5.

     'Nema mira u Kalkuti;
     Krv zove u ponoć...'

     Sukanta Batačardži

     Bilo je previše lako. To je bila misao koja mi se uvukla u glavu dok su me vozili natrag u hotel. Imao sam sliku sebe kao novinara-istraživača u trenčkotu - Isuse, na toj vrućini - koji pažljivo prati tragove kako bi razumeo tajanstveni nestanak i ponovno pojavljivanje fantomskog bengalskog pesnika. Sada, mog prvog popodneva u gradu, drugi su mi sastavili slagalicu. Sutra, u subotu, imaću rukopis i moći ću slobodno da uzmem Amritu i bebu i da odletim kući. Kakav bi članak mogao iz toga da nastane? Bilo je suviše lako.
     Moje telo bilo je uvereno da je rano jutro, ali ručni sat mi je govorio da je pet po podne. Radnici su izlazili iz kancelarijskih zgrada umrljanih od starosti blizu hotela kao beli mravi iz sivih, kamenih leševa. Porodice su kuvale vodu za čaj na ispucalim trotoarima dok su muškarci sa aktovkama koračali preko usnule dece. Neki čovek u prnjama čučnuo je da urinira u slivnik dok se drugi kupao u lokvi ni šest stopa od njega. Provukao sam se između komunističkih štrajkača i ušao u rashlađeno utočište hotela.
     Krišna me je čekao u lobiju. Pomoćnik upravnika hotela gledao ga je kao da je Krišna neki čuveni terorista. Nije ni čudo. Izgledao je još bezumnije nego ranije. Crna kosa štrčala mu je poput električnih znakova usklika, a žablje oči bile su mu još razrogačenije i belje nego ranije pod tamnim obrvama. Široko se nacerio kada me je ugledao i prišao mi je sa ispruženom rukom. Prihvatio sam je pre nego što sam shvatio da je učtivi pozdrav bio Krišnin način da opravda svoje prisustvo pred pomoćnikom upravnika.
     "Ah, gospodine Luzak! Baš dobro što vas ponovo vidim! Došao sam da vam pomognem u potrazi za pesnikom, M. Dasom." Nastavio je da mi drmusa ruku. Nosio je istu natopljenu košulju od prethodne noći i zaudarao je na mošus kolonjske vode i znoj. Osećao sam kako mi se znoj suši na telu dok su mi se ruke ježile od žestokog rashlađivanja.
     "Hvala, gospodine Krišna, ali nema potrebe." Izvukoh ruku. "Već sam se dogovorio o svemu. Sutra ću dovršiti posao radi koga sam došao ovde."
     Krišna se ukoči u mestu. Osmeh mu zgasnu i obrve mu se još više približiše iznad velikog, krivog nosa. "Ah. Shvatam. Bili ste u Sindikatu pisaca. Da?"
     "Da."
     "Ah, da, da. Oni su vam sigurno ispričali veoma zadovoljavajuću priču o našem slavnom M. Dasu. Njihova priča zaista vas je zadovoljila, gospodine Luzak?" Krišna je gotovo prošaputao poslednju rečenicu i pogled mu je bio tako otvoreno zaverenički da se pomoćnik upravnika namrštio na nas preko čitave dužine lobija. Bog zna šta je pomislio da mi ovaj nudi.
     Oklevao sam. Nisam znao kakve, do đavola, veze Krišna ima sa čitavom stvari, a nisam baš ni želeo da gubim vreme u otkrivanju toga. U mislima sam prokleo Ejba Bronštajna što mi se petljao u aranžmane i nesmotreno uspostavio kontakt između mene i ovog klipana. Istovremeno sam bio akutno svestan toga da me Amrita i Viktorija čekaju i da sam ozlojeđen tokom koji je ovaj novinarski zadatak krenuo.
     Protumačivši moje oklevanje kao nesigurnost, Krišna se nagnu napred i zgrabi me za podlakticu. "Povešću vas da upoznate nekoga, gospodine Luzak. Nekoga ko može da vam ispriča istinu o M. Dasu."
     "Kako to mislite, istinu? Ko je ta osoba?"
     "On želi da vam to ne kažem", šapnu Krišna. Šake su mu bile vlažne. U beonjačama očiju imao je tanušne žute vene. "Shvatićete kada čujete njegovu priču."
     "Kada?" obrusih. Samo me je osećaj nepotpunosti koji mi se javio u kolima sprečavao da oteram Krišnu do đavola.
