13.

     'I ponoć, životinjski krici...
     Ko je neprijatelj kome, ko...
     U divljaštvu ovog lažnog grada?'

     Sidešvar Sen

     "Bobi, bili je grozno. Let od jedan bio je odložen za tri. Sedeli smo tamo i sedeli, a uređaj za klimatizaciju uglavnom nije radio. Stjuardesa je rekla da je u pitanju mehanički problem, ali biznismen iz Bombaja koji je sedeo kraj mene kazao je da se pilot i kopilot nešto svađaju. Rekao je da se to dogodilo više puta u poslednjih nekoliko nedelja. Onda su vratili avion do terminala i svi smo morali da se iskrcamo. Viktorija me je čitavu ispljuvala i nisam imala vremena da presvučem drugu bluzu koju sam spakovala u ručnu torbu. Oh, bilo je grozno, Bobi."
     "Aha", rekoh ja i pogledah na sat. Bilo je tačno 9.00. Amrita je sedela na krevetu kraj otvorenih vrata. Nisam mogao da poverujem da su ona i beba zaista tu. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo. Osećao sam poriv da zgrabim Amritu i da je žestoko protresem. Osećao sam vrtoglavicu od umora i zbrke.
     "Onda su nam rekli da se ukrcamo na drugi let za Delhi koji je išao preko Benaresa i Kadžuraha. Jedva da bih bila u stanju da uhvatim Pan Amovu vezu da je on krenuo na vreme."
     "Ali nije", rekoh ja bezbojno.
     "Naravno da nije. A nisu nam ni prtljag prebacili. Ipak, nameravala sam da uhvatim let u sedam i trideset za Bombaj i da odletim BA-om do Londona, ali dolazni let iz Bombaja morao je da ide za Madras zbog problema sa svetlima za navođenje na kalkutskom aerodromu. Prebacili su let za jedanaest, ali, Bobi, bila sam tako umorna, a Viktorija je plakala satima..."
     "Razumem", rekoh ja.
     "Oh, Bobi, zvala sam i zvala, ali tebe nije bilo. Upravnik je obećao da će ti preneti moju poruku."
     "Nije", rekoh ja. "Video sam ga kada sam ulazio, ali ništa mi nije rekao."
     "Taj matyeryebyets," promrmlja Amrita. "Obećao je." Amrita se nikada nije upuštala u psovanje osim u anonimnosti drugog jezika. Znala je da ne govorim ruski. Ono što nije znala bilo je da je baš ta skarednost bila omiljena ruska reč mog poljskog dede kojom je opisivao sve Ruse.
     "Nije važno", rekoh ja. Ovo menja sve.
     "Žao mi je, ali mogla sam da mislim samo na hladan tuš, na mogućnost da nahranim Viktoriju i da sutra krenem sa tobom."
     "Naravno", rekoh ja. Odoh do nje i poljubih je u čelo. Nisam mogao da se setim da sam ikada video Amritu toliko uzrujanu. "U redu je. Idemo sutra ujutro." Ponovo sam pogledao na sat. Bilo je 9.08. "Odmah se vraćam."
     "Moraš da ideš?"
     "Jah, samo na nekoliko minuta. Moram da dam ove knjige nekome. Biću samo malo odsutan, malena." Stao sam na vratima. "Slušaj, postaraj se da ovo bude zaključano i stavi lanac, važi? Ne otvaraj vrata nikome osim meni. Ako zazvoni telefon, pusti ga da zvoni. Ne javljaj se. U redu?"
     "Ali zašto? Šta..."
     "Samo uradi to što ti kažem, prokletstvo. Vraćam se za tridesetak minuta. Molim te, Amrita, naprosto uradi ono što tražim. Objasniću ti kasnije."
     Okrenuo sam se da pođem, ali sam stao kada sam video da Viktorija mlatara rukama i nogama sa ćebenceta na kome ju je Amrita presvlačila. Prešao sam preko sobe, zanjihao bebu kroz vazduh i bučno joj zaduvao uz stomak. Bila je naga, meka, i koprcala se od radosti. Širom mi se kezila i hvatala me za nos punačkim šakicama. Mirisala je na šampon za bebe 'Džonson i Džonson' i koža joj je bila nezamislivo mekana. Spustio sam je natrag i počeo rukama da joj okrećem noge kao da vozi bicikl. "Čuvaj mamu dok se ne vratim, u redu, malena?"
     Viktorija prestade da se koprca i zagleda se u mene ozbiljno.
     Poljubih je ponovo u stomak, dodirnuh Amritu po obrazu i požurih napolje.

     Nikada nisam stigao do Kaligata. Samo što sam izišao na prednja vrata hotela i stao da razmišljam kako da se otarasim Darelove knjige, kada se crni 'Premijer' zaustavio kraj mene. Vozio je neki teški muškarac u kaki odeći. Takođe nepoznati čovek otvori zadnja vrata.
     "Uđite, molim vas, gospodine Luzak."
     Odstupih i stegoh kesu sa knjigama na grudima. "Ja... trebalo je da idem... da se nađem sa nekim u Kaligatu", rekoh glupavo.
     "Uđite, molim vas."
     Stajao sam ukočeno nekoliko sekundi. Onda sam pogledao ulicu uzduž i popreko. Ulaz u hotel nalazio se samo dvadeset koraka dalje. Dvoje mladih Indijaca imućnog izgleda smejalo se pod nadstrešnicom dok su im nosači iznosili prtljag iz sivog 'Mercedesa'.
     "Evo", rekoh ja. "Ovo sam mu obećao." Presavio sam kesu i pružio je čoveku na zadnjem sedištu.
     Nije ni pokušao da uzme knjige. "Molim vas, uđite, gospodine Luzak."
     "Zašto?"
     Čovek uzdahnu i protrlja nos. "Pesnik želi da vas vidi. Biće kratko. Kaže da ste se složili sa tim."
     Zdepasti vozač namrštio se i okrenuo postrance na sedištu kao da hoće nešto da kaže. Čovek pozadi spusti drugome lako ruku na zglavak i progovori. "Pesnik ima nešto što želi da vam da. Molim vas, uđite, gospodine Luzak."
     Bio sam zapanjen kada sam shvatio da se saginjem i ulazim u vozilo. Vrata se zalupiše i mi ubrzasmo u tok saobraćaja. U noć Kalkute.

