7.

     'Kalkuta, Kalkuta, polje opsednuto noći, beskrajne surovosti,
     zmijska smešana strujo, po kojoj plovim ko zna kud.'

     Sunilkumar Nandi

     Krišna prekinu sa prevođenjem. Glas mu je postajao sve promukliji, da bi mu se kreket konačno uskladio sa žabljim očima. Sa izvesnim naporom odvratio sam pogled od Muktanadadžija. Shvatio sam da sam se toliko zaneo da sam zaboravio na Krišnino prisustvo. Sada sam osetio u dlaku istu ozlojeđenost što je prekinuo, kakvu bi neko osetio prema jogunastom videu ili televizoru koji je našao da se pokvari u nezgodnom trenutku.
     "Šta je bilo?" upitah.
     Krišna nakrivi glavu i ja se okrenuh da pogledam. Prilazio nam je vlasnik sa sedim čekinjama. Neverovatno, ogromna prostorija se ispraznila, a da ja to nisam ni primetio. Glomazne stolice bile su podignute na svim ostalim stolovima. Ventilatori su prestali sa sporim okretanjem. Bacih pogled na sat. Bilo je 11.35.
     Vlasnik - ako je bio to - promumla nešto Krišni i Muktanadadžiju. Krišna umorno odmahnu i čovek ponovi nešto glasnijim, mrzovoljnijim glasom.
     "Šta je bilo?" upitah ponovo.
     "Mora da zatvori", zakreketa Krišna. "Košta ga struja."
     Pogledah nekoliko mutnih sijalica koje su još svetlele i umalo se glasno ne nasmejah.
     "Možemo ovo da dovršimo sutra", reče Krišna. Muktanadadži je skinuo naočari i umorno je trljao oči.
     "Do đavola s tim", rekoh ja, prebrojah nekoliko novčanica indijske valute koje sam poneo sa sobom i pružih starcu banknotu od dvadeset rupija. Ostao je da stoji i mumla nešto sebi u bradu. Dadoh mu još deset rupija. On se počeša po obraslim obrazima i odšepesa natrag do šanka. Oprostio sam se od nepuna tri dolara.
     "Nastavite", rekoh.

     "Sandžej je bio siguran da možemo da nađemo dva leša pre ponoći. Najzad, bili smo u Kalkuti.
     Ujutro, dok smo se vozili u centar grada, pitali smo haridžanske prevoznike mrtvih životinja da li su ikada prevozili i ljudska tela svojim kamionima. Ne, odgovorili su, Gradska komunalna korporacija angažovala je druge ljude - siromašne, ali ljude od kaste - da izlaze ujutro i donose leševe kojih su neizbežno bili puni pločnici. I to samo u poslovnim četvrtima i u centru. Za dalje, tamo gde su počinjali veliki chawl-i, nije postojao nikakav aranžman. Leševi su ostavljani porodicama ili psima.
     'Gde nose leševe pošto ih pokupe u centru?' pitao je Sandžej. U Mrtvačnicu Sasun, bio je odgovor. U deset i trideset tog jutra, pošto smo doručkovali prženo testo kod Majdana, Sandžej i ja bili smo u Mrtvačnici Sasun.
     Mrtvačnica je zauzimala prvi sprat i dva nivoa pod zemljom u jednoj zgradi u starom engleskom delu grada. Stepenice na ulazu još su čuvali kameni lavovi, ali tamo su vrata bila zaključana i zakovana, očito nekorišćena mnogo godina. Sav posao obavljao se kroz zadnji ulaz gde su dolazili i odlazili kamioni.
     Mrtvačnica je bila pretrpana. Tela u čaršavima ležala su na kolicima u hodnicima, pa čak i ispred kancelarija. Osećao se veoma jak zadah. To me je iznenadilo.
     Čovek sa tablicom za pisanje, u beloj uniformi sa žutim mrljama, izišao je iz kancelarije i nasmešio se. 'Izvolite?'
     Nisam imao pojma šta da kažem, ali Sandžej je progovorio smesta, ubedljivo. 'Mi smo iz Varanašija. Došli smo u Kalkutu zato što su dva naša rođaka, koja su, na žalost, ostala bez svoje zemlje u Zapadnom Bengalu, nedavno došla u grad da pronađu drugi posao. Avaj, izgleda da su se razbolela i umrla na ulicama pre nego što su našla odgovarajuće zaposlenje. Žena našeg jadnog drugog rođaka obavestila nas je o tome pismom pre nego što se vratila svojoj porodici u Tamil Nadu. Ta kučka nije ni pokušala da pronađe telo svog muža ili našeg drugog rođaka, ali sada smo došli mi, o velikom trošku, da ih vratimo u Varanaši radi propisne kremacije.'
     'Ah', iskrivio je lice službenik. 'Te proklete Južnjakinje. Nemaju osećaj za propisno ponašanje. Životinje.'
     Klimnuo sam glavom kao da se slažem. Bilo je tako lako!
     'Muško ili žensko? Star, mlad ili dete?' upita mrtvozornik kao da se dosađuje.
