i još gori košmar... da bi dvadeset dvoje muškaraca i žena na Seleni mogli umreti nekoliko minuta pre no što im donesu spas, zbog toga što je jedini ključ za odvijanje kojim se mogao izvesti konačni spoj ispušten u prašinu...

     Na Nedostižnim planinama Mors Spenser je zurio kroz dogled i slušao preko radija glasove koji su se dozivali preko Mora Žeđi. Svakih deset minuta Lorens je pozivao Selenu i svaki put je pauza pre odgovora bivala nešto duža. Ipak su Haris i Mekenzi i dalje uspevali da ostanu pri svesti zahvaljujući pukoj volji i, vrlo verovatno, muzičkom bodrenju koje su dobijali iz Klavijus Sitija.
     "Čime ih sada kljuka taj psiholog disk-džokej?" upita Spenser. Na drugoj strani kontrolne kabine brodski oficir zadužen za radio vezu pojača zvuk... i Valkiris se razlegnu iznad Nedostižnih planina.
     "Ne verujem", progunđa kapetan Ensen, "da su pustili išta novije od devetnaestog veka."
     "Oh, jesu", ispravi ga Žil Brak, dok je vršio neka sitna podešavanja na kameri. "Malopre su pustili Hačaturijanovu Igru sablji. To je staro samo sto godina."
     "Vreme je da Prašnjavko Jedan ponovo uputi poziv", reče oficir za vezu. U kabini istog časa zavlada tišina.
     Tačno u sekundu začu se signal sa prašinaste skije. Ekspedicija se sada nalazila tako blizu da je Auriga mogla direktno da prima signal, bez pomoći releja na Lagranžu.
     "Lorens zove Selenu. Bićemo iznad vas za deset minuta. Kako ste?"
     Ponovo je usledila pauza puna agonije; ovog puta je trajala gotovo pet sekundi. A onda...
     "Ovde Selena. Nema promene."
     I to je bilo sve. Pet Haris nije nepotrebno trošio preostali dah.
     "Deset minuta", ponovi Spenser. "Trebalo bi da su već na vidiku. Vidi li se šta na ekranu?"
     "Još ne", odvrati Žil, zumirajući obzorje i prelazeći polako duž njegovog praznog luka; ništa se nije videlo iznad njega osim crne noći svemira.
     Mesec je, razmišljao je Žil, svakako zadavao izvesnu glavobolju kamermanima. Sve je bilo garavo ili isprano belo; nije bilo lepih, mekih polutonova. A tu je, razume se, bila i ta večna dilema zvezda, mada je to bio pre estetki nego tehnički problem.
     Publika je očekivala da vidi zvezde na lunarnom nebu čak i po danu, jer su one bile tamo. Ali činjenica je bila da ih ljudsko oko nije moglo normalno videti; tokom dana, oko je u toj meri bilo neosetljivo usled bleštavila da mu je nebo izgledalo prazno i potpuno crno. Ako ste želeli da vidite zvezde, morali ste da ih potražite kroz naočare koje su odstranjivale svu ostalu svetlost; tada bi vam se zenice polako raširile i jedna po jedna zvezde bi počele da se pojavljuju dok ne bi ispunile vidik. Ali čim biste pogledali u nešto drugo... puf, njih više nije bilo. Ljudsko oko može da gleda dnevne zvezde, ili dnevni predeo; nikada ne može oboje da vidi istovremeno.
     Ali je zato TV kemera mogla, ako ste to želeli, a pojedini reditelji su upravo to voleli. Drugi su tvrdili da je to falsifikovana stvarnost; bio je to jedan od onih problema na koje se nije moglo tačno odgovoriti. Žil je bio na strani realista, i držao je kolo zvano Zvezdane Dveri zatvoreno dok studio ne bi zatražio da ga otvori.
     Svakog časa konačno će za Zemlju imati malo akcije. Mreže vesti su već preuzele kratke snimke... opšti pogled na planine, lagani švenk preko Mora, zumiranje usamljene šipke koja viri iz prašine. Ali uskoro, a onda možda satima, njegova kamera bi mogla predstavljati oči nekoliko milijardi ljudi. Ova senzacija će ili biti potpuni promašaj... ili priča godine.
     Dodirnuo je talisman u džepu. Žil Brak, član Društva filmskih i televizijskih inženjera, bio bi krajnje nezadovoljan ako bi ga neko optužio zato što sa sobom nosi amajliju za sreću. S druge, pak, strane, teško bi objasnio zašto nikada nije vadio svoju igračkicu dok priča koju je pratio nije bila emitovana.
     "Evo ih!" povika Spenser i njegov glas otkri napetost pod kojom je radio. Spustio je dogled i pogledao u kameru, "Suviše si okrenut udesno!"
     Žil je istog časa okrenuo kameru. Na ekranu monitora je geometrijska glatkoća dalekog obzorja konačno bila narušena; dve sićušne, treperave zvezde pojavile su se na tom savršenom luku koji je razdvajao More od svemira. Prašinske skije su dolazile preko lica Meseca.
     Čak i kada je upotrebio najduži fokus zum-sočiva, izgledale su male i daleke. Upravo to je Žil i želeo; žudeo je da stvori utisak usamljenosti i praznine. Bacio je jedan brz pogled na glavni ekran broda, podešen na međuplanetni kanal. Da, prenosili su ga.
     Posegnuo je u džep, izvukao mali Tv prijemnik u obliku dnevnika i spustio ga na vrh kamere. Podigao je poklopac, koji se zadržao u gotovo okomitom položaju, da bi ekran pod njim istog časa oživeo bojom i pokretom. U isto vreme jedan slabi piskutavi glas stade da mu govori kako je ovo specijalni program međuplanetne službe vesti, kanal jedan nula sedam... Sada Ćemo Vas Povesti Na Mesec.
     Na sićušnom ekranu bila je slika koju je on video direktno na svom monitoru. Ne... nije to bila baš ista slika.
     Bila je to ona koju je snimio pre dve i po sekunde; gledao je toliko daleko u prošlost. Tokom tih dva i po miliona mikrosekundi... da pređemo na vremensku skalu elektroinženjera... ovaj prizor je pretrpeo mnoge pustolovine i preobražaje. Iz njegove kamere prenet je u Aurigin transmiter, a odande poslat pravo na Lagranž, koji se nalazio pedeset hiljada kilometara iznad njih. Tamo je otrgnut iz svemira, pojačan nekoliko stotina puta i odaslat prema Zemlji gde je trebalo da ga uhvati jedan od satelitskih releja. Zatim dole kroz jonosferu... do Međuplanetnog Zdanja, gde njegove pustolovine, u stvari, počinju kada se pridruži beskrajnoj bujici zvukova, prizora i električnih impulsa koji obaveštavaju i zabavljaju znatan deo ljudske rase.
     Evo ga opet, pošto je prošao kroz ruke reditelja programa, odeljenja za specijalne efekte i inženjerskih pomoćnika... pravo nazad gde je i započet, emitovan preko cele zemaljske strane sa snažnog transmitera na Lagranžu II, i preko cele tamne strane sa Lagranža I. Da bi premostila dužinu šake od Žilove TV kamere do njegovog prijemnika u obliku džepnog dnevnika, ta slika je morala da pređe tri četvrtine od milion kilometara.
     Pitao se da li je bilo vredno truda. Čovek se to pitao još od vremena kada je televizija izmišljena.