     Kiša i plamenovi. Autostrade, bočne ulice, sokaci i blatnjave brazde pored obraslih ruševina. Sjaj svetiljki i odsjaj gradskih svetiljki. A kroz sve to, čekao sam da se kapalike okrenu ka meni, da zatraže da pregledaju knjige. Čekao sam da uslede povici i pesnice.
     Vozili smo se u tišini. Držao sam kesu sa knjigama u krilu i lice uz prozor, iako se sećam da sam video malo pojedinosti osim sopstvenog odraza koji je zurio u mene. Konačno se zaustavismo ispred gvozdene kapije. Negde u blizini, dva visoka dimnjaka od cigala bljuvala su plamen u noć. Ovo nije bio put kojim sam ranije došao. Čovek u crnom iziđe na pljusak i otvori kapiju da nas pusti da prođemo.
     Farovi su otkrili prazne zgrade od cigala, sporedne železničke koloseke i malu planinu od zemlje na kojoj je ležao napušteni kamion poluukopan u korov. Kada smo se konačno zaustavili, našli smo se pred širokim vratima osvetljenim žutom sijalicom. Insekti su naletali na svetlost.
     "Iziđite, molim vas."
     Bila su tu vrata i hodnici. Pridružila su nam se dva čoveka u crnom sa baterijskim svetiljkama. Odnekud su se čule prigušene strune i udaranje sitara i bubnjeva. Stali smo na vrhu uskog stepeništa i ljudi u crnom oštro su rekli nešto vozaču. Onda su me pretresli.
     Jedan od muškaraca uzeo je kesu sa knjigama. Stajao sam pasivno dok su me grube ruke pipale po bokovima, uvlačile mi se između butina i brzo prelazile duž nogu. Vozač je otvorio paket i izvadio prve tri džepne knjige. Prelistao je stranice gotovo ljutito, bacio ih natrag unutra i izvukao veću, tvrdo ukoričenu knjigu. Pokazao ju je ostaloj trojici. To nije bila Darelova antologija. Čovek u kaki-odeći bacio ju je natrag unutra, presavio kesu i pružio mi paket bez reči.
     Ostao sam da stojim, i počeo ponovo da dišem.
     Kapalika u crnom mahnu svetiljkom i ja krenuh za njim uz novo kratko stepenište, a onda desno uskim hodnikom. Držao je vrata otvorena, i ja uđoh.
     Soba nije izgledala veća od prve u kojoj smo se sreli, ali ovde nije bilo zavesa. Fenjer na kerozin stajao je na drvenoj polici kraj porculanske šolje, zajedno sa nekoliko drvenih činija, par knjiga i majušnim bronzanim kipom Bude. Bilo je čudno što Kalin avatar drži kraj sebe Budin lik.
     Das je sedeo pogrbljen i prekrštenih nogu na podu blizu niskog stola. Proučavao je tanku knjigu, ali podigao je pogled kada sam ušao.
     "A, gospodine Luzak."
     "Gospodine Das."
     "Ljubazno od vas što ste se vratili."
     Obazreh se po sobičku. Otvorena vrata pozadi vodila su u tamu. Odnekud je dopirao miris tamjana. Mogao sam slabašno da čujem raštimovano prebiranje po sitaru.
     "To su knjige?" upita Das i nespretno mahnu teško umotanim šakama.
     "Da." Klekoh na drveni pod i spustih paket na niski sto. Kao prinetu žrtvu. Fenjer je šištao. Zelenkastožuto svetlo obasjavalo je krugove ljuspastog raspadanja na pesnikovom desnom obrazu. Duboke pukotine u njegovom skalpu isticale su se bele naspram tamnije kože. Sline su zapušile Dasove iskidane nozdrve, a dah mu je šištao jače od šištanja fenjera.
     "Ahh", uzdahnu Das. On spusti ruke gotovo sa poštovanjem na zgužvani papir. "Manijeva knjižara. Da, dobro sam ga poznavao, gospodine Luzak. Jednom, za vreme rata, prodao sam Maniju svoju zbirku romantičnih pesnika kada je para za kiriju retko kada bilo. Ostavio ju je po strani sve dok nisam bio u stanju da ih otkupim natrag nekoliko godina kasnije." Dasove krupne, vodnjikave oči okrenuše se odozdo kako bi pogledale ka meni. Ponovo sam bio gotovo smlavljen razabiranjem bola koji se tamo jasno video. "Doneli ste Edvina Arlingtona Robinsona?"
     "Da", rekoh ja. Glas mi je drhtao i grubo sam pročistio grlo. "Nisam siguran da ga tako mnogo cenim poput vas. Možda bi trebalo još jednom da razmislite. Njegova pesma 'Ričard Kori' zaista nije vredna jednog pesnika. U njoj nema nikakve nade."
     "Ponekad zaista nema nikakve nade", šapnu Das.
     "Uvek postoji izvesna nada, gospodine Das."
     "Ne, gospodine Luzak, ne postoji. Ponekad postoji samo bol. I pomirenje sa bolom. I, možda, prkošenje svetu koji zahteva takav bol."
     "Prkošenje je neki oblik nade, zar ne, ser?"
     Das me je gledao jedan dugi minut. Onda je brzo bacio pogled ka zamračenoj zadnjoj sobi i podigao tom koji je čitao. "Ovo je za vas, gospodine Luzak." On to spusti na sto tako da ne moram da uzmem iz njegovih ruku.
     Posredi je bila stara knjiga, tanka, predivno uvezana, sa debelim, teškim pergamentnim stranama. Prešao sam rukom preko platnenih korica sa reljefnim šarama i otvorio ih. Teške strane nisu požutele niti postale krhke od starosti. Hrbat se nije ukrutio. Sve u ovom tankom tomu govorilo je o veštini izrade i pažnji.
     Neke pesme bile su na bengalskom, neke na engleskom. One na engleskom smesta sam prepoznao. Na praznom listu na početku nalazio se dugi zapis na bengalskom, ali ista ruka ispisala je poslednju poruku na engleskom: Za mladog Dasa, najperspektivnijeg od mojih 'Odabranih Osam'. Sa privrženošću... Potpis bi mi bio nečitak da ga nedavno nisam video iza stakla, žurno naškraban ispod govora prilikom uručenja Nobelove nagrade. Rabindrant Tagore, mart 1939.