     'Izvinite?'
     'Drugi rođak. Pretpostavljam da je žena koja je otišla bila udata za muškarca, ali koji je bio pol drugog člana porodice? I starost za oboje? Takođe, kog dana su mogli da budu pokupljeni? Najpre, koji pol?'
     'Muškarac', reče Sandžej.
     'Žena', odgovorih ja istovremeno.
     Mrtvozornik, koji nas je vodio u drugu prostoriju, stade usred koraka. Sandžej me pogleda kao da bi mi najradije ogulio kožu.
     'Moje izvinjenje', reče Sandžej glatko. 'Kamila, Džejprakešova jadna rođaka, svakako je žena. Ja mislim samo na svog rođaka, Samara. Džejprakeš i ja smo u rodu samo zahvaljujući bračnoj vezi, naravno.'
     'Ah', reče mrtvozornik, ali oči su mu se suzile dok nas je gledao jednog pa drugog. 'Da niste vi, nekim slučajem, studenti sa Univerziteta?'
     'Ne', osmehnu se Sandžej. 'Ja radim u očevoj radnji sa tepisima u Varanašiju. Džejprakeš pomaže stricu da obrađuje zemlju. Ja imam nešto obrazovanja, a Džejprakeš nimalo. Zašto pitate?'
     'Onako. Onako', reče mrtvozornik. Pogledao me je, i ja se zabrinuh da će čuti glasne udare mog bila. 'Povremeno, studenti medicine sa ovdašnjeg univerziteta... ah... izgube svoje voljene na ulicama. Ovuda, molim.'
     Prostorije u podrumu bile su velike, vlažne, rashlađene pulsirajućim erkondišnima. Voda je isprugala zidove i podove. Tela su ležala gola na bolničkim kolicima i stolovima. U njihovom rasporedu nije bilo nikakvih pravila, osim grube podele po polovima. Dečja soba kraj koje smo prošli bila je prepuna.
     Sandžej je naveo datum od nedelju dana ranije kao vreme kada su nam rođak i rođaka preminuli. Izgleda da je naš rođak Samar bio u četrdesetim godinama.
     U prvoj prostoriji u koju smo ušli bilo je oko dvadeset muškaraca. Svi su bili u različitim stadijumima raspadanja. U sobi nije bilo naročito hladno. Voda je slobodno kapala na leševe u uzaludnom pokušaju da ih rashladi. I Sandžej i ja podigosmo košulje do ustiju i noseva. Oči su nam zasuzile.
     'Prokleta isključenja struje', progunđao je mrtvozornik. 'Ovih dana ima ih na svakih nekoliko sati. Pa?' On priđe i povuče čaršave sa nekoliko prekrivenih obličja. Pružio je ruku kao da nudi bika na prodaju.
     'Ne', reče Sandžej smrknuto zagledan u prvo lice. Ode do drugog. 'Ne. Ne. Čekajte... ne. Teško je razabrati.'
     'Mmmm.'
     Sandžej je išao od stola do stola, od kolica do kolica. Strašna lica zurila su u njega, očima prekrivenim skramom, ukočenih otvorenih vilica, neka sa isturenim naduvenim jezicima. Nekoliko ih se skaredno cerilo kao da nam se udvaraju kako bismo njih izabrali. 'Ne', reče Sandžej. 'Ne.'
     'Ovi su svi koji su stigli te nedelje. Jeste li sigurni da imate tačan datum?' Mrtvozornik nije pokušavao da sakrije dosadu i skepsu u glasu.
     Sandžej klimnu glavom i ja se zapitah kakvu to sad igru igra. Identifikuj nekoga, pa da idemo! 'Čekajte', reče on. 'Šta je sa onim u ćošku?'
     Truplo je ležao samo na čeličnom stolu kao da je tamo nemarno bačeno. Kolena i podlaktice bile su polupodignute, pesnice stisnute. Leš je bio gotovo ćelav i lice mu je bilo okrenuto ka memli kao da se stidi sopstvene mlitave golotinje.
     'Previše star', promrmlja mrtvozornik, ali moj prijatelj već je načinio pet brzih koraka do ugla. On se nagnu da pogleda lice. Podignuta bela pesnica leša očeša Sandžejevu izvučenu košulju i goli stomak.
     'Rođak Samar!' povika Sandžej sa polujecajem. Onda ščepa ukrućenu ruku.
     'Ne, ne, ne', reče mrtvozornik. On izduva nos u rub zamrljane tunike. 'Taj je stigao juče. Previše je svež.'
     'Svejedno, to je jadni rođak Samar', reče Sandžej zagrcnutim glasom. Video sam mu prave suze u očima.
     Mrtvozornik slegnu ramenima i proveri tablicu za pisanje. Morao je da prelista nekoliko slojeva formulara. 'Nema identifikacije. Donesen u utorak ujutro. Pronađen nag na ulici Sader... blizu, da? Pretpostavlja se da je uzrok smrti slomljeni vrat usled pada ili davljenja. Moguće je da je opljačkan zbog odeće. Pretpostavljena starost, šezdeset pet.'