     "Smesta!" reče Krišna sa trijumfalnim kezom. "Možemo se sastati s njim smesta!"
     "Nemoguće." Naglo izvukoh mišicu iz Krišnine šake. "Idem gore. Da se istuširam. Obećao sam ženi da ćemo izići na večeru."
     "Ah, da, da." Krišna je stao da klima glavom, sišući donje zube. "Naravno. Onda, da dogovorim za devet i trideset. Da li će vam to odgovarati?"
     Oklevao sam. "Želi li vaš prijatelj da bude plaćen za tu informaciju?"
     "Oh, ne, ne!" Krišna podiže oba dlana. "On ne dopušta ništa slično. Jedva sam ga uopšte nagovorio da sa bilo kim razgovara o ovome."
     "Devet i trideset?" upitah. Pomisao da iziđem u Kalkutu noću ispunila me je neodređenom mučninom.
     "Da. Kafeterija se zatvara u jedanaest. Tamo ćemo se sastati sa njim."
     Kafeterija. Ta reč bila je sama po sebi bezopasno poznata. Kada bi samo postojalo nešto što bih mogao da upotrebim u članku...
     "U redu", rekoh ja.
     "Čekaću vas ovde, gospodine Luzak."

     Žena koja je držala moje dete nije bila Amrita. Stao sam, još držeći rukom kvaku. Mogao sam da ostanem tako da stojim, ili čak i da se povučem u hodnik zbunjen, da u tom trenutku Amrita nije izišla iz kupatila.
     "Oh, Bobi, ovo je Kamakija Barati. Kamakija, ovo je moj muž, Robert Luzak."
     "Drago mi je što sam vas upoznala, gospodine Luzak." Glas joj je bio vetar među prolećnim pupoljcima.
     "Drago mi je, gospođice... ovaj... Barati." Trepnuo sam glupavo i pogledao Amritu. Uvek sam smatrao da je Amritin lik blizu sušte lepote, ali kraj ove mlade žene mogao sam samo da vidim bore nastupajućeg srednjeg doba u Amritinoj puti, blagi podvaljak i kvrgu na korenu njenog nosa. Naknadna slika mlade žene ostala mi je na mrežnjačama kao optički odjek blica.
     Kosa joj je bila vrana i padala joj je na ramena. Lice joj je bilo zaoštreni oval, savršeno, naglašeno mekim, blago drhtavim usnama koje kao da su bile stvorene za smeh i veliku senzualnost. Oči su joj bile zapanjujuće - neverovatno ogromne, naglašene senkom i teškim trepavicama, zenica tako tamnih i prodornih da joj se pogled zabadao poput tamnih zrakova. Bilo je u tim očima nečeg tanano orijentalnog, dok su istovremeno projektovale zapadni, gotovo subliminalni utisak unutrašnjeg sukoba između nevinosti i belo- svetskog iskustva.
     Kamakija Barati bila je mlada - najviše u srednjim dvadesetim - i nosila je svileni sari tako lagan da se činilo da lebdi na inč od njene puti, uzdignut nekim opojnim pulsom ženstvenosti koja kao da je izbijala iz nje poput mirisnog povetarca.
     Reč pohotno uvek me je podsećala na Rubensovu težinu, mase primamljivog mesa, ali tanano telo ove žene, poluviđeno kroz nestalne slojeve svile, zapljusnulo me je osećajem pohote tako silovitim da mi je to sasušilo pljuvačku u ustima i ispraznilo um.
     "Kamakija je bratanica M. Dasa, Bobi. Došla je da se raspita za tvoj članak i provele smo protekli sat u razgovoru."
     "Oh?" Bacih pogled na Amritu, a onda se ponovo zagledah u devojku. Nije mi ništa drugo padalo na pamet.
     "Da, gospodine Luzak. Čula sam neke glasine da je moj ujak bio u vezi sa nekim svojim starim kolegama. Želela sam da znam da li ste videli mog ujaka... da li je dobro..." Ona spusti pogled i ućuta.
     Sedoh na rub naslonjače. "Ne", rekoh. "Mislim, nisam ga video, ali dobro je. Ipak, voleo bih. Da ga vidim. Pišem članak..."
     "Da." Kamakija Barati se osmehnu i vrati Viktoriju na sredinu kreveta gde joj je ležalo ćebe i meda Puh. Elegantni, smeđi prsti očešaše bebin obraz u gestu privrženosti. "Neću vam više smetati. Želela sam samo da pitam za stričevo zdravlje."