     "Ne mogu ovo da primim, ser."
     Das je samo zurio u mene. Oči su mu bile bezvremeno drevne, tužne, a opet obasjane svrhom koju ranije nisam video. Zurio je u mene i ja se nisam ponovo usprotivio.
     Grč prože pesnikovo telo i ja shvatih kakav mu napor pričinjava govor, usredsređenje. Ustadoh da krenem.
     "Ne", šapnu Das. "Bliže."
     Spustih se na koleno. Sa raspadajućeg mesa jadnog čoveka dizao se smrad. Naježio sam se dok sam se naginjao da ga bolje čujem.
     "Danas", reče on hrapavim glasom, "govorio sam o moći. Sve nasilje je moć. Ona je takva moć. Ona ne poznaje granice. Vreme Njoj ne znači ništa. Bol nosi Njoj slatki smrad prinošenja žrtve. Ovo je Njeno vreme. Njena pesma ne zna za kraj. Vidite, Njeno vreme je još jednom došlo." On pređe na bengalski, zatim na slabi francuski, pa na bujicu hindija. Bulaznio je. Oči su mu bile usredsređene negde drugde, a bolni, piskutavi nalet reči nije vodio nikuda.
     "Da", rekoh ja tužno.
     "Nasilje je moć. Bol je moć. Ovo je Njeno vreme. Vidite li? Vidite li?" Glas mu je narastao do vike. Želeo sam da ga ućutkam pre nego što kapalike jurnu untra, ali mogao sam samo da ostanem tamo na kolenima i da slušam. Fenjer je pucketao u ritmu njegovog uzbuđenog šištanja. "Središte ne može da se održi. Puka anarhija puštena je na svet! Njena pesma je tek počela..."
     Starac se nagnu napred, dok mu je suvi dah šištao iz oštećenih pluća. Tada kao da se povratio. Divlji, odsutni pogled napustio mu je oči da bi ga zamenio strašan umor. Leprozna ruka pomilovala je gomilu knjiga na stolu kao mačku. Kada je progovorio, glas mu je bio miran, gotovo razgovorljiv. "Znajte ovo, gospodine Luzak. Ovo je doba neizrecivog. Ali postoje postupci koji prevazilaze čak i neizrecivo."
     Zurio sam, ali Das nije gledao u mene. Nije gledao ni u šta u sobi.
     "Mi smo uvek bili kadri za neizrecivo", šapnu on. "Ona može da počini i nezamislivo. Sada možemo slobodno da je pratimo."
     Das ućuta. Pljuvačka mu je ovlažila bradu. Sada sam znao da mu je um oštećen. Tišina se rastegla na nekoliko minuta. Konačno, on se prenu uz veliki napor i usredsredi svoj pogled na mene. Truli patrljak šake, umotan u prljave, smrdljive krpe, podiže se u nežnom blagoslovu.
     "Idite. Idite sad. Idite."
     Silovito sam se tresao dok sam posrtao napolje u hodnik. Sjaj baterijske svetiljke poskakivao je ka meni kroz mrak. Gruba ruka uze Tagorin tom, okrenu ga, pruži ga natrag. Zgrabih ga obema rukama i krenuh za krugom svetlosti lavirintom hodnika i stepeništa.
     Bili smo na otvorenim vratima; mogao sam da vidim kola i da osetim miris kiše, kada iznenada odjeknuše pucnji. Dva oštra zvuka, skoro istovremena, ravna i konačna u mraku.
     Četvorica muškaraca stadoše, zavikaše jedni na druge na bengalskom i potrčaše natrag uz stepenice. Nekoliko sekundi ostao sam sam na otvorenim vratima. Zurio sam prazno napolje u mrak i kišu. Bio sam otupeo, pun neverice, preplašen da delam, jedva kadar da mislim. Tada teški muškarac u kaki odeći strča natrag niz stepenice, zgrabi me za prednju stranu košulje i odvuče me gore sa ostalim ustrčalim ljudima.
     Fenjer je i dalje rasipao svoju hladnu belu svetlost. Zraci iz baterijskih svetiljki poskakivali su i ukrštali se. Bio sam gurnut napred, udarao sam o tuđa ramena, kroz krug buke u središte tišine.
     Das kao da je naslonio glavu na sto. Mali hromirani pištolj - koji je čvrsto držao u levoj ruci - skaredno mu je bio naguran u isturena usta. Jedno oko bilo mu je gotovo zatvoreno, dok se od drugog videla samo beonjača i činilo se da se nadima kao da neki veliki pritisak još raste u razorenoj lobanji. Barica tamne krvi već se skupila od neprekidnog toka iz ustiju, ušiju i nozdrva. Vazduh je bio mirisan od tamjana i kordita.
     Čula se vika. Najmanje osam ili devet muškaraca nalazilo se u sobi, još njih u mračnom hodniku. Jedan je vrištao. Drugi me je slučajno ubo laktom u grudi dok je mahao rukama. Čovek u kaki odeći posegnuo je naniže i istrgao pištolj iz Dasovih stisnutih vilica, slomivši mu pritom jedan prednji zub. On zamaha okrvavljenim pištoljem i poče visoko, tanko da zavija u molitvi ili kletvi. Još ljudi ugura se u sobu.
     Ovo nije stvarno. Nisam osećao gotovo ništa. U ušima mi je bučno zujalo. Graja svuda oko mene delovala je kao kakva daleka, nevezana stvar.
     Uđe još jedan čovek. Bio je stariji, ćelav, i nosio je jednostavan seljački dhoti. Njegovoj običnoj pojavi, međutim, protivurečilo je poštovanje sa kojom se gomila razdvojila pred njim. On pogleda odozgo Dasovo telo na trenutak, a onda dodirnu leproznu ruku nežno, gotovo sa poštovanjem, onako kako je pesnik dodirnuo moje poklonjene knjige. Onda čovek okrenu oči ka meni i reče gomili nešto tiho.
     Ruke me ščepaše za košulju i mišice i oni me povedoše u mrak.