     'Rođak Samar imao je četrdeset devet godina', reče Sandžej. On protrlja oči, pa ponovo navuče košulju na nos. Mrtvozornik ponovo slegnu ramenima.
     'Džejprakeš, zašto ne potražiš rođaku Kamilu?' reče Sandžej. 'Ja ću urediti prevoz rođaka Samara.'
     'Ne, ne', reče mrtvozornik.
     'Ne?' rekosmo Sandžej i ja u glas.
     'Ne.' Čovek se namršti na tablicu. 'Ne možete otpremiti telo pre nego što bude identifikovano.'
     'Ali ja sam ga upravo identifikovao. To je rođak Samar', reče Sandžej, i dalje ne puštajući zgrčenu pesnicu leša.
     'Ne, ne. Mislim na službenu identifikaciju. To se mora obaviti u pošti.'
     'U pošti?' rekoh ja.
     'Da, da, da. Gradska uprava tamo ima Ured za nestale osobe i napuštena tela. Treći sprat. Pošto se dokaže identifikacija, plaća se gradska taksa od dvesta rupija. To jest, po dvesta rupija za svaku identifikovanu voljenu osobu.'
     'Ajiih!' povika Sandžej. 'Dvesta rupija za šta?'
     'Za zvaničnu identifikaciju i potvrdu, naravno. Posle toga morate otići u kancelarije Komunalne korporacije u ulici Vatrelo. Oni rade sa strankama samo subotom.'
     'Pa to je tek za tri dana!' povikah ja.
     'Zašto moramo tamo?' upita Sandžej.
     'Da biste platili taksu od pet stotina rupija za podizanje tela, naravno. Za njihovu prevoznu službu.' Mrtvozornik uzdahnu. 'Dakle, pre nego što vam prepustim telo, moram da dobijem potvrdu o identifikaciji, priznanicu o plaćenoj identifikaciji, priznanicu o plaćenom preuzimanju i, naravno, primerak vaše dozvole za prevoz preminulih.'
     'Ahhh', reče Sandžej. On pusti ruku Rođaka Samara. 'A gde se dobija takva dozvola?'
     'U Birou za dozvole u kancelarijama Državne uprave kod Radž Bavana.'
     'Naravno', reče Sandžej. 'A to košta...'
     'Osam stotina rupija po preminulom koga želite da prevezete. Postoji grupni popust za više od pet.'
     'Je li to sve što nam je potrebno?' upita Sandžej; glas mu je poprimio oštrinu kakvu sam često čuo neposredno pre nego što je udarao o zidove ili šutirao male Burmance načičkane u našem dvorištu i na stepenicama.
     'Da, da', reče mrtvozornik. 'Osim smrtovnice. To mogu ja da napravim.'
     'Aghhh', prodahta Sandžej. 'A cena?'
     'Samo pedeset rupija', osmehnu se mrtvozornik. 'Ali tu je i pitanje kirije.'
     'Kirije?' ponovih ja kroz košulju.
     'Da, da, da. Veoma smo pretrpani, kao što vidite. Postoji taksa od petnaest rupija dnevno za obezbeđeni smeštajni prostor.' On pogleda tablicu. 'Kirija za vašeg rođaka Samara iznosi 105 rupija.'
     'Ali on je ovde samo jedan dan!' povikah ja.
     'Tako je, tako je. Ali plašim se da moramo da naplatimo kao za čitavu sedmicu zato što je imao specijalnu obradu zbog svog... ah... poodmaklog stanja. Da potražimo sada vašu rođaku Kamilu?'
     'To će nas koštati gotovo dve hiljade rupija!' prasnu Sandžej. 'Za svako telo!'
     'Oh, da, da', reče mrtvozornik s osmehom. 'Verujem da posao sa tepisima u Varanašiju dobro ide ovih dana?'
     'Hajde, Džejprakeš', reče Sandžej, okrenuvši se da pođe.
     'Ali šta ćemo sa rođakom Kamilom?' uzviknuh ja.
     'Hajde!' reče Sandžej i izvuče me iz sobe.
     Ispred mrtvačnice nalazio se beli kamion. Sandžej priđe vozaču. 'Leševi', reče. 'Kuda odlaze?'
     'Šta?'
     'Gde odlaze napušteni leševi kada ih odnesu odavde?'
     Vozač se uspravi u sedištu i namršti. 'U Naidu, bolnicu za zarazne bolesti. Većina njih. Tamo ih uklanjaju.'
     'Gde je to?'
     'Daleko, na Gornjem drumu Čitpur.'
     Trebao nam je sat da tamo stignemo tramvajem kroz gusti saobraćaj. Stara bolnica bila je puna ljudi koji su se nadali oporavku ili čekali da umru. Dugački hodnici prepuni kreveta podsetili su me na mrtvačnicu. Ptice su uletale kroz rešetke na prozorima i skakutale među zgužvanim čaršavima, u nadi da će pronaći zaostale mrvice. Gušteri su gmizali po napuklim zidovima, a video sam u prolazu i glodara koji je potrčao pod krevet.