     "Naravno", rekoh ja. "Pa, siguran sam da bismo imali o čemu da porazgovaramo, gospođice Barati. Mislim, ako ste dobro poznavali ujaka... to bi mi pomoglo za članak. Ako biste mogli da ostanete još par minuta..."
     "Moram da idem. Otac očekuje da budem kod kuće kada stigne." Ona se okrenu i osmehnu se Amriti. "Možda bih mogla da razgovaram sa vama kada se sutra budemo videli, kao što smo dogovarali?"
     "Sjajno!" reče Amrita. Bilo je to prvi put da je vidim tako opuštenu još od Londona. Ona se okrenu meni. "Kamakija poznaje dobrog trgovca sarijima nedaleko odavde, blizu bioskopa 'Elita'. Baš bih volela da kupim neki materijal dok smo ovde. To jest, ako ti sutra ne budem potrebna, Bobi."
     "Mmmm, nisam siguran", rekoh ja. "Pa, planiraćemo uz put. Ne znam za kada će mi dogovoriti sastanak."
     "Javiću vam se onda ujutro", reče devojka. Ona se osmehnu Amriti i ja shvatih da sam ljubomoran i da želim da je meni upućen taj blagoslov. Ona ustade i rukova se sa Amritom, istovremeno podešavajući sari gracioznim pokretom ruke tako rasprostranjenim kod Indijki.
     "Vrlo dobro", reče Amrita.
     Kamakija Barati blago mi se nakloni dok je prilazila vratima. Uzvratih joj klimanjem glave, a onda ona nestade. Za njom ostade blagi, izluđujući miris.
     "Slatki Hriste", rekoh ja.
     "Opusti se, Roberte", reče Amrita. U pravilnim britanskim tonovima krio se trag razveseljenosti. "Ima samo dvadeset dve godine, ali verena je već jedanaest. Udaje se ovog oktobra."
     "Kakva prokleta šteta", rekoh ja i sedoh na krevet kraj bebe. Viktorija okrenu glavu i zamaha rukama, spremna da se poigra. Zanjihah je kroz vazduh. Ona oduševljeno ciknu i ritnu se. "Je li ona zaista Dasova bratanica?"
     "Pomagala mu je oko rukopisa. Oštrila mu olovke, išla za njega u biblioteku. Ili bar tako kaže."
     "Jah? Mora da je imala deset godina." Viktorija je cikala dok sam je njihao u luku, obrtao je, njihao je natrag.
     "Trinaest kada je nestao. Očito da je njen otac imao razmiricu sa Dasom pre nego što je njihov otac umro."
     "Njihov otac? Oh, Dasov..."
     "Da. U svakom slučaju, njegovo ime godinama se nije ni pominjalo u kući. Stekla sam utisak da se previše stidi da se obrati Čaterdžiju ili Sindikatu pisaca."
     "Nama se obratila."
     "To je druga stvar", reče Amrita. "Mi smo stranci. Mi se ne računamo. Idemo li i dalje na večeru?"
     Spustih Viktoriju na stomak. Lice joj je bilo crveno od zadovoljstva i razmišljala je da li da zaplače. Ona mi zabode kolena u krilo i poče da mi puzi po grudima. Jedna bucmasta šaka stegnu mi se oko kragne košulje u samrtničkom stisku.
     "Gde ćemo jesti?" upitah ja. Objasnih joj o sastanku u devet i trideset sa Krišninim tajanstvenim strancem. "Malo je kasno da iziđemo u grad. Da li da zovemo sobnu poslugu ili da siđemo u Prinčevu Sobu? Čujem da tamo nastupa Fatima, egzotična plesačica."
     "Viktorija bi nesumnjivo pravila nered", reče Amrita. "Ali verujem da bi joj se više dopala Fatima nego sobna posluga."
     "Tako je", rekoh ja.
     "Odmah ću se spremiti."

     Egzotična plesačica Fatima bila je gojazna, sredovečna Indijka čiji je ples mogao da se izvede i pred leglom egzeterskih malih izviđača bez straha od skandala. Bez obzira na to, gomila gojaznih, sredovečnih, uglavnom muških parova u Prinčevoj Sobi izgleda da je bila prikladno uzbuđena njenim nastupom. Viktorija nije. Zaplakala je i nas troje smo otišli usred Fatiminog drugog kruga obrtanja.