     Sedeo sam neznano dugo u praznoj sobi. Iza vrata čuli su se zvuci. Mala uljana svetiljka davala mi je svetlost. Sedeo sam na podu i pokušavao da mislim na Amritu i bebu, ali nisam mogao. Nisam mogao da se usredsredim ni na šta. Glava me je bolela. Nešto kasnije uzeo sam knjigu koju su mi ostavili i pročitao neke Tagorine pesme na engleskom.
     Još kasnije uđoše tri muškarca. Jedan mi pruži šoljicu na tacni. Video sam kako se para diže sa tamnog čaja.
     "Ne, hvala", rekoh i vratih se čitanju.
     Teški muškarac reče: "Pijte."
     "Ne."
     Čovek u kaki odeći uhvati mi desnu šaku, okrenu ručni zglob naviše i slomi mi mali prst. Vrisnuh. Knjiga pade na pod. Zgrabih povređenu ruku i zaljuljah se napred-nazad u agoniji. Ponovo mi ponudiše čaj.
     "Pijte."
     Uzeh šoljicu i ispih. Gorki čaj oprlji mi jezik. Zakašljah se i ispljunuh malo, ali njih trojica su posmatrali sve dok nisam progutao ostatak. Mali prst štrčao mi je unazad gotovo komično, i plameni živac pružao mi se uz ručni zglob i mišicu sve do podnožja vrata.
     Neko mi uzne praznu šoljicu i dvojica ljudi odoše. Teški muškarac podrugljivo se osmehnuo i potapšao me po ramenu kao da sam dete. Onda su me ostavili samog sa gorkim ukusom čaja i kukavičluka u ustima.
     Pokušao sam da povučem prsten natrag na mesto, ali čak me je i sam dodir terao da jauknem i gotovo se onesvestim. Oblio me je znoj, a koža mi je postala hladna i lepljiva. Uzeo sam knjigu desnom rukom, otvorio je na strani koju sam čitao i pokušao da se usredsredim na pesmu o slučajnom susretu u vozu. Još sam se blago ljuljao i pevušio tihe slogove bola.
     Grlo me je peklo od onoga što je bilo u čaju. Nekoliko minuta kasnije, reči na stranici skliznule su ludački ulevo i potekle zajedno.
     Tada sam pokušao da ustanem, ali uljana svetiljka odabrala je baš taj trenutak da blesne zaslepljujućim sjajem, a onda da zgasne u mrak.

     Mrak. Bol i mrak.
     Bol me je prenuo iz sopstvene utešne tame u manje dobroćudni, ali podjednako potpuni nedostatak svetlosti. Ležao sam na nečemu što je ličilo na hladni kameni pod. Nije bilo ni najmanjeg sjaja svetlosti. Uspravio sam se i glasno jauknuo kada mi je bol prostrelio levu ruku. Ništa. Hladan kamen i vreo, vlažan vazduh. Oči mi se nisu privikle na mrak. Jedini put kada sam iskusio tako potpunu tamu bilo je prilikom istraživanja pećina u Misuriju sa prijateljima koji su pogasili sve naše karbidne svetiljke. Bila je to klaustrofobična, pritiskajuća tama. Zastenjao sam kao da me je neko udario. Šta ako su me oslepeli?
     Ali očni kapci izgledali su mi sasvim normalno na žurni dodir. Više nisam osećao bol na licu, već samo mučnu vrtoglavicu od čaja. Ne, hvala, rekao sam onomad. Zakikotao sam se, ali sam prigušio hrapave zvuke na vreme.
     Počeo sam da puzim, sa pulsirajućom levom šakom uz prsa. Prsti mi naiđoše na zid - na glatki kamen. Zar sam bio u podzemlju?
     Kada sam ustao, vrtoglavica se pogoršala. Naslonio sam se na zid i stisnuo obraz uz hladnu površinu. Brzi dodir izvestio me je da su me ostavili u sopstvenoj odeći. Pomislio sam da pretražim džepove. U džepovima košulje nalazila se potvrda avio-linije, manja od moje dve beležnice, flomaster i ljuspe gline sa kamena koji sam tu ranije nosio. U džepovima pantalona imao sam ključ sobe, novčanik, novčiće, parče hartije i kutiju šibica koju mi je Amrita dala.
     Šibice!
     Naterao sam sebe da držim kutiju u pulsirajućoj levoj ruci dok sam kresao šibicu, štitio plamen šakom i podizao je.
     Soba je, u stvari, bila niša, tri čvrsta zida i crna zavesa. U meni se javi dQja vu. Imao sam vremena da podignem rub zavese i da naslutim veću tamu iza nje pre nego što mi je šibica dogorela do prstiju.
     Sačekao sam, osluškujući. Osećao sam vazdušne struje na licu. Nisam se usuđivao da upalim novu šibicu za slučaj da neko čeka u većoj prostoriji. Pored sopstvenog hrapavog disanja, mogao sam da čujem i tihi žubor. Disanje diva. Ili reke.
     Opipavajući stopalom, kliznuo sam kraj teške tkanine u ogroman, otvoreni prostor. Nisam mogao ništa da vidim, ali osećao sam da je ogroman. Vazduh se činio malo hladniji i kao da se kretao u nasumičnom strujanju, donoseći mi miris tamjana i nečeg težeg, bogatog i teškog poput zadaha nedelju dana starog smeća.
     Hodao sam sitnim koracima, oprezno mrdao desnom rukom pred sobom i pokušavao da se ne prisećam slika - profiltriranih kroz sećanje na zapevajući engleski - koje su mi se svejedno javljale u mislima. Prešao sam dvadeset pet koraka i nisam naišao ni na šta. Kapalike mogu svakog sekunda da se vrate. Možda su tu već sada. Potrčao sam. Potrčao sam bezglavo u mraku, otvorenih ustiju, stiskajući levu šaku uz sebe.
     Nešto me udari po glavi. Ugledah vrtlog boja i padoh, udarih o kamen, padoh ponovo. Dočekah se na levu ruku i dreknuh od bola i šoka. Kutija sa šibicama skliznu mi iz prstiju. Kleknuh i počeh mahnuto da pipam okolo, zanemarujući bol, očekujući da se svakog trena spusti drugi udarac.
     Desna ruka mi pronađe kartonski kvadratić. Toliko sam se tresao da mi je trebalo tri pokušaja da kresnem prvu šibicu. Pogledom sam propratio svetlost naviše.