     Brkati stažista najednom nam se ispreči na putu. 'Ko ste vi?'
     Sandžej, iznenađen, reče kako se zovemo. Video sam da mu um grozničavo smišlja odgovarajuću priču.
     'Ovde ste zbog leševa, zar ne?' upita stažista.
     Obojica trepnusmo.
     'Vi ste novinari, zar ne?' upita čovek.
     'Da', složi se Sandžej.
     'Prokletstvo. Znali smo da će se pročuti', zareža stažista. 'E, pa nismo mi krivi!'
     'Zašto ne?' upita Sandžej. Iz džepa košulje izvukao je iskrzanu staru svesku u kojoj je beležio naplate od gospodara prosjaka, naše račune za pranje veša i spisak za kupovinu na pijaci. 'Da li želite da date izjavu?' On liznu vrh slomljene olovke.
     'Hodite ovuda', odbrusi stažista. On nas povede kroz odeljenje tifoidnih pacijenata, u kuhinju odmah do njega, i napolje, kraj gomila đubreta. Iza bolnice nalazilo se prazno, u korov zaraslo polje od nekoliko jutara. U daljini, videle su se jutane straćare i limeni krovovi narastajućeg chawl-a. Zarđali buldožer stajao je u korovu, a na njega se naslanjao starac u vrećastim pantalonama, sa drevnom puškom sa ručnim zatvaračem.
     'Iiijah!' vrisnu stažista. Starac poskoči i stavi pušku u zgib ramena. 'Tamo! Tamo!' viknu stažista i pokaza na korov. Starac opali i pucanj odjeknu od visokih zgrada iza nas.
     'Sranje, sranje, sranje!' dreknu stažista i brzo se sagnu da bi se uspravio sa velikim kamenom u ruci. Dalje u korovu, sivi pas sa isturenim rebrima podigao je glavu na zvuk pucnja i sada je zurio u nas. Mršava zver okrenu se i odskakuta sa podvijenim repom i nečim ružičastim u ustima. Stažista baci kamen koji pade u korov na pola puta između njega i psa. Starac kraj buldozera hrvao se sa zatvaračem puške.
     'Prokletstvo', reče stažista i povede nas preko polja. Posvuda su bile brazde i zemljane humke, kao da je buldozer godinama ovde grebao zemlju, poput neke ogromne kućne mačke. Stali smo na rub plitke jame gde smo prvi put ugledali psa.
     'Pre deset godina bilo je u redu', reče stažista, 'ali sada, kada su se ti industrijski basti toliko približili...' On ućuta kako bi bacio novi kamen na drugi čopor pasa. Životinje spokojno otrčaše u žbunje. Iza nas, starac je uspeo da izbaci upotrebljenu čauru i ubacivao je novi metak.
     'Jesu li ovo bili Muslimani ili Hrišćani?' upita Sandžej. Olovka mu je bila spremna.
     'Najverovatnije Indusi. Ko zna?' pljunu stažista. 'Krematorijumi ne žele mušterije koje ne plaćaju. Ali prokleti psi iskopavaju ih ovako već mesecima. Bili smo voljni da plaćamo dok... Čekajte. Čuli ste šta se danas dogodilo? To je i razlog što ste ovde, zar ne?'
     'Naravno', reče Sandžej glatko. 'Ali možda biste vi želeli da nam ispričate svoje viđenje.'
     Jedva da sam ih slušao. Bio sam zauzet razgledanjem, uočavanjem drugih komada i parčića koji su se uzdizali iz prekopanog tla kao mrtve ribe koje se uzdižu do površine ribnjaka. Koliko sam mogao da vidim, slabe su bile nade da Sandžej i ja ovde pronađemo nedirnutu žrtvu. Iznad nas kružili su gavranovi. Starac je seo na metalnu gusenicu i činilo se da je zadremao.
     'Bilo je mnogo pritužbi na današnji događaj', reče stažista. 'Ali morali smo nešto da uradimo. Postarajte se da navedete u izveštaju da je bolnica bila spremna da plati kremiranje.'
     'Da', reče Sandžej i zapisa nešto.
     Krenuli smo natrag ka bolničkoj zgradi. Porodice pacijenata ulogorile su se u priručnim šatorima i kolibama blizu planina đubreta. 'Morali smo nešto da učinimo', reče stažista. 'Isključenja struje, znate. A sa psima, nismo mogli da nastavimo ono što smo godinama radili. I tako smo platili Komunalnoj korporaciji da ih preveze; danas smo utovarili trideset sedam svežih iz hladnjaka i trebalo je da budu prevezeni u krematorijum Ašutoš. Kako smo mogli da znamo da će koristiti otvoreni kamion koji će satima ostati zaglavljen u saobraćajnoj gužvi?'
     'Zaista, kako?' reče Sandžej i naškraba nešto.