     Umesto da se vratimo u sobu, Amrita i ja prošetali smo po zamračenom hotelskom dvorištu. Najveći deo večeri padala je kiša, ali sada smo mogli da razaberemo nekoliko zvezda među niskim, sumpornim oblacima. Na većini prozora koji su gledali u dvorište bile su navučene teške zavese i videlo se samo nekoliko tračaka svetlosti. Smenjivali smo se u nošenju bebe koja je još plakala, sve dok jecaji nisu počeli da jenjavaju, a onda i potpuno prestali. Zastali smo kraj bazena i seli na nisku klupu blizu mračnog kafea. Namreškana svetlost podvodnih reflektorki poigravala je po teškom rastinju i spuštenim zavesama od bambusa. Primetio sam jedno tamno obličje koje je plutalo na plitkom kraju bazena i shvatio da je to udavljeni pacov.
     "Viktorija spava", reče Amrita. Pogledao sam bebu i video da su joj šake stisnute, a oči zatvorene u onoj pomnoj, nekako zadovoljnoj vrsti sna koji često zna da usledi posle silnog naprezanja i plakanja.
     Protegnuo sam noge i zabacio glavu. Shvatio sam da sam veoma umoran, da verovatno još osećam posledice vremenske razlike. Uspravio sam se i pogledao Amritu. Ona je nežno ljuljala bebu, i sama odsutnog i zamišljenog pogleda, kao u čestim prilikama kada je radila na nekom produženom matematičkom problemu.
     "Kako se osećaš sada, kada si se vratila?" upitah.
     Amrita me pogleda i trepnu. "Šta, Bobi?"
     "U Indiju", rekoh ja. "Kako se osećaš sada, kada si se vratila?"
     Ona pomazi bebu po kosi i pruži mi je. Smestio sam Viktoriju u zgib ramena i posmatrao kako Amrita prilazi ivici bazena i ispravlja mrku suknju. Svetlost iz bazena obasjavala je odozdo njene oštre jagodice. Moja žena je prelepa, pomislio sam po hiljaditi put od venčanja.
     "Pomalo je kao dQja vu", reče ona veoma tiho. "Ne, to nije prava reč. U stvari, više je kao ponovni ulazak u san koji se ponavlja. Vrućina, buka, jezici, smrad - sve je istovremeno i poznato i strano."
     "Žao mi je što ti to smeta", rekoh ja.
     Amrita odmahnu glavom. "Ne smeta mi, Bobi. Plaši me, ali mi ne smeta. Zaključila sam da je veoma zavodljivo."
     "Zavodljivo?" Zagledao sam se u nju. "Šta smo to, za ime sveta, zavodljivo videli?" Amrita nikada nije koristila reči tek tako. Njena jezička preciznost često je prevazilazila moju.
     Ona se osmehnu. "Misliš, osim Kamakije Barati?" Ona izu sandalu i zamreška stopalom plavu vodu. Nisam mogao da vidim udavljenog pacova na kraju bazena. "Ozbiljno, Bobi, sve mi je ovo zavodljivo na neki čudan način. Kao da sam sve ove godine koristila samo jedan deo uma, a sada se neko obraća nekom njegovom drugom delu."
     "Da li želiš da ostanemo duže?" upitah ja. "Mislim, pošto završim posao." Bio sam zbunjen.
     "Ne", reče Amrita; nije bilo nikakve sumnje u konačnost u njenom glasu.
     Odmahnuh glavom. "Žao mi je što sam te ostavio samu čitavo popodne i pristao na ovo večeras", rekoh. "Izgleda da smo pogrešili što smo došli utroje. Potcenio sam poteškoće koje će ti pričinjavati Viktorijino prisustvo." Odnekud odozgo začu se niz zapovesti na nečemu što je ličilo na arapski, praćenih naletom nazalnog bengalskog. Zalupiše se neka vrata.
     Amrita mi ponovo priđe i sede kraj mene. Uze Viktoriju i položi je preko nogu. "U redu je, Bobi", reče. "Znala sam kako će ovo da izgleda. Pretpostavljala sam da ti neću biti potrebna kao prevodilac sve dok ne budeš dobio rukopis."
     "Žao mi je", ponovih.
     Amrita se ponovo zagleda u bazen. "Kada sam imala sedam godina", reče, "u leto pre nego što smo se odselili u London, videla sam duha."
     Zapiljih se u nju. Ne bi me više iznenadilo ili izazvalo nevericu u meni ni da mi je Amrita saopštila da se zaljubila u starog hotelskog nosača i da hoće da me ostavi. Amrita je bila - bar do tog trena - najpostojanija racionalna osoba koju sam ikada poznavao. Njeno zanimanje za natprirodno i verovanje u njega do tada kao da nije ni postojalo. Nikad nisam bio u stanju da je zainteresujem za rđave romane Stivena Kinga koje sam svakog leta nosio na plažu.