     Klečao sam u podnožju Kalinog idola. Glavom sam bio udario u njenu nižu, ispruženu ruku. Trepnuo sam kada mi je krv curnula sa čela u desno oko.
     Ustao sam, uprkos strašnoj vrtoglavici. Nisam hteo da klečim pred tom stvari.
     "Čuješ li to, kučko?" rekoh glasno tamnom kamenom licu četiri stope iznad mene. "Neću da klečim pred tobom. Čuješ li to?" Prazne oči nisu čak ni gledale ka meni. Zubi i jezik bili su kao iz dečjeg stripa strave i užasa.
     "Kučko", rekoh i šibica dogore. Smandrljah se sa niskog podnožja, dalje od idola, u crnu prazninu. Deset koraka, pa stadoh. Sada više nije bilo razloga da pipam po mraku. Imao sam malo vremena. Upalio sam šibicu i držao je sve dok nisam nespretno izvukao priznanicu avio-linije. Moja majušna baklja bacala je krug svetlosti prečnika petnaest stopa dok sam je držao visoko i tragao za vratima, za prozorom. Ukočio sam se i ostao tako sve dok mi zapaljeni papir nije opržio ruku.
     Idol je nestao.
     Pijedestal i podnožje na kojima je sekund ranije stajao bili su prazni.
     Nešto zagreba i zaškripa izvan svetla koje je nestajalo. Nešto mi se pokrenu sa leve strane, a onda sam morao da ispustim plamteći papir i mrak se vrati.
     Kresnuh novu šibicu. Obasja me njena slabačka svetlost. Izvikoh beležnicu sa spiralom iz džepa safari košulje, istrgoh stranice zubima i prebacih to iz jedne ruke u drugu. Šibica utrnu. Nešto načini neki zvuk u mraku, ni deset stopa od mene.
     Nova šibica. Ispljunuh zgužvane stranice, kleknuh i potpalih ih pre nego što je plavi plamen zamro. Svetlost buknu naviše sa majušne lomače.
     Stvar se ukoči usred pokreta. Čučala je na šest udova kao neki ogromni, ćosavi pauk, ali prsti su posezali i trzali se na završecima nekoliko njih. Vrat se povi i isturi suvonjavo lice ka meni. Dojke su visile kao jaja sa trbuha insekta.
     Ti nisi stvarna.
     Kali otvori usta i zašišta na mene. Širom razjapi vilicu. Grimizni jezik kliznu napolje, pet inča, deset inča; razvi se poput grimiznog, istopljenog voska, sve dok ne dodirnu pod gde se smota na kraju kao zmija, pa brzo kliznu po hladnom kamenu ka meni.
     Tada sam vrisnuo. Vrisnuo sam ponovo i zapalio i ostatak beležnice. Onda sam podigao zapaljeni karton i kročio prema šištećem košmaru.
     Jezik zašiba postrance, jedva da mi je promašio stopalo, i prikaza otpuza unazad na šest savijenih udova sve dok ne nestade u tami izvan moje treperave svetlosti. Beležnica mi je već prljila prste. Zavitlah zamirući ugarak prema zvucima grebanja, okrenuh se i potrčah u suprotnom smeru.
     Trčao sam iz sve snage, nisam video ništa, nisam osećao ništa, ruku pribijenih uz sebe; da nisam kresnuo novu šibicu, natrčao bih glavom na zid koji me je čekao. Svejedno sam udario o njega i vrisnuo kada je plamičak utrnuo. Obrnuo sam se dok sam kresao novu šibicu. S moje desne strane hladno su sijale oči. Čuo se zvuk koji proizvodi mačka kada povraća.
     Ustuknuo sam uz drveni zid. Da je bilo nekakve zavese, bilo čega zapaljivog, tada bih to zapalio. Bolje umreti u plamenom sjaju zgrade u požaru nego ostati sam u mraku sa time.
     Kliznuo sam duž zida ulevo, paleći šibicu za šibicom, sve dok ih nije ostalo samo nekoliko. Oči se više nisu videle. Osećao sam daske, iverje i eksere pod povređenom rukom, ali ne i vrata. Ni prozor. Zvuci grebanja nalazili su se svuda, poput hrskavice koja grebe po kamenu i drvetu. Vrtoglavica je sada bila mnogo gora i pretila je da me baci na pod.
     Mora da postoji izlaz.
     Stao sam, podigao šibicu koja je trnula, udahnuo i zapalio ostatak kutije. Tamo, u kratkom, jarkom sjaju, na zidu tri stope iznad mene, videli su se obrisi prozora. Okna su bila čitava, ali obojena u crno. Svetlost je gasnula dok su mi zamirući plamenovi prljili prste.
     Ispustivši zapaljenu kutiju šibica, čučnuh i skočih. Prozorski ram bio je uvučen i prsti mi pronađoše oslonac. Noge mi zalupaše po glatkom zidu, u pokušaju da nađu mesto da se odupru. Nekako se privukoh na jedan lakat na uskom prozorskom pragu, dodirnuvši obrazom zacrnjene staklene kvadrate. Održavao sam ravnotežu tamo dok su mi se mišice nekontrolisano tresle, i pripremao se da razbijem obojeno staklo podlakticom.
     Nešto me ščepa za noge.
     Podlaktica mi se punom težinom spusti na slomljeni prst i ja se u trenutnom nagonskom izvijanju povedoh unazad, izgubih osetljivu ravnotežu i kliznuh niz zid da bih se prućio po tvrdom podu.
     Mrak je bio potpun.
     Pridigao sam se na kolena kada sam osetio nečije prisustvo kraj sebe.
     Zgrabiše me četiri šake.

     Četiri ruke me grubo podigoše i poneše.
     Čovekov duh ne napušta telo odmah po smrti već, radije, posmatra redosled događaja kao nepristrasni posmatrač.
     Čuli su se daleki glasovi. Svetlost mi je zasjala kroz očne kapke, a onda nestala. Hladna kiša pala mi je na lice i ruke.
     Kiša?
     Još glasova, sada povišenih, u prepirci. Negde se sa limenim zvukom upali automobilski motor i zadžangrlja izduvnik. Šljunak zakrcka pod gumama. Čelo me je bolelo, leva ruka pulsirala mi je neizdrživo, a nos me je svrbeo.
     Nemoguće da ovako izgleda biti mrtav.