     'A onda, da bi stvar bila gora, pošto je tovar izbačen na zemljište krematorijuma, naišla je festivalska gomila.'
     'Da!' rekoh ja. 'Danas počinje Kali Puja.'
     'Ali kako smo mi mogli da znamo da će svetkovina privući deset hiljada ljudi baš u taj park za kremiranje?' upita stažista oštro. Nisam ga podsetio na to da je Kali boginja svih krematorijuma i mesta smrti, uključujući čak i bojna polja i pogrebna mesta za one koji nisu bili Indusi.
     'Znate li koliko dugo traje puna i propisna kremacija, čak i sa novim električnim lomačama u gradu?' upita stažista. 'Dva sata', odgovori sam. 'Dva sata za svakoga.'
     'Šta se desilo sa tim telima?' upita Sandžej kao da ga se ta stvar nije naročito ticala. Već je bilo rano popodne. Deset sati do ponoći.
     'Ahh, pritužbe!' zavapi stažista. 'Nekoliko vernika se onesvestilo. Tog jutra bilo je veoma vruće. Ali morali smo da ostavimo većinu. Vozači su odbili da se ponovo vrate ovamo ili u mrtvačnicu Sasun kroz popodnevnu gužvu sa punim tovarom.'
     'Hvala vam', reče Sandžej i rukova se sa čovekom. 'Našim čitaocima biće drago da saznaju za gledište bolnice. Oh, uzgred, hoće li vaš čuvar biti ovde i kad padne mrak?' Sandžej klimnu glavom ka usnulom čoveku.
     'Da, da', odbrusi oznojeni stažista. 'Iako od toga nema nikave vajde. Iiijah!' On viknu i sagnu se da pronađe kamen koji bi bacio na obalavljenog psa koji je vukao nešto veliko u žbunje.
     Odvezli smo se te večeri u deset sati do krematorijuma Ašutoš. Sandžej je uspeo da pozajmi jedan od onih malih kombija marke 'Premijer' koje su gospodari prosjaka koristili za izvoženje i vraćanje svojih obogaljenih štićenika. Uski deo pozadi nije imao prozore i silno je zaudarao.
     Nisam znao da Sandžej zna da vozi. Ni posle naše nervozne vožnje pune trubljenja, ablendovanja i menjanja traka kroz večernji saobraćaj nisam bio siguran u to.
     Kapije parka za kremiranje bile su zaključane, ali mi smo ušli preko zemljišta perionice odmah u susedstvu. Voda je prestala da curi kroz otvorene cevi, na betonskim odeljcima i pločama nije bilo veša, a radnici iz kaste perača otišli su sa prvim mrakom. Kameni zid razdvajao je krematorijum od zemljišta perionice, ali za razliku od mnogih zidova u gradu, na vrhu nije bilo slomljenog stakla niti sečiva, pa je bilo lako popeti se.
     Kada smo prešli preko zida, zastali smo na trenutak. Pojavile su se zvezde, ali novi mesec još se nije podigao. Bilo je veoma mračno. Paviljoni za kremiranje sa limenim krovovima bili su sivi obrisi naspram noćnog neba. Bliže prednjoj kapiji nalazila se još jedna senka: visoka, kupolasta, ogromna, drvena platforma koja je počivala na džinovskim drvenim točkovima.
     'Božja kola za Kali Puja', šapnu Sandžej. Klimnuh glavom. Postavili su limene kapke preko spoljnjeg rama, ali obojica smo znali koja to džinovska, gnevna, četvororuka prilika čeka unutra. Takav festivalski idol retko se smatrao džagratom, ali ko zna kakvu je moć sticao noću, sam, na mestu smrti?
     'Ovuda', šapnu Sandžej i krenu ka najvećem paviljonu, onom koji je bio najbliži kružnom putu. Prošli smo pored naslaganog drveta, goriva za porodice koje su imale novca, i gomila sasušenih pljeskavica od balege za običnije kremacije. Nepokriveni paviljon za pogrebni orkestar bio je prazna, siva ploča na svetlosti zvezda. Učininilo mi se to kao ploča u mrtvačnici, koja hladno čeka leš nekog ogromnog boga. Nervozno se obazreh ka prekrivenim božjim kolima.
     'Evo', reče Sandžej. Ležali su tamo u velikim redovima. Da je bilo meseca, senka božjih kola padala bi preko njih. Kročih ka njima i okrenuh se. 'Ajah', rekoh. 'Moraću sutra da spalim odeću.' Mogao sam da zamislim kakav je to učinak imalo na gomilu, u vrelini dana.
     'Pomoli se da doživimo sutra', prošišta Sandžej i poče da korača preko polegnutih obličja. Nekoliko ih je bilo prekriveno platnenim ceradama ili ćebadima. Većina ih je ležala pod vedrim nebom. Oči su mi se prilagodile na slabu svetlost zvezda i mogao sam da razaberem blede odbleske i beli sjaj kostiju koje su se oslobađale prijanjajućeg mesa. Tu i tamo iskrivljeni ud podizao se iznad nerazaznatljivih hrpa. Setih se šake koja kao da me je hvatala za stopalo izvan bolnice i zadrhtah.