     "Duha?" rekoh konačno.
     "Išli smo vozom od kuće u Nju Delhiju do kuće našeg strica u Bombaju", reče ona. "Svaki put kada smo sestre i ja putovale u junu u Bombaj, bilo je uzbudljivo. Ali te godine, moja sestra Santa se razbolela. Sišli smo sa voza zapadno od Bopala i odseli u železničkoj gostionici dva dana, dok ju je lečio lokalni lekar."
     "Je li ozdravila?" upitah ja.
     "Jeste, bile su to obične boginje", reče Amrita. "Ali sada sam ja ostala jedina koja ih još nije preležala, pa sam spavala izvan naše hotelske sobe, na malom balkonu koji se nadnosio nad šumu. Jedini put do balkona vodio je kroz sobu u kojoj su mi spavale majka i sestre. Tog leta, kiše još nisu počele i bilo je veoma vruće."
     "I videla si duha?"
     Amrita se blago osmehnu. "Probudio me je plač usred noći. Najpre sam pomislila da to plače sestra ili majka, a onda sam shvatila da mi neka starica u sariju sedi na ivici kreveta i jeca. Sećam se da nisam osetila nikakav strah, već samo čuđenje što je majka dopustila toj osobi da prođe kroz njihovu sobu kako bi mi se pridružila na balkonu.
     Plakala je veoma tiho, ali nekako istovremeno i veoma strašno. Pružila sam ruku da je utešim, ali pre nego što sam je dodirnula, ona je prestala da plače i pogledala me. Shvatila sam da, u stvari, i nije stara, već ju je ostario strašan jad."
     "I onda?" podstaknuh je. "Kako si znala da je to duh? Da li je iščilela, počela da hoda po vazduhu ili se istopila u gomilu prnja i masti, šta li?"
     Amrita odmahnu glavom. "Mesec je na nekoliko sekundi zašao za oblak i kada se svetlost ponovo pojavila, starica je nestala. Pozvala sam je, a kada su mi majka i sestre izišle na balkon, uveravale su me da niko nije prošao kroz njihovu sobu."
     "Hmmm", rekoh ja. "Zvuči mi prilično dosadno. Imala si sedam godina i verovatno si sanjala. Čak i da si bila budna, kako znaš da to nije bila neka sobarica koja se popela požarnim stepenicama ili tako nešto?"
     Amrita podiže Viktoriju do ramena. "Slažem se da to nije neka naročito strašna priča o duhovima", reče ona. "Ali mene je to godinama plašilo. Vidiš, u toj sekundi, pre nego što je mesec bio zaklonjen, pogledala sam pravo u ženino lice i sasvim jasno razabrala ko je ona." Amrita potapša bebu po leđima i pogleda me. "To sam bila ja."
     "Ti?" rekoh ja.
     "Tada sam rešila da živim u zemlji u kojoj neću viđati duhove."
     "Žao mi je što to moram da ti saopštim, malena", rekoh ja, "ali Velika Britanija i Nova Engleska čuvene su po duhovima."
     "Možda", reče Amrita i ustade sa Viktorijom koju je čvrsto držala u naručju. "Ali ja ne mogu da ih vidim."

     U devet i trideset uveče, sedeo sam u predvorju sa sve jačom glavoboljom od vrućine i premora, osećao mučninu od previše lošeg vina za večerom i izmišljao razne izgovore za Krišnu, kada se ovaj bude pojavio. U devet i pedeset rešio sam da mu kažem da je Amrita - ili beba - bolesna. U deset sam shvatio da ne moram ništa da mu kažem i ustao sam da pođem gore, kada se on iznenada pojavi, raščupan i rastrojen. Oči su mu bile crvene i otečene, kao da je plakao. On priđe i svečano mi prodrma ruku, kao da je predvorje pogrebni zavod, a ja ožalošćeni srodnik.
     "Šta je bilo?" upitah.
     "Veoma tužno, veoma tužno", reče on i visoki glas mu se prelomi. "Veoma strašne vesti."
     "Vaš prijatelj?" upitah. Osetih olakšanje u iznenadnoj slutnji da je njegov tajanstveni doušnik slomio nogu, da ga je pregazio tramvaj, ili pokosila tromboza.
     "Ne, ne, ne. Mora da ste čuli. Preminuo je gospodin Nabokov. Velika tragedija."
     "Ko?" Zahvaljujući njegovom dijalektu, čuo sam samo još jedno zveketavo bengalsko ime.