     Buka motora sa četiri cilindra bila je veoma snažna. Pokušah da se obazrem i shvatih da desno oko neće da mi se otvori. Bilo mi je slepljeno usirenom krvlju iz posekotine na čelu.
     Ruka idola.
     Kroz prorez levog oka, video sam da me pridržavaju - i napola vuku - teški muškarac u kaki odeći i još jedan kapalika. Nekoliko drugih muškaraca, uključujući i ćelavca u belom, razgovaralo je živahno na kiši.
     Možeš da nastaviš da spavaš. Ne!
     Kiša, moja bolna ruka i neizdrživi svrab sprečili su me da ponovo skliznem niz tamni tobogan u nesvesticu. Jedan od ljudi koji su me pridržavali okrenu lice ka meni i ja brzo zatvorih oko - ali ne pre nego što sam ugledao zeleni kombi sa ulubljenim vratima vozača, bez prozora pozadi. Preplavi me mučni osećaj prepoznavanja.
     Muškarci nastaviše sa prepirkom, kreštavo dižući glasove. Slušao sam i činilo mi se kao da sam najednom mogao da razumem bengalski. Znao sam bez ikakve sumnje da raspravljaju o tome šta da urade sa mojim telom kada mi učine ono što im je ćelavac naredio.
     Konačno, čovek u kaki odeći progunđa nešto i on i drugi kapalika poneše me ka zadnjoj strani kombija. Vrhovi stopala vukli su mi se po šljunku. Pustili su me da padnem u zagušljivu unutrašnjost. Glava mi udari o bok kombija, a onda ponovo o metalni pod. Rizikovao sam da otvorim oko dovoljno dugo da vidim da se teški muškarac i drugi kapalika penju pozadi sa mnom, dok drugi uskače na prednje levo sedište suvozača. Vozač se okrenu i upita nešto. Teški muškarac oštro me šutnu u bok. Isterao mi je vazduh, ali ja se nisam ni pomerio. Kapalika se nasmeja i reče nešto što je počinjalo sa 'Nej'.
     Sad ti dugujem dva, mater ti jebem debelu.
     Gnev mi je pomogao. Njegova vrela vatra poslužila mi je da raščistim misli i da razvejem maglu strave koja me ispunjavala. Ipak, dok je kombi prelazio u pokret i dok mi je krckanje šljunka dopiralo do ušiju kroz metal, nisam mogao da se setim ničega što bih mogao da učinim. Ovo je bio trenutak iz hiljade filmova koje sam gledao kada bi junak nadvladao svoje tamničare posle žestoke tuče.
     Nisam mogao da se tučem sa njima.
     Sumnjao sam da bih uopšte mogao i da sednem bez pomoći. A nije sva moja slabost poticala od droge koju su mi stavili u čaj. Već sam bio povređen. Nisam želeo da mi više naude. Moje jedino moguće oružje bilo je da nastavim da glumim onesvešćenost i da se molim da mi to pruži još nekoliko minuta pre nego što mi ponovo naude.
     Slomio mi je prst. Nikada ranije nisam lomio nijednu kost. Čak ni kao dete. Bilo je to nešto na šta sam nekako bio ponosan, kao da nemam nijedan izostanak u školi. Sada mi je taj znojavi kučkin sin slomio prst sa onoliko uloženog truda koliko bi meni trebalo da promenim program na TV-u. Upravo zbog te krajnje bezdušnosti bio sam uveren da me ti ljudi neće naprosto ostaviti negde odakle mogu da naprosto pronađem put natrag do hotela.
     Svako nasilje jeste ispoljavanje moći, gospodine Luzak.
     Hteo sam tada da počnem da ih molim da me puste, ali zadržao me je jedan veći strah. Bio sam paralisan zbog mračne neizvesnosti oko toga šta će sledeće učiniti; ali negde, tik ispod uspaničene strke mojih misli, nalazilo se uviđanje da će, sve dok oni svoj gnev budu usmeravali na mene, Amrita i Viktorija biti ostavljene na miru. Zato nisam govorio ništa, nisam činio ništa. Ništa osim što sam ležao tamo u tami, osećao smrad sasušenih govana i starih bljuvotina u unutrašnjosti kombija, slušao šegačenje i zvuke čišćenja nosa četvorice kapalika i slavio svaki dragoceni sekund koji bi prošao bez nanošenja novog bola.
     Kombi je ubrzao i prešao na popločani deo ulice. Nekoliko puta, visoki zvuk izduvnika odjekivao je kao da se nalazimo između zgrada. Povremeno sam mogao da čujem treštanje kamiona, a jednom sam kradom pogledao i video kako po unutrašnjem zidu kombija prelazi odsjaj pravougaonih farova. Sekund kasnije, kapalika u kaki odeći reče mi nešto na tihom, podrugljivom bengalskom. Srce mi zalupa.
     Tada se zaustavismo. Kočnice zaškripaše, a drugi kapalika koji je sedeo pozadi sa nama gnevno dreknu kada je bio bačen napred. Naš vozač opsova glasno i nekoliko puta oštro udari dlanom po sireni. Mogao sam da čujem viku odgovora spolja. Začu se pucanj biča praćen gnevnim mukanjem vola. Naš vozač poče da vrišti skarednosti i nasloni se na sirenu.
     Minut kasnije, čuo sam kako se prednja vrata kombija otvaraju i vozač i drugi kapalika spreda skaču da nastave da se deru na prepreku koja im se našla na putu. Psovke se nastaviše. Treći kapalika provuče se napred, iskoči i pridruži se nevidljivoj svađi. Tako je u kombiju sa mnom ostao samo čovek u kaki odeći.
     Ovo je moja prilika.
     Uviđanje da moram da delam nije bilo dovoljno da me natera na delanje. Znao sam da treba da pokušam da jurnem ka otvorenim vratima, da udarim čoveka koji je čučao kraj mene. Uradi nešto. Ali iako sam nekako bio ubeđen da je to moja posledja prilika da ih iznenadim, moja poslednja prilika da umaknem, nisam mogao da misli sprovedem u delo. I samo ležanje tamo činilo mi se kao jemstvo da će proći još nekoliko minuta bez sučeljavanja. Bez novog bola. Bez ubijanja.