     'Brzo!' Sandžej odabra telo u drugom redu i poče da ga vuče ka zadnjem zidu.
     'Čekaj me!' šapnuh očajno, ali njega su već progutale senke i ja se obreh sam sa mračnim preprekama pod nogama. Prešao sam do sredine trećeg reda i smesta zažalio zbog toga. Bilo je teško spustiti stopalo, a da ne nagazim na nešto što se mučno ugibalo na dodir. Zaduva blagi povetarac i parče dronjave odeće zaleprša nekoliko stopa od mene.
     Nastade iznenadni pokret i buka u redu najbližem nadnesenim božjim kolima. Uspravih se, stegnuvši slabašno šake u pesnice. Bila je to nekakva ptica - ogromna, preteška da poleti, sa uzlepršalim crnim vrhovima krila. Odskakutala je po leševima i nestala u mraku ispod boginjinog skloništa. Čegrtavi zvuk odjeknu ispod labavih limenih kapaka. Mogao sam da zamislim kako se veliki idol meškolji, kako mu četiri ruke posežu za drvenim ramom kojim je bio sputan, kako mu se slepe, bele oči otvaraju da pogledaju svoj posed.
     Nešto mi obujmi članak i ščepa ga.
     Tada sam dreknuo, skočio postrance, sapleo se i srušio usred isprepletanih, hladnih udova. Podlaktica mi završi na nozi leša čije je lice bilo zabijeno u travu. Zahvat oko mog članka nije popuštao. Štaviše, vukao me je natrag.
     Odgurnuo sam se na kolena i divlje zamlatarao po desnoj nozi. Povik mi je bio tako glasan da sam očekivao da ugledam stražare kako trče sa prednje kapije. Nadao sam se da će neko dotrčati. Ali nije bilo nikakvih stražara. Pozvao sam Sandžeja, ali odgovora nije bilo. Članak mi je goreo tamo gde ga je nešto čvrsto držalo.
     Prisilio sam sebe da prestanem da se otimam, da ustanem. Zahvat popusti. Kleknuh na jedno koleno i zagledah se u ono što me je držalo.
     Telo je bilo prekriveno svilenkastom ceradom sa mnogo privezanih najlonskih uzica. Stupio sam u jedan od tih labavih namotaja užeta i zategao ga sledećim korakom. Trebalo mi je samo nekoliko sekundi da raspetljam uže.
     Osmehnuo sam se. Samo je bleda ruka, larvasto bela na svetlosti zvezda, virila iz svilenkastog pokrova. Ugurah ruku natrag pod prekrivač palcem sandale. Savršeno. Neka se Sandžej hrve sa mesom mrtvih kao kafilerista iz klase radnika. Bez neposrednog dodira sa obličjem pod pokrovom, umotao sam ga još više u svilenkaste prevoje, vezao ga uzicama, podigao meku masu na rame i krenuo brzo pored tamnih paviljona. Buka u božjim kolima prestala je dok sam se udaljavao od njih.
     Sandžej je čekao u senci zida. 'Požuri', prošištao je. Prošlo je jedanaest. Bili smo miljama daleko od hrama kapalika. Zajedno prebacismo dva tela preko zida.
     Putovanje od krematorijuma do hrama kapalika bilo je poput noćnih mora - besmislenih noćnih mora. Naš teret kotrljao se pozadi dok je Sandžej vozio slalom kroz saobraćaj, terao volovske zaprege s puta, nagonio pešake da skaču u gomile đubreta kako bi izbegli da budu pregaženi i ablendovao frenetično kako bi upozorio kamione iz suprotnog smera da se neće skloniti s puta. Dvaput je morao da odskoči od pločnika pri obilasku s leve strane. Trag skarednog dranja vukao se za nama kroz Kalkutu te noći.
     Konačno, došlo je do onog neizbežnog. Blizu Majdana, Sandžej je pokušao da pređe na raskrsnici preko tri trake suprotnog smera. Saobraćajac je skočio sa džinovske traktorske gume sa koje je upravljao saobraćajem i podigao ruke da nas zaustavi. Jedan bezumni sekund bio sam ubeđen da će ga Sandžej pregaziti. Tada on obema nogama nagazi na kočnicu i povuče ka sebi volan kao da pokušava da zauzda odbeglog bika. Naš kombi skliznu postrance, umalo se ne preturi i zaustavi se na stopu od ispruženog dlana saobraćajca. Motor se zaguši. Jedan od leševa pozadi otkotrljao se napred tako da mu je golo stopalo štrčalo između vozačkog sedišta i mene. Na svu sreću, oba tela još su bila umotana u pokrov. Ja žurno navukoh pokrivač na stopalo, baš kada je besni saobraćajac obišao kombi i došao do Sandžejeve strane. On se nagnu kroz desni prozor i lice mu se gotovo mreškalo od razjarenosti.