     "Nabokov! Nabokov! Vladimir Nabokov! Bleda vatra. Ada. Najveći prozni stilista na vašem maternjem jeziku. Ogroman gubitak za sve nas. Za sve ljude od pera."
     "Oh", rekoh ja. Nikada nisam stigao da pročitam Lolitu. Dok sam se setio da sam rešio da ne krenem sa Krišnom, već smo bili napolju u vlažnom mraku i on me je vodio ka rikši gde je suvonjavi, zbrčkani, mali vozač dremao na crvenom sedištu. Povukoh se natrag. Nešto u meni pobunilo se na pomisao da me prljavim ulicama vuče to ljudsko strašilo. "Uzmimo taksi", rekoh.
     "Ne, ne. Ovo je rezervisano za nas. Vožnja je kratka. Naš prijatelj čeka."
     Sedište je bilo mokro od večernje kiše, ali ne i neudobno. Čovečuljak skoči i šljapnu bosim tabanima, zgrabi jaram, poskoči u vazduh sa uvežbanom bodrošću i dočeka se ispruženih ruku, balansirajući stručno našom težinom.
     Rikša nije imala svetla za vožnju, već samo fenjer na kerozin koji se njihao sa metalne kuke. Nimalo me nije tešilo to što kamioni i kola koji su krivudali oko nas i treštali sirenama takođe nisu bili osvetljeni. Tramvaji su još vozili, a bolesni, žuti odsjaj njihovih unutrašnjih sijalica osvetljavao je znojava lica nagomilana iza prozora prekrivenih žičanom mrežom. Uprkos poznom satu, sva javna prevozna sredstva bila su pretrpana, autobusi su se zanosili od težine ljudi koji su visili o šipkama prozora i spoljnim držačima, a vozovi u prolazu bili su puni bezbrojnih glava i torzoa koji su štrčali iz crnih vagona.
     Bilo je malo uličnih svetiljki, ali uličice i napola viđena dvorišta svetlela su tim bledim, trulim sjajem koji sam video iz vazduha. Tama nije donela nimalo olakšanja što se vrućine tiče. Čak je bilo i toplije nego tokom dana. Teški oblaci mogli su se videti tik iznad nadnesenih zgrada, a vrelina grada kao da se odbijala natrag ka nama od njihove vlažne tišine.
     Ponovo osetih napetost. Čak i sada, teško mi je da opišem prirodu te tenzije. Imala je vrlo malo veze sa osećanjem fizičke ugroženosti, mada sam se osećao besmisleno izložen dok smo džangrljali po razlabavljenoj kaldrmi, gomilama đubreta i tramvajskim šinama. Shvatio sam da još imam dve stotine dolara vredne putne čekove u novčaniku. Ali to nije bio pravi izvor nervoze koja mi se digla u grlo kao žuč.
     Nešto je u Kalkuti noću neposredno uticalo na najmračnije delove mog uma. Kratki naleti gotovo detinjeg straha čupkali su mi po svesti da bi ih um odraslog ponovo suzbio. Zvuci noći sami po sebi nisu bili preteći - daleki povici, škripa i struganje, povremeno prigušeni delovi razgovora dok smo prolazili kraj umotanih prilika - ali imali su isti učinak čupanja stomaka i privlačenja pažnje kakav bi u vama proizveo zvuk nečijeg disanja noću pod krevetom.
     "Kaliksetra", reče Krišna. Glas mu je bio tih, jedva čujan od dahtanja vozača rikše i šljapkanja bosih tabana po kaldrmi.
     "Molim?"
     "Kaliksetra. To znači 'Kalino mesto'. Svakako znate da je odatle poteklo ime našeg grada?"
     "Ah, ne. To jest, možda sam i znao. Mora da sam zaboravio."
     Krišna se okrenu ka meni. Nisam mogao jasno da mu vidim lice u mraku, ali mogao sam da osetim težinu njegovog pogleda. "Morate to da znate", reče on ravno. "Kaliksetra je postala selo Kalikata. Kalikata je bila sedište velikog Kaligata, najsvetijeg Kalinog hrama. On još stoji. Na manje od dve milje od vašeg hotela. To svakako znate."
     "Hmmm", rekoh ja. Jedan tramvaj skrenuo je velikom brzinom oko ugla. Naš vozač rikše naglo zavi preko šina i izbeže tramvaj za manje od jarde. Ljutiti povici ispratiše nas u širu, prazniju ulicu. "Kali je bila neka boginja, zar ne?" rekoh. "Jedna od Šivinih ljubavnica?" Uprkos mom zanimanju za Tagoru, prošlo je mnogo godina otkad sam čitao neku od Veda.