     Najednom se zadnja vrata otvoriše s treskom. Teški muškarac, gurnut silovito sa strane, pade nezgrapno na pod. Šaka me zgrabi za mišicu i grubo povuče u sedeći položaj. Noge mi se raširiše i ja žmirnuh od bola, dok mi se desno oko trzalo oslobađajući se skorene krvi.
     "Hajde! Ustanite! Brže!" Bio je to Krišnin glas. Krišnino lice nadnosilo se nad mene, sa zavitlanom kosom i ogoljenim oštrim zubima u radosnom, manijačkom kezu. Krišnina tanka desna ruka pridigla me je u uspravni položaj i čvrsto me podržala kada umalo nisam pao napred na lice.
     "Nahin!" viknu kapalika i iskoči iz zadnjeg dela kombija. Bio je dvaput širi od Krišne, a lice mu je bilo izobličeno besom. "Mute!"
     Krišna suknu šakom naviše i ispravi ruku u pokretu kojim saobraćajac zaustavlja saobraćaj kod pešačkog prelaza. Brid njegovog dlana, krut kao cigla, zari se u lice čoveka u naletu. Kapalikin nos spljošti se kao zgnječeno parče voća. Ovaj vrisnu i izvi se unazad, udarivši glavom o zadnja vrata kamioneta, pa pade na kolena i preturi se napred. Držeći me i dalje desnom rukom, Krišna brzo diže nogu u krutom luku koji se završi kada mu cevanica tresnu u grlo teškog čoveka neposredno ispod udubljenja vilice.
     Začu se zvuk poput lomljave tanke plastike i kapalikin vrisak naglo se prekinu.
     "Hajde! Brže!" Krišna me povuče za sobom, cimnu me da se uspravim kada sam se zateturao u stranu. Trčao sam što sam brže mogao, povodeći se, pokušavajući da pronađem ravnotežu na nogama koje kao da su mi bile pune 'Novokaina'. Osvrnuo sam se ka oborenom čoveku kraj kombija čija su sva četvora vrata stajala otvorena poput slomljenih krila, i ka volovskoj zaprezi koja je iza njega zaprečavala raskrsnicu i usku ulicu. Trojica kapalika stajali su ukočeno kraj zaprege, Nekoliko sekundi zurili su u nas sa preneraženim izrazom na licima, a onda potrčaše za nama uz dreku i mahanje rukama. Jedan je već imao nešto nalik na dugački nož u ruci. Volovska zaprega se uz škripu izgubi u mraku.
     "Trčite!" viknu Krišna. Košulja mi se pocepa dok me je vukao za sobom. Tada umalo ne padoh, mlatarajući rukama dok sam posrtao napred, ali on me zgrabi za leđa iscepane košulje i povuče me naviše.
     Utrčali smo levo, u uličicu koja je bila u mrklom mraku, onda ponovo levo u dvorište okupano svetlošću fenjera. Neka starica podigla je iznenađeno pogled dok smo ulazili kroz otvorena vrata. Krišna cimnu u stranu zavesu od perli i mi skočismo preko usnulih obličja na podu mračne sobe da bismo izišli sa zadnje strane.
     Povici i vriska začuše se za nama dok smo upadali u novo dvorište. Trojica kapalika izjuriše kroz mračna vrata baš kada smo se mi uvukli u drugi, uži procep između zgrada. Ovde je đubre bilo duboko do članaka i mi smo poskakivali i gacali po njemu. Čak i tamo nalazile su se umotane, neme prilike koje su čučale, pogurene u vodi koja je još kapala sa strehe i punila udubine na tlu. Krišna bukvalno preskoči koščata kolena jednog obličja u čučnju, po izgledu više nalik na leš nego na čoveka.
     Nisam mogao da pratim Krišnu, i kada smo bili primorani da ustrčimo uz dva drvena stepeništa, konačno se sruših na kolena na mračnom odmorištu, bez daha. Kapalike su se dovikivale u dvorištu ispod nas.
     Krišna me gurnu kroz otvorena vrata. Tu je u sobi bilo desetak ljudi koji su čučali blizu otvorene vatre ili sedeli zgureno leđima uz napukle daske zida. Deo tavanice srušio se u središte sobe i od odlomljenih delova zida i maltera bila je načinjena humka na kojoj su potpalili vatru. Dim je ostavio pruge po zidovima i utonuloj tavanici.
     Krišna prošišta brzu rečenicu u kojoj mi se učini da sam čuo reč Kali. Niko nije ni podigao pogled ka nama. Umrtvljene oči nastavile su da posmatraju niske plamenove.
     Začuše se koraci na stepenicama. Neki čovek viknu. Krišna me ščepa čvrsto za lakat i povede u sobičak u kom se nije nalazilo ništa osim nekoliko bronzanih posuda i malog kipa Ganeša. Otvoreni prozor gledao je na usku uličicu između zgrada.
     Krišna kroči na prozor i skoči. Ja kročih na niski prozorski prag i zastadoh. Uličica nije mogla biti šira od pet stopa. Između je čekao pad od najmanje dvadeset stopa u mrak. Čuo sam šljapkavi zvuk tamo gde je Krišna doskočio, ali ništa drugo. Znao sam da ne mogu da skočim u tu jamu bez svetlosti.
     Najednom sam mogao da čujem kako kapalike viču na ulazu u spoljnu sobu. Neka žena vrisnu. Uhvatih se za levu šaku i skočih.
     Đubre mora da je bilo duboko sedam ili osam stopa na mestu gde sam pao. Upao sam do butina i preturio se postrance u nešto meko i gnusno. Pacovi zaskičaše i otrčaše duž zidova. Nisam mogao ništa da vidim. Noge su mi proizvodile tihe, dahtave zvuke dok sam pokušavao da gacam napred po uskom prostoru. Počeh da se bacakam u panici kada sam nastavio da tonem do iznad struka u popustljivu, trulu masu.
     "Ššššš." Krišna me zgrabi za ramena i umiri. Iznad nas, pravougaonik svetlosti nađe se zaklonjen kada se čovek nagnu napolje. Trenutak potom, nestade ga natrag u sobi.
     "Brzo!" Krišna me ščepa za mišicu i mi zagacasmo duž smrdljivog rova. Odgurivao sam se od zida i pokušavao da plivam napred kroz meke otpatke. Ruke su nam mlatarale u pokušaju da jedan kod drugoga nađemo oslonac, ali bilo je to kao gacanje kroz blato duboko do pojasa.