     'Jebote, koji moj jebote misliš da jebote radiš?' Policajčev široki šlem poskakivao je dok je ovaj vikao. Zahvaljivao sam svim bogovima što nije Sik. Vrištao je na nas zapadnobengalskim dijalektom. Naglašavao je svoje povike udarcima o Sandžejeva vrata teškom lathi palicom. Jedan Sik - a većina saobraćajaca kao da su bili baš Siki - lupao bi po našim glavama. Čudni su ti Siki.
     Pre nego što je Sandžej mogao da smisli odgovor ili da ponovo upali motor, policajac odstupi i podiže ruke do lica. 'Fuj!' dreknu on. 'Jebote, šta to imate tu?'
     Potonuh dublje u sedište. Sve je bilo izgubljeno. Policija će nas uhapsiti. Zatvoriće nas doživotno u strašan zatvor Hugli, ali to će potrajati samo nekoliko dana, jer će nas kapalike ubiti.
     Međutim, Sandžej se široko nasmešio i nagnuo se kroz prozor. 'Ah, izuzetno poštovani gospodine, svakako prepoznajete ovaj kamion, gospodine?' On lupi dlanom po ulubljenim vratima.
     Policajac se strašno namršti, ali odstupi za još jedan korak. 'Hmmrr', reče on kroz prste.
     'Da, da, da', povika Sandžej, i dalje se glupavo osmehujući. 'To je vlasništvo samog Gopalakrišne Nirendrenata G. S. Mahapatre, glavnog gospodara prosjaka za Čitpur i Sindikat Gornjeg Čitpura! A pozadi je šest njegovih najunosnijih i žaljenja najvrednijih gubavaca. To su veoma unosni prosjaci, poštovani gospodine!' Sandžej pokrenu motor levom rukom i mahnu široko desnom ka zadnjem delu kombija. 'Kasnim već jedan sat i treba da vratim vlasništvo gazda-Mahapatre u obedovaonicu i spavaonicu, uvaženi gospodine. Skinuće mi glavu. Ali ako nas uhapsite, časni policajče, imaću makar izgovor za svoju bednu sporost. Molim vas, ako želite da nas uhapsite, otvoriću vam zadnji deo. Gubvaci, gospodine, ma koliko unosni bili, ne mogu više da hodaju, pa ćete morati da mi pomognete da ih izvučem napolje. 'Sandžej zapetlja po spoljnoj ručici na vratima kao da namerava da iziđe.'
     'Ne!' viknu policajac. On zatrese lathi palicom ka Sandžejevoj nespretnoj ruci. 'Čistite se! Smesta!' I rekavši to, on nam okrenu leđa i ode brzo do središta raskrsnice. Onda zamaha rukama i zaduva u pištaljku na vrišteću masu zagušenog saobraćaja koja je blokirala tri ulice za kratko vreme koliko je bio odsutan sa svoje gume.
     Sandžej nekako ubaci u brzinu, obiđe oko zaglavljene gomile vozila, prešavši preko trave parka Plaza, i skrenu u suprotnom smeru na drum Južni Strend.
     Parkirali smo se što smo bliže mogli skladištu. Ulica je bila veoma mračna, ali u zadnjem delu kamiona nalazio se fenjer. Sandžej je morao da ga upali kako bismo mogli da raspetljamo naše žrtve iz užadi pokrova mog leša. Po mom satu, koji mi je Sandžej poklonio, do ponoći je preostalo još deset minuta. Moj sat je često kasnio.
     Pri iznenadnom skoku svetlosti fenjera mogao sam da vidim da je Sandžej iz krematorijuma izneo nešto što je nekada bilo starac. Leš nije imao zuba, imao je nešto malo kose i kataraktu na oba oka. Bio je upetljan u paukovu mrežu užadi sa prekrivača mog leša.
     'Prokletstvo!', promrmlja Sandžej. 'Kao neki smrdljivi padobran. Ne, u ceradu je upetljana neka jebena mreža.' Sandžej je naposletku morao zubima da pregrize uže.
     'Brzo', rekao mi je. 'Skini tu tkaninu. Neće ga pokrivenog.'
     'Ali mislim da ne...'
     'Uradi to, proklet bio', odbrusi Sandžej jarosno. Oči kao da su mu iskakale sa crvenog lica. Fenjer je pljuckao i šištao. 'Sranje, sranje, sranje!' prasnu on. 'Trebalo je da upotrebim tebe kao što sam isprva i planirao. To bi bilo tako prokleto jednostavno. Sranje!' Sandžej ljutito podiže svoj leš ispod pazuha i poče da ga vuče i oslobađa presečenih konopaca.
     Ja sam stajao tamo ukočen, otupeo. Čak ni kada sam počeo polako da razvezujem konačne čvorove i da cimam poslednje uzice, nisam bio svestan toga šta mi ruke rade. Da ti ja kažem, Džejprakeše. Ti si žrtva društvene nepravde. Tvoja me nevolja pogađa. Spustiću ti kiriju sa dvesta rupija mesečno na pet rupija. Ako ti treba zajam za prva dva ili tri meseca, rado ću ti ga dati unapred.