     Krišna ispusti neverovatan zvuk. Najpre sam pomislio da je to eksplozivni nalet poruge, ali onda sam se okrenuo da ga pogledam. Jednu nozdrvu pritisnuo je prstom i glasno je izbacivao sline na levi dlan. "Da, da", reče on. "Kali je sveta sakti Šive." On ispita sadržinu šake, klimnu glavom kao da je zadovoljan i otrese prste sa strane rikše.
     "Svakako znate za njen izgled?" upita on. Iz jedne od senovitih, trošnih zgrada kraj kojih smo prolazili začu se vriska nekoliko žena u svađi.
     "Njen izgled? Ne, mislim da ne znam. Oni... kipovi... imaju četiri ruke, zar ne?" Obazreh se i upitah se da li smo već gotovo stigli na odredište. Okolo se videlo manje radnji. Bilo mi je teško da zamislim kafeteriju među tim ruševinama.
     "Naravno! Naravno! Ona je boginja; očigledno je da ima četiri ruke! Morate videti velikog idola u Kaligatu. To je jagrata, 'veoma budna' Kali. Veoma strašna. Predivno strašna, gospodine Luzak. Ruke joj pokazuju abhaya i vara mudras - mudras koji uklanja strah i udeljuje blagodet. Ali veoma je strašna. Veoma visoka. Veoma mršava. Usta su joj otvorena, jezik dugačak. Ima dva... kako beše reč... za vampirske zube?"
     "Očnjaka?" Uhvatih se za mokro sedište i upitah o čemu sad to Krišna govori. Skrenusmo u mračniju, užu ulicu.
     "Ah, da, da. Ona je jedina od bogova pobedila vreme. Ona proždire sve živo, naravno. Purusam, asvam, gam, avim, ajam. Neodevena je. Njena divna stopala koračaju po lešu. U rukama drži jednu pasa... omču, khatvanga... kako beše reč? Štap, ne, palicu sa lobanjom; khagda... mač i odrubljenu glavu."
     "Odrubljenu glavu?"
     "Naravno. Svakako to znate."
     "Slušajte, Krišna, prokleti bili, šta sve ovo..."
     "Ah, tu smo, gospodine Luzak. Siđite. Brzo, molim vas. Kasnimo. Kafeterija se zatvara u jedanaest."
     Ulica je bila jedva nešto šira od sokaka punog otpadne vode i kišnice. Nije bilo nikakvog traga pročeljima radnji ili prodavnica, a kamoli kafea. Zidovi su bili neosvetljeni izuzev mutnog odsjaja fenjera koji su svetleli sa jednog od gornjih prozora. Vozač rikše spustio je držače i upravo je pripaljivao lulicu. Ostao sam da sedim.
     "Brzo, molim vas", reče Krišna i pucnu prstima ka meni onako kako je to učinio sa nosačima. Jedna jedina sijalica osvetljavala je strmo, usko stepenište. Slabi prizvuk razgovora dolebdeo je odozgo do nas.
     Skočio sam i krenuo za njim na svetlost. Druga vrata na odmorištu drugog sprata vodila su u široki hodnik. "Videli ste Univerzitet niže, niz ulicu?" upita Krišna preko ramena, mada nisam video nijednu građevinu upečatljiviju od skladišta. "Ovo je, naravno, univerzitetska kafeterija. Ne, nije tačno. Kafedžinica. Baš kao u Grinič Vilidžu. Da."
     Krišna skrenu levo i uvede me u prostoriju nalik na pećinu. Visoka tavanica, teški stubovi i zidovi bez prozora podsetiše me na javnu garažu blizu Čikaške Petlje koju sam dobro znao. Najmanje pedeset ili šezdeset stolova videlo se u mutnom osvetljenju, ali samo ih je nekoliko bilo zauzeto. Tu i tamo, za grubim stolovima obojenim u tamno zeleno sedele su grupe mladih ljudi ozbiljnog izgleda. Stari ventilatori visili su sa dvadeset stopa visoke tavanice i mada se vlažan vazduh nije primetno kretao, svetlost široko raspoređenih sijalica pomalo je treperela i davala prizoru mutni stroboskopski kvalitet nemog filma.
     "Kafedžinica", ponovih glupavo.