     Odjednom, iza nas, neko proturi zapaljenu dasku kroz prozor sa kog smo skočili. Čovek namerno baci ugarak na gnjecavo dno uličice. On odskoči jednom i zahvati kada se zaustavio neke masne krpe koje zatinjaše. Krišna i ja se ukočismo. Nismo mogli da budemo išta više od senki usred gomila đubreta svuda oko nas, ali jedan kapalika pokaza na nas i viknu ostaloj dvojici.
     Ne znam da li je čovek sa nožem skočio ili su ga gurnuli, ali on vrisnu i pade u uličicu do nas. Baklja je počela da se gasi u vlazi i ljudskom izmetu, ali zajedno sa zapaljenim krpama davala je dovoljno svetla da se vide stotine krznatih, koprcavih obličja - neka su bila krupna poput mačaka - koja su pogureno jurila po hrpama otpadaka ka nama, bežeći od dima.
     Koža mi se bukvalno nabrala od odvratnosti. Nisam znao da je takva reakcija fizički uopšte moguća. Krišna skoči natrag tamo odakle smo došli. Kapalika se pojavi kao gnjurac koji izranja na površinu. Zamlatara rukama i u desnoj šaci blesnu mu čelik. Vatra sada gotovo da je utrnula i Krišna je bio manje od senke kada se poduhvatio sa drugim čovekom. Roktanje im je bilo jedva čujno pored sve glasnijeg pištanja pacova u bekstvu. Debela, vlažna tela dodirivala su mi gole mišice i ja tada povratih, bljuvajući bespomoćno na gomile smrdljive tame.
     Dvojica kapalika iznad nas naginjala su se da vide, ali uličica je ponovo bila u potpunoj tami. Mislio sam da mogu da vidim kako se Krišna i drugi čovek prevrću u nezgrapnim trzajima, dva nespretna plesača sa usporenim pokretima. Iskre su letele dok je kapalikin nož iznova i iznova udarao o zid od cigala. Tada pomislih da vidim Krišnu iza onog drugog, kako ga vuče za dugačku kosu i nabija mu lice u gnjecavu jamu. Začkiljih se u mrak i pomislih da vidim kako Krišna kleči na izvijenim kapalikinim leđima i gura ga dublje, dublje... ali Krišna se onda nađe kraj mene, cimnu me za sobom i zagaca sa mnom dalje od prozora.
     Dvojica kapalika nestaše sa mutnog pravougaonika iznad nas. Naše kretanje bilo je košmarno sporo. Jedan od nas bi se zaglavio i iskoristio telo drugog kao oslonac da se oslobodi.
     Pregacao sam najveći deo uličice kada me iznenadna pomisao natera da se ponovo izbljujem. Pred nama nije bilo svetlosti. Šta ako idemo pogrešnim smerom, ka zidu od cigala, ka ćorsokaku?
     Ali nismo. Još pet koraka gacanja i uličica je skrenula oštro udesno, a visina đubreta počela je da se smanjuje. Još petnaest koraka i izišli smo napolje.
     Isteturali smo se na vlažnu i praznu ulicu. Pacovi su nam se provlačili kraj nogu, skakali u panici i pljuskali kroz slivnike ispunjene kišnicom. Pogledao sam levo i desno, ali nisam mogao da vidim nikakvog traga poslednjoj dvojici kapalika.
     "Brzo, gospodine Luzak!" prošišta Krišna; i mi potrčasmo preko ulice, krenusmo brzo preko nakrivljenih ploča trotoara i stopismo se sa tamnim senkama pod utonulim metalnim nadstrešnicama. Trčali smo od radnje do radnje. Povremeno smo nailazili na usnula obličja u vlažnim ulazima kuća, ali niko nije viknuo za nama; niko nije pokušao da nas zaustavi.
     Skrenuli smo u drugu ulicu, a onda presekli kroz kratku uličicu do još uže ulice gde se upravo neki kamion gubio iz vidokruga. Ovde je bilo uličnih svetiljki, a električni sjaj dopirao je i iz mnogih prozora. Iznad nas, crvena zastava lepršala je na lahoru. Mogao sam da čujem zvuke saobraćaja iz obližnjih ulica.
     Stali smo na tren u mračnom ulazu radnje zaštićene rešetkama i kapcima. Obojica smo dahtali, presavijeni od bola zbog napora, ali na Krišninom uskom licu videla se radosna maska uživanja u krvavom sportu, koju sam video tamo one prve noći, u autobusu. On zausti da kaže nešto, udahnu ponovo i ispravi se.
     "Sada ću vas ostaviti, gospodine Luzak", reče on.
     Zurio sam u njega. On spoji prste, blago se nakloni i okrenu se da ode. Sandale su mu tiho šljapkale po lokvama.
     "Čekaj!" viknuh. Nije stao. "Samo malo. Hej!" Sada se već gotovo izgubio u senkama.
     Kročih napred u bledi krug svetla ulične svetiljke. "Stani! Sandžej, stani!"
     On stade. Onda se okrenu i načini dva spora koraka ka meni. Dugački prsti kao da su mu se trzali. "Šta ste rekli, gospodine Luzak?"
     "Sandžej", ponovih ja, ali ovaj put bilo je to gotovo šapatom. "U pravu sam, zar ne?"
     Stajao je tamo, bazilisk sa strašnim pogledom uokvirenim divljom koronom tamne kose. Tada se pojavi osmeh i raširi u nešto mnogo gore od grimase ajkule. Bio je to kez gladnog zloduha.
     "U pravu sam, zar ne, Sandžej?" Zastao sam da dođem do daha. Nisam imao pojma šta sledeće da kažem. Ali morao sam da kažem nešto - bilo šta - da ga zadržim. "Kakvu igru igraš, Sandžej? Jebote, šta se to dešava?"
     Nije se pomerao nekoliko sekundi; napola sam očekivao nemi juriš, dugačke prste koji posežu za mojim grlom. Umesto toga, on zabaci glavu i nasmeja se. "Da, da, da", reče. "Postoje mnoge igre, gospodine Luzak. Ova igra još nije gotova. Zbogom, gospodine Luzak."
     Zatim se okrenu i otkasa u tamu.