     Suze su mi tekle niz lice i padale na pokrov. Izdaleka sam čuo Sandžejev povik da požurim, ali ruke su mi se kretale sporo i metodično kako bi razvezale i poslednje umršeno uže. Setio sam se svojih suza zahvalnica kada me je Sandžej primio za cimera, svog iznenađenja i zahvalnosti kada me je uključio u svoju inicijaciju u kapalike.
     Trebalo je da upotrebim tebe kao što sam isprva i planirao.
     Ovlaš sam obrisao oči, ljutito povukao pokrov u stranu i bacio ga na suprotni kraj kombija.
     'Ajiiiiia!' To se meni oteo krik. Skočio sam unazad i tresnuo o zid kombija, umalo se ne preturivši na stvar koja je ležala otkrivena preda mnom. Fenjer se preturio i otkotrljao po metalnom podu. Ponovo sam vrisnuo.
     'Šta je?' Sandžej je dotrčao natrag do kombija. Sada se zaustavio i uhvatio za vrata. 'Arhhh...'
     Stvar koju sam preneo kao nevestu iz krematorijuma možda je nekada bila čovek. Više ne. Nije ostalo ni traga. Telo je bilo naduveno i dvostruko veće nego ljudsko - više kao džinovska, trula morska zvezda nego čovek. Lice je bilo bezoblično, samo bela masa sa naboranim rupama i naduvenim prorezima tamo gde su nekada možda bile oči, usta i nos. Ta stvar bila je bolesni simulakrum ljudskog obličja, grubo sklepano od gnojnih gljivica i mrtvog, ukvarenog mesa.
     Bila je bela - sasvim bela - bela poput trbuha mrtvih karaša koje Hugli izbacuje na obalu. Koža je imala teksturu izbeljene, trule gume, poput nečeg oljuštenog i sačinjenog od donjeg dela otrovne pečurke. Leš je bio naduven i zategnut; ispunjen strašnim unutrašnjim pritiskom gasova koji su se širili i organa naduvenih do tačke prskanja i više od toga. Izlomljeni komadići rebara i kostiju videli su se tu i tamo u gnjecavoj masi poput štapića zabodenih u testo koje se diže.
     'Ahh', prodahta Sandžej. 'Davljenik.'
     Kao da želi da potvrdi Sandžejevu tvrdnju, zapahnu nas zadah ustajalog rečnog mulja i nešto nalik na puža pojavi se u jednoj crnoj očnoj duplji. Vlažni i sjajni pipci ispitivali su noćni vazduh, a onda se povukli sa svetlosti. Naslutio sam kretanje mnogih drugih stvari u naduvenoj masi.
     Pribio sam se uz stranicu kombija i kliznuo ka zadnjim vratima. Progurao bih se kraj Sandžeja i pobegao u utočište noći, ali on mi je zaprečio put i gurnuo me natrag u usku prostoriju gde se nalazila ta stvar.
     'Podigni to', reče Sandžej.
     Zapiljio sam se u njega. Pali fenjer bacao je divlje senke između nas. Mogao sam samo da zurim.
     'Podigni to, Džejprakeše. Imamo još manje od dva minuta do početka svetkovine. Podigni to.'
     Tada sam hteo da zaskočim Sandžeja. Rado bih ga davio sve dok mu i poslednji dah života ne zaškripi iz lažljivog grla. A onda sam ugledao pištolj. Pojavio se u njegovoj pesnici kao cvet lotusa koji iznenada niče na dlanu veštog putujućeg mađioničara. Bio je to mali pištolj. Jedva da je bio dovoljno veliki da izgleda pravi. Ali bio je. U to nisam nimalo sumnjao. A crni krug cevi bio je uperen pravo među moje oči.
     'Podigni to.'
     Ništa na svetu nije moglo da me natera da podignem stvar koja je ležala na podu iza mene. Ništa osim bespogovorno izvesnog uviđanja da ću biti mrtav za tri sekunde ako ne poslušam. Mrtav. Kao stvar u kombiju. Ležaću sa njom. Na njoj. Sa njom.
     Kleknuo sam, uspravio fenjer pre nego što je stigao da se izlije ili zapali pokrov, i stavio ruke ispod obličja. Ono kao da je sa zahvalnošću dočekalo moj zahvat. Jedna ruka pomerila mi se uz bok poput snebivljivog dodira stidljivog ljubavnika. Prsti su mi utonuli duboko u belo. Meso je bilo hladno i gumasto, i bio sam siguran da će mi ga prsti svakog sekunda probiti. Meke stvari pomerale su se i meškoljile unutra dok sam ja uzmicao kroz kombi i silazio. Stvar klonu na mene i ja na sekund osetih sa strašnom izvesnošću da će se leš razliti i poteći po meni kao vlažna rečna ilovača.
     Podigao sam lice ka noćnom nebu i posrnuo napred. Iza mene, Sandžej je na ramenu nosio sopstveni hladni tovar i pratio me u Hram kapalika."