     "Hodite ovamo." Krišna me povede kroz gužvu oko stolova ka najudaljenijem uglu. Jedan mladić dvadesetih godina sedeo je sam na uzidanoj klupi. Ustao je dok smo prilazili.
     "Gospodine Luzak, ovo je Džejprakeš Muktanandadži", reče Krišna i dodade nešto mladiću na bengalskom. Zbog dubokih senki bilo mi je teško da mu jasno razaberem crte lica; ali uz vlažno, oklevajuće rukovanje, zapazio sam mršavo lice, debele naočari i tako gadne akne da su mu bubuljice gotovo sijale.
     Ostali smo da stojimo jedan nemi trenutak. Mladić obrisa dlanove jedan o drugi i krišom pogleda studente za drugim stolovima.
     Sedosmo baš kada je neki starac sa čekinjama koje su mu obrubile belu bradu doneo kafu za sto. Šoljice su bile iskrzane i prošarane napuklinama koje su bledo zračile i granale se kroz emajl. Kafa je bila jaka i iznenađujuće dobra, osim što je neko u nju već dosuo grumenove šećera i mleka. I Krišna i Muktanandadži gledali su me dok je starac nemo stajao kraj stola, pa sam prekopao novčanik i spustio novčanicu od pet rupija. Čovek se okrenu i ode ne ostavivši nikakav kusur.
     "Gospodine Muktanandadži", započeh, ponosan što sam mu zapamtio ime, "imate nekakve informacije o pesniku M. Dasu iz Kalkute?"
     Dečko pognu glavu i reče nešto Krišni. Krišna naglo odgovori i okrenu mi se sa oštrozubim osmehom. "Žao mi je što moram da kažem da gospodin Muktanandadži ne govori engleski baš tečno. U stvari, gospodine Luzak, uopšte ga ne govori. Zamolio me je da mu prevodim. Ako ste spremni, gospodine Luzak, on će vam sada ispričati svoju priču."
     "Mislio sam da će ovo biti intervju", rekoh ja.
     Krišna podiže dlan desne šake. "Da, da. Morate shvatiti, gospodine Luzak, gospodin Muktanandadži razgovara sa vama samo da bi meni učinio ličnu uslugu, jer sam mu nekada bio učitelj. Veoma nerado to čini. Ako mu dozvolite da ispriča svoju priču, ja ću je prevesti što bolje umem; a onda, ako budete imali ikakvih pitanja, ja ću ih postaviti gospodin Muktanandadžiju."
     Prokletstvo, pomislih. Ovo je već drugi put u istom danu da sam pogrešio što nemam Amritu kraj sebe. Razmislio sam o tome da otkažem ili ponovo dogovorim sastanak, ali sam odbacio tu zamisao. Bolje da završim sa tim. Sutra ću dobiti Dasov rukopis, a ako bude iole sreće, leteću kući još iste večeri.
     "U redu", rekoh.
     Mladić pročisti grlo i podesi naočari. Glas mu je bio viši i od Krišninog. Posle svakih nekoliko rečenica, zastao bi i dokono protrljao lice ili vrat dok bi Krišna prevodio. To razvlačenje me je najpre razdraživalo, ali muzikalni tok bengalskog praćen zapevajućim naletom Krišninog dijalekta imao je po mene hipnotički učinak mantre. Bilo je to slično pojačanom stanju usredsređenosti i unesenosti kakvu čovek uposli dok gleda strani film, naprosto zbog truda koji ulaže u čitanje titlova.
     Nekoliko puta sam ih prekidao da bih postavio pitanja; ali to kao da je ljutilo Muktanandadžija, tako da sam se posle nekoliko minuta zadovoljio time što sam srkutao kafu koja se hladila i slušao. Nekoliko puta, Krišna se okrenuo da kaže nešto na bengalskom, dečko je odgovarao, a ja sam psovao sebe što sam običan monolingvalni moron. Pitao sam se da li bi čak i Amrita bila kadra da prati sadržinu brzometnog bengalskog.
     Dok je priča još bila na početku, zatekao sam sebe kako mentalno preuređujem Krišninu često izmučenu sintaksu ili zamenjujem odgovarajućom rečju njegov ponekad komičan izraz. Tu i tamo, beležio sam pojedinosti u svesku, ali nešto kasnije čak je i to postalo odvraćanje pažnje, pa sam odložio penkalo. Ventilatori su nam se polako okretali nad glavama, svetla su treperela kao daleki odsevi u letnjoj noći, a ja sam svu pažnju posvetio Džejprakešu Muktanandadžiju dok je Krišnin glas ispredao njegovu